Kada je riječ o skijanju i zimskim radostima Francuska je idealan izbor, a glasoviti Val Thorens jedno od općih mjesta i klasika za sve koji su dovoljno mudri da znaju i vole skijati ili bordati. Val Thorens je, zapravo, zbog svoje nadmorske visine i snježnog bogatstva idealan za proljetno skijanje kada su igri i sunčanja, bakanalije i tulumi na spektakularnim terasama po stazama, ali tko ne može u njemu uživati tada, neće pogriješiti ode li u standardnim zimskim terminima kada treba računati na mogućnost lošijeg vremena.
Val Thorens (izgovara se Torans sa s na kraju) se nalazi u francuskim Savojskim Alpama u području poznatom kao Tri doline. Smješteno je na 2300 metara nadmorske visine što znači da je najviše skijalište Europe te da snijega i u samom mjestu ima do svibnja, a vrhovi kojima je okružen i s kojih ide bezbroj fantastičnih, širokih i dugih uređenih staza, mahom prelaze 3000 metara i najveći dio godine su bijeli.
Oni koji su navikli na vizualni dojam talijanskih i austrijskih skijališta u Val Thorensu će zateći nešto sasvim drugačije. Gradić je nastao tek 1972. godine, nakon što je skupina entuzijasta savršeno dobro procijenila da to zabačeno područje može postati skijaški raj i tvornica novca. Izgrađena je dobra planinska cesta nakon čega su u prirodnom planinskom amfiteatru počeli nicati hoteli i apartmani, što znači da neke spomena vrijedne tradicije tu zapravo baš nema i Val Thorens baš po ničemu ne sliči srednjeeuropskim skijalištima. Kada se snijeg otopi krajolik sliči na mjesečevu površinu, pa ljetnog turizma tamo uopće nema.
Istina, sa svojih 24 000 kreveta Val Thorens nema ništa pitoreskno, ali to je alpska turistička zvijer koja ima niz prednosti i kvaliteta kakve ne postoje gotovo nigdje na svijetu pa je manjak topline i tradicijskog šarma samog gradića sasvim lijepo kompenziran.
Nije sve, međutim, odmah išlo dobro. Prvih desetak godina Val Thorensa bile su prilična pušiona, resort je grcao u dugovima, ali unatoč tome, Francuzi su se odlučili kockati i 1981. godine izgraditi tada najveću svjetsku gondolu Cime Caron koja je vodila na 3200 metara visoki istoimeni vrh. Moglo je to završiti i financijskim krahom epskih razmjera, ali nije. Dapače, od tog trenutka sve je krenulo na bolje i tako je ostalo do danas kada Val Thorens sa svojih 150 kilometara staza s pravom ima status jednog od najboljih svjetskih skijališta.
Nikada ranije nisam bio u Francuskoj. Uvijek mi je ta beskrajna vožnja bila muka i tlaka, premda me, razumije se, itekako privlačilo skijanje na tim opjevanim alpskim prostranstvima. Međutim, uvijek je netko u presudnom trenutku potegnuo argument blizine Dolomita i tu bi se ambicije odlaska u Francusku odmah raspale.
Nekada, u zlatno doba, iz Hrvatske se u Val Thorans prilično masovno išlo. Prvomajsko skijanje privuklo bi i 50 autobusa s ljubiteljima skijanja koji bi se onda većinom smjestili u one male i neugledne jeftine apartmane po kakvima je Francuska poznata pa uživali u skijanju hraneći se zalihama koje su donijeli od kuće i onim što bi kupili u supermarketu u nedalekom Albertvilleu. Jebiga, uvijek nam je tamo bilo skupo, a i uvijek smo bili više manje sirotinja.
Danas, kada je Hrvatska devastirana krizom i na stalnom je rubu propasti, skijanje u Francuskoj mogu si priuštiti tek rijetki, a i oni koji mogu često su preglupi da bi razumjeli koliko je skijanje tamo, jednom kada savladaš taj silan put, zapravo veličanstveno i neusporedivo s bilo čime u Europi.
