Nikad nisam bio neki naročiti istraživač. Imam dosta frendova koji su za životni lajtmotiv izabrali putovanja, pa nakon tih putovanja na mapi svijeta prekriže slijedeću državu – ili dvije, tri države – i onda slušam priče iz Butana (država bez semafora!), Perua, Jordana… Jedan se popeo na Kilimanjaro, jedan je ronio s velikim bijelima u Južnoafričkoj republici (njemu sam rekao 'aj probaj biti sa mnom doma kad mi se supruga ispižđena vrati s posla, kakvi veliki bijeli'), jedan je putovao vlakom od Delhija do Jaipura, jedan je hodao Kineskim zidom, jedan je slušao Flaca Jimeneza negdje u Bronxu, kao jedino bijelo lice u publici, jedan je ronio na Velikom koraljnom grebenu, jedan je lovio marline kod Florida Keysa – ne znaš što je zanimljivije. Ali nije to za mene.

Mislim, naputovao sam se i svojom voljom i višom silom za jedno deset života, a da se sad još svojevoljno truckam indijskim vlakom deset sati nakon što sam dva dana avionom putovao do Indije, i to noseći sa sobom vlastite plahte kako bih pokrio krevet(ić) na kojem ću spavati, samo zato da bih na nekoj sjedeljci rekao 'i tamo sam bio' – ne bih. Puno mi je ugodnije to vrijeme u ovim godinama - igrajući treću trećinu, ili čak četvrtu četvrtinu života - provesti slušajući Milesa Davisa, čitajući ili gledajući neku dobru seriju, kojih – falabogu – ima na bacanje. Pa i birtije koje pohodim, te tamo jeduckam i pijuckam, biram na vrlo jednostavan način – ako me negdje dočekaju i isprate sa smiješkom i ne zavaljaju me za lovu, uvijek se vraćam bez traženja novih lokacija.

No da. Zaključio sam da ima i puno bližih destinacija, do kojih je lakše i brže doći, a na kojima se ima nešto novo za vidjeti, pa kad se frendovi vrate s dugih putovanja znam ih pitati ' a jesi li bio u Saloni? Ili na Bribirskoj glavici? Ili u Grapčevoj spilji?'. I redovito, ne baš uvijek, ali redovito – dobivam 'ne' za odgovor. Pa mi bude i malo žao, nekako se poanta svodi na onu tezu da ne znamo cijeniti ono što imamo kod kuće. Pa sam onda odlučio nešto i napisati o tim mjestima. Za one koji nisu tamo bili, a bili su u Butanu, Peruu i Jordanu.

Salona je, naravno, kod Solina ili u Solinu. Salona je nastala pola stoljeća prije Splita, kuda se onaj baja bio povukao u mir i izolaciju penzije poput Todorića ljeti na Smokvicu, čisto da je smjestimo u povijest, i prvo je bila ilirska naseobina, da bi nekih pedesetak godina prije Krista (još uvijek nije bilo Splita!) dobila status rimske kolonije i ubrzo nakon toga ušla u razdoblje prosperiteta. Propadanje i devastacija krenuli su padom Rimskog carstva, a danas je vjerojatno više kamenja iz Salone ugrađeno u okolne kuće no što ih ima u samoj Saloni. Odnijeto je sve ono što se bez teške mehanizacije odnijeti moglo. Tja, tako je to išlo kroz stoljeća i tako to ide u danas… Iskapanja, naravno, traju, uvijek se negdje na takvom lokalitetu napiše da sve traje, i da se sve istražuje.

Na licu mjesta to otprilike ovako izgleda: na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Salone je amfiteatar, a na rubu amfiteatra je kuća. Da, na samom rubu amfiteatra. Supruga i ja taman smo se slikavali, kad je na terasu kuće izašla osoba u – kako se ono kaže – šlafroku, ili bademantlu, i fino se krenula rastezati poslije ugodnog i dugog spavanja bez snova. Senzacionalno!!! Na što smo se supruga i ja pogledali – predugo smo zajedno da ne bismo mislili isto – i počeli urlati od smijeha. Pa gdje toga još na ovoj planeti ima ?! Gdje?! Da sagradiš kuću na rubu rimskog amfiteatra, vjerojatno dobrim dijelom od kamenja iz tog istog amfiteatra, i ujutro se budiš s pogledom na amfiteatar, na mjesto na kojem su se još nedavno – prije samo dvije tisuće godina – borili gladijatori. Fantastično!!! Koja je tu adresa, 'Planeta Zemlja, Amfiteatar bb'? Renta li se kuća, dolaze li turisti primamljeni sloganom – recimo – 'gladijatori na dohvat ruke' ili 'i vi odnesite kući djelić Rimskog carstva' ili slično.

Ako je u 'Gladijatoru' Ridleya Scotta faca bio Russell Crowe, ona bi to u hrvatskoj inačici bio, ne znam, Goran Bogdan. Ili Borko Perić. Ili Goran Navojec, možda bi on bio naš najbolji filmski gladijator. Lako ih je zamisliti kako se bore, uz urlike okupljene svjetine, dok kontemplator stoji na toj terasi, sigurno. Samo u Hrvatskoj, društvo, samo ovdje se to može vidjeti. I bili smo tamo sami, mislim da to ne trebam ni naglašavati.

