Odlazak na skijanje zahtjeva ozbiljne pripreme i treba isplanirati mnoge stvari, ali majka svih odluka je uvijek izbor mjesta gdje se ide. Odabrati pravo mjesto uopće nije lako i iziskuje pomno vaganje između desetaka privlačnih destinacija koje su u ponudi u Europi ili na drugim kontinentima te usklađivanje s vlastitim afinitetima i očekivanjima. Tu, međutim, ima niz zamki i raznih navlakuša koje mogu presuditi da se odabere neko precijenjeno mjesto koje se pokaže kao težak promašaj, pa onda krenu ona mučna propitivanja tko je za to kriv, pa je li on bio kreten koji je inzistirao, pa je li ona slušala one budale s posla koji o ničem pojma nemaju, pa netko postane izrazito nepopularan u društvu, i tako, od veselja do drame čas posla.

Postoje razni razlozi dovođenja u zabludu oko izbora mjesta, a jedan od tipičnih je onaj da je skijalište savršeno ako je domaćin utrci Svjetskog kupa. Ljudi zaboravljaju da Svjetski kup ima i Zagreb, a sad, bi li itko pri zdravoj pameti tu došao na skijanje...hm, da. Po spustaškoj stazi proslavljeni Wengen je zapravo dosadnjikavo mjesto i skijalište za rekreativce, a ima toga još. Neka su skijališta naprosto precijenjena, a evo koja su najprecjenjenija i zašto.

BAD KLEINKIRCHHEIM, Austrija: Koloplet mana s retro žičarama

Postoji li netko, stariji od četiri godine, da skija, a da ne zna za Bad? Za Bad Kleinkirchheim. Teško. To kupalište-skijalište, drugo najveće u Koruškoj, skijaškim je Hrvatima već desetljećima stvar opće kulture.

A Za ovu priču, možda i najeklatantniji primjer precijenjenog skijališta. Nije da se u Badu ne može pristojno skijati, nije da se ne može naći dobar, pa i odličan hotel za pristojnu cijenu. Uz to, blizu je, od Karavanki tek sat vremena. Ali...

Bad Kleinkirchheim je u stvari jedan koloplet mana.
Centar mjesta, sa šetnicom? Ne postoji. Šoping? Nema ga. Noćni život? Smijurija. „Take five“ klub sa svojim umornim interijerom i ponekim lokalnim brkajlijom za šankom, podsjeća na meke erotske filmove 70-ih. Muzika često prati dojam.

Na koncu - skijanje. Ima nekoliko posve pristojnih staza, ali one retro žičare, što spajaju St. Oswald i Bad... Ubiju ti volju. Pa beskrajno duga i hladna Maibrunn sjedežnica, pa ćudljivi Muldenlift, malo radi, malo ne.  Da stvar bude gora, snijega je uglavnom premalo. Jedino sunce ovdje ne zakazuje. Ali njega ima i na Gran Canariji.

KRANJSKA GORA, Slovenija: Vremenski zgažena s prekratkim stazama

Da odmah bude jasno – pisac ovih redaka ne spada u skijaške snobove. Slijed životnih okolnosti donio je priliku za upoznavanjem 200-tinjak skijališta svijeta po tarifi – nula kuna. I to se iskoristilo. Dakle, ne uspoređujemo Kranjsku Goru s Aspenom ili Vailom. Ona je jednostavno – vremenom zgažena.

Lijepa i dalje, jer – one vrhunce (Razor, Špik, Prisank...), tu nestvarno lijepu kulisu nitko joj ne može oduzeti.  Samo djelomično je to uspjela budaletina koja je projektirala novi(ji) hotel Prisank, previsok i seljački uređen, koji sada zaklanja pogled s ulice na sve te bijele vrhove. Problem broj jedan u Kranjskoj Goru su – staze. Kratke, dosadne. One u Podkorenu su bitno bolje, ali to je sve – premalo. Drugi problem Kranjske Gore je patuljasta visina. Hej, 809 metara! Tu nema ozbiljnog skijanja. Vrh skijališta na tek 400 metara iznad toga. Naravno da snijega nikad nema.

Iako je za Bad Kleinkirchheim Kranjska Gora Vegas, niti ovdje se nećete napartijati. Niti šopingirati. Niti uživati u dobrim hotelima, jer - nisu dobri. Zato mi dođe žao, kad prolazim kroz Kranjicu, vidjeti sve one ST tablice u siječnju. Mislim si, za istu lovu mogli ste puno bolje. Jedino u čemu je Kranjska Gora dobra jest – u pružanju uvjeta skijaškim početnicima. Ali ako ima snijega. A snijega nema.

