Sticajem okolnosti dva – tri dana po povratku iz Vijetnama bio sam na večeri s društvom koje je putovanje do Vijetnama i po Vijetnamu obavilo prije nekoliko godina. Kažem im 'ajde, opišite mi Vijetnamce u jednoj riječi…', i dobijem odgovore 'skromni' i 'radišni'. Ja bih ih, recimo, opisao kao 'savitljive', do čega ćemo još kasnije doći. Oni su i ljubazni i uslužni, ali ne servilni, oni su i zainteresirani, oni su i dalje relativno izolirani, to je dojam koji se dobija nakon desetak dana boravka u toj – još uvijek – egzotičnoj zemlji. Ali neće još dugo biti egzotični, jer im je turizam u strašnoj ekspanziji, u posljednjih desetak godina broj turista je narastao otprilike pet puta, da bi prošle godine imali nešto više od 18 milijuna turista. Što donosi nužne prilagodbe, zato rekoh da će ta egzotika polako uzmicati pred univerzalnošću i uniformiranošću koju turizam nosi.

Vijetnam je i država koja ima silan ekonomski rast, što je uvjetovano njihovom poviješću. Ne znam kako bih to ekonomično uobličio, pokušat ću, ali se moram vratiti u davnu povijest…

Pod kineskom vlašću bili su tisuću godina, zato ih i dan danas baš ne 'šmekaju', makar je kineska zajednica u Vijetnamu ogromna, makar im iz Kine dolazi najviše turista, makar slijede kineske politične smjernice – iako Kina i danas ima teritorijalnih pretenzija prema Vijetnamu, prvenstveno u morskoj pojasu - i vijetnamsko kraljevstvo uspostavljeno je u 10. stoljeću. Uspješno su se širili prema jugu, da bi ih kolonizirali Francuzi polovinom 19. stoljeća. Ta francuska Indokina uključivala je Vijetnam, Kambodžu, Laos i dijelove Kine. Japanskom okupacijom tijekom drugog svjetskog rata kolonijalni režim je ukinut, a po završetku rata komunisti predvođeni Ho Ši Minom proglasili su neovisnost Vijetnama. Pa su onda Francuzi ponovo nešto pokušali, pokrenuli su novi rat, koji je okončan 54' pobjedom domaćih snaga (notorni Dien Bien Phu, odlučujuća bitka), a Francuzi su prilikom predaje imali samo jedan uvjet: podjelu Vijetnama na Sjeverni i Južni. Sjever je bio komunistički, a jug antikomunistički.

Što je dovelo do slijedećeg rata, onog u kojem su Amerikanci podržavali Južni Vijetnam boreći se protiv 'komunističke opasnosti' sa sjevera i štiteći svoje interese u tom dijelu svijeta. Koje interese, to ni tada nisu baš znali, a danas pogotovo ne znaju… 75' su Amerikanci definitivno odustali od nemogućeg, i 76' je Vijetnam ponovo ujedinjen pod kapom komunista. Nije išlo najbolje, ali su sredinom osamdesetih uspješno proveli ekonomske i političke reforme koje su Vijetnam uključile u planetarne geopolitičke trendove.

I sada imaju jednopartijski sustav, ali se po izgledu onoga što sam prošao ne bi reklo da su otporni na kapitalizam. Sve je šareno, glasno, svijetli, trguje se…, puno toga se događa na ulicama – što je uvjetovano i klimom, jasno.

Nakon općih opaski prolazim na osobne… Supruga i ja smo prošli isključivo jug Vijetnama, zaključivši da stalno pakiranje, raspakiravanje i dug boravak u prometalima više nije za nas. Prestari smo i prekomotni za to. Sletjeli smo u Ho Ši Min City, nekadašni Saigon, koji je Saigon i ostao za južne Vijetnamce, autom prošli deltu Mekonga, prespavali u gradu Can Tho, i otamo odletjeli na otok Phu Quoc, najzapadniji dio Vijetnama, koji je bliže Kambodži nego Vijetnamu samom (s ponistre se vidi Kambodža, piva klapa ispod volta…). Zapadna obala Phu Quoca je jedino mjesto u Vijetnamu na kojem se može vidjeti zalazak Sunca u more. Pošto kupio, poto prodao.