Val Thorens je, da se razumijemo, jako daleko od Hrvatske i bez obzira na legende o tome kako je netko nekad tamo stizao u rekordnom roku, iz 1007 kilometara udaljenog Zagreba trebat će vam desetak sati, a iz 860 km udaljene Rijeke oko osam i pol. Čak i ako nemate nadrkane pušače u vozilu, naprosto morate nekoliko puta stati i protegnuti noge, morate nešto i pojesti, negdje oko Trsta popiti najbolju kavu na svijetu, oko Milana čija je zaobilaznica postala gradska cesta je uvijek neki čep i zastoj, a solidna je šansa da se zakomplicira i oko Torina te tunela Frejus koji spaja Italiju i Francusku. Za tunel obavezno kupite povratnu kartu jer je plaćanje samo jednog smjera znatno skuplje. Idete li u subotu, a uglavnom idete, neizbježne su i gužve od Orella do Moutiersa preko kojega vodi put za sve Tri doline, i u kojemu se skreće na planinsku cestu za Val Thorens koja je subotom krcata vozilima skijaša. Istina, možete krenuti i noću pa izbjeći dnevne gužve, ali luzer koji bude vozio, dva će dana dolaziti k sebi, a platio je sve kao i oni koji su vožnju prespavali.
Budući da je austrijski cestovni fašizam, doduše u nešto blažem obliku, metastazirao i na Italiju, postalo je i po tamošnjim autocestama preopasno voziti čak i sasvim normalnom brzinom kao što je 170 km/h. Uvijek vrijedi ponovno konstatirati da je imbecilno inzistirati da se na tehnologiju vozila 21. stoljeća primjenjuju propisi rađeni za 60-te godine 20. stoljeća.
Naša je petočlana hrvatsko slovenska novinarska ekspedicija putovala u, kako drugačije, nego francuskom Renaultu Talisman Grandtour koji je sa svojih 160 KS bez problema odradio tih 2200 kilometara. Nije to automobil sportskih performansi, ali je vrlo udoban na autocesti, odlično drži i planinske zavoje i idealan je za neku obiteljsku varijantu kojoj je uostalom i namijenjen. Bonus mu je fantastično ozvučenje što nekome možda i nije važno, ali meni definitivno jest.
U Val Thorens smo stigli predvečer i u to je doba grad već bio preplavljen skupinama uglavnom mladih i već pripitih Britanaca te Nizozemaca koji su tamo i najbrojniji gosti. U mjestu sve miriše na tulumarenje i atmosfera je zahvaljući houseu koji grmi s terasa u središtu mjesta skoro pa usporediva s ljetnim španjolskim destinacijama poput Ibize.
Hotel Le Portillo u kojemu smo bili smješteni ima tri zvjezdice i nalazi se na idealnoj poziciji u samom središtu mjesta, a baš poput svih hotela u mjestu i iz njega se može na skijama doći do žičara i natrag. U travnju doduše treba prepješačiti dvadesetak metara do prvog snijega na kojemu se stavljaju skije, ali tako je samo u proljeće. Činjenica da se nalazi zapravo na stazama i da je sve dostupno na skijama jedna je od velikih prednosti Val Thorensa.
Činjenica, pak, da automobil morate ostaviti na parkiralištima i u garažama koje stoje oko 80 eura tjedno ne spada u ugodne stvari, naročito nakon što već istresete gomilu novca na putarine u Italiji i Francuskoj.
U Le Portillu nas je dočekao vrlo ugodan i topao interijer te kao bonus Leon, veličanstveni, ogromni, vrlo pitomi i mazni petogodišnji mačak koji se ima običaj izležavati na recepciji i dvosjedima u foajeu. Izrazito sam slab na mačke pa sam zbog Leona hotelu bez problema spreman progledati kroz prste na sitne nedostatke kao što su relativno siromašan doručak, prilično neuredna prostorija za skije u kojoj uopće ne postoje grijači za pancerice te bizarno velik i neudoban jastuk. Povremene šlampavosti i nesavršenosti kakve je teško ili nemoguće pronaći u ponekad sterilno savršenoj Austriji, Francuzi, međutim,s lakoćom kompenziraju urođenim šarmom.
Same sobe su sasvim dobre, ne pretjerano velike, ali s udobnim krevetima i velikim balkonima s kojih puca pogled na spektakularne vrhove oko mjesta. Wi Fi se, naravno, podrazumijeva. Cijena dvokrevetnih soba u kakvima smo bili smješteni je 200 eura za noć.
Val Thorens je prepun trgovina, ima i dva šoping centra te nekoliko fantastičnih dućana sa vrhunskim sirevima i ostalim specijalitetima francuske kuhinje. U mjestu postoji i gradski bazen sa spektakularnim pogledom na alpske vrhove, sportske dvorane, kuglana... Ima, ukratko, baš sve.
GDJE SKIJATI?
