Prvi – i do ove godine jedini – put u Tajlandu sam bio prije 35 godina, samo u Bangkoku, na dva dana. Bez fotoaparata i bez, naravno, smartphonea, jer tada nisu postojali. I s – pretpostavljam – petnaestak dolara u džepu. Jedino čega sam se s tog puta sjećao jest Buda od smaragda kojeg oblače u različite košuljicu od zlata, prema tome koje je godišnje doba, na mjestu koje se zove Grand Palace. I to je nešto… Ali ni to nije potpuno točno. Iako se taj Buda doista zove Emerald, tj. Smaragdni Buda, on je zapravo od jednog komada jantara, kako sam sada saznao.

No, da, trebala je to biti Južnoafrička Republika, a na kraju je bio Tajland, da ne objašnjavam kako i zašto. Po prvi put smo supruga i ja odlučili tu siječanjsku depresiju razbiti odlaskom na mjesto gdje ćemo ležati na plaži i pijuckati na način na koji to već dugo rade mnogi naši poznanici i prijatelji. Ali, ajd da usput i nešto vidimo, pa smo tako iskombinirali tri dana Bangkoka s plažama južnije, u gradiću Ao Nang u pokrajini Krabi. I nije ispalo loše. Tajland je, zapravo, zicer; dugogodišnja zimska destinacija turista iz svih krajeva svijeta. Barem onih koji nisu skloni avanturizmu. Civilizacija, drugačija nego naša, ali civilizacija, uz stabilnu političku situaciju. Zicer, rekoh.

E, sad, problem je kako sve sistematizirati, a da ne bude docirajuće… Pokušat ću, pa vidjeti kako ide…

Bangkok je megagrad s nekih petnaestak milijuna stanovnika, od kojih svaki – recimo – peti hoda s onom maskom na licu (ima i dizajnerskih, usklađenih s odjećom!) pa povremeno imaš blagi osjećaj da si izložen mogućnosti kakve opake zaraze, da će se ljudi pred tobom početi trzati i pretvarati u zombije. Razlog za nošenje maski, je, jasno, zagađenje. Promet je nemoguć, i lakše se i brže kretati javnim prijevozom. Sky train, metro, pa onda rijeka Chao Phraya na kojoj se brodići koriste kao kod nas tramvaji, pa onda i taj notorni tuk-tuk na kraće relacije, taksi je zapravo zadnja opcija jer je spor i skup u usporedbi s javnim prijevozom, a hodanje je besmisleno, jer Bangkok nema centar i udaljenosti između onoga što treba vidjeti su nesavladive. Pogotovo u klimi koja je vruća i vlažna. Sad je i kod njih zima, ali sami kažu da imaju tri godišnja doba: vruće, vrućije i najvrućije. Zimi nema kiše a temperature su između 25 i 35 stupnjeva. Voda uvijek mora biti nadohvat ruke, a piva im je dobra i nije skupa – kad smo otkrili Chang, a otkrili smo je prvi dan, bila nam je vjeran pratitelj do kraja puta.

Bangkok ima specifičan miris – kombinacija ispušnih plinova i mirisa hrane koja se priprema vani, na cesti, proizvodi slatkast zadah kojim je posjetitelj cijelo vrijeme okružen, i cijelo ga je vrijeme svjestan, iako filing nije neugodan, samo neobičan. Ajd kad smo kod hrane – odlična je i jeftina, nacionalne institucije su pad thai i tom yum, prvo se priprema u woku, drugo je jušnato, a sastojci su manje-više isti. Rižini rezanci, zelenje, obavezne klice graha, pa onda na to idu plodovi mora ili neko meso. Cijena – prava sitnica. Za deset do petnaest kuna se dobije pristojna količina pad thaia na decentnom i čistom mjestu. Sva jela imaju u sebi slatko, ljuto, kiselo i slano. Znalo se dogoditi da za susjednim stolom uredno žličicom zaslade ručak. Pivo je nešto skuplje, pola litre dvadesetak kuna u birtiji, ali još uvijek dostupno. I nužno.

