Premda s pravom uživa ugled simbola zimskog turizma i jedne od najskijaškijih država svijeta, Austrija zapravo nikada nije bila prva asocijacija na glamurozno europsko skijanje i sve što uz to ide -  od luksuznog smještaja i usluge, preko vrhunske gastronomske ponude pa do ukupnog imagea.  

Zapravo, u europskim okvirima i Švicarska i Francuska i Italija imaju jače adute u toj niši i uvijek će neki St. Moritz, Klosters ili Gstaad, Cortina i Alta Badia ili Courchevel za mnoge imati prednost pred austrijskim zimskim luksuzom koji, razumije se, i te kako postoji, premda je nekako manje razvikan od konkurencije.

OK, Austrijanci baš i nisu prvaci svijeta u opuštenosti, nisu baš bili u prvim redovima ni kada se dijelčio šarm, a u njihovim se planinama pretjerano ne osjeća opjevani bečki štih i škola, ali u Arlbergu, snijegom najbogatijoj austrijskoj regiji, nalaze se ekskluzivni i luksuzni Lech i Zürs koji sa susjednim St. Antonom čine vrhunac austrijske skijaške ponude i mogu stati uz bok razvikanijim konkurentima. Lech i Zürs, štoviše, zajedno imaju više od 100 hotela s pet ili četiri zvjezdica, a od ove godine njihovi su skijaški tereni spojeni s onima u St. Antonu što ovo područje čini možda i najvećim top skijalištem svijeta.

St. Anton kojega smo testirali na kraju prošle skijaške sezone, ima tek nešto manje luksuza u ponudi od svojih nabrijanih susjeda, ali spajanjem njegovih staza s Lechom i Zürsom skijanje na tim top destinacijama postaje ostvarivije i onima koji baš i nisu puni kao brod.

U St. Antonu živi oko 3000 stanovnika, nalazi na 1304 metara nadmorske visine, a dobra je vijest što do njega ne treba jahati preko nikakvih planinskih prijevoja sa svim problemima koje takav put donosi zimi. Nipošto nije loše ni što se do njega može stići vlakom, a na dva sata je vožnje od tri međunarodne zračne luke.

Loša je vijest, međutim, što se St. Anton nalazi na krajnjem zapadu Austrije i što su mu bliži Lichtenstein i Švicarska nego Innsbruck što znači da je iz Hrvatske zapravo prilično daleko. Svatko tko je ikada skijao u austrijskom Tirolu zna da se do tamo brže stiže daljim putem preko Salzburga i Njemačke, nego bližim preko silnih tirolskih planina, ali i taj se put zna lijepo otegnuti sa svim onim gužvetinama na lošoj i zastarjeloj auto cesti između Salzburga i Münchena i kasnije po tirolskim dolinama.

Naša hrvatsko slovenska ekipa imala je nesreću da je na put krenula u jeku antiimigrantske histerije kada je granica između Austrije i Njemačke s dugim cijevima i detaljnom kontrolom baš svakog vozila izgledala kao granica s nekadašnjim zemljama iza „željezne zavjese“, pa se put otegnuo beskrajno. Kako god, i bez dugih cijevi i blokada, ali s tradicionalnim austrijskim cestovnim terorom odnosno silnim kamerama zbog kojih je ludost ne držati se ograničenja, računajte da će vam na taj put otići dobar dio dana.  

Naravno, tu su i vinjete (komada dva) pa gorivo, pa bar dva stajanja s kavom i nekom hranom, i tako - skupi se tu lijepih troškova.  

Napokon, kada nakon sto godina kao smrt dosadne i spore vožnje, prolaska skretanja za Salzburg, pa München, pa Meierhoffen koji odjednom izgleda vrlo blizu, pa prolaska Innsbrucka, pomislite da taj St. Anton zapravo i ne postoji, on se nekako ipak ukaže.

Samo mjesto ne spada baš u ona romantično alpska i više izgleda kao uvjerljiva demonstracija turističke sile nego kao planinska bajka. Konkretnog središta nema, a gradić je razvučen uz glavnu prometnicu koja vodi dalje prema Zürsu i Lechu. Paralelno s glavnom prometnicom ide duga šetnica s brojnim restoranima te skupim i atraktivnim trgovinama i hotelima, a u njoj i oko nje odvija se i glavnina noćnog života. Na završetku sezone kada smo bili tamo bilo je poprilično mrtvo, ali u punoj sezoni sve vrvi životom.

