GOURMET SKISAFARI, ALTA BADIA: Zaboravite "hrvatski tjedan", ovo je savršena kombinacija skijanja i hedonizma

Detalji: Kategorija: Zima; Objavljeno: Utorak, 17 Siječanj 2017 16:06; Piše: Željko Ljubobratović

Praćen uvijek istim nenadahnutim televizijskim prilozima i novinskim tekstovima koje uglavnom naprave oni koji na skije nikada nisu stali, bolno iritantnim native marketing uradcima te stupidnim komentarima po društvenim mrežama otužnih i patetičnih likova koji doista misle da je skijanje isključivo snobovsko preseravanje, došao je i prošao još jedan mitski „hrvatski skijaški tjedan“.

OK, ruku na srce, to su oni dani u godini kada se doista aktivira i impresivan broj snobova koji na skijanje idu u baš tom terminu premda im to uopćei nije sila kao što bude onima što imaju djecu školske dobi i nemaju drugog izbora. Mislim, jebeš skijanje ako te nitko ne vidi, pa tako akademik Reiner aktivira rotirke, a trećerazredni se celebrityji hrabro bacaju pred objektive pa se tako tu mobilizira i fini broj seljobera spremnih demonstrirati svu raskoš svoga neukusa, pa se lijepo grupiraju u omiljenim im i uvijek istim skijalištima da ih svi vide, i pretvore ih u mjesta u koja tada nitko normalan pri zdravoj pameti ne želi ni primirisati. Tko bi uopće normalan htio uživo gledati neukusno metiljanje likova koji izgledaju kao trećerazredna kopija najgorih Rusa te slušati Rozgu, Grdovića, Coloniju, Severinu ili čak Dražena Žanka na 2000 metara visine u zoni sumraka pod imenom „hrvatski party“ sa svim onim rukama u zraku, krvavim očima i nabreklim žilama. To naprosto, shvatili ste, treba obavezno izbjeći, onako kako vrijedi izbjeći primjerice Hvar ljeti kad se tamo sjati sve i svašta iz te iste ladice ili precijenjeni i preskupi zagrebački advent vikendom, a još bolje svim danima.

No, na stranu te oku i uhu neugodne nuspojave zloglasnog „hrvatskog tjedna“, ali skijanje, odnosno sve ono što taj pojam podrazumijeva, u svakom je drugom terminu sjajna stvar. Ako mene pitate, tjedan dana skijanja po lijepom vremenu uvijek bih mijenjao za čitavu sezonu na ridikulozno precijenjenom Jadranu sa svom onom (s izuzetkom donekle Istre) trećerazrednom turističkom i gastro ponudom te lokalnim neljubaznim pljačkašima čija se vizija i shvaćanje turizma svodi na grabež i stalni pokušaj prevare gostiju koje, uglavnom to ni ne skrivaju, ne mogu smisliti jer ih silno živciraju već samom svojom pojavom i očekivanjima pristojne usluge.

Oni pametniji, koji imaju mogućnosti i kojima nije do preseravanja pred sunarodnjacima, izbjegavaju ljeti razvikane jadranske destinacije i odu na jeftinije i ljepše grčke otoke ili gdje god, a zimi skijaju u terminima kada je sigurno da će izbjeći invaziju sunarodnjaka. To je najčešće druga polovica siječnja i prvi tjedan veljače kad su cijene povoljinije od visoke sezone kasnije u veljači ili ona dva tjedna nakon Božića. Postoji, međutim, i nešto još bolje što sam tek ove godine prvi put probao i apsolutno se oduševio, a to je skijanje na samom početku sezone, u prvoj polovici prosinca. OK, bilo je to u prekrasnoj Alta Badiji u sklopu njihovog Gourmet Skisafarija, što je vrhunski doživljaj samo po sebi, ali zapravo je jednako dobro i drugdje gdje je sve to nešto manje ambiciozno pripremljeno. Uostalom, što nije nevažno, to je i najjeftiniji skijaški termin. Ski pass Dolomiti Superski za šest dana u razdoblju od 26. studenog, do Božića stajali su ove sezone 229 eura, u razdoblju od 25. 12. do 7. 1. cijena je bila 287 eura koliko će stajati i u visokoj sezoni od 5. 2. do 18. 3, a od 8. siječnja do 4. veljače cijena sku passa je 258 eura.

Talijanska Alta Badia čija se La Villa, baš kao i nedaleki Kronplatz, u hrvatskom tjednu nađe pod invazijom hrvatskih skijaša, jedno je od najpoznatijih i najpopularnijih svjetskih skijališta.