Tri hrama – Tajlanđani su velikom većinom budisti – koja u Bangkoku obavezo treba vidjeti su Wat Prakeaw, gdje je onaj Smaragdni Buda s početka priče, a koji je smješten unutar fascinantnog kompleksa Grand Palace, nekadašnje kraljevske rezidencije koja danas ima ceremonijalnu ulogu, Wat Arun, koji simbolizira nastanak grada, ali i suvremenog Tajlanda, i Wat Pho, dom ogromnog odmarajućeg Bude dugačkog 46 metara i visokog 16 metara. Wat Pho je ujedno i prvo javno sveučilište u Tajlandu, a tamo je i škola za masažu, još jedne od nacionalnih institucija.

Masaže se, inače, nude na svakom koraku, i ne govorim o 'happy end' masažama, i o onim fantazijama kakve su mi frendovi imali kad sam rekao kuda idem – 'buš uzel onu masažu kad te komad trlja golim i nauljenim tijelom?!' – nego o tajlandskoj masaži kojom te relaksiraju i osvježe. Oš leđa i ramena, oš stopala, oš glavu i lice, pola sata trideset kuna, sat vremena pedeset. Supruga kaže da je senzacionalno dobro, ja sam je čekao družeći se s gospodinom Changom – volim osjećati bolove u tijelu, onda znam da sam živ i to mi daje pravo na blagu nadrkanost.

Drugačije masaže su – pretpostavljam – oko trga Nana, kuda smo prošli da vidimo kako funkcionira taj seks turizam i da vidimo ladyboyeve. Bili, vidjeli, to sve tamo izgleda normalno, čisto je, uredno je, glasna glazba iz lokala, ali ni u jednom trenutku nismo se osjećali ugroženima po bilo kojem pitanju. Djevojke ili momci sjede, gledaju, očijukaju, traže mušterije, i teško je razlikovati spolove. Najljepše djevojke su – čini mi se – ipak dječaci, to su ti famozni ladyboyevi. U nekom trenutku života – ranom, pred pubertet ili tijekom puberteta - shvate da su žene zarobljene u muškim tijelima, počinju gutati hormone i počinje transformacija koja – u sretnijim slučajevima – završava operacijom i kompletnom preobrazbom.

Zanimljiv je odnos društva prema njima… Budisti vjeruju u reinkarnaciju, i – generalno govoreći – su dobri i pokušavaju stalno činiti dobra djela jer će za to biti nagrađeni u idućem životu. Oni, dakle, smatraju da su ladyboyevi nešto opako zgriješili u prošlom životu, i zato su kažnjeni u ovom. Kao takve ih toleriraju, ali im neće dozvoliti da rade kao sveučilišni profesori, nego su osuđeni na sudjelovanje u industriji zabave.

Što još u Bangkoku? Kao San Road, njihova verzija Tkalčićeve, tipična turistička ulica s mnoštvom štandova i barova, gdje na ulici peku i nude škorpione, ličinke i zmije, tamo gdje se motao Leonardo DiCaprio prije no što je krenuo prema Žalu, u promašenom filmu nastalom prema sjajnom romanu Alexa Garlanda. Pa onda visoke zgrade s tzv. Sky barovima, kakav se može vidjeti u Mamurluku 2, a mi smo bili na vrhu hotela Marriott. Pogled na Bangkok noću je stvarno spektakularan s 45 kata! Svakim gutljajem Changa postaje bolji i bolji.

Kineska četvrt s pripadajućom tržnicom, gdje ljudi spavaju na podu u zabačenijim dijelovima, a mršave mačke dignutih repova njuškaju izloženu robu, gdje smo naposljetku i jeli, a ja sam si namigivao i pokazivao dignute palčeve s Kineskinjom od nekih 150 godina, koja je kuhala u prostoru metar sa metar. Ako je nama vani bilo 35 stupnjeva, njoj je unutra bilo 135 stupnjeva… I to je bilo, otprilike to što se tiče nas u Bangkoku.