Do Bribirske glavice dolazi se ako se s autoputa skrene prema Skradinu, ali se onda ne vratiš desno, nego skreneš lijevo i voziš nekih petnaestak kilometara. Usput se čovjek fino može okrijepiti, da baš ne kažem pošteno napiti, u atraktivnoj vinariji Bibich, koja je odmah tu. Do Bribirske glavice ne vode nikakvi putokazi, nitko nije našao za shodno da namjernike upozori na to da je tu nešto zanimljivo, nešto drugačije u odnosu na more/sunce/riba/stina/maslina varijantu turizma koju nudimo. Ni ja – iskreno – do nedavno pojma nisam imao da tako nešto postoji. Upozorio me Šime na neformalnom natjecanju 'tko je bio u većoj pripizdini' održanom u omiljenom nam kafiću Jazz. Dakle, kad bi se ta 'pripizdina' trebala definirati – onda je to to. S velikim T. To je To. Usred ničega, okolo spržena trava i poneka derutna kuća, u šibenskom zaleđu se uzdiže stijena visoka nekih tristo-četiristo metara. Tako sam si prije zamišljao mjesto na kojem je Artur izvukao mač iz kamena i postao kraljem.

Pogled na sve četiri strane svijeta – spektakularan. Bila je nedjelja, oko podneva, triespet stupnjeva, dva objekta na toj uzvisini zatvorena, zelene škure zabravljene. Ulaznice? Ne trebaju. Objašnjenja? Nikakvog. Vlage nikakve nema. A dao bih i pedeset kuna za pivu. Ledenu, orošenu. Čak i za Ožujsko. Dobro, dao bih trideset za Ožujsko... Posjetitelja – nula. Ok, dvoje – Zvijer i ja Pazite sad: to je jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj, i tamo se može pratiti kontinuitet naseljenosti od prethistorije, preko antike, do kasnog srednjeg vijeka. Prvi hrvatski svetac, Nikola Tavelić, pristupio je Franjevcima baš u crkvi Svete Marije na Bribirskoj Glavici. Na tom je mjestu stolovao, i u istoj je crkvi pokopan ban Pavao I. Šubić Bribirski, 'kapo Hrvatske i Bosne', ma što taj termin i teritorij pokrivali na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Bio je veliki frajer, koji je čak dao iskovati i vlastiti novac kao znak neovisnosti u vremenima ovisnosti, kaosa i nasilja. Stojeći na Bribirskoj glavici čovjek doslovce osjeća kako mu trup prožimaju vibracije svih generacija koje su tamo prije njega obitavale. Upozorenje za one slabijeg srca: na nadgrobnim spomenicima ima i natpisa na ćirilici.

Grapčeva spilja je na Hvaru, na južnoj strani, nekih dvije stotine metara iznad mora. Do nje se dolazi iz mjesta Humac, koje je – pak – na sjevernoj strani otoka, s pogledom na Brač i kopno. S južne se strane gleda na Pelješac, Korčulu i Vis. Ugodna šetnja uz mirise smilja, kadulje, ruzmarina i lavande, i traženje fosila koji su se izdizanjem mora našli na površini, pa su potom ugrađeni u suhozide, samo treba ponijeti vode ako zvizdan upeče…

Ta je spilja arheološko nalazište nulte kategorije, u toj je spilji pronađen najstariji prikaz lađe u Europi, a tamo su pronađeni i tragovi kulture koji sežu do 4. tisućljeća prije Krista. Vjerojatno nikad nije bila naseljena, nego je služila isključivo za ritualne obrede – barem je tako zaključeno prema nalazima. Koji su danas pohranjeni dijelom u hvarskom, a dijelom u zagrebačkom muzeju.

Termin 'spilja' podrazumijeva i geološku atraktivnost sa stalaktitima i stalagmitima, naravno. Prvi sam put bio tamo kad je Spilja još bila jebena divljina, danas je ipak relativno uređena, sa solarnom rasvjetom, organiziranim posjetama i vodičem Jakovom, koji komunicira (i) na stranim jezicima. Jakov je iz Vrisnika, mjesta čiji su stanovnici ujedno i vlasnici kuća u spomenutom Humcu.

Humac je služio kao utočište ljudi koji su tamo bili vlasnici zemlje – kad bi se obavljali poljski radovi. Da se ne vraćaju kućama, jer je Vrisnik udaljen nekih petnaestak kilometara hoda po hrptu otoka... Ta je podjela zemljišta jedna od mnogih hvarskih misterija. Pojavom filoksere koja je poharala vinograde, krajem 19. stoljeća, Humac je izgubio na važnosti u gospodarskom smislu. I to baš u vrijeme najvećeg prosperiteta – cijena vina bila je najviša moguća, jer je ta šuga poharala ostatak Europe, prvenstveno Francusku i Italiju, prije jadranskih otoka. Danas je to 'samo' krasno mjestašce u kojem se svaka intervencija na objektima (neki su stari i osam stotina godina) provodi pod nadzorom stručnjaka konzervatora, s konobom koju drže Jakov (drugi, malo stariji Jakov) i Ana, bez struje i vode, ali s muzejem i Udrugom Humac koja brine o revitalizaciji sredine. To što je Humac etno-eko selo nama je manje važno, ali zahvaljujući tome uspijevaju izvući lovu iz europskih fondova da bismo mi, ignoranti, mogli uživati u poludnevnoj posjeti.