Kada se spomene skijanje na Francuskoj, prvo što većini padne na pamet jest nedostupnost zbog visokih cijena, što i nije neobično, jer su manje upućenima prve asocijacije na Francusku opravdano hvaljeni, ali i dosta skupi Val Thorens, Val d’Isere ili pak Chamonix. Pomalo je paradoksalno kako je ta ista Francuska ujedno i destinacija u kojoj se za tjedan dana skijanja može proći uvjerljivo najjeftinije od svih zemalja u kojima se “ozbiljno” skija u ovom dijelu Europe (odnosno, ako gledamo Italiju, Austriju, Francusku i eventualno Švicarsku za one dubljeg džepa).

Ne bih ovom prilikom ulazio u detaljnije analize poslovnog modela agencija te s kakvom maržom posluju, no aranžman u kojem za oko dvije i pol tisuće kuna imate uključen prijevoz, smještaj, ski pass i putno osiguranje – gotovo se čini kao alkemija. Konkretnu agenciju s kojom smo išli namjerno neću spomenuti u ovom članku jer nisu baš zaslužili da ih se besplatno reklamira, no, također, nisu zaslužili ni nekakvo javno prozivanje. Vjerujem kako će svi zainteresirani letimičnim guglanjem brzo doći do nekoliko aranžmana ovakvog tipa koji su po cijenama svi „tu negdje“, odnosno do 3000 kuna.

Ovo mi je bilo prvo “skijaško” putovanje u Francusku, no na preporuku prijatelja koji su tu već pravi veterani – izbor je pao na skijalište La Foret Blanche koji je inače zajednički nazivnik za dva odvojena skijališta – Vars i Risoul iznad istoimenih mjesta. Ski pass koji dobijete vrijedi za oba skijališta, tako da ih je moguće neograničeno kombinirati. Kao bazu smo odabrali Vars (pošto se ipak radi o nešto većem mjestu i boljem skijalištu), a za termin – “omraženi” cro-tjedan.

Da vam odmah razbijemo sve potencijalne iluzije oko putovanja – ono je užasno dugo i vrlo iscrpljujuće, kako i zvuči na papiru, a ispod 15 sati vožnje u jednom smjeru jednostavno ne možete proći. Također, po teoriji vjerojatnosti možete slobodno očekivati kako ćete u busu imati bar jednu ekipu koja će svaku pauzu iskoristiti za reopskrbu alkoholom te pokušati “dizati” atmosferu u cijelom busu. Ako vam se sviđa ovakva atmosfera “ala maturalac” i zborno pjevanje hrvatskih zabavnjaka uz alkoholne pare – na konju ste. U suprotnom, najbolji prijatelj će vam biti čepići za uši i tablete za spavanje. Za prvospomenute preporučam DM-ov paketić od 20kn, a za drugonavedeno se obratite svom liječniku opće prakse. Slušalice zaboravite, ne pomažu (osim ako ste jedan od sretnika za active noise cancellingom). Kao dodatni bonus – imat ćete dojam kako je ovaj uistinu iscrpljujući put barem nešto brže prošao.

Gotovo odmah nakon ulaska u Francusku, autobus skreće prema Alpama te se dalje vozi planinskim prijevojima i cesticama, na što također ode veliki dio puta. Nakon dobrih sat-dva vožnje vijugavom planinskom cestom, stigli smo u prekrasni gradić Briancon. To je inače zadnje veće naselje prije Varsa/Risoula u kojem se u pravilu staje u jedan od trgovačkih centara kako bi se opskrbilo namirnicama. Iako cijene jesu nešto veće nego u Hrvatskoj, one su vrlo korektne. Odnosno, ako ste nešto zaboravili kupiti u Hrvatskoj, bez previše brige možete očekivati da ćete isto naći u Brianconu bez da vas “oderu”. Također, pokušajte ne podrazumijevati kako će vas u apartmanu dočekati neke od stvari koje možda očekujete “po defaultu”. Naprimjer, apsolutne nužnosti tipa toaletnog papira bolje kupite za svaki slučaj. Ukoliko se slučajno zateknete u Brianconu u vlastitom aranžmanu automobilom ili vam aranžman uključuje navedeno – iskoristite posjet za razgledavanje prelijepog starog bedema.

U našem slučaju, u istom autubusu su bili smješteni putnici koji su odabrali Vars kao bazu, kao i oni koji su odabrali Risoul. To ne bi bio nikakav problem kada bi ta dva mjesta bila smještena na istoj cesti te išli jedan nakon drugog nekakvim logičkim prostornim slijedom, međutim to nažalost nije tako. Nakon što je autobus ostavio prvu grupu u Risoulu, doslovno se morao vratiti gotovo u dolinu, odnosno skroz do križanja na kojem se razdvajaju putevi za Vars i Risoul. Samo za informaciju, čitav taj proces je trajao oko dodatnih sat vremena. Odnosno, smještaj u Varsu nam je na već ionako iscrpljujući i dugački put dodao još dodatnih sat vremena puta po svakom smjeru.

