Nika Bogdanić ostavila je sve u Zagrebu, spakirala ruksak, sjela u avion i sama otišla u azijsku avanturu koja traje više od tri mjeseca. Ovo su njezini dojmovi s putovanja po Laosu

Zemlja o kojoj se malo zna, zemlja o kojoj se malo piše, zemlja koja nije top turistička destinacija. Jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta ali po mom mišljenju i jedna od najljepših. Laos definitivno treba posjetiti, dapače baš zbog činjenice što nije reklamiran, niti nakrcan turistima. Laos definitivno treba posjetiti jer će vas ljudi, baš kao i krajolik očarati.

LUANG PRABANG – Najljepši i najdraži grad

Luang Prabang je prvi grad koji sam posjetila u Laosu i najljepši grad koji sam posjetila u Laosu. Najdraži grad koji sam posijetila ikada igdje. Iako moram priznati da sam po ulasku u grad bila malčice skeptična, jer on svakako ne izgleda gradski, Luang Prabang, ubrzo me potpuno osvojio. Svojim seosko-gradskim ulicama, noćnom tržnicom, skromnošću i iskrenošću. Luang Prabang je mjesto gdje sam shvatila što je u životu uistinu bitno. Ovdje sam doživjela nekoliko situacija zbog kojih mi je ovo mjesto vratilo vjeru u humanost.

Mladi svećenik – Sjedila sam na vrhu  planine, gledala čarobnu rijeku Mekong kako se probija i pronalazi svoj put kroz planine. Prolazeći pored male drvene kućice vidjela sam mnogo mladih budističkih svećenika kako me gledaju i smijulje se. Jedan od njih došao je do prozora i rekao: „Hej, odakle si?“ – te smo započeli razgovor. Tog 16-godišnjaka zanimalo je gdje je ta moja Hrvatska. Kad sam mu objasnila da je to 12-ak sati leta od Luang Prabanga, laknulo mu je: „Pa to uopće nije daleko!“ – rekao je. „Nama treba 12-13 sati da dođemo do Vientianea“ (udaljenost između ta dva grada je inače oko 300 km, međutim ceste su iznimno loše i treba se probiti kroz sve te divne planine i izbjeći sve životinje koje se nađu na putu).

Kad sam odlazila, ovaj divan mladić pitao me da se nađemo sutra u zoru na vrhu planine kako bi saznao više o toj zemlji odakle dolazim i o mom životu. Nije bilo razmjene telefonskih brojeva, FB profila, maila, Twittera niti ičega sličnog... samo usmeni dogovor i iskrena želja za ponovnim susretom – čovjek toliko čist i iskren može u drugima pobuditi samo čistoću i iskrenost.

Noćna tržnica – Šetajući po noćnoj tržnici Luang Prabanga, uočila sam stariji par koji je prodavao narukvice. Pored njih stajao je slijedeći natpis: “Ove narukvice su jednom bile bombe. Mi izrađujemo narukvice, ne ratujemo. Naše narukvice izrađene su od aluminija koji je jednom bio dio aviona ili bombe bačene na našu provinciju tijekom rata. Nakon rata, netko nas je naučio što učiniti s bombama koje su nam uništile živote. Počeli smo izrađivati žlice, a nedavno i prekrasne narukvice. Dajemo novi, dublji smisao tim bombama i pokušavamo izbjeći siromaštvo. Hvala vam na podršci.” – čovjek koji je čak i iz rata sposoban izvući nešto lijepo je čovjek koji može sve. Na noćnoj tržnici može se jesti po pristupačnim cijenama, premda su u Laosu cijene za strance više nego za domaće stanovništvo. Jede se slično kao u susjednim Tajlandu i Vijetnamu. U ponudi su razne vrste mesa i ribe, pečene na roštilju i najčešće nabodene na ražnjić ili pirjane u nekom umaku, potom različito povrće te nezaobilazna ljepljiva riža koja se jede prstima. Postoji, naravno, i lokalno pivo, a gotovo se svugdje može pojesti sendvič s baguetteom.

Budistička ceremonija – Svakoga jutra u zoru ljudi izlaze na ulice, te klečeći čekaju svećenike da izađu iz hramova. Svećenici hodaju jedan iza drugoga, od najstarijeg prema najmlađem, a svaki od njih nosi veliku zdjelu. Svaka osoba pored koje prođu u zdjelu svakog svećenika ubaci komadić hrane. Bila to banana ili par zrna riže. Na ulici je klečala i jedna starica. Nažalost nije imala hrane koju bi dala svećenicima, ali svejedno je bila tamo. Svaki svećenik je zato uzeo komadić hrane iz svoje zdjele i dao ga starici – ljudi toliko humani pokazuju da je humanost zapravo najvažnija stvar u životu.