Saigon… Velegrad k'o velegrad, nakrcano, kaotično… Najkarakterističnija za taj grad je enormna masa skutera, kažu da ih ima oko tri i pol milijuna na devet milijuna stanovnika. Teško je riječima opisati taj kaos – skuteri nadiru sa svih strana, po pločnicima, kolnicima, izlaze iz garaža i ulaze u garaže. Prijeći cestu je prava avantura, jer su crveno i zeleno svjetlo samo orijentiri, ništa više. No, pješak ubrzo shvati da treba samo zažmiriti, zakoračiti na cestu i stabilnom brzinom će stići na drugu stranu. Skuteri će ga zaobići poput jata srdela kad naiđe na neku prepreku u moru. Velika je greška pokušaj izbjegavanja prometala, cimanje naprijed – natrag, lijevo – desno. Samo stabilno i polako do cilja… Javni prijevoz su samo autobusi, ništa drugo.

Rekoh prije da se puno toga događa na cesti, vani… Institucija su minijaturni plastični stolići, uz još minijaturnije plastične stolice. Na svakom drugom uglu su takve instalacije, i često se vidi neobično društvo od trojice muškaraca među kojima jedan jede juhu (pho, nacionalna gastronomska institucija s mesom ili morskim plodovima, rezancima i nepoznatim zelenjem), jedan pije kavu, a jedan si čisti nokte na nogama ogromnim nožem ili škarama. Jesu li to kafići, jesu li to obiteljska okupljanja, jesu li to stanice za odmor pješaka koje je postavila mjesna zajednica – nisam uspio shvatiti. Uz glavne prometnice vijore zastave – sendvič vijetnamske zastave koju čini žuta zvijezda na crvenoj pozadini i zastava na kojima je srp i čekić. Ej, srp i čekić, deletali smo te simbole! Tu i tamo naleti se i na jumbo plakate koji predstavljaju radnika, seljaka i još nekakve likove koji vode Vijetnam u svjetliju budućnost. Vrlo neobična kombinacija kulta ličnosti, divljeg kapitalizma i komunističke supervizije.

Spomenuto čišćenje noktiju odvija se na taj način da su stopala privučena do očiju na pet centimetara, zato sam Vijetnamce okarakterizirao kao 'savitljive'. Može se to obavljati hladnim oružjem, rukama, a mogu se i nonšalantno češkati stopala i prljavština između prstiju skupljati u kuglice dok njihov vlasnik zamišljeno gleda u daljinu. Opsjednuti su stopalima… Svaki treći lokal nudi masažu stopala… Svaki put kad bih to vidio, a vidio sam pedeset puta dnevno minimum, pomislio sam na natpis 'pušim k... ližem stopala', uz koji je bio i neki broj telefona, u neprežaljenom BP Clubu. Godinama se to moglo pročitati u muškom zahodu.

O, našao sam jazz klub i u Saigonu, nije moglo proći bez toga… Sax n' Art Jazz Club u prvom distriktu. Nedjelja navečer, kao poseban gost Jean-Pierre Zatapatique na trubi… Ma nije, šalim se, to je ime iz Montyja Phytona… Uglavnom, civilizirano, jazz standardi u izvedbi domaćih snaga i spomenutog Francuza, da bi se u drugom dijelu večeri na pozornici ukazala i pjevačica plave kose s piercinzima, a u trećem osobno i gazda na saksofonu. Gazda je Tran Manh Tuan, prvi vijetnamski glazbenik koji je dobio stipendiju na Berklee sveučilištu u Bostonu, a na zidovima su njegove slike s – između ostalih – Billom Clintonom, Wayneom Shorterom i Herbieom Hancockom. Respect!

Spomenuo sam i kavu – imaju fantastičnu kavu. Drugačija je od one koju mi pijemo, malo je kiselija i aromatičnija. Nije im autohtona biljka, ali kad je jednom donesena u Vijetnam, skužili su da su klima i tlo idealni za uzgoj, pa je a) prisutna na svakom koraku i b) idealan suvenir. Pije se – ponajviše – kao neka vijetnamska podvarijanta filter kave. Dakle, na šalicu dolazi aluminijska konstrukcija u kojoj je malo krupnije mljevena kava preko koje je nasuta vrela voda. I to će se polako cijediti u šalicu, te potom zasladiti prema ukusu. Imaju sve vrste kave, najnormalnije je dostupna i ona luwak kava (u vijetnamskoj varijanti često 'weasel coffee'), najskuplja i – kao – najbolja na svijetu. Ona koju pojedu i – s oproštenjem – pokakaju životinjice slične lasicama, cibetke. Da sad ne objašnjavam cijeli proces, to je PR-ovanje odrađeno na desetke puta u našim medijima. No, niti je najskuplja niti najbolja među onima koje sam u Vijetnamu ispio. A bilo ih je puno.