To je zapravo dolina koja se nalazi u Dolomitima, u autonomnoj pokrajini Alto Adige odnosno Južnom Tirolu kako ga radije nazivaju lokalni stanovnici Ladini, zaseban manjinski narod s vlastitim jezikom i tradicijom koji bi, kažu istraživanja, baš kao i u toj regiji većinski Germani, najsretniji bili da se Južni Tirol jednom vrati Austriji kojoj je do aneksije 1919. godine pripadao. Alta Badiu čine nešto skuplji i ekskluzivniji Corvara i San Cassiano, potom šarmantni Colfosco i spomenuta, Hrvatima najdraža La Villa te sela Badia i La Val koja su malo izvan ruke i orjentirana su više na ljetni turizam koji ovoj planinskoj regiji nosi jednako novca kao i zimski.

Alta Badia je jedno od četiri skijališta koja se nalaze oko veličanstvenog planinskog masiva Sella, koja stvara najljepšu kulisu za skijanje na svijetu, a tu su još i Val Gardena, Val di Fassa te Arabba/Marmolada. Sva su ta sjajna skijališta povezana u sustav žičara i staza nazvan Sella Ronda, a tih se 40-ak kilometara oko Selle može obići u jednom danu što je istodobno dobra i loša vijest. Dobra, jer je doista sjajno obići sva ta mjesta oko Selle i iskušati sve te staze bez da se koristi automobil, a loša, jer obično ispadne da nitko ne želi ostati skijati u svom skijalištu pa se na vrhuncu sezone znaju stvoriti gužve kad svi krenu u istraživanje susjedstva i obilazak Sella Ronde.

Premda postoje mjesta s boljim stazama, boljom zabavom i boljim ovim ili onim, ukupno gledano vrlo ih je malo u svijetu na razini dolomitskih skijališta oko masiva Sella. To se područje može opisati kao najjužniji dio sjevera, odnosno najsjeverniji dio juga, što u prijevodu znači da je sve posloženo sjevernjački i germanski profesionalno i savršeno precizno, a stanovnici, premda većinski Germani uz spomenute Ladine, nemaju onu legendarnu austrijsku tvrdoću i krutost jer su ipak preuzeli dosta južnjačkog šarma i opuštenosti. Italija je što se tiče funkcioniranja države u mnogočemu slična našem korupcijom opterećenom kretenlendu, uostalom godinama su si birali Berlusconija koji je zapravo kombinacija Bandića i Keruma, dok danas gradsku vlast u Rimu ima njihova inačica Živog zida, ali u Južnom Tirolu sve štima i gotovo ništa tamo zapravo nema veze s klasičnom Italijom. To je doista neki drugi svijet, a to je i jedna od najbogatijih regija u Europi.

Prednost je Dolomita pred drugim skijalištima i u tome što tamo ima više sunčanih dana tijekom zime nego igdje drugdje na planinama tako da se vrlo rijetko dogodi da se uleti u neki strašan niz lošeg vremena što može upropastiti skijanje.

Prvu Sella Rondu u životu odradio sam 1999. kada smo krenuli iz Canazeia po prekrasnom vremenu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, a kada sam nakon omalene i ne pretjerano impresivne Arabbe vidio suncem okupanu Corvaru, znao sam da ću se tu kad tad vratiti pa što košta da košta. Nakon nekoliko godina skijanja u Canazeiju i San Martinu to se 2005. napokon i dogodilo.

Corvara je lijepo i elegantno, ponešto razvučeno mjesto s mnoštvom vrhunskih hotela i restorana, ali može se pronaći i povoljan smještaj u apartmanima kao i jesti za normalne novce. Skijanje na 130 kilometara uglavnom sunčanih staza Corvare i Alta Badie na koje voze 53 žičare idealno je za manje zahtjevne skijaše, premda ima i nekoliko zahtjevnijih crnih staza poput Vallona ili legendarne Gran Rise koja mi onako strma i ledena, vječno u sjeni i polumraku nikad nije legla, za razliku od odlične paralelne crvene. Dobrih crvenih staza ima sasvim dovoljno za vrhunsko uživanje u skijanju, dok je plavih bezbroj. Vrlo je blizu i lako dostupna i Arabba sa svojim uzbudljivim i zahtjevnim crnim stazama i onim slavnim zidom zvanim Porta Vescovo koji je odličan za peglanje ujutro, ali popodne ga osvajači Sella Ronde temeljito raskopaju pa bude prepun hupsera i ektremno težak, neugodan i traumatičan za slabije skijaše koji ga prolaze u sklopu Sella Ronde. Odlična je i crvena staza iznad Colfosca, a nisu daleko ni sjajne staze Selve. Shvatili ste, doista se ima gdje skijati.

Corvara i Alta Badia su, ispostavilo se, mjesta po mjeri nešto starije, hedonizmu sklone populacije kojoj su gurmanski užici u vrhunskim restoranima jednako važni ili važniji od skijanja, a tulumarenje im nije uopće presudno, pa neke lude i razuzdane zabave tu baš i nije bilo, a nema je ni danas. Najpoznatiji apres ski L`Murin koji se nalazi na rubu Corvare kod hotela La Perla odlično je uređen, ali nudio je jezivo loš izbor glazbe koji je podrazumijevao i one najstrašnije techno polka poskočice te mrtve pijane Ruse i Nijemce koje su onda onako drvene skoro pa lopatama prebacivali u kombije i razvozili ih po hotelima. To definitivno nije najprivlačnija scena koju želim vidjeti u životu, ali tko voli baš takve apres ski tulume, bolje od ovog će teško naći.