Premda se može kupiti ski pass koji vrijedi za čitav sustav Tri doline ili za svaku dolinu posebno, čak i vrlo ambiciozni skijaši bit će zadovoljni i samo s ponudom staza sustava Val Thorens - Orelle. Skijalište broji 150 kilometara staza (8 crnih, 30 crvenih, 29 plavih i 11 zelenih) od kojih se 99% nalazi iznad 2000 metara i idu sve do 3230 metara visokog Sommet des 3 Vallees. Cijena ski passa za to područje je 50 eura dnevno, a na proljeće se s popustom za šest dana može kupiti već za 230 eura.
Ski pass za čitavu Dolinu Bellevile kojoj pripada Val Thorens omogućuje skijanje na 300 kilometara staza ( 14 crnih, 51 crvena, 60 plavih, 20 zelenih) i to po proljetnoj cijeni od 46, 85 eura na dan, uzme li se šestodnevni ski pas, a najambiciozniji mogu investirati u ski pas za sve Tri doline i imati na pristup na 600 kilometara staza (30 crnih, 108 crvenih, 129 plavih i 51 zelena). To zadovoljstvo za šest jeftinijih proljetnih dana stajat će ih 284 eura.
Snijeg je ovdje prvoklasan, staze su dugačke i dobro uređene, a ako postoji skijaški raj, on se nalazi baš ovdje. Doduše, priča kaže da su nekada Francuzi malo fušarili s uređenjem staza, toliko da su im Nizozemci i Britanci zaprijetili da će nastave li tako potražiti neku drugu omiljenu destinaciju, što je bilo dovoljno da se stvari promijene pa su danas staze jako dobro uređene. Preporučivati neku posebnu stazu u Val Thorensu nema smisla. Izvrsne su i naprosto ih treba proći sve, pa prema vlastitim afinitetima odabrati one koje ćete peglati više puta.
Izbor je upravo veličanstven, kako za uređene staze tako i za free ride. Nigdje vam pogled na planinsku divljinu i prostranost, veličinu skijaškog područja i staze koje se nalaze posvuda ne oduzima dah kao ovdje. S Carona puca pogled na Mont Blanc i stotine vrhova viših od 3000 metara, a vidi se i mjesto gdje je nesretni Hanibal u samoubilačkoj misiji bauljao s onim sirotim slonovima u slavnom i katastrofalno neuspjelom napadu na Rim. Želite li doznati sve o stazama i planinama možete uzeti i vodiča, a to će vas zadovoljstvo stajati 350 eura. Za jedno jutro.
KAKO SE I ŠTO JEDE?
U Francuskoj se hrana vrlo ozbiljno shvaća i to je, znaju svi, jedna od najvećih i najboljih svjetskih kuhinja. Mi smo testirali četiri restorana i dvije hotelske kuhinje i rezultati su dobri, ali zapravo manje fascinantni od očekivanog. Ukratko, u Val Thorensu odlično kuhaju tradicionalno francusku hranu, sirevi su veličanstveni baš kao i slastice, ali s pripremom steakova i rižota, od onoga što smo probali, imaju vrlo ozbiljnih problema.
Prvi restoran, odmah po dolasku bio je Alpen Art, ugodno mjesto s puno stila u vlasništvu Aurelie Rey, kćeri jednog od osnivača Val Thorensa Camillea Reya, koji je bio i prvi planinski vodič na tom području. Restoran krase zanimljive umjetničke slike na zidovima što ih je dijelom naslikala i vlasnica, koja je, baš kao i njezine konobarice, neodoljivo šarmantna, a pivo koje imaju u ponudi izvrsno je.
Na žalost, ostalo baš i nije na takvoj razini. Kućno vino bilo je za francuske standarde prilično kiselo i zapravo klasično gemištarsko, bend koji je zabavljao goste jadranski neuvjerljiv, sushi (majka sve svjetske precijenjene hrane) je bio gnjecav i uglavnom bezukusan, a spring rolls tek prolazne. Junetina s povrćem iz voka bila je dobra, a svinjetina s rezancima vrlo dobra, ali to nije moglo popraviti ukupni dojam te čudnovate azijsko alpske fusion kuhinje. Alpen Art je, ukratko, zanimljiv ponajviše zbog dobre i vesele atmosfere i izvrsnog piva.