KUPRES, BiH: Sanjkalište s lošim stazama i neukusnim apartmanima

Znam, navući ću gnjev Hrvata, domicilnih i onih BiH. Dirnuo sam njihovo zimsko svetište. Na Kupresu su mnogi proskijali, možda tek s „četri banke“, ali – nikad nije kasno. A i sve je veća sramota reći nekom da ne skijaš. Sve donedavno tamo se kupovale kuće kao da su po 100 eura, gradilo se, stvarala se velika skijaška priča.  Za koju je svakom iole upućenijem jasno da – ne može postojati.

Pardon, Kupres je tamo, žičare su tamo, kuća je, premda je euforija malo splasnula, i dalje svake godine sve više. Par solidnih hotela, podosta ekstremno neukusnih apartmana...

Klasika. Zanima me misli li doista netko da je Kupres pravo skijalište? Ako nema snijega, onda ga nema, a kad ga ima, onda su gužve takve da uspon čekaš 20 minuta, a spust obaviš u 38 sekundi. Nije neki omjer. Visina je ok, vrh Vrana ide čak do 1758 m, tamo zna biti bijelo do kasnog proljeća. Ali, to je praktički staza za lang-lauf, a ne alpsko skijanje. Na Čajuši, drugom skijalištu, nešto je više infrastrukture. Šteta, kada bi bilo moguće povezati ove dvije planine, onda se Kupres ne bi nalazio u ovoj našoj priči.

Jer, krajolik je lijep, za neko obiteljsko zimovanje kao stvoren. Ono, sanjkanje, zatim  vatrica, vicevi i šale, nešto pod zub, pa navečer ušuškati se i s guštom onesvijestiti.  

KITZBUEHEL, Austrija: Skup, a skijaški krajnje dosadan

Kupres, pa Kitzbuehel! Kakva je ovo sprdačina, reći će netko. Ali nije, ima smisla. Slabije upućenom skijašu sami spomen ovog tirolskog gradića izaziva strahopoštovanje.

Da, tu je Streif, čuveni spust i redovni najjači V.I.P. gosti. I to  V.I.P. gosti u punom smislu te riječi, Hollywood, Formula 1 i takve stvari. Ne prdonje u Colmarovim jaknama s kvadratnim uzorkom, s platinastim akreditacijama oko vrata.

Dakle, Kitzbuehel drži svoje visoko mjesto u skijaškom svijetu. Zašto tvrdim da ga ne zaslužuje? Zato jer je skijaški krajnje dosadan. Nema tu off-piste izbora niti za lijek, nema niti uzbudljive utabane staze, sve je nekako bazirano na imenu, na hotelima, na restoranima, na eventima. A u stvari, za prosječnog skijaša – šuplja priča. Platit ćete hotel suhim zlatom, mislit ćete da ste u središtu Svemira, a skijat ćete tjedan dana na bezveznim stazama. Odgovorno tvrdim, pa onoj iskonskoj skijaškoj ponudi, Kitzbuehel nije u austrijskom Top 50! Francusku i Švicarsku da i ne spominjem.

CHAMONIX, Francuska: Preskup s prastarim žičarama i razbacanim stazama

Ipak, i ta Francuska, zemlja ultramodernih skijališta, ima crnih ovaca. Zvuči opet malo čudno, ali tu se kao prvi nameće Chamonix. Kultno ime, hoteli su počeli nicati još u 18.stoljeću, danas ih je cijela hrpa. Doduše, mnogi bi se tek uz dosta snižene kriterije mogli nazvati hotelima, ali – ima i onih luksuznih. Chamonix je, istina, organizirao Olimpijske igre 1924.godine, ali je također istina da danas ne bi mogao organizirati niti Jadranske susrete, s penjanjem do pršuta po jarbolu.

Cijela je infrastruktura „u komi“, puno prastarih žičara, najgore od svega – ski centrići su rascjepkani uokolo, treba vam autobus ili auto za selidbu s jednog na drugi. Jedno ekstremno nepraktično skijalište. A skupooo. Ono što je dobro – jer, bilo bi bahato reći da je Chamonix samo hrpa negativnih dojmova – jesu otkačeni barovi i kozmopolitska atmosfera. Da, i činjenica da možeš skijati podno Mont Blanca. Ovdje i nigdje drugdje. Dakle, za freeride je dobar, čak i odličan. Samo, koliki postotak turista ide na freeride?