Bio je tu (i još je) i Underground pub, mjesto s dobrom glazbom, odličnom točenom pivom i sjajnim toplim sendvičima i snackovima, ali, nažalost, tamo je uvijek bilo nekako poluprazno. Bio je i neki sterilni klub koji je radio do duboko u noć i to je to. S hranom je stvar bila neusporedivo uzbudljivija – u Corvari se naime može odlično jesti na svakom koraku i nema straha, postoje i povoljnija mjesta, a lokalni specijaliteti koje vrijedi kupiti i nositi kući upravo su fantastični. Sirevi su im na primjer veličanstveni, sjajan je moćni i blago "smrdljivi"po imenu Alta Badia dok je robusni Riserva Formae Val di Fiemme meni osobno jedan od najboljih i najdražih sireva koje sam ikada probao. Ludost je vratiti se kući sa skijanja u Corvari bez nekog od lokalnih vrhunskih sireva.

Nakon tri sezone Corvare, preselio sam u Val Gardenu odnosno Selvu ili Volkenstein koja mi je do danas ostala najdraže skijalište i tamo sam se vraćao godinama.

Posljednje tri godine istraživao sam Austriju, ali onda je došao poziv koji se nikada ne odbija. Otvaranje sezone u Alta Badiji, odnosno Gourmet Skisafari, veličanstvena demonstracija lokalne gastronomije praćena skijanjem i hedonizmom na najjače.

Život doduše katkada ima upravo zastrašujuće okrutan smisao za zajebanciju i to pokazuje na najluđe načine, pa mi je tako poziv na Gourmet Skisafari stigao u trenutku kada su mi liječnici nakon sistematskog pregleda (neka uđe u zapisnik da je budala tko u prosincu ide na sistematski) zabranili jesti i piti otprilike sve ono što je stvarno ukusno i čovjeka veseli.

„Morate na dijetu, zapravo preciznije, morate na tri dijete, jer i masnoće i povišen šećer i taj stalni mač napada gihta koji vam visi nad vratom zahtijevaju specifičan način prehrane“, glasila je presuda.

Te se vražje dijete, razumljivo i očekivano, u malo čemu preklapaju te se, kada se izbace svi ti silni štetni i nezdravi gastro (ne)prijatelji, sve svede na odvratna, tužno bezukusna i uvijek sasvim besmislena pileća prsa, malo teletine, malo lešo, isključivo bijele ribe, nešto povrća i nezaslađen čaj, što sve skupa zvuči kao okrutna osuda na polaganu, mučnu i sigurnu smrt od gladi i vječne čežnje za ukusnom hranom, a nisam baš sasvim uvjeren da je bolje to nego prepustiti se užicima pa dok ide ide.

A Gourmet Skisafari otprilike znači da sretnik koji se tamo nađe spava u nekom od vrhunskih hotela Alta Badie, jede vrhunske delicije po okolnim vrhunskim restoranima koje spravljaju vrhunski kuhari ovjenčani Michelinovim zvjezdicama sve to zalijevajući vrhunskim lokalnim vinima, pa onda dan nakon večere, kada uspije doći k sebi, skija po vrhunski pripremljenim stazama i staje u vrhunski uređenim bajtama na brdima gdje ponovno uživa u pet različitih majstorija spomenutih vrhunskih kuhara i vinara. Zvuči kao vrhunsko mega preseravanje? Pa zapravo, možda pomalo i je, ali samo bi potpuni idiot propustio priliku za takvo spektakularno hedonističko uživanje, uz skijanje na uvijek besprijekorno pripremljenim stazama Alta Badie i susjednih skijališta. Tu razinu pripreme skijaških staza kakva postoji u Dolomitima, naime, nemaju ni Francuzi ni Austrijanci.

Nikada u karijeri nisam dobio ni približno tako atraktivan poziv kao sada kad mi je zabranjeno konzumirati sve što imalo valja u svijetu hrane. I onda kao ima Boga? Jeste li vi normalni? Moj bi ga slučaj prokazao kao sitnog kokošara koji nema pametnijeg posla nego se pored svih svjetskih tragedija i problema ovakvim podlim pizdarijama osvećuje nevažnom nevjerniku poput mene, a to mu definitivno ne bi išlo na čast. Nema ga, ne postoji, zaboravite, vidite pod Djed Mraz...

Uglavnom, shvatili ste, dijeta je izdahnula nakon ravno nula sekundi razmišljanja.

