Posljednja tri dana zime Trustyjev je skijaški nomad Dan Figenwald odlučio provesti u blistavoj talijanskoj skijaškoj prijestolnici, prepunoj snijega i glamura

One najčešće idiotske frazetine o starosti i vinu kod Cortine d'Ampezzo opet nekako doboju svoj smisao. U najbolje talijansko skijalište neredovito dolazim 15-ak godina. Tu se gotovo ništa promijenilo nije! Ma ne u tih 15, nego u zadnjih 50 godina. I upravo je to jedan od aduta ove prekrasne starice.

Ok, zbog dramatike malo pretjerujem, dogodi se Talijanima poneka nova žičara, a recimo hotel Savoia, koji je bio umoran i na samrti, danas je, temeljito obnovljen, jedan od tri najbolja u Cortini. Pa tu i tamo neki zgodan dučančić, restoran... Nije da se baš ništa ne mijenja, ali to su tek detalji. Cortina d' Ampezzo stara je dama kojoj godine samo donose veću prednost u odnosu na druge talijanske zimske centre.

Naravno da je Alta Badia lijepa, možda nudi i najbolji omjer skijanja, gastronomije i komfora, ali ima jedan ozbiljan feler. Staze su uglavnom prekratke i po tom kriteriju ne može stati u istu rečenicu s Cortinom.

Sestriere? Da, Vila Latea je fantastična, najveće je to područje povezano žičarama u cijeloj državi (a povezana je čak i sa susjednom Francuskom). Ali Sestriere je zapravo ružan gradić na 2035 metara visine, koja koliko predstavlja prednost, tolio je i ozbiljna mana.

Cervinia je podjednako fascinantna u skijaškom smislu, povezana sa švicarskim Zermattom, čini istinsku snježnu bajku. Ali – što nakon 16.30? Šetnja po Cerviniji napeta je poput obilaska zagrebačkog ranžirnog kolodvora. A potrošiti silan novac i vrijeme na dalek put i dobiti samo i isključivo skijanje, to nije dobra računica.

I upravo zato Cortina!

Zbog nestvarno lijepih kulisa Dolomita, zbog odličnih malih hotela posve pristojne cijene, zbog noćnog života, zbog hrane, zbog atmosfere toliko daleke alpskim jodlerima, tragičnoj muzici i lederhozama.

Corso Italia je mali praznik za oči. Prebogate bakice čiji zlatni nakit ponekad pogurne u glavu neke ružne, opasne misli, šminkeri svih kategorija, s pokrićem i bez njega, bude tu i mladih primjeraka, lijepih Talijanki pored kojih ruski turisti izgledaju tragikomično. Srećom, ovdje ih doista nema puno.

Što se šopinga tiče, Corso Italia trebao bi biti dovoljan i najizbirljivijima. A o restoranima je čak pomalo i glupo pisati. Pa kakva bi to bila falična Italija da gastro scena ne funkcionira bez greške? Pizza ili focaccia, bresaola, pasta ili bistecca, svejedno je. Ovdje si ugostitelji ne mogu dozvoliti luksuz da izvedba hrane ne bude savršena. U gradu ili na stazi.

A staze su – fenomenalne. Dva su skijaška sustava, Tofana i Falorai. I koliko god Tofana bila svjetski poznata zbog vjerojatno najljepše veleslalomske staze ikada, Faloria je podjednako fascinantna, izazovna, strma, a opet – popeglana do besvijesti. Tko voli, može i „fuori pista“, dovoljno je prostora za sve.

I na Tofanu i na Faloriu vode ostarjele kabinske žičare kakve misliš da više ne postoje, osim u siromašnim državama gdje je skijanje incident. A ove starudije se tako beskrajno dobro uklapaju u priču o Cortini, da ću onog trena kada izgrade nove kabine, uputiti oštro pismo gradonačelniku Cortine, Andrei Francesciju i zaprijetiti prekidom suradnje.

A do tada, treba uživati. Cortina je samo nešto više od četiri sata vožnje udaljena od Zagreba (najbolje preko Austrije, Villach, Lienz, Sillian, San Candido, Dobbiacco, Cortina), a od Rijeke je zapravo sasvim blizu i što je važno, cesta je do tamo vrlo dobra bez neugodnih planinskih prijevoja. Recimo da je Cortina podjednako udaljena kao Obertauern. A ne mogu u istu rečenicu stati.