Austrijanci vole pretjerati hvaleći Sölden, ali radi se o sjajnom skijalištu koji ima sve potrebno za snobove, hipstere, ozbiljne skijaše i za obitelji. Vrijedi truda i duge vožnje

Austrijanci vole pretjerivati. Ne samo u intenzitetu boja kose i perika koje možemo vidjeti u svakoj njihovoj zabavno-glazbenoj emisijici, a njih pratimo jer su odlične. Na svoj, bizarni način. Dakle, vole oni pretjarati i u alkoholu, u glorificiranju svojih sportaša, u mnogočemu (da se razmijemo, mi smo tu još jači), pa su tako jednom prilikom svoj Sölden proglasili zimskom Ibizom. Bez kompleksa, niti manje niti više nego – Ibiza!

Da stvar bude zanimljvija, ta se ideja u kratkom roku poput nekog superotpornog virusa proširila i sada svi doživljavaju Sölden kao mjesto svemirske zabave, plesa, pjesme i spajanja noći s jutrom.

Ako bismo htjeli biti objektivni, a to i jest motiv ovog teksta, onda bismo mogli reći kako se u Söldenu nalazi nekoliko zanimljjvih barova, dva kluba, jedan polubordel s čudnim plesačicama i jedan klasični motoristički pajzl u kojem zna biti dobre atmosfere. Ima tu i zgodnih dućana, restorana, pizzeria, sjajnih hotela, pansiona, bazena i wellnessa... Ima taj Sölden, u stvari, sve. Ne, nije Ibiza, po sjaju nije niti Ischgl, a po opuštenosti nije St. Anton. Ali je logistički sjajno opremljen. Ne bi trebalo biti dosadno, a daju se fino izbjeći i ona mjesta s nepodnošljivom austrijskom muzikom na apres ski punktovima.

Tko inzistira na luksuzu, za apsolutnu je preporuku hotel Bergland, ima 4 Superior certifikat, posebno je dojmljiv topli bazenčić na trećem katu. Ili na drugom, nebitno. Ista obitelj – koja teško spaja kraj s krajem – 300 metara dalje ima i Central, jedini hotel s maksimalnih pet zvijezdica. Pomalo je kič, Bergland je ljepši. Ali ima tu hotela i hotela, malogdje toliko. Solidni pansioni s doručkom mogu se pronaći već za 35 eura dnevno. To je stvarno fair deal.

Samo jedno skijalište u Austriji skuplje naplaćuje svoje staze. Pogađate, to je nepobjedivi Ischgl. Cijene tih karata odlaze u nebo, tamo im je valjda i granica. Zasad je dnevna 51 euro, sljedeće će sezone vjerojatno biti 53 i tako dalje. Šestodnevna je 261 euro. Sitnica.

Ok, kada nas već oderu, dajte da se barem pošteno odskijamo za svoju lovu. I tu su, mora se priznati, „Söldenci“ vrlo korektni. Preko 200 kilometara staza, još toliko mogućnosti za avanture izvan uređenih terena, impozantna visina (do 3300 m!), dva odlična ledenjaka, Tifenbach i Rettenbach, moderne žičare... Skijanje je ovdje izvrsno.

Pa čak i ako se radi samo o ledenjacima, kao što je to bilo krajem listopada, kada smo jednim okom pratili našeg Zubčića u lovu na Ligetyja, usput se dobro skijali na 70 cm friškog snijega koji je pokrio debeli, višestoljetni led. Čak je i tada, kažem, dobro skijanje u Söldenu, na tih 30-ak kilometara staza. A kada je sve bijelo, pa još ako je ožujak, tradicionalno najbolji mjesec za skijanje na ovako visokim mjestima – puna šaka brade.

Sölden ima jednu manu – dalek nam je. I uz puno truda, bez zaustavljanja, uz kateter u autu i da baš nitko nema potrebu protegnuti noge, popiti kavu i zapaliti cigaretu, nećemo stići za manje od šest sati. I to jakog tempa. Može se na više načina, ali najkomfornije je od Karavanki do Salzburga, pa malo u Njemačku (moguće dvosatno čekanje na ulazak, radi situacije s izbjeglicama!), do Rosenheima, potom natrag u Austriju via Innsbruck, sve do Oetztala, u kojem je zadnja stanica Sölden. Pardon, predzadnja, zadnja je Obergurgl, još jedan fantastični visokoplaninski centar. Ali o njemu nekom drugom zgodom.