Kulise skijanja na čitavom području Dolomita koje čine skijališta oko masiva Sella najljepše su na svijetu, ali ove je zime sve skupa ispalo ponešto drugačije. Nigdje u tom dijelu Italije nije bilo prirodnog snijega ni u tragovima i čitav je krajolik izgledao pomalo bizarno. Prvi susret s planinama na kojima se bijele samo umjetno zasnježene staze što izgledaju poput nekih žila u onom sivo zelenom prostranstvu imali smo u Cortini d`Ampezzo u kojoj smo stali čekirati subotnju špicu i protegnuti noge uz sitnu konzumaciju hrane.

Cortina je mitsko mjesto talijanskog zimskog turizma s kojim se ljeti može usporediti tek Porto Cervo na Sardiniji. To su najpoznatija stjecišta talijanskih celebrityja koji tamo imaju kuće, mjesta gdje obični Talijani dolaze napasati oči i okidati selfieje, a uhvate li kamerom ispred ekskluzivnih klubova i kakvog poznatog i slavnog, smatraju to ogromnim uspjehom kojim se kasnije hvale pred svima. Je, blesavo je bez daljnjeg, ali tako to tamo funkcionira. Shvatili ste, tu cijene nisu najpovoljnije na svijetu.

Mi smo se zadovoljili kratkom šetnjom glavnom pješačkom ulicom i besprijekornim tramezzinima u nekom baru vulgaris koji su stajali sasvim prihvatljivih 2.50 eura. U središtu Cortine Maserati je predstavljao nove modele automobila pa ih je bilo posvuda, besprijekorno napirlitane i skoro pa neljudski preplanule Talijanke šetale su zimske kolekcije i skupi nakit, a djeca su im galamila onako kako to malo gdje kao u Italiji znaju. I tako, jedan dan u tamošnjem uredu...

Na stranu sad talijanska snobovština i koliko to koga živcira ili ne, ali staroj dami Cortini sav taj šušur odlično stoji, a tamo se što je najvažnije i fantastično skija, pa kome se ukaže prilika neka je svakako iskoristi, jer staze su fenomenalne i bez gužvi. Mnogim gostima Cortine skijanje baš i nije prioritet..

Iz Zagreba do Corvare je oko 450 kilometara. Dobar dio puta vozi se autocestama, ali nešto prije Cortine one završavaju, a ostatak je sporija vožnja sasvim dobrom cestom preko brda. Ide li se preko Rijeke nema troška slovenske vinjete, a plus - minus stiže se jednako brzo. U Corvaru smo stigli preko La Ville, što je nešto kraći put nego preko Arabbe, ali kako god išli, na putu ćete izgubiti šest – sedam sati minimalno. Putem preko La Ville možete obići muzej 1. svjetskog rata koji se nalazi uz cestu u preuređenoj ruševini i naučiti nešto o brutalnoj klaonici koja se u to doba odigrala u Dolomitima. Kako sada stoje stvari u svijetu i kakvi su lunatici i opsjenari na vlasti u posvuda uključujući i velesile, repriza uopće nije nemoguća.

Domaćini su nas trojicu iz Hrvatske i dragog nam i vječnog suputnika Peru Lovšina iz Pankrta kojeg smo pokupili u Ljubljani smjestili u Col Alto, hotel s četiri zvjezdice koji se nalazi na samom ulazu u Corvaru iz smjera La Ville, a sastoji se od dvije zgrade povezane podzemnim tunelom koji ide ispod ceste koja ih razdvaja. Hotel takve kategorije, podrazumijeva se, ima bazen, wellness i spa te sve što ide uz to, a ima, jasno, i one debele i oku neugodne morževe u bademantilima koji se po čitave dane povlače po wellnessu, dok stazama ni ne prismrde.

Osoblje je ekstremno ljubazno, doručak savršeno bogat, s kuharom koji peče jaja koncentrirano i posvećeno poput kardiokirurga dok operira, a sobe vrlo prostrane s ogromnim kupaonicama. Nisu, međutim, baš jako zagrijane pa smo zapravo svi tražili da nam grijanje podebljaju. Za one koji ne znaju, to nije neuobičajeno za te krajeve. Gotovo svuda u Italiji, bili u hotelima ili apartmanima, griju na minumumu, a pojačaju tek kada to zatražite pa se ne ustučavajte.

OK, znam da sam ja stara škola i dinosaur u izumiranju, ali te wellness pizdarije mi nikad nisu bile ni važne ni drage. Smisao skijanja je, ako mene pitate, u dobrom i obilnom doručku nakon kojega slijedi skijanje do iznemoglosti s pauzama za ručak i možda neko piće, nakon čega idu dvije - tri pive za nadoknadu tekućine, pa sat - dva popodnevnog sna za vraćanje snage koja je potrebna za dobru večeru i kasnijih nekoliko piva/vina/rakija ili što već tko voli, uz rezimiranje prošlog dana i planiranje sljedećeg. Kasnije tulumarenje i razbijanje je opcija za najjače. Fakat ne znam gdje tu, kada, zašto i na čiju štetu ugurati wellness i spa.