Legendarni restoran La Fruitere u kojemu smo ručali dan kasnije nalazi se na stazi, a ujedno je i mjesto s vjerojatno najboljim apres ski tulumima na svijetu ckoji se održavaju sa druge strane zgrade u mitskom La Folie Douceu. Le Fruitere uz fantastičnu atmosferu ima i vrhunsku gastro ponudu i premda je vrlo skup apsolutno ga vrijedi barem jednom posjetiti, jer jesti i piti na njegovoj prekrasnoj terasi pod proljetnim suncem s pogledom na bijela planinska prostranstva, nadrealno je iskustvo. Gotovo sve što smo tamo jeli bilo je skoro pa savršeno.
Za predjelo smo jeli izvrsne svježe kamenice (6 komada za 25 eura), božanstveni burattino s lardom, tartufima i rukolom (26 eura), odlični foie gras (25 eura) te vrlo dobri carpaccio od hobotnice s mangom i sladoledom od šafrana (19 eura). Juha od vrganja (21 euro) bila je također spektakularnog izgleda i okusa.
Impresivna su bila i glavna jela. Pirjani goveđi obrazi (28 eura) i pečena janjetina (31 eura) bili su savršeni, dok juneći filet (36 eura) koji je umjesto medium kako je bio naručen stigao ispečen skoro do well done razine, jedini nije bio na razini tog spektakularno dobrog ručka kojeg smo zalili vrlo dobrim bijelim Chateau de Monterminoudom iz 2010. godine (39 eura). Savršeni deserti bili su veličanstveni finale obroka kojega ništa u Val Thorensu neće uspjeti nadmašiti.
Chez Pepe Nicholas je restoran koji se nalazi u sklupu farme, desetak minuta vožnje podno Val Thorensa i također ima svoju zanimljivu priču. Vodi ga unuka prvog lokalnog farmera koji je tamo bio kada još nije bilo, ne turizma i skijaša, nego apsolutno ničeg. Danas je to mjesto gdje se mogu razgledati živi zečevi (bez brige, nema ih na meniju) i jesti lokalni specijaliteti poput raclettea, foie gras, savršenih sireva ili juhe od luka. Raclette i juha od luka bili su odlični, pastrva i sorbet razoravajuće loši, dok je raskuhani rižoto s gljivama bio čisti debakl. Opuštena atmosfera u kombinaciji s racletteom i vrlo dobrim vinom najbolje je što nudi Chez Pepe Nicholas.
Preko puta ulaza u kultni noćni klub Malaysia, nalazi se La Maison, hvaljeni fancy restoran na dvije etaže koji osim standardne ponude lokalnih specijaliteta i stakova u ponudi ima i pizze za one manje ambiciozne. Da ne bude zabune, cijene pizza uopće nisu neambiciozne, tu su negdje između 20 i 30 eura, ali dobra je vijest to što su doista dobre, pa je i šok nešto manjeg intenziteta. Loša iskustva sa steakovima nisu nam bila dovoljna pa smo u La Maisonu optimistično naručili čak tri, nadajući se da će ovoga puta sve biti u redu, ali, jebiga, nije bilo. Jedan je, doduše, čak i bio pečen približno onako kako je naručen, tek malo više više medium nego rare, ali dva su, hvala na pitanju, ponovno ostala predugo na vatri, što baš i nije naročito na ponos kuharu, naročito kada se ima u vidu cijena od 39 eura. Deserti su u La Maisonu, baš kao i drugdje u Val Thorensu, bili izvrsni.
Zadnjeg dana boravka ručali smo u restoranu La Rotisserie, u novom, nedavno otvorenom i moderno uređenom hipsterskom hotelu Fahrenheit Seven. Na dnevnom meniju bili su list i ramstek na žaru, i to je bila lijepa prilika da domaćini u sudačkoj nadoknadi izađu neporaženi u borbi s pečenjem mesa. Pero Lovšin je pametno odabrao odličnu ribu, a mi ostali smo, unatoč vapaju da meso ne bude prepečeno, dobili upravo takve, prigodno žilave i upraopaštene ramsteke. Da stvar bude tužnija, steakovi nisu nakon pečenja odstajali koju minutu da se sokovi u mesu stignu rasporediti, nego su na stol stigli odmah s vatre što je čisti debakl i potpuni amaterizam.
Ono što će svakom izbrisati eventualna gastronomska razočaranja je kupnja sireva i ostalih spektakularno ukusnih francuskih specijaliteta što se utorkom i četvrkom nude na štandovima lokalnih proizvođača, u nekom od odličnih dućana s hranom u Val Thorensu ili u golemom supermarketu u Albertvilleu.