Iz mjesta vode žičare na dvije strane odnosno dva brda s kojih se može doskijati do središta i gradskih autobusa koji razvoze do udaljenijih hotela.

St Anton je vrlo staro mjesto, pa se tako hotel Reselehof u kojem smo bili smješteni nalazi u zgradi izgrađenoj pradavne 1490. godine, drugoj najstarijoj u mjestu. Sam hotel ima tek 13 soba, prilično je asketski uređen, ali beskrajno topao i šarmantan, a osim impresivne strarosti zgrade zanimljiv je i po svom vlasniku koji nam je bio sjajan vodič po stazama. Gunnar i Marie Munthe vlasnici su hotela od 2006. godine , a 73-godišnji Gunnar, duhoviti i mladoliki Šveđanin, koji je u St. Anton prvi put došao kao student kada je imao 19 godina i ostao zauvijek, zapravo je izmislio Apres ski bar kao koncept.

Gunnaru je prvom palo na pamet spojiti skijanje sa ugostiteljskom ponudom i zabavom na samoj stazi pa je od tadašnjeg vlasnika sklonog alkoholu preuzeo Krazy Kanguruh, veliki bar na stazi iznad St. Antona i pretvorio ga u prvo mjesto gdje se pušta glasna glazba, pleše i tulumari tijekom i nakon skijanja, onako kako je kasnije postao običaj na praktički svim skijalištima, s time da je to uglavnom metastaziralo u mjesta za alkoholno razvaljivanje s onim nepodnošljivim seljoberskim techno polka poskočicama čija pretjerana konzumacija skraćuje život više od alkohola, duhana, droge i nezdrave hrane zajedno. Krazy Kanguruh je, srećom, dovoljno blizu St. Antona da se i najpijaniji mogu nekako skotrljati do mjesta.

- Uživao sam držati Krazy Kanguruh, ali u jednom trenutku osjetio sam da mi je to stalno tulumarenje postalo pomalo prenaporno i da mi treba nešto mirnije, pa smo supruga i ja kupili ovaj mali hotel kao odstupnicu, priča Gunnar koji je 2011. Krazy Kanguruh prodao austrijskoj skijaškoj legendi Mariju Mattu lokalnom dečku kojemu je nakon vrhunske karijere trebala neka životna zanimacija.

Premda već dugo nije vlasnik Gunnar u Krazy Kahguruhu još uvijek ima kraljevski status što je jasno vidljivo iz oduševljenja konobarica koje su mu se redom bacale u zagrljaj, nešto slično onome kako Mario Matt kotira u austrijskim okvirima. Mario je doista ogromna zvijezda i gotovo stalno su mu za stol za kojim smo sjedili na terasi prilazili ljudi pa skrušeno s puno poštovanja molili ga za autogram ili fotografiranje. Baš nikoga nije odbio i nikome nije uskratio osmjeh, a spreman je i potegnuti turu što je za svaku pohvalu. Matt je, ukratko, totalno OK i cool lik.

U St. Antonu je rođen otac modernog skijanja Johann ‘Hannes’ Schneider, no to je već jako daleka povijest pa o tome tek toliko, ali ovaj gradić, međutim, ima još jednog skijaškog mega celebrityja na kojega su jednako, ako ne i više ponosni, a to je vremešni 78-godišnji Karl Schranz, jedan od najvećih svjetskih skijaša u povijesti i austrijska nacionalna sportska ikona. Schranz je skijaškim stazama vladao 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, bio je kralj spusta, ali pobjeđivao je i u veleslalomu i slalomu.

Nakon tek jedne olimpijske medalje u Innsbrucku i potpunog podbačaja u Grenobleu gdje je dominirao Killy, Schranzu je zadnja šansa za još koju medalju bila na igrama u japanskom Sapporou 1972. godine, ali zabranjen mu je nastup jer je zaradio neku pinku sa strane i tobože nije bio baš čisti amater.

Austrijanci su bili devastirani, suze su tekle u potocima, ali nije bilo popusta i Schranz je otišao u skijašku mirovinu s tek jednom srebrnom medaljom iz Innsbrucka.