Uostalom, imam i osobni razlog za animozitet prema istom. U Selvi u Val Gardeni, u suterenu hotela Laurin u središtu mjesta postojao je fantastičan restoran, jedan od onih toplo uređenih u drvu, s beskrajno ljubaznim i srdačnim konobaricama u dindurlicama, koje ti veselo stavljaju barbajol/babarin/slinček/partiklu oko vrata kad naručiš golema pečena rebra, a tamo su bila najbolja što sam ih probao u životu, kao što su baš tamo nabolje bile i frittelle di mele u umaku od vanilije. Bilo je to jedno od onih mjesta koja imaju fantastičnu vibru i gdje se dobro raspoloženje gotovo pa može opipati, mjesto sa savršenom hranom i vrlo prijateljskim cijenama, jedno od onih koje kad otkriješ više nemaš potrebe tražiti bolje.

I onda se dogodio taj jebeni boom wellnessa po hotelima i umjesto genijalnog restorana kojem sam se veselio koliko i skijanju zatekao sam zgužvane babe i njihove pratitelje kako se rastežu u ležaljkama. WTF, brzo na recepciju, pa što vam se, zaboga, dogodilo s restoranom u suterenu? „Otkazali smo im jer nam se više isplati imati wellness“.

O jebem ti sve, kakav šok, kakva nevjerica, kakva tuga i očaj! Taj se restoran, da stvar bude gora, nije preselio negdje drugdje u mjestu, naprosto je nestao. Što se mene tiče ubio ga je wellness, a jebiga, to sam shvatio vrlo osobno i nikad mu nisam oprostio.

Demonstracija kulinarske sile u San Cassianu

Što se gastronomije tiče Alta Badia je jača od Val Gardene. Dapače, budući da nigdje na svijetu ne postoji toliko Michelinovih zvjezdica na tako malom prostoru, može se reći da je Alta Badia jača od zapravo svih. Spektakularna večera koja je prethodila Gourmet Skisafariju odnosno degustacija jela koje su spremali Matteo Metullio i Norbert Niederkofler, lokalni chefovi ovjenčani Michelinovim zvjezdicama, započela je u La Sirioli, restoranu hotela Ciasa Salares u San Cassianu. Tu se okupilo pedesetak novinara iz devet zemalja te nekoliko nezaobilaznih padobranaca i padobranki iz kojekakvih drugih kombinacija.

Bilo je tu osim nas Hrvata i dosta Slovenaca, Poljaka, Nizozemaca, Španjolaca, Talijana, uglavnom, svega i svačega. Atmosfera je u La Sirioli bila vrlo opuštena, jelo se s nogu, a 27-godišnji Metullio, najmlađi talijanski kuhar s Michelinovom zvjezdicom, rado je odgovarao na sva pitanja o jelima koje je pripremio. Da sad ne opisujem u detalje pa, nedajbože, zazvučim kao Butković/Violić, rezimirat ću tek da su prženi veliki repovi kozica s pikantnim umakom bili najslađi što sam ih ikada imao prilike kušati i najbliže savršenstvu što je uopće moguće, gušćja jetra u juhi s komadićima ananasa, celera i zelene jabuke me baš i nisu nešto ludo oduševila, rezanci sipe s bademima i pjenicom od krumpira i šafrana bili su vrlo zanimljivi, a hladni špageti s pestom bili su jako fini i osvježavajući.

Shvatili ste, to (s izuzetkom kozica) nisu jela koja biste vjerojatno naručili kada gladni nakon skijanja dođete u restoran, a ruku na srce malo si tko i može priuštiti takve restorane, ali to je iskustvo koje definitivno vrijedi probati barem jednom. Ono što me oduševilo i više od hrane su vina koja su se tamo točila, a naročito savršeni, vrlo pitki i osvježavajući souvignoni te sjajni pinoti i savršeni desertni traminci koji su trademark te regije.

Nije to bilo zamišljeno da bude nadrkano i uštogljeno pa se vrlo brzo sve pretvorilo u sasvim lijepi i opušteni tulum. A bilo je i zanimljivih likova. Jedan je Nizozemac tako, kad je čuo od kuda smo, ispričao kako je za vrijeme rata u Bosni bio pripadnik njihova vojnog kontigenta i vidio kojekakvih užasa i gadosti. Kaže da u Srebrenici nije bio u trenutku pada i kasnijeg genocida, a na pitanje gdje mu je bilo najgore bez razmišljanje je ispalio – u Metkoviću. Tamo su ih, objasnio je, slali u nekakvu bazu na odmor i oporavak od ratnih užasa.

„Jebiga ljudi, žao mi je, ali ja odbojnijeg mjesta nikada u životu nisam vidio“, rekao je Nizozemac, vidno užasnut sjećanjem na dane u Metkoviću. Pazite, kad je nekom tko je izbliza proživio rat u BiH najveća trauma Metković, onda je stvarno jasnije zašto su oni patetični opsjenari cijepljeni od svake vjerodostojnosti, šarma i smisla za humor i katotalibanski falššpileri iz Mosta predvođeni Petrovom smislili onakav pakleni plan i bili spremni lagati unedogled samo da se dokopaju vlasti i Zagreba.