Cijene sireva u Val Thorensu su nešto malo više nego u Albertvilleu, ali ovdje će vam ih vakumirati, što zbog kombinacije njihove arome i tako dugog puta, uopće nije nevažno. Beaufort, munster, reblochon, bleu de savoie, neki su od veličanstvenih, moćnih sireva s kojima ne možete pogriješiti i bez kojih je ludost vraćati se kući iz Francuske.
ŠTO SE NUDI OSIM SKIJANJA I BORDANJA?
Val Thorens je mjesto gdje se tulumari doslovno posvuda i žestoko kao malo gdje drugdje. Ovdje je čak i apres ski koncept koji u nekim austrijskim ili talijanskim skijalištima izgleda jezivo seljoberski s onim strašnim techno polka poskočicama, sasvim drugačija priča koja podrazumijeva live bendove vrhunske kvalitete koji izvode vrhunski pjevani funky house, kakav s balkona zabavlja ljude u La Folie Douce, vjerojatno najboljem takvom mjestu na svijetu. Dominantan glazbeni žanr je house koji se pušta na stazama, kafićima, klubovima, ali i po terasama u samom mjestu za lijepog vremena.
Klub Malaysia najveće je (2500 ljudi), najpoznatije i nezaobilazno mjesto kojega vrijedi posjetiti bez obzira na glazbene afinitete. Mali je problem što otvara tek u 23 sata, a do ponoći u njemu nema nikoga osim konobara, pa za doživjeti njegovu tipičnu atmosferu treba čekati do sitnih sati kada se tamo sliju svi iz kafića koji se zatvore.
Klub Summit je manji i intimniji, ali jednako živ, često i življi od veće Malaysie, a različit je i po tome što je glazbeni repertoar tamo miks housea, disca i rocka.
Svugdje gdje ima toliko Britanaca mora biti raznovrsne glazbe, a za one koji prefreriraju rock, najbolji je izbor café Snesko, beskrajno šarmantna rupa sa sjajnom atmosferom u kojoj konobari uz zvuke rock klasika tulumare jednako intenzivno kao i gosti koji uglavnom svo vrijeme plešu po stolovima.
Spektakularni zip line na Cime Caron jedna je od atrakcija koju obavezno treba probati. Radi se o 1300 metara dugoj žici između dva vrha, najvišoj takvoj na svijetu, po kojoj se u košari u koju se ukrcana i skije, s jednog brda na drugo stiže brzinom većom od 100 km/h.
Postoji i mogućnost rentanja Mountain Bikea i vožnje po zimskim uvjetima, a prilično je popularna i vožnja u plastičnoj inačici boba i sanjki po stazi dugoj šest kilometara. Ovo, međutim, treba iskušati samo kada je snijeg dovoljno tvrd da se može upravljati sanjkama, jer ako je proljetno mekan kao što je bio nama kada smo iskušali Chalet Le Toboggan – Castor & Pollux sve se pretvori u mučnu agoniju iz koje izađete mokri i mrtvi umorni.
STRUKTURA GOSTIJU
Najbrojniji gosti Val Thorensa su Nizozemci i Britanci, pa Belgijci, Nordijci i, naravno, Francuzi. Talijana nema uopće, a nema ni Nijemaca. Njima su Austrija i Južni Tirol ipak domaći teren. Zahvaljujući reputaciji vrhunske party destinacije i mogućnosti povoljnijeg odsjedanja u brojnim apartmanima, jako je puno mladih pa je čitavog dana na ulicama izuzetno živo.
Vidljive policije na ulicama nema, za red se brinu Les Ambassadeurs du Respect, civili koji rade za privatnu agenciju i koji prijateljski upozoravaju one koje alkohol ili opijati malo previše ponesu, a ponesu ih itekako. Sasvim je normalno vidjeti mlade Britance kako golih nogu i u tankim majicama posrću na snijegu, ali atmosfera je unatoč svom tom silnom popijenom alkoholu vrlo prijateljska i miroljubiva.
U Val Thorensu postoje i vrlo skupi ekskluzivni hoteli i mega luksuzne kuće koje se za vrlo, vrlo ozbiljne novce mogu iznajmiti zajedno s poslugom, ali premda je ambicija domaćina imati što više takvih gostiju top klase, i dalje je to prije svega destinacija mlađe publike. Najatraktivniji je u tom cjenovnom razredu mega luksuzni chalet La Datcha, koji se sastoji od tri spojene kuće za 15 ljudi i čiji tjedni najam s pripadajućom poslugom na čelu s vrhunskim kuharom stoji zanimljivih 58 000 eura. Ipak, nije baš jednostavno spojiti cjelodnevne tulume i horde mladih s elitnim turizmom, pa se najbogatiji ipak češće odlučuju za neke druge, mirnije destinacije poput Courchevela.