Saigon i Saigonci ponose se kolonijalnom arhitekturom koju su im ostavili Francuzi. Među inim gradskim atrakcijama su glavna pošta i katedrala Notre Dame, kopija one iz Pariza (iznutra). Tik uz te dvije građevine, koje su jedna nasuprot drugoj, je pješačka ulica s ponudom knjiga. To je inicijativa vlade – mladi zure u mobitele, sve manje čitaju knjige, i tu im je na cesti ponuđeno čitanje. Odlično!

Ostale gradske atrakcije su tržnica Ben Thanh, hrana, suveniri, vrlo turističko, a noću se pretvara u mjesto za 'street food', 'Palača ujedinjenja', koja je to postala 76', a do tada je bila 'Palača neovisnosti', Bitexco toranj, najviša zgrada u Vijetnamu (262 metra), koja predstavlja lotosov cvijet, hram Cao Dai, koji objedinjava istočnjačke i zapadnjačke uticaje, baš kao i vijetnamska Cao Dai vjera. Komunistička vlada tolerira sve vjere, dok god individua koja ih prakticira ne širi svoja vjerovanja na okolinu. Inače imaju najviše budista i katolika, a relgija Cao Dai je novijeg datuma – s početka 20. stoljeća i kombinira Konfucijanizam, Taoizam i Budizam.

Osobno me se najviše dojmio 'War Remnants Museum', muzej američko-vijetnamskog rata. Mislim, povijest znam, nisam blesav, ali kad su povijesni fakti poduprti dokumentima, fotkama, filmovima, podacima – taj muzej postaje intenzivno, potresno i brutalno iskustvo. Nisam nikakav puritanac, nisam gadljiv tip, ali kroz neke sam dijelove projurio ne želeći pomnije proučiti kakva su zvjerstva Amerikanci radili po Vijetnamu. Taj je rat (i) instrument za homogenizaciju ogromne nacije s vrlo različitim 'backgroundom' sjevera i juga. Daleko je to od luđački šarmantnog nastupa poručnika Billa Kilgorea – aka Roberta Duvalla - u 'Apokalipsi sad', kad naređuje napad na Vijetkongovce kako bi mu vojnici mogli surfati, '…volim miris napalma ujutro…'. I onda ide Wagnerov Ples Valkira. Ono je film, ovo je stvarnost. Bitna razlika. Stvarnost je nemjerljivo brutalnija od filma.

Nakon rata u Vijetnamu se dogodio 'baby boom', sredinom sedamdesetih bilo ih je dvadesetak milijuna, sad ih ima stotinjak milijuna.

Pa tu negdje dolazimo i do našeg vodiča, mladog T-a, koji nam je prižio 'insiderske' informacije o funkcioniranju vijetnamskog društva. Mladić odlično govori engleski, što u Vijetnamu nije česta pojava, inače smo se sporazumijevali mumljanjem i pokazivanjem prstom, a bio je toliko otvoren da sam u jednom trenutku rekao supruzi 'ovaj je možda špijun, pazi da ne kažeš nešto protiv komunizma i Ho Ši Mina, strpat će nas u zatvor…'.

Uglavnom, razlika između mentaliteta sjevera i mentaliteta juga je ogromna. Jug je otvoreniji, liberalniji, sjever je – recimo – zatucan. Južnjaci nisu nadrkani na svoje kolonizatore Francuze, oni su im zahvalni što su Saigon transformirali u kozmopolitski grad, kuda su se zbog važnosti deseljavale mnoge nacije u potrazi za prosperitetom. Ali, jbg, u svakodnevom životu nacije dominira mentalitet sjevera… T je bio s nama i na putu u deltu Mekonga, i u gradu Can Tho, gdje je studirao i završio IT. Pametan dečko… Ta će mi delta vjerojatno ostati najbolje vijetnamsko iskustvo. Četiri sata puta, četiri sata zurenja kroz prozor na rižina polja u kojima su obiteljske grobnice (da, često su usred polja grobnice, čime se zahvaljuje prethodnicima što su tu, baš tu, obitavali i radili…), dok uz cestu promiču sklepani kućerci u kojima poduzetnici nude voće, papaje, mango, lubenice, ananase, majušne lubenice, pho, rasparene japanke, brzinski popravak skutera, odmor u minijaturnim stoličicama, vodu, pivo, vezice u paru ili bez para, što god misle da bi se moglo utrapiti prolazicima.

