Zagrebački student i novinar, Marko, tri je mjeseca u Americi radio, pa se mjesec dana ludo provodio, a sve je to usput i zabilježio. Ovo je prvi dio njegove priče o Americi

Nisam odskočio puno s dječje razine, iako sam tortu gasio 22 puta. Svoju glavu sam oduvijek punio slikama New Yorka i ostalih gradova u SAD-u. Daleko od svakodnevice, u drugačijem svijetu. Zvučalo je pomalo nestvarno, ali uvjek sam vjerovao da ću to vidjeti.

Prvi problem zvao se, naravno, lova. Sedmica na lotu uvijek se čini super, ali čekanje na to je obično predugo i trebalo je pronaći neki jednostavniji put.  

Plan B zvao se 'Work and travel' – studentski spas za odlazak preko bare. Tri mjeseca rada, mjesec dana uživancije.

Ali totalne uživancije! Skupio sam ekipu – prijateljicu s faksa i njenog prijatelja iz srednje škole u Slavonskom Brodu te smo krenuli u akciju 'Amerika'. Akciju u