Nakon dolaska u Vars oko 18h, uslijedio je potpuni kaos sa check-inom. Jedan od faktora je svakako bio taj što preostali “Varsovci” nisu bili smješteni u istom hotelu, već u nekoliko njih. U jednom od njih je vodič ustanovio kako recepcija radi do 19h, dok smo se mi na njoj pojavili nešto nakon toga. Naravno, ovo je jedna od stvari koja se vrlo lako mogla provjeriti unaprijed s hotelom i uštedjeti živce i vrijeme svim putnicima, no jednostavno – nije. Nakon što smo već izgubili gotovo svaku nadu, nešto poslije 20h smo konačno dobili ključeve od svog apartmana za tri osobe. Ukoliko se računa kako je planirani polazak iz Zagreba bio u 23h prethodnog dana, na sami prijevoz i sve peripetije vezane za njega otišlo je skoro punih 24h. Nažalost, ni check-out također nije organizacijski prošao baš sjajno.

Sam smještaj u hotelu L’Albane je inače bio vrlo korektan. Studio apartman za tri osobe se sastojao od poprilično prostrane glavne prostorije sa stolom za objedovanje, te dva kauča (koji su u biti madraci sa jastucima) koji se vrlo brzo pretvaraju u krevet. Također, spavaća soba za jednu do dvije osobe nalazila se u posebnoj prostoriji. Kupaonica i kuhinja su se činile poprilično novima i urednima. Od dobrodošlih dodataka koje definitivno nismo očekivali tu je bila mikrovalna pećnica i kuhalo za vodu. Tanjuri, čaše i pribor za jelo su bili uključeni te uredno oprani. Ono što je mnogima vjerojatno i najvažnije – apartmanska zgrada je bila doslovno na stazi, svega pola minute skijama udaljena od najbliže sjedežnice Sibieres.

Kao što sam već spomenuo, ovo mi je prvo “francusko” skijanje, no moji cimeri veterani komentirali su kako im je ovaj smještaj ravan hotelu od pet zvjezdica ako se uspoređuje sa njihovim smještajem prijašnjih godina, u kojima je standard bio krevet na kat i minimum minimuma mjesta za kretanje. U sobi su nas dočekali ručnici i posteljina u plastičnom celofanu, no iz pogleda na cjenik koji smo dobili prilikom check-ina je bilo jasno kako će nam hotel bilo kakvo korištenje navedenog naplatiti desetak eura. Odnosno, ukoliko na navedeno niste spremni – ručnike i posteljinu trebate ponijeti od doma.

Vars je inače tipično skijaško mjesto koje ima sve što se od takvog mjesta može i očekivati – pokoji restoran/pizzeria, trgovine skijaškom opremom, supermarket, suvenirnice i tako dalje. Ako ste nešto zaboravili kupiti i u Brianconu, u mini-šoping centru u Varsu postoji lokalni Spar. Iako je on još malo skuplji od Briancona, cijene niti tu nisu bezobrazne. Odmah kraj njega je i lokalna pekara za jutarnju kupovinu kruha.

Od naše tročlane ekspedicije, jedini sam došao u Vars bez najbitnijeg dijela skijaške opreme – samih skija. Tipičnom sistemom “kako ćemo – lako ćemo”, ovo pitanje sam vrlo uspješno ignorirao do zadnjeg mogućeg trenutka. Kratkim guglanjem tijekom puta došao sam do dva moguća rješenja po pitanju rentanja – Intersporta sa dvije poslovnice i izvjesnog Skiseta sa čak 4-5 poslovnica u samom Varsu. S obzirom na veličinu mjesta, poprilično impresivna brojka, a abudući da smo u “check-in kompletu” dobili i kupon za popust od 20% u Skisetu, te da se jedna od poslovnica nalazila doslovce 10 metara od našeg apartmana, izbor je pao upravo na njih. Još jednim guglanjem ustanovljeno je kako poslovnica radi vikendom od 8h ujutro. Dosad, sve zvuči idealno.