Delta Mekonga je ogromno područje na metar nadmorske visine, tu se rijeka koja stiže iz Kine i dugačka je nekih četiri tisuće kilometara, račva u dvije ozbiljne rijeke i bezbroj potočića i rukavaca. Svaki kutak delte dostupan je isključivo čamcima. Po putu smo stali u jednom OPG-u – nazovimo ga tako za potrebe teksta – gdje uzgajaju i prerađuju voće i med. Drugačije, zgodno, zanimljivo… Uzmimo za primjer kokos… Dakle, kokosovo mlijeko popijemo, meso pojedemo ili ga upotrijebimo za daljnju preradu, kokosovu ljusku upotrijebimo za potpalu vatre na kojoj se krčka kokosovo meso pomiješano s rižinim brašnom, tapiokom i čime već ne da bi se dobila smjesa koja će poslužiti za bombone – recimo za bombone - a pepeo koji nastane nakon gorenja upotrijebimo za gnojivo. Stopostotna iskoristivost biljke! Samoodrživ okoliš, rekao bih. Okoliš koji voli poplave, jer Mekong na svom putu kroz Kinu, Laos, Kambodžu i Tajland sakuplja i u Vijetnam donosi mineralne tvari koje su prirodna gnojiva za polja. No, klimatske promjene imaju uticaja i na deltu – posljednje tri godine nije bilo poplava i moralo se gnojiti umjetnim tvarima. Dodatni trošak.

Najveći grad u delti je Can Tho, milijun i pol stanovnika. Na obali Mekonga, tu još turizam nije ušao na velika vrata, i zato je posebno zanimljiv. A taman su trajale pripreme za vijetnamsku Novu godinu, koja je padala na 25. siječnja, i grad je bio silno šaren zbog toga. T nam je pomogao u snalaženju, i proveo nas je kroz 'street food' štandove, gdje nije bilo puno lica bijelih i blijedih poput naših. Inače je normalno da mi, zapadnjaci, oprezno pristupamo hranjenju. Vodu treba izbjegavati, a i led je voda, njome se pere sve zelenje… I inače higijena baš nije na nekoj posebnoj razini, da su naše inspekcije tamo – zatvorile bi sve štandove i lokale u kojima smo bili. I da smo potpuno paranoični – ne bismo jeli ništa što nije termički obrađeno. No, kako nismo – uživali smo. Na štandovima smo pojeli palačinku od rižinog brašna punjenu povrćem, i ražnjić od kosane govedine omotan nekim zelenim listom. Arambašići a'la Can Tho. Pa nas je T potom odveo u neku malo zabačenu birtiju, gdje su bili isključivo Vijetnamci. Tu ribu (banana fish, riječna riba) pred gostom izvade iz akvarija, zatuku je batom, ispeku, otvore je i serviraju, a uz to serviraju povrće i umake. Pa si gost štapićima sam puni rižin papir sadržajem i tako radi neku svoju rolicu. Vijetnamske rolice su, inače, sirove; za razliku od kineskih na koje smo navikli.

Kad smo kod hrane – jedu pse. Muškarci, koji vjeruju da to blagotvorno utiče na potenciju. Jedu i štakore, one štakore koji žive u rižinim poljima i hrane se isključivo rižom. Ne one gradske, kanalizacijske. Mačkama režu repove, Vijetnam je pun bezrepih mačaka. Mačke su, kao 'bad luck', a centar te negativne energije im je u repu.