Karl Schranz nije, dakako, iz skijanja izašao gol i bos, i godinama je već vlasnik hotela s četiri zvjezdice na idealnoj poziciji. Hotel se zove, gle iznenađenja, baš Karl Schranz, a naša je beskrajno ljubazna i draga domaćica Wilma inzistirala da posjetimo i upoznamo tog nekad slavnog skijaša. Odlično držeći Schranz dočekao nas je pored vitrine s trofejima u tradicionalnom zelenom kaputiću dok je supruga bila besprijekorno sređena kao za bal. Odradili smo upoznavanje, pa fotografiranje te nastavili s lakom konverzacijom uz piće pored šanka.

Sve je bilo lijepo i idilično, a onda je ikona krenula sa ushićenim pričama o svom prijatelju i idolu Vladimiru Putinu da bi nam u trenutku posebnog nadahnuća krenuo objašnjavati kako bi nama iz tih kojekakvih Slovenija i Hrvatistana, najbolje bilo kada bi bili dio Rusije s Putinom kao vladarom.

Alergičan sam na autokrate i diktatore, imao sam nesreću živjeti pod dvojicom, a njihovi me obožavatelji jednako živciraju pa sam ikoni predložio da Putina uzme kući, a može mu usput darovati i svoj hotel, i tu je otprilike bio kraj druženja. Ispratio nas je hladno, a piće je platila Wilma. Bilo je to definitivno bizarno, ali zanimljivo i nesvakidašnje iskustvo, ujedno i jedino ne posve ugodno. Sve drugo bilo je sjajno.  

U St. Antonu priznaju klasu i reputaciju susjednih Zürsa i Lecha, ali o nedalekom Ischglu koji im pokušava biti konkurencija govore s prezirom. 

– Budite ozbiljni, Ischgl nikada neće imati našu klasu, to je mjesto za horde pijanih Rusa i primitivnih europskih novobogataša. Uopće ih ne smatramo konkurencijom – rekli su nam kada smo pitali za odnose snaga u tom dijelu Tirola. Premda pijanih skijaša na ulicama ne fali ni u St. Antonu, klasa je ovdje vidljiva svugdje, pa i na nekim pomalo neočekivanim mjestima.

U obližnjem St. Christophu koji se nalazi na cesti prema Lechu, a u sklopu je skijaškog područja St. Antona postoji recimo i ozbiljna koncertna dvorana u kojoj koncerte održavaju vrhunski domaći i strani orkestri i glazbenici. Postoji i bezbroj mogućnosti za bavljenje raznim aktivnostima mimo skijanja, a ima se i gdje pojesti i popiti pa čak i i po relativno pristojnim cijenama. St. Anton u ponudi doista ima baš sve.

GDJE SKIJATI?

St Anton je i do ove godine bio veliko skijalište, ali ulaganjem 45 milijuna eura u izgradnju triju kabinskih žičara, posebno raskošnog Flexenbahna, ova je regija postala najveća u skijaškom smislu. Povezivanjem St. Antona, St. Christopha, Stubena, Zürsa i Lecha dobilo se 305 kilometara povezanih staza na koje skijaše diže 87 žičara koje sada povezuju cijeli Arlberg.

Ipak, nije ni u takvom raju baš sve savršeno. Na stazama St. Antona ima nekoliko uskih uskih grla koja povezuju bitne djelove sustava i koje znaju biti doslovno prekrcane skijašima što ipak umanjuje zadovoljstvo skijanja. Moj je dojam da se zapravo čak i nešto bolje skija u Gasteinu čije su staze jednako dobre, ali istodobno šire. Onima koji nemaju ambicija u jednom danu proći golema područja, i nije im do gužve, idealna je opcija skijati na Rendlu koji se nalazi na južnoj strani St. Antona nasuprot tim silnim povezanim stazama i funkcionira sam za sebe. Do Rendla vozi žičara iz središta mjesta, a nekoliko sjajnih crvenih i crnih staza sa svom pratećom infrastrukturom sasvim je dovoljno za uživanje i onih najzahtjevnijih. Bonus je i pogled koji puca na košnicu na suprotnim brdima.