Sljedeće jutro sam se štreberski “nacrtao” pred Skiset poslovnicom u 8:05, međutim naišao sam na zaključana vrata. Tek u 8:30 me dočekao mladić koji je uz pozdrav “bon jour” otključao poslovnicu. Nema nervoze, jest da sam čekao pola sata, ali ionako “žica” radi tek od 9h. Iako mi je bila namjera pouzdati se u stručnost osoblja te dobiti preporuku za skije s obzirom na moju dugu skijašku pauzu i neimpresivnu tehniku, ubrzo sam prekinut s odlučnim “No! You must choice!”. Na svoju ruku, odabrao sam neki Rossignol “carving vulgaris” te predočio kupon za popust. Cijena za šest dana – skoro 100 eura. Na moje pitanje je li u to uključen i popust, odgovor je kimanje glavom. Nakon što sam još nekoliko minuta pokušavao na engleskom uz popratno mahanje rukama pokušao dokučiti kako je ovaj francuski poliglot došao do te cijene (jer su na njihovom webu spominjani manji iznosi), izgubio sam živce, odustao sam od pokušaja sporazumijevanja te uplatio depozit. Jebiga, bar imam skije.

Inače, iz druge ruke poprilično pouzdano znam kako Intersport nudi značajno povoljnije cijene ukoliko se rezervacija napravi unaprijed preko interneta. Poučak – rentanje riješite prije putovanja iz udobnosti svoga doma, ne odgađajte to do prvog skijaškog jutra. Inače, same skije su me poslužile sasvim korektno. Vezovi su bili uredno namješteni te do kraja skijanja po tom pitanju nije bilo nikakvih problema.

Krajolik skijališta je uistinu spektakularan, naročito pogled koji se pruža sa vrha Col De Crevoux na 2530 metara nadmorske visine. Neko vrijeme sam pokušavao što više ovakvih krajolika zabilježiti mobitelskim fotoaparatom, no kroz neko vrijeme, kako se spektakularni prizori nižu jedni za drugim, shvatio sam da fotografiranje nema smisla pošto bih u toj radnji mogao provesti cijeli dan. Od skijališta koje sam posjetio, jedino je masiv kojeg okružuje prsten Sellaronda u Dolomitima vizualno impresivniji od ovog u La Foret Blanche. Jedan gospodin iz busa koji ima već ponešto staža sa francuskim skijalištima, tvrdi kako je upravo ovo najljepše što se tiče same prirode i definitivno najbogatije što se tiče vegatacije.

Staze su uistinu prekrasne – u pravilu vrlo široke, raznolike, dinamične, vrlo širokog raspona, od onih za najzahtjevnije do onih za početnike. Ono što će mnoge obradovati jest da gužve jednostavno nema (osim na par staza tipa onih oko sjedežnica Escondus i Sibieres gdje je nešto veća prisutnost skijaških škola). Na sjedežnicama čekanja gotovo da i nema, te nije rijetkost da prilikom spusta doslovno ne sretnete apsolutno nikoga.

Oko samih staza, posebno bih izdvojio izvrsni Olympique, dugačku crvenu stazu koja nije ni preizazovna ni prelagana, a pruža jako puno skijanja u jednom komadu. Također, vrijedi posebno izdvojiti i staze koje se nalaze na “pola puta” između Varsa i Risoula (iako službeno pripadaju Risoulu). Iako ponešto kratke, sve su izvrsne i kao stvorene za višekratno “peglanje”.

Pošto očito postoji dosta ljudi kojima se iz raznih razloga baš i ne da potegnuti dalje iz matičnih mjesta, ovdje je nedostatak gužve najviše izražen. Makar se La Foret Blanche sa svojih 180 kilometara staza i 47 žičara ne može usporediti sa recimo 600km staza 3 Valée u čijem je sastavu Val Thorens, ni u jednom trenutku nam nije bilo dosadno i repetitivno na stazi te su šest dana skijanja doslovce proletili u trenu. Što se tiče samih skijaša, rekao bih da su Francuzi i Hrvati tu negdje po brojnosti (naravno, treba uzeti u obzir cro-tjedan), dok se svi ostali mogu naći samo u tragovima (npr. Česi, Nizozemci te Španjolci).

Polako dolazimo i do jednog od najvećih nedostataka skijališta – infrastrukture. Letimičnim pogledom na gole brojke koje se tiču infrastrukture je vidljiv velik broj “sidara” i “tanjura”. Dobra vijest je svakako kako ih je moguće izbjeći gotovo sve, odnosno da se do gotovo svih staza može doći nekom od sjedežnica ili pak gondolom. Loša vijest je da su neke od sjedežnica naprosto nevjerojatno spore, što i nije problem ako se radi o nekoj od zabačenoj staza, no veliki problem Varsa je što su dvije ključne sjedežnice od kritične važnosti (Mayt i Crevoux) toliko nevjerojatno spore, da vas ekipa na “tanjurima” ispod prestiže bez ikakvog problema.