Obišli smo i tradicionalnu plutajuću tržnicu na Mekongu – tu veletrgovci na nakrcanim brodovima prodaju poljoprivredne proizvode posrednicima, koji potom raznose proizvode lokalnim tržnicama. Rano ujutro, jer je tad najživlje. Izlazak sunca na rijeci Mekong, dobro zvuči… Probali smo na jednom od brodova ananas kojeg umoče u smjesu soli i papra – tako ga jedu. I uopće nije loše.

Posljednjih pet dana bio je čisti relaks – plaža na otoku Phu Quoc. Dva izletića, jedan na pripadajući arhipelag, kuda vodi žičara (!!!) duga preko sedam kilometara, kažu najduža na svijetu (Bandiću, Bandiću, kad ćemo opet žičarom na Sljeme?!), drugi večernji – u lov na lignje. Naravno da nisam ulovio ništa… ali bilo je zgodno ljuljuškati se na valovima uz svjetla okolnih brodica i udaljena svjetla gradića Duong Dong. Ne znam treba li se u izlete računati i odlazak na farmu bisera… Vani tridesetak stupnjeva, hlad palmi, povjetarac čitav dan, piva euro, more dvaes šes, dvaes sedam, dobra knjiga (Richard Flanagan), stalno prolaze domaći nudeći voće ili kukuruz koji će ispeći na licu mjesta, navečer riba ili kozice uz bagatelne cijene – ako se baš pošteno bahatiš ceh će biti sto kuna, nije loše. I nimalo me nije grizla savjest što nismo temeljitije obišli Vijetnam.

Supruga je svaki dan išla na masaže, što bih ja iskoristio za prvu pivu dana (klima je takva da traži…), možda i dvije, možda i tri. Pa bi me onda mučila iskustvima dok mi je knjiga u rukama i alkohol u krvožilnom sustavu…

- Pred tobom nasijeku aloe veru, naprave želatinu, pa te onda time masiraju.
- Aha.
- Možeš masirati cijelo tijelo.
- Aha.
- Ili samo leđa, ili samo lice.
- A.
- Stopala ne dam.
- …
- Namažu te nečim vrućim, a nije tigrova mast, pa te time masiraju.
- …
- Pa s uljem.
- Šta, ima i srpska masaža?
- Kakva srpska masaža?
- Masaža pasuljem?
- Kakvim pasuljem?
- Rekla si da te mažu nečim vrućim, pa s uljem, razumiješ?
- A! Bolje da me masiraju pasuljem nego kamenjem, ima i ta varijanta.

Po dotičnom otoku harače horde Rusa. Horde, ne pretjerujem… Obitelji, ono, klinci sa šlaufovima na napuhavanje, roditelji, i baba koja nepomično leži u hladu. Pretpostavljam da dolaze čarterima, provjerio sam kad sam se vratio doma – da, dobar dio azijskog dijela Rusije dolazi na Phu Quoc. Omsk, Irkutsk, Vladivostok, Krasnojarsk, to su sve veliki gradovi… Ali, nema gužve, plaža po kojoj smo mi ordinirali se vrlo prikladno zove Long Beach, i to je dvadeset kilometara prekrasnog pijeska, onog krupnog pijeska koji ne ulazi u sve tjelesne otvore. Standardni turisti su u manjini, Amerikance nisam ni primijetio, sporadična pojava backpackera iz zapadne Europe se podrazumijeva, Kinezi baš ne divljaju u moru.

Jako su mi zgodni bili mladi Danci koje smo upoznali u spomenutom lovu na lignje, a koji se vrlo brzo pretvorio u smijadu. Dakle, studenti medicine koji su oduševljeni svojom državom i zahvalni su joj… Nepojmljivo za nas… Ukratko – imaju besplatno školovanje, država im daje džeparac, a određene poslove u (budućoj) struci već sada mogu raditi i na taj način zarađuju, pa su zaradili i za trotjedni put po Vijetnamu. Skandalozno; umjesto da im država naplaćuje privilegiju disanja i zauzimanja prostora u rodnoj državi, kao što nama naplaćuje te privilegije.

I, da, na Phu Quocu se ozbiljno gradi… Još jedan pokazatelj onoga što sam prethodno napomenuo – Vijetnam će vrlo brzo postati 'mainstream' turistička destinacija.

No da, sve skupa drugačije, zanimljivo, poučno, dovoljno intrigantno da se razmisli o slijedećem dugom putovanju, iduće zime. Nakon otplaćivanja ovog.