Nakon što smo probali sve što se nudilo u La Sirioli, posjeli su nas u kombije i prebacili do obližnjeg hotela Rosa Alpina u kojem se nalazi St Hubertus, restoran s dvije Michelinove zvjezdice čiji je chef slavni Norbert Niederkofler. Rosa Alpina ima dugu tradiciju, hotel posluje od 1939. godine, a Niederkoflerova jela su bila doista impresivna. Ok, pastrva s ikrom možda i ne baš toliko, to nitko ne može učiniti uzbudljivim, ali rižoto kojega su posluživali bio je savršen i naprosto božanstveno dobar, a mali burgeri u gnijezdima od krumpirova tijesta s umakom na bazi vrhunskog senfa i rukolom čarolija jednostavnosti. Vidjeti Niederkoflerovo lice kada mu je jedna od inače simpatičnih padobranki, objavivši velevažno i dramatično da je vegetarijanka, zatražila da joj složi ta vražja gnijezda bez mesa bilo je jednako zabavno kao kušati njegova jela. Je, dobila je svoja jebeno besmislena besmesna gnijezda, Niederkofler još jednu sijedu na glavi, a ja sam zamišljao da će joj barem jedno gnijezdo pedagoški izmrviti na kosu i temeljito utrljati u tjeme, što se nažalost ipak nije dogodilo.

Nudio se i fancy desert na bazi sladoleda koji je bio tako - tako, ali jedna od konobarica, draga cura „iz regiona“, čula nas je kako pričamo pa saveznički poslala odmah u dvoranu u drugi dio hotela, „da ulovimo mjesto i u miru probamo što se tamo nudi“. Tamo se, pak, nudilo bezbroj čokolatina prezentiranih bajkovito kao najuvjerljivija demonstracija čokoladne sile koju sam ikada igdje vidio.

Tu sam već fino sit i supijan karakterno rekao ne čokoladi i pozvao se na onu već zaboravljenu dijetu koju sam nedavno pokopao, ali onda se pojavila beskrajno simpatična Ilarija i vratila sve na početak.

„Pustite čokolatine, dođite probati naš panettone. Vjerujte, to je najbolje što se ovdje nudi“, rekla je Ilarija i složila facu kojoj se ne može odoljeti.

Čuj, panettone... kako ona besmislena kugla može biti najbolja igdje, pomislio sam, ali Ilarija je bila uporna i neodoljiva pa sam se predao.

Ukratko, možda sam tek dva ili tri puta u životu probao nešto slatko, a da je bilo tako veličanstveno ukusno kao taj panettone koji nema nikakve veze s onim preslatkim i umjetnim smećem što se pod tim imenom može naći i po trgovinama. Ilariji zauvijek hvala što je bila uporna i tako uvjerljiva, a dođe li itko tko ovo čita ikada u San Cassiano neka ode do St. Hubertusa i proba doći do tog veličanstvenog slatkog čuda ili barem informacije gdje se to može pronaći. Ne može biti baš preskupo, a totalno se isplati truda i novaca.

Zašto je Gourmet Skisafari sjajna stvar?

S panettoneom s drugoga svijeta i desertnim tramincem završili smo večeru i degustiranje veličanstvene hrane i vina koja nije dostupna svima, ali u onom što Alta Badia nudi dan kasnije na stazama mogu uživati svi koji su spremni u sebe uložiti 50 eura. Toliko naime stoji karta za Gourmet Skisafari što podrazumijeva da se u vremenu od 11 do 15 sati u pet bajti na stazama Alta Badije mogu degustirati jela pet vrhunskih chefova uz najbolja lokalna vina. I da, nema ograničenja, možete dobiti i repete. Ako vam se to učini skupim, sjetite se da toliko stoji drugorazredni riblji ručak u jadranskim prčvarnicama u istim onim otužnim, kvazi turističkim mjestima gdje se očajni ćevapi besramno nude po bezobraznih 10 eura, litra otvorenog vina od kojeg otpadaju nokti i obrve stoji 90 ili 100 kuna, a točeno Karlovačko pivo je 23 kune i to prije aktualnog poskupljenja.

Uostalom, ne pljačka se samo na Jadranu. I u Zagrebu postoje razvikane pizzerije gdje ćete turbo precijenjenu, a zapravo sasvim prosječnu pizzu plus dvije pive platiti bezobraznih 20-ak eura, a desetak eura će vas stajati i neki od zagrebačkih fancy hamburgera pa iz te perspektive ovo u Alta Badiji zvuči kao bagatela.