Na sjevernoj strani obavezno je po lijepom vremenu popeti se na 2811 metara visoku Vallugu na čijem se vrhu nalazi vidikovac s pogledom koji doslovno oduzima dah, pa potom recimo lagano odskijati do St. Christopha na ručak na terasi kultnog Hospiz - Alma ili odlične Arlberg Thaje.

Kad su već povezani u jedan sustav glupo bi bilo ne odskijati do Zürsa i Lecha i iskušati njihove široke i sunčane staze, a jedno piće u nekom od tamošnjih posh bajti neće vas otjerati u bankrot.  

ŠTO SE NUDI OSIM SKIJANJA?

St. Anton je rodno mjesto i simbol Apres ski barova i taj je oblik zabave najrasprostranjeniji. Malo gdje se može vidjeti takva količina pijanih ljudi na stazi kao kad se ti barovi zatvore pa krene nekontrolirani spust u mjesto. Osim spomenutog Krazy Kanghurua koji pušta svašta od Davida Guette do Franz Ferdinanda, vrlo je popularan i obližnji golemi Mooserwirt, koji je zapravo užasno mjesto ako niste ljubitelj oblokavanja uz najgore humpa cumpa austrijske i njemačke techno polka hitove. Tko je imun na užasnu glazbu uživat će u plesanju po stolovima uz potoke piva i ostalog alkohola.

Malo niže stazom nalazi se Underground bar čija je vlasnica Australka, pa je samim time i glazbeni doživljaj unekoliko bolji. U Undergroundu su česte žive svirke, a tulum počinje u 15 sati. Obližnji Griabli smješten također na stazi ima žive svirke bendova koji praše rock standarde, a kad se gosti ponapijaju i tu bude vrlo živahno i rasplesano.

Anton Cafe u podnožju Galzig gondole omiljeno je mjesto za okrijepu nakon završetka skijanja u kojemu se redovito pleše već nakon 18 sati, a pivo je za lokalne prilike prilično jeftino. Preko puta Reselehof hotela u podrumskom prostoru nalazi se Keller bar koji također ima live svirke s rock repertoarom, a uređen je kao neka bikerska jazbina. Kada smo bili tamo nije bilo svirke, a izbor glazbe bio je tipično austrijski (pre)šarolik i koncepcijski nedokučiv – od groznog sweet metala do Ac/Dc i Red Hot Chilli Peppersa. Za razliku od Meierhoffena gdje se može čuti i punk i ska i indie, ovdje toga baš i nema.  

KAKO SE I ŠTO JEDE?

Premda Austrija ne slovi kao gurmanska top destinacija, gastro scena je na ovom području bogata i raznolika, a može se naći doslovno svega. Testirali smo od svega pomalo, od vrhunskih restorana do konfekcijske pizzerije i nigdje se nismo ozbiljno razočarali. Dobro, pizza u pizzeriji s namrgođenim balkanskim konobarom bila je čisti prosjek, ali to je ionako junk food pa nema smisla zamjerati.

Startali smo s jednim od najboljih, restoranom Museum koji se nalazi u staroj kući okruženoj vrtom na čijem je katu gradski muzej. Museum je vrhunski i luksuzno, a istodobno vrlo toplo, s puno šarma i povijesne patine uređen restoran čija se ponuda bazira na lokalnim jelima i proizvodima. Nekoliko prostorija u kojima se jede čini ga unatoč veličini intimnim mjestom, a istodobno idealnim za grupe koje žele privatnost.

Tirolska juha od luka (6,90 eura) bila je dobra, ne i vrhunska, rižoto od špinata s austrijskim Blauhudler sirom i sušenim rajčicama (9,90 eura) bio je odličan i skuhan kako treba al dente, a rib eye steak (23,30 eura) u umaku od mahuna i luka s pireom od krumpira i prženim lukom bio je besprijekornog okusa i savršeno medium rare ispečen. Creme Brulee (8,90 eura) s jagodama i smrznutim jogurtom bio je  božanstven. Čisto za informaciju ljubiteljima klasike, bečki odrezak od svinjetine je 16,90 eu, teleći 24,90 eura, a štrudla od jabuka u umaku od vanilije 5,90 eura. U sve je cijene uračunat i prilog. Museum definitivno ne spada u jeftine restorane, ali apsolutno vrijedi svakog potrošenog eura i obavezno ga treba posjetiti. Jebiga, jednom se živi.

