There was a problem loading image 'images/tekstovi/putovanja/laos_Buddha_Park.jpg'
There was a problem loading image 'images/tekstovi/putovanja/laos_Buddha_Park.jpg'

Nika Bogdanić ostavila je sve u Zagrebu, spakirala ruksak, sjela u avion i sama otišla u azijsku avanturu koja traje više od tri mjeseca. Ovo su njezini dojmovi s putovanja po Laosu
Zemlja o kojoj se malo zna, zemlja o kojoj se malo piše, zemlja koja nije top turistička destinacija. Jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta ali po mom mišljenju i jedna od najljepših. Laos definitivno treba posjetiti, dapače baš zbog činjenice što nije reklamiran, niti nakrcan turistima. Laos definitivno treba posjetiti jer će vas ljudi, baš kao i krajolik očarati.
LUANG PRABANG – Najljepši i najdraži grad
Mladi svećenik – Sjedila sam na vrhu planine, gledala čarobnu rijeku Mekong kako se probija i pronalazi svoj put kroz planine. Prolazeći pored male drvene kućice vidjela sam mnogo mladih budističkih svećenika kako me gledaju i smijulje se. Jedan od njih došao je do prozora i rekao: „Hej, odakle si?“ – te smo započeli razgovor. Tog 16-godišnjaka zanimalo je gdje je ta moja Hrvatska. Kad sam mu objasnila da je to 12-ak sati leta od Luang Prabanga, laknulo mu je: „Pa to uopće nije daleko!“ – rekao je. „Nama treba 12-13 sati da dođemo do Vientianea“ (udaljenost između ta dva grada je inače oko 300 km, međutim ceste su iznimno loše i treba se probiti kroz sve te divne planine i izbjeći sve životinje koje se nađu na putu).
Kad sam odlazila, ovaj divan mladić pitao me da se nađemo sutra u zoru na vrhu planine kako bi saznao više o toj zemlji odakle dolazim i o mom životu. Nije bilo razmjene telefonskih brojeva, FB profila, maila, Twittera niti ičega sličnog... samo usmeni dogovor i iskrena želja za ponovnim susretom – čovjek toliko čist i iskren može u drugima pobuditi samo čistoću i iskrenost.
Budistička ceremonija – Svakoga jutra u zoru ljudi izlaze na ulice, te klečeći čekaju svećenike da izađu iz hramova. Svećenici hodaju jedan iza drugoga, od najstarijeg prema najmlađem, a svaki od njih nosi veliku zdjelu. Svaka osoba pored koje prođu u zdjelu svakog svećenika ubaci komadić hrane. Bila to banana ili par zrna riže. Na ulici je klečala i jedna starica. Nažalost nije imala hrane koju bi dala svećenicima, ali svejedno je bila tamo. Svaki svećenik je zato uzeo komadić hrane iz svoje zdjele i dao ga starici – ljudi toliko humani pokazuju da je humanost zapravo najvažnija stvar u životu.
VANG VIENG: Miris baguettea u divljini planine
VIENTIANE: Velik, prilično prljav, ali šarmantan
Glavni grad je, premda civiliziraniji, mnogo manje human. Kao svaki veliki Azijski grad, pun je smoga i prljavštine, no definitivno ima svoj šarm. To je grad gdje je najviše vidljiv francuski utjecaj na arhitekturu. Slavoluk u središtu grada, iako ni približno toliko veličanstven, sliči na pariški Arc de Triomph. Natpisi su na laoškom ili na francuskom jeziku, a ako uspijete naići na engleski natpis, on će nepogrešivo biti potpuno gramatički pogrešan (uvijek su me fascinirali krivi natpisi - ne kontrolira li ih netko prije nego što otisnu riječi na ogromni plakat?! – hm, možda je ovo dobra ideja za pokrenuti biznis. Pa kad te netko pita čime se baviš kažeš mu kako si kontrolor natpisa na engleskom jeziku u JI Aziji - totalno originalno).
Buda park – 30-ak minuta lagane vožnje motorom od Vientianea i doći ćete do najljepšeg parka kojeg sam ikada vidjela. Kao što sam naziv kaže to je park pun kipova Bude. Ležeći Buda, Buda koji meditira, Buda u svim mogućim oblicima i položajima. Ne propustite ovaj predivan park, nema koga on ne može osvojiti.
Dakle i u Vientianeu možete vidjeti mnogo hramova, no oni ne odaju toliko smirujući dojam kao oni u Luang Prabangu. I u Vientianeu možete naići na predivne ljude, ali i na mnoge koji će vas htjeti prevariti ili opljačkati. I u Vientianeu ćete naći tržnice, ali s mnogo manje dirljivih priča. I U Vientianeu svećenici izlaze iz hramova u zoru, no ulice nisu pune ljudi koje sudjeluju u ceremoniji.
Ljudi su neobični... Što više u životu imaju, manje ga cijene. Čini se kao da su najsretniji oni koji posjeduju veoma malo ali znaju što je najvrednije posjedovati. Mene je Laos podsjetio i naučio da se skromnost, iskrenost i humanost ne mogu mjeriti sa svim zlatom ovoga svijeta. Nadam se da će to naučiti i svakoga od vas koji ga odlučite posjetiti.
*Nika Bogdanić redovito objavljuje svoje priče sa putovanja i možete je pratiti na njezinoj facebook stranici https://www.facebook.com/nikabogdanictravelogue?ref=hl ili na blogu