Ladini nisu tvrdi kao Austrijanci kod kojih nema improvizacije kad nešto isplaniraju, a uvijek isplaniraju, pa kad se skija u grupi, onda se skija u grupi i točka. Nema popusta da se na glavu okreneš. Ovdje su nas najprije gondolom odveli na Piz Boé Alpine Lounge, plato na 2200 metara na kojem se nalazi potpuno obnovljeni restoran u kojemu je bio poslužen doručak koji je impresionirao više spektakularnim pogledom na okolne planine nego nekom nezaboravnom ponudom hrane, a nakon toga je svakome na volju bilo prepušteno želi li skijati u skupini s vodičima ili solirati pa si samostalno birati kada stati u koju bajtu i uživati u hrani i vinima. Dvojica od nas četvorice u Alta Badiji smo kao doma, a iskusni Pero Lovšin je još i nanjušio političke protivnike među svojim sunarodnjacima što ga je iživciralo pa smo odabrali skijati sami bez vodiča.

Savršeno pripremljena i još djevičanski netaknuta kilometar duga crna staza Vallon do čijeg početka na 2520 metara vodi sedežnica s platoa Piz Boé, bila je idealan početak tog savršenog skijaškog dana. Cilj je bio skijati do naudaljenije bajte Club Moritzino na platou La Ila iznad La Ville i tamo započeti s degustacijama. S platoa La Illa se na jednu stranu skija po Gran Risi prema La Villi, a na drugu po dvije Bamby staze prema žičari kojom se ide natrag prema Corvari.

Teža i uzbudljivija od dvije Bamby staze tada bila zatvorena jer su na njoj trenirali naši sjajni klinci, juniorski svjetski prvak u slalomu Istok Rodeš i brončani s istog natjecanja u Sočiju, Elias Kolega. Zajedno s njima za svoju je oproštajnu mariborsku utrku trenirala i veličanstvena Tina Maze.

Kad smo već kod uspješnih klinaca, zgodno je bilo vidjeti kako je upravo briljantno pripremljena novinarska genijalka s HTV-a, koja je u Temi dana razgovarala s Ivicom Kostelićem uoči utrke na Sljemenu, primjetila da Hrvatska nema baš nikoga tko bi ga naslijedio i upitala ga hoćemo li morati čekati da to postane njegov sin kada odraste i dovoljno puta bude bačen s litica u more i prođe čitav onaj mitski obiteljski dril. Zgodno je bilo i kako je Ivica, kojemu, usput govoreći, baš kao ni Janici, nikada nije uspjelo biti svjetskim juniorskim prvakom jednako vješto ignorirao ove nove klince i odgovorio nešto neodređeno na tragu te filozofije "poslije mene potop", što je bilo vrijedno zaborava iste sekunde. Da se razumijemo, Istok i Elias možda nikada neće biti najbolji u seniorskoj konkurenciji, zapravo je puno vjerojatnije da neće nego da hoće, strašno se tu puno stvari treba poklopiti za uspjeh, ali kvragu, ne možeš baš tako bezobrazno ignorirati njihov talent i dosadašnje rezultate.

Club Moritzino se u „hrvatskom tjednu“ zna pretvoriti u zonu sumraka i paradu seljaštva i kiča, ali ostatak godine to je lijepo uređeno mjesto gdje se pleše, pristojno jede te bez straha pije, jer posrnule i onemoćale gondola vraća u La Villu pa tamo mogu kako god znaju odbauljati do svojih soba i apartmana. Na terasi ispred Moritzina hranu je pripremao stari prijatelj Matteo Metullio iz La Siriole, i ta je njegova teletina pohana u komadu pa narezana na šnite i poslužena na repovima mariniranih škampa, s pjenicom od dimljenih artičoka i prelivena salsom od sjemenki anisa i sladića bila baš onako dobra i egzotična kako to i opis daje naslutiti. Tamo su se točili sjajni sauvignoni i to Sauvignon Castel Giovanelli 2014. (Kaltern Caldaro) te Sauvignon Turmhof 2015. (Tiefenbrunner). Bio je to, ukratko, savršeni početak Guormet Skisafarija.

Tko tamo ode na skijanje u normalnim danima, neka umjesto Moritzina za predah ili ručak odabere nedaleku, na stazi smještenu bajtu Bambi koja je intimnija, ima ležaljke za sunčanje i pogled na stazu gdje povremeno netko padne pa razbije mir i monotoniju.

Nakon Moritzina, baš kao i večer ranije, produžili smo do Norberta Niederkoflera koji pratili su odlični bijeli pinoti i to Pinot Bianco Tyrol 2015. (Cantina Merano Burggräfler) te Pinot Bianco Eichorn 2015. (Manincor).

Sljedeća je na redu bila bajta I Tabla gdje je Esat Akyildiz, glavni kuhar restorana hotela The Ritz – Carlton u kazhstanskoj Alma Ati, pripremio „Kespe Sorpu“, aromatičnu gustu juhu s povrćem, komadićima mesa i svježim rezancima. I tu se točio odlični bijeli pinot lokalnih vinara i to Pinot Bianco DeSilva 2015. (Tenuta Peter Sölva) te Pinot Bianco Sirmian 2015. (Nals Margreid).