Na jedan izlet otišli smo u staru prijestolnicu Ayutthayu, središte kraljevstva koje je postojalo nekih četiri stotine godina, a Burmanci – koje baš i ne volimo otkako smo čuli priču – su je razorili i spalili 1767. , pokušavajući doslovno sravniti sa zemljom prosperitetno kraljevstvo. Svi kipovi Bude su dekapitirani, ali svi. I ostala je samo jedna glava, bačena u kut – dobri duhovi nisu dozvolili da je Burmanci odnesu – a danas je na istom tom mjestu gdje je bila bačena, dobrim dijelom obrasla korijenjem. S nama je kao vodič bila Yaeb, i ona nam je ispričala puno pričica. Sama govori engleski 'ja Tarzan, ti Džejn', iako je engleski diplomirala. Ali, bilo joj je drago prakticirati strani jezik, simpatična i draga do beskraja. Nakon tog masakra su se preostali Thai ljudi organizirali, i rijekom su krenuli nizvodno, dok se nisu skrasili – legenda kaže – na mjestu današnjeg Wat Aruna. To je bio začetak Bangkoka… Yaeb nam je ispričala stvari koje nikad ne bismo saznali – ne samo o povijesti. Tajland je, za nepovjerovati, zemlja u kojoj je jedan posto nezaposlenih! Standard im nije visok, ali gladnih nema. Shvatili smo i zbog čega – priroda je izuzetno darežljiva prema stanovnicima tog dijela svijeta. Tamo raste sve i svašta… Najvažnija industrijska grana je proizvodnja dijelova za japanske automobile, i na cestama dominiraju Toyote.

Znate da Tajland zovu 'zemlja osmijeha', doista su vrlo ljubazni i stalno se smješkaju. A Yaeb nam je to objasnila na ovaj način, 'kad vas ne razumijemo, kad vi nas ne razumijete, kad ne znamo što treba napraviti, ni kako ćete reagirati – samo se smijemo i odmah je sve lakše'. Da konačno demistificiramo te osmijehe.

Drugi izlet iskombinirao je nekoliko stvari. Ploveću tržnicu, Damnoen Saduak, gdje posjetitelji čamcem kroz sustav kanala na močvarnom zemljištu kupuju hranu, začine, suvenire uz cjenkanje koje je sastavni dio doživljaja. Pa onda Maeklong tržnicu na pruzi, gdje četiri puta dnevno prolazi vlak, a štandovi i tende se sklapaju da bi on prošao. Pa onda i jahanje slonova – azijski slonovi su manji od afričkih, i blaže ćudi od afričkih – te druženje s tigrovima. Ja sam – odmah napominjem – ostao s druge strane žice osjećajući se vrlo, vrlo nelagodno. Nigdje turista, bili smo sami, a suprugu je pet mladića s bambusovim grančicama u rukama uvelo u kavez s pet odraslih tigrova (kakve predivne, impresivne životinje!) i tamo ih je milovala, držala za rep i slično. Jedino uputstvo: ne dirati ga po prednjem dijelu tijela, niti po glavi. No, da, preživjesmo i to.