U St. Antonu je i gastro ponuda na skijaškim stazama bogata i kvalitetna kao malo gdje drugdje. Testirali smo Krazy Kanguruh i dva restorana u St. Christophu -  Arlberg Thaja i kultni Hospiz – Alm jedan od najpoznatijih i najhvaljenijhih restorana te vrste na svijetu s vinskim podrumom koji je blago rečeno spektakularan.

U Arlberg Thaji smo ručali tirolski Gröschtl (12,90), lokalni specijalitet od krumpira i mljevenog mesa s jajem na oko i špekom te salatom od zelja koji je idealan obrok za vraćanje snage i odlična podloga za pivo, a ovaj je bio vrlo ukusan i bogat svim sastojcima. Probali smo i Zweibelrostbraten (18,20 eura), odnosno pečeni juneći ramstek u umaku od crnog vina s prženim lukom, restanim krumpirom i mahunama sa špekom i  taj je austrijski gastronomski klasik bio besprijekoran.

Za desert smo na preporuku domaćina uzeli lokalni specijalitet Kaiserschmarren (10,90 eura) što  je zapravo vrsta natrganih slatkih palačinki, odnosno doslovno prevedeno carski drobljenac, uz koje se poslužuju neka vrsta džema od šljiva. Nije to nipošto loše, svakako je puno bolje od onih dosadnih i bezveznih germknedli, ali nije baš ni bogznakako dobro i živ sam se pojeo što nisam igrao na sigurno i uzeo štrudlu s umakom od vanilije.

S obzirom da je poznat ponajprije po tulumarenju, Krazy Kanguruh ima zapravo neočekivano bogatu ponudu hrane. Nudi se nekoliko vrsta burgera uključujući pulled pork (16,90 eura), odnosno burger s trganom svinjetinom koja se priprema 12 sati. Steakovi se kreću od 20 eura do impresivnih 99 eura koliko treba izdvojiti za australski Wagyu filet stak od 200 grama, a ima i pečenih rebara, krilaca i tradicionalnih austrijskih specijaliteta. Mi smo se odlučili za čistu klasiku i probali bečki odrezak s krumpir salatom (15,90 eura) i to je bio odličan izbor. Zlatno žuti tanki odrezak topio se u ustima, a salata je bila kremasta i vrlo ukusna. Za desert je nakon toga u obzir dolazila jedino štrudla od jabuka s umakom od vanilije (5,90 eura) i bila je solidna, ali definitivno ne među boljima koje sam probao. Palačinke sa sladoledom i čokoladom izgledale su bolje.

Za sam kraj ostavili smo Hospiz – Alm kultni restoran u podnožju staze u St. Christophu koji danju funkcionira kao klasična bajta za skijaše na terasi i u prizemlju dok je balkon na katu predviđen za potkoženiju klijentelu okolnih luksuznih hotela i zapravo nije za obične smrtnike. Navečer se Hospiz – Alm pretvara u ekskluzivni i elegantni restoran sa svime što to podrazumijeva, uključujući cijenu večere koja će za četiri osobe uz dvije botelje vina iznositi oko 500 eura.

Naša sjajna domaćica Wilma ručak je, razumije se, sredila na balkonu sa spektakularnim pogledom i, da, sjediti gore i pijuckati na suncu šampanjac dobrodošlice doista bilo lijep osjećaj. Hospiz – Alm se ponosi svojim pečenim rebrima pa smo ih, logično, i probali uz dodatak pilećih krilaca. Ukratko, bilo je savršeno.

Za kraj, obišli smo i njihov impresivni vinski podrum u kojemu se nalazi najveća privatna kolekcija prvoklasnih vina iz Burgundije i Bordeauxa vrijedna oko šest milijuna eura, a ujedno i najveća svjetska kolekcija vina iz Bordeauxa u magnum bocama. Chateau Chevall Blanc, na primjer, ekskluzivno samo za njih svake godine puni šest magnum boca. Boravak u regiji Arlberg definitivno nema smisla bez obilaska Hospiz – Alma i njegova vinskog podruma.