So far, so good, ali nakon juhe vrijeme je bilo za nešto konkretnije i sasvim drugačije, odnosno za bajtu Arlara, meni jednu od najdražih na skijalištima u Dolomitima jer osim što se tamo dobro jede, s njezine terase puca spektakularan pogled na Boe i planine iznad Arabbe pa se po lijepom vremenu može izvaliti na ležaljku, pijuckati i uživati u veličanstvenoj panorami, a onda se odličnom i ne pretjerano zahtjevnom istoimenom stazom spustiti do Corvare. U Arlari je za hranu bio zadužen još jedan gostujući chef, i to Thorsten Probost, glavni kuhar u restoranu Griggeler Stuba u najekskluzivnijem austrijskom skijalištu Lechu. Probost je pripremio izvrsni tatarski biftek uz kojega se točilo crveno vino i to crni pinot. U ponudi su bili Pinot Nero Riserva Burgum Novum 2013. (Castelfelder) te Pinot Nero Riserva St. Daniel 2014. (Colterenzio).

Ostalo je još samo finale odnosno bajta Col Alt, u kojoj je Nicola Laera, glavni kuhar restorana La Stüa de Michil koji se nalazi u hotelu La Perla u Corvari pripremio pečenog zeca s pripadajućom mu jetricom, kestenima, bundevom i pršutom. A jebiga više, što da vam kažem... Tu se, pak, za kraj pio sivi pinot, točnije, puno sivog pinota. Točio se Pinot Grigio St. Valentin 2014. (Cantina Produttori San Michele Appiano) te Pinot Grigio Aristos 2015. (Cantina Valle Isarco).

Ladinska večera u čarobnoj kućici

Premda je to bio dan posvećen ponajprije gurmanskim strastima, skijali smo sasvim dobro i prošli gotovo sve staze koje smo planirali. Jedina koju nismo uspjeli proći, jer je bila zatvorena, je fantastična, nešto više od kilometar i pol duga crvena staza koja ide od vrha Piz Sorega do San Cassiana. Ono što je apsolutno sjajno jest činjenica da nigdje nije bilo gužve i da su staze do kraja dana ostale u besprijekornom stanju premda je bila nedjelja i dosta vikend skijaša koji su došli samo zbog Gourmet Skisafarija.

Dan kasnije u idealnim uvjetima testirali smo gotovo praznu Sella Rondu, ali o tome detaljno u posebnom tekstu.

Fantastičan skijaško gurmanski dan završio je tradicionalnom ladinskom večerom u selu Badia odnosno na stazi u prekrasnoj planinskoj bajti L`Tama u kojoj pripremaju specijalitete od mesa iz uzgoja na vlastitoj farmi.

Tu nije bilo ničega fancy, nije bilo ni Michelinovih zvjezdica, ali bilo je jednako impresivno i vrlo ukusno kao i u prestižnim restoranima večer ranije. Krenulo je s punjenim pršutom, nakon čega su uslijedle tri vrste odličnih punjenih raviola i njoka te, napokon, kao glavno jelo, mekani i vrlo ukusni pirjani teleći obrazi s crvenim kupusom i špeclima za prilog. Desert je bio lokalni klasik fritelle di mele u umaku od vanilije koje su bile dobre, ali ipak ne onako savršene kakve sam jeo u Selvi u Val Gardeni. Usput, još jednom sve pohvale lokalnim vinima, a naročito sauvignonu i desertnom tramincu. Definitivno izvrsna vina.

Unatoč činjenici da nije bilo prirodnog snijega ni za lijek, skijanje na početku sezone pokazalo se kao savršeni doživljaj, čak i kada bi se izostavilo savršenstvo zvano Gourmet Skisafari. Dolomiti su skijaško područje s najviše sunca i tko god tamo ode na početku prosinca može doživjeti uživanje na savršeno pripremljenim stazama, ali bez gužvi koje su neizbježne kasnije u visokoj sezoni, a skijati po tim veličanstvenim krajolicima praktički sam, neprocjenjivo je iskustvo. Već to je naprosto čisto savršenstvo, a kada se svemu dodaju gastronomski užici radi se o hedonizmu bez premca. Ukratko, nešto najbliže raju na zemlji. Alta Badia je neki sasvim drugi svijet, mjesto gdje su problemi obližnje Hrvatske i ostatka Balkana proistekli iz neizlječive zatucanosti stanovništva i konstantne bolesne mržnje, daleki i potpuno nezamislivi. Vrlo je lako naviknuti se na uživanje koje pruža boravak u Dolomitima, a jedina je loša stvar činjenica da se u jednom trenutku ipak morate vratiti u rodni kretenland i ponovno se suočiti sa svim onim od čega je najpametnije zauvijek pobjeći.

View the embedded image gallery online at:
https://trusty.hr/putovanja/zima/366-gourmet-skisafari-u-alta-badiji-zaboravite-uzasni-hrvatski-tjedan-skijanje-u-prosincu-bez-guzvi-savrsenstvo-je-bez-premca.html#sigProIdf527241f12