Dodatni problem je što vas, ukoliko ste se taman zagrijali za skijanje, dvadesetak minuta na sjedežnici Mayt uz vjetar u lice, bez problema ohladi. La Foret Blanchu je nužno potrebna ili nadogradnja postojeće infrastrukture ili ulaganje u novu gondolu koja bi podnožje brda povezivala sa nekim od vrhova.

Što se tiče vremenskih (ne)prilika, može se reći kako smo imali prosječno dobro vrijeme. Od šest dana, dva su spadala u ponešto nepovoljnije za skijanje (većina od fantastičnog trija snijeg/magla/vjetar prisutna djelomično ili potpuno), dva su bila u redu (oblačno bez sunca) dok su dva bila jednostavno fantastična s gomilom sunca i svježeg prhkog snijega. Iako je snijega bilo zaista puno te je bio savršen za skijanje, ekipa iz La Foret Blanche je u dijelu pripreme staza poprilično podbacila. Doduše, zanimljivo je za primjetiti kako je na samoj mapi skijališta ugrađen svojevrsni “disclaimer”. Naime, neke staze su označene posebnim simbolom koji znači da skijalište ne garantira uređenost staze u slučaju snijega. Međutim, neprestano nam se događalo da nailazimo na “oranice” i dubok snijeg na dijelovima nekih staza ili pak kompletnim stazama, i to nakon što je prošlo dobrih 2-3 dana od zadnje pahulje snijega. Nemam drugog naziva za nazvati navedeno drugačije nego čistom aljkavosti i nemarom domaćina.

Također, vrlo je zanimljivo shvaćanje koncepta crne staze na ovom skijalištu. Makar bi iste trebale biti izazovne onim najzahtjevnijima, dosad sam vjerovao kako bi navedeno trebalo biti tako zbog prirodne konfiguracije ili nagiba staze. No ekipa iz La Foret Blanche ima drugačije shvaćanje ovog koncepta – crne staze jednostavno ne održava (ma kakvo bilo vrijeme) i na taj način ih još malo “začini” za one najzahtjevnije.

Od bajti uz stazu, posjetili smo samo jednu kraj sjedežnice Peyrol. Veliki Leffe (0,5l) dođe 8 eura. Priuštili smo ga si samo za vrijeme prije spomenuta dva sunčana dana, kad bi zaista bio grijeh propustiti popiti pivo na terasi s takvim spektakularnim pogledom. Od stvari za pojesti, najjeftinije što smo uočili su razne salate za 6 eura, dok je “konkretnije” oko 10 eura. Ako ste se već odlučili za aranžman ovog tipa, vjerojatno vam ručak na stazi (kao ni nama) - nije u budžetu. U tom slučaju, visokokalorijski doručak je jednostavno obavezan. Iako sam inače jedan od onih ljudi koji radne dane počinju na najnezdraviji mogući način – brzom “konjskom” kavom na prazan želudac, na skijanju za takve stvari jednostavno nema mjesta. Doručkovati se mora i to obilno.

Kao dobitna kombinacija za prigristi za stazi su se pokazali razni “protein bars” i slični proizvodi od žitarica, s kojima uz dobar doručak bez problema izdržite do večere oko 17-18h, odnosno nakon zatvaranja žičara. Naravno, hrvatski skijaški klasik sarma bila je jednostavno nezaobilazna i ovaj put, no dosta zahvalnima su se pokazale i razne tjestenine s kojima se uz malo truda može svašta iskombnirati. Također, savjetujem da svakako kupite flaširanu vodu za piće. Makar neki tvrde kako je voda iz vodovoda pitka, ona ima jaki miris klora što će kod ljudi sa osjetljivijom probavom vjerojatno vrlo brzo izazvati probavne neugodnosti.

La Foret Blanche je jednostavno fantastično skijalište u svim segmentima koje je dobilo na raspolaganje od majke prirode. Krajolik je zaista impresivan, dok su staze više nego dovoljne za šestodnevno guštanje. Nažalost – ono što dosta “šteka” jest ljudski faktor. Na uređenju staza se jako fušari, dok infrastruktura zahtijeva obilno ulaganje. Doduše navedeno može biti i dvosjekli mač u slučaju da se realizira, jer tada bi se vjerojatno domino-efektom povisile cijene skipassa i okolnih apartmana pa je pitanje koliko bi La Foret Blanche tada bio pogodan za ovakav “budget” aranžman. Po trenutnom stanju – i uz sve mane koje ovo skijalište trenutno ima, jednostavno ne vidim način niti aranžman u kojem se može bolje skijati tjedan dana za ispod tri tisuće kuna.