STRUKTURA GOSTIJU

Za razliku od Lecha i Zürsa, St. Anton u jednakoj mjeri privlači „normalne“ skijaše i obitelji koji uživaju u odličnoj ponudi i raznim sadržajima po nešto povoljnijim cijenama od ekskluzivnih susjeda, kao i partijanere koji se lijepe na Apres ski tulume i razbijanje od alkohola. Dobro je što zahvaljujući reputaciji i cijenama tu ipak nema one najgore ekipe.

Za one koji sasvim opravdano i razumno ne žele na skijanju vidjeti ni čuti sunarodnjake, St. Anton je odličan izbor jer „naših“ tamo kao turista naprosto nema. Prošle je sezone, naime, bilo tek šestero gostiju iz Hrvatske. Dobra je vijest što nema ni hordi pijanih Rusa kojima je Ischgl na sreću draži, jer nema gore pošasti koja vam se na odmoru može dogoditi od njih. Ima zato gomila Engleza, Nizozemaca i Nordijaca kojima, hvala na pitanju, alkohol također odlično ide, a i ima i dosta Nijemaca. Ima finih i vrlo pristojnih gostiju, a ima i bučnih klinaca. Ukratko, baš svega.

St. Anton je iz nekog nedokučivog razloga pun i Australaca koji tamo masovno dolaze i kao turisti, ali i raditi razne poslove uključujući konobarske. Također, velike su šanse da vas u nekom baru ili restoranu poslužuje ili u taksiju vozi netko iz zemalja bivše Jugoslavije, što je uostalom jednako u čitavoj Austriji pa pazite što lajete i koga na glas ogovarate.  

PLUSEVI, MINUSI I ZAVRŠNA RIJEČ

St Anton je definitivno vrhunsko skijalište koje u ponudi ima gotovo sve što se može zamisliti. Njegovim spajanjem s Lechom i Zürsom Arlberg je sa svojih 305 kilometara staza postala mega ski regija, jedna od najvećih na svijetu i to je svakako velika stvar. Gastro ponuda je izvanredna i premda su cijene u St Antonu nešto više nego drugdje, što je sasvim očekivano i u skladu s repuacijom,  restoranska scena zaslužuje sve pohvale. Do ekskluzivnih i doista prelijepih Lecha i Zürsa začas se stiže automobilom, a sjajna je stvar što je to sada moguće i na skijama.

Mjesta za tulumarenje ima mnogo, ali su pomalo jednolična, a neka i prilično bezvezna što pišemo kao manu. Maierhoffen je u tom pogledu ipak bolji. Mana su i uska grla na stazama koja stvaraju gužve i općenito dosta uskih staza te udaljenost od Hrvatske. I to je to. Sve drugo je besprijekorno.

Da zaključimo St. Anton je prvoklasno skijalište i zasluženo spada u vrh austrijske ponude. Premda nije baš blizu i nije jeftin, svakako ga treba posjetiti barem jednom u životu.

 

• St Anton noću St Anton noću
• Prizor sa staze Prizor sa staze
• Spust ka St. Christophu Spust ka St. Christophu
• Vrhunski hoteli Vrhunski hoteli
• Prvi Apres ski bar Prvi Apres ski bar
• Gunnar i Mario Gunnar i Mario
• Vinski podrum2 Vinski podrum2
• Hospiz - Alm Hospiz - Alm
• Basecamp Basecamp
• Vinski podrum 3 Vinski podrum 3
• Vinski podrum 4 Vinski podrum 4
• Kaiserschmarren u Hospiz - Almu Kaiserschmarren u Hospiz - Almu
• Fotografiranje s Mattom Fotografiranje s Mattom
• Koncertna dvorana Koncertna dvorana
• Keller klub Keller klub
• Bečki odrezak u Kanguruhu Bečki odrezak u Kanguruhu
• Štrudla u Kanguruhu Štrudla u Kanguruhu
• Sunčani Lech Sunčani Lech
• Rib eye iz Museuma Rib eye iz Museuma
• Soba u Museumu Soba u Museumu
• Gröschtl u Arlberg Thaji Gröschtl u Arlberg Thaji
• Pogled s Valluge Pogled s Valluge
• Arlberg Thaja Arlberg Thaja
• Arlberg Thaja 2 Arlberg Thaja 2
• Palačinke u Krazy Kanguruhu Palačinke u Krazy Kanguruhu
• Vinski podrum u Hospiz - Almu Vinski podrum u Hospiz - Almu
•