VANG VIENG: Miris baguettea u divljini planine

Iako je vožnja autobusom od Luang Prabanga do Vang Vienga iznimno dugotrajna i naporna jer su ceste u čitavom Laosu u blago rečeno katastrofalnom stanju, vidjeti planinska sela i spoznati kako ljudi žive tamo, praktički bez ičega, zaista je nešto posebno i nezaobilazno. Vang Vieng je gradić ili nešto veće selo, toliko malen da ga zapravo čine samo 2-3 ulice. Praktički je opkoljen rijekom i impresivnim planinama. Međutim, sigurna sam da će, unatoč toj divljini, u svakom tko ga posjeti, kao što je u meni, probuditi neki neobično dobar osjećaj topline i doma. S obzirom da je Laos bio francuska kolonija, baguette je nezaobilazan u cijeloj zemlji. Mirisi pekara i svježeg kruha mamit će vas još i više ako ste prije putovali po drugim zemljama jugoistočne Azije, gdje se kruh uopće ne jede. A Balkanci ne bi bili Balkanci da uz svaki obrok ne trebaju kruh. Za još bolji ugođaj, uzmite baguette sa jednog od uličnih štandova te popričajte s lokalnim bakicama koje ga svaki dan mijese i peku. Sporazumjeti se možete i rukama. Čuti priče lokalnih ljudi je definitivno najbolji način za doživjeti neku zemlju.

VIENTIANE: Velik, prilično prljav, ali šarmantan

Glavni grad je, premda civiliziraniji, mnogo manje human. Kao svaki veliki Azijski grad, pun je smoga i prljavštine, no definitivno ima svoj šarm. To je grad gdje je najviše vidljiv francuski utjecaj na arhitekturu. Slavoluk u središtu grada, iako ni približno toliko veličanstven, sliči na pariški Arc de Triomph. Natpisi su na laoškom ili na francuskom jeziku, a ako uspijete naići na engleski natpis, on će nepogrešivo biti potpuno gramatički pogrešan (uvijek su me fascinirali krivi natpisi - ne kontrolira li ih netko prije nego što otisnu riječi na ogromni plakat?! – hm, možda je ovo dobra ideja za pokrenuti biznis. Pa kad te netko pita čime se baviš kažeš mu kako si kontrolor natpisa na engleskom jeziku u JI Aziji - totalno originalno).

Pekare se u Vientianeu nalaze doslovno na svakom uglu, no nema onog šik francuskog doživljaja koji ćete imati u Parizu kad si kupite croissant. Ovo je ipak JI Azija, čak ni Francuzi ne mogu učiniti da bude više šik. Ali, JI Azija, pa tako i Laos nudi toliko drugih stvari da to nije ni bitno.

Buda park – 30-ak minuta lagane vožnje motorom od Vientianea i doći ćete do najljepšeg parka kojeg sam ikada vidjela. Kao što sam naziv kaže to je park pun kipova Bude. Ležeći Buda, Buda koji meditira, Buda u svim mogućim oblicima i položajima. Ne propustite ovaj predivan park, nema koga on ne može osvojiti.

Dakle i u Vientianeu možete vidjeti mnogo hramova, no oni ne odaju toliko smirujući dojam kao oni u Luang Prabangu. I u Vientianeu možete naići na predivne ljude, ali i na mnoge koji će vas htjeti prevariti ili opljačkati. I u Vientianeu ćete naći tržnice, ali s mnogo manje dirljivih priča. I U Vientianeu svećenici izlaze iz hramova u zoru, no ulice nisu pune ljudi koje sudjeluju u ceremoniji.

Ljudi su neobični... Što više u životu imaju, manje ga cijene. Čini se kao da su najsretniji oni koji posjeduju veoma malo ali znaju što je najvrednije posjedovati. Mene je Laos podsjetio i naučio da se skromnost, iskrenost i humanost ne mogu mjeriti sa svim zlatom ovoga svijeta. Nadam se da će to naučiti i svakoga od vas koji ga odlučite posjetiti.

*Nika Bogdanić redovito objavljuje svoje priče sa putovanja i možete je pratiti na njezinoj facebook  stranici https://www.facebook.com/nikabogdanictravelogue?ref=hl ili na blogu http://nikabogdanic.wordpress.com