PLUSEVI I MINUSI
Val Thorens je kada je skijanje u pitanju vrh vrhova i vrlo malo svjetskih destinacija može stati u istu rečenicu s tim veličanstvenim skijalištem. Postoje mjesta koja su u nekom segmentu bolja, ali ukupno gledajući Val Thorens je teško nadmašiv. Skijati na tim savršanim stazama neopisivo je zadovoljstvo, a to je zbog njegove visine moguće praktički do polovice svibnja kada sezona završava. Veliki su mu plus maksimalno opuštena, na trenutke i razuzdana atmosfera te velik izbor mjesta za partijanje.
Naravno da Val Thorens ima i mana, a najveće su njegova daljina i cijene koje su vrlo visoke. Gotovo svugdje je navečer krcato, ovdje se i vrlo ozbiljno pije pa je posve besmisleno izaći s idejom da se ostene trijezan. Ako negdje vrijedi ona - ako ih ne možeš pobijediti pridruži im se – onda je to baš ovdje. Tko traži miran odmor i opuštanje u pitoresknom mjestašcu i tko nije spreman tulumarenje i guranje s klincima po šankovima nema tamo što tražiti.
Što se tiče restoranske i gastro scene, ona je vrlo bogata, ima tu i Michelinovih zvjezdica, ima i cijenom prihvatljivog fast fooda, ali ono što smo probali, nije nas previše impresioniralo, naročito kada se uzme u obzir kolike su cijene. Neke su stvari bile doista izvrsne, ali bilo je i teških promašaja i razočarenja.
Da zaključimo, Val Thorens je vrh svijeta i san snova za sve kojima je skijanje važno i unatoč manjim zamjerkama, svatko tko uživa u zimskim sportovima morao bi ga barem jednom u životu probati. Nije feftino, ali definitnivno vrijedi.
- Alpen Art Alpen Art
- Alpen Artov wok Alpen Artov wok
- Alpen Artova svinjetina Alpen Artova svinjetina
- Veličanstvena divljina 2 Veličanstvena divljina 2
- Hrvatsko slovenska novinarska ekipa Hrvatsko slovenska novinarska ekipa
- Proljetni snijeg Proljetni snijeg
- La Fruitere La Fruitere
- Ručak na stazi Ručak na stazi
- Vrhunska usluga Vrhunska usluga
- Juha od vrganja Juha od vrganja
- Foie gras u La Friutereu Foie gras u La Friutereu
- Janjetina u La Fruitereu Janjetina u La Fruitereu
- Slatki spektakl u La Fruitereu Slatki spektakl u La Fruitereu
- Veličanstvena divljina Veličanstvena divljina
- Skijanje bez gužvi Skijanje bez gužvi
- Skijanje i sunčanje Skijanje i sunčanje
- Ulični sajam Ulični sajam
- Raclette u Chez Pepe Nicolas Raclette u Chez Pepe Nicolas
- Pashmina s pet svjezdica Pashmina s pet svjezdica
- Jacuzzi na terasi Jacuzzi na terasi
- Brunch u Pashmini Brunch u Pashmini
- La Maison La Maison
- Muka sa steakovima Muka sa steakovima
- Flambiranje u La Maisonu Flambiranje u La Maisonu
- Spektakl slastica Spektakl slastica
- La Rotisserie La Rotisserie
- Leon u nirvani Leon u nirvani
- Interijer hotela Le Portillo Interijer hotela Le Portillo
- Pogled iz sobe Pogled iz sobe
- Carstvo sireva Carstvo sireva
- Carstvo sireva2 Carstvo sireva2
- Pogled na staze Pogled na staze
- Cima Caron Cima Caron
- Buratta u La Fruiterreu Buratta u La Fruiterreu
- Juneći obrazi Juneći obrazi
- Šarlota od jabuka Šarlota od jabuka
- Juha od luka Juha od luka
- Pastrva za zaborav Pastrva za zaborav
- Najbolji tulumi Najbolji tulumi
- Invazija Belgijaca Invazija Belgijaca
- Rižoto s gljivama Rižoto s gljivama