Drugi dio puta je bio relaks program, izabrali smo taj Ao Nang jer nam se činilo da je to primjerenije našem uzrastu nego Pattaya ili Phuket, što su prvenstveno destinacije za mlađe. Barem nam tako rekoše… Najbitnije je ovo: priroda je nevjerojatno lijepa, kao da unutar deset kvadratnih kilometara imate Kornate, Plitvička jezera i Postojnsku jamu, a ima toliko ljudi da sam prvo pomislio 'ovi genijalci koji kod nas pišu elaborate o masovnom turizmu i njegovom pogubnom utjecaju na hrvatsku obalu – pojma nemaju o čemu pišu!'. Rijeke ljudi slijevaju se u tu pokrajinu, u taj gradić, pa se onda razlijevaju po okolnim otocima, po džungli, piju, jedu, kupuju i apsolutno je sve prilagođeno i podređeno njima. Masa Kineza, masa Rusa, pa svi oni Europljani koji dolaze i kod nas, pa Australci, koji su najbliže anglosaksonsko područje Tajlandu… Sve je to jedan organizirani kaos u kojem će posjetitelj na kraju stići tamo kuda je naumio i vidjeti ono što je želio, ali ne na način na koji je to kod kuće navikao. Prilagodba je brza i bezbolna, i jedini za koje sam vidio da su se nasekirali su, naravno, bili Amerikanci. Oni jednostavno ne mogu shvatiti da 'ćenj bu, sej tike' znači 'change bus, same ticket', i kad su počeli nešto s fak, fakin, dižući glas, moram sam intervenirati i reći da neće promijeniti ni običaje, ni jezik, ni mentalitet zemlje u koju su došli, i da se jednostavno prepuste.

Prije ili kasnije ti netko kaže 'sit' ili 'gou' i sve sjeda na svoje mjesto.

Ao Nang je, dakle, neka inačica… ne znam… recimo Vodica. Ili Crikvenice. Ili Malinske. Poanta je u tome da sam Ao Nang ima plažu, ima birtije, ima restorane, ima mjesta na kojima se svira, ima mjesta na kojima se masira (ovako – supruga je svaki dan išla u kolibicu broj 14, a ja sam je čekao ispred pijući pivu za deset kuna), ima mjesta na kojima možete i sašiti odjeću, vrlo brzo, povoljno i kvalitetno, ima i klub Blue Dragon s cabaret showom ladyboyeva, ima hotela s bazenima i hotela bez bazena, ima i gradilišta pa sve to uskoro imati još veći kapacitet, ali treba napraviti kraće izlete da bi se područje doživjelo na pravi način.

Mnoštvo otočića ispred Ao Nanga je nacionalni park, gotovo svaki otočić ima svoju spektakularnu plažu s rahlim pijeskom, svoje varane, svoje majmune, svoje šarene ribice, i trebalo bi dana i dana, mjeseci i mjeseci da se sve to obiđe i vidi. Kad bih išao idući put, znao bi i kuda treba ići i kada treba ići, i pod kojim uvjetima, i kuda i kada ne treba ići, ali i ovako je bilo u redu. Uvijek smo našli svoj komadić raja, svoj komadić plaže, svoj hlad (jer od sunca se treba skrivati, ubija), svog Changa, i kad bi otplivao malo dalje – jer se izgleda većina tih ljudi ne osjeća sigurno kad im tlo nije pod nogama – osjećao sam se kao Pale sam na svijetu. More – Andamansko more – ima 26, 27 stupnjeva, kao kad Hrvatsku udari onaj jedan toplinski val preko ljeta, pa i Jadransko more bude poput pišaline. Tko će sad pobrojati sve otoke na kojima smo bili, pa još i one na kojima nismo bili… Phi Phi ovo, Phi Phi ono, tamo je sniman taj Žal, pa su ga turisti devastirali i zatvorena je plaža na kojoj je film sniman, Hong, Phoda, Tup, Bing, Pling, Čang, Čong, kurac palac.

Zanimljivo je u cijeloj priči to da je horda turista prilično obazriva prema okolišu – nigdje nismo zatekli vrećice čipsa i odbačene prazne boce. Tu i tamo poneki čik na pijesku… Ne mogu znati radi li se o savjesti ili možda o upozorenjima da će za ostavljanje smeća biti novčanih kazni, a koja su na svakom koraku, ali znam i sjećam se kako smo se supruga i ja znali svađati sa seljačinama koje na našim plažama ostave pročitane novine, zgužvane vrećice i prazne kutije cigareta ili keksa. Isti ljudi? Tko će ga znati…

Da mogu – bez problema bih sve ponovio za mjesec dana. Jesam razmažen, jesam povremeno i nadrkan, ali sam i prilagodljiv, a prilagodba je u Tajlandu majka svih bitaka.

Kako smo bili na moru, malo smo prilagodili i hranu. Mislim, jeo sam ribu nožem i vilicom, uz ribu sam pio pivo, ali takve su okolnosti i molim za razumijevanje. Mrak pada rano, oko pola sedam, i tad ispred (dijela) restorana iznose ponudu morske hrane, i uz nju su odmah gradele. Jedan dan se taman nekako pogodilo da se vraćamo s plaže kad je roštilj počeo žariti, 'hoćemo?, 'hoćemo!'. Pa smo se kasnije vraćali na isto mjesto, jer je bilo a) dobro i b) zabavno. Gledajte, svuda vlada ista psihologija mase… Ako je restoran prazan, a vi prvi sjednete – za dvije minute će se pojaviti još ljudi, a za deset minuta stajat će u redu čekajući da se neki stol isprazni. Uvijek ista priča.

Zabavni dio je ovaj: u datom restorančiću radi bračni par, baba je za gradelama, a muž dočekuje i služi goste. Ti ljudi u jednoj rotaciji nahrane pedeset ljudi, koliko stane u restoran, bez čekanja, bez histerije, i bez ikakvih prosvjeda gostiju. 'Ovi su organiziraniji od Microsofta', rekla je supruga prateći što se događa, i u pravu je. Baba golim rukama okreće ribu ili kozice (one velike, najeo sam se kozica… uh) ili lignje na gradelama, pa malo reže sadržaj za wok, pa malo prži u woku, još nam se stigla i smijati kad god bi digla glavu, jer je skužila da pomno iz prvog reda pratimo taj gastronomski spektakl, čini mi se da im se kćer u jednom trenutku pojavila, možda zbog pranja suđa, a možda i zbog konzultacija oko domaće zadaće za sutra – nisam siguran. I dobro je… Pola kile ribe, veliku lignju i dvije velike pive platili smo stotrideset kuna, a da je sve bilo fino. Probali smo dvije vrste ribe – jedna okusom baca na arbuna, jedna na cipla, možda lista. Pazite – cijelu ribu namaže solju, a u utrobu ugura nama nepoznato zelenje. Ne lijepi se za gradele, koža se sama skida, a zelenje daje posebnu aromu. Probat ću, stvarno. Kad se sjetim naše kompliciran filozofije oko pripremanja ribe, naulji gradele, ohladi gradele, krupna sol, ne okreći, blabla, jooooj. A svaki drugi put mi se zalijepi…

I to bi, otprilike bilo sve. Još samo kutak za žene.

Supruga u društvu ima cura koje se zaozbiljno bave kozmetikom, i upozorile su je na to da je azijska kozmetika najbolja na planeti. Prednjači društvo iz Južne Koreje, ali i Tajland ima svoju kozmetičku liniju, zapravo nekoliko njih. Recimo, Mistine. Elem, taj Mistine proizvodi preparate na bazi puževih sekreta. Sluzi, slina, kako bi se to reklo? Snail White. I to je, kao, nešto čarobno. Maska za lice, kremica ova, kremica ona, uglavnom si mlađi i ljepši nakon puževa nego prije njih. A usput je i ljekovito – protiv opeklina, bolova i svih vrsta uroka. To je, zapravo, i objašnjenje smjernica našeg shoppinga u Tajlandu. Puno puževih slina, nešto suvenira, nešto njenog fetišističkog odnosa prema tunikama, dijelom zbog praktičnosti u klimi, dijelom zbog estetike, i amen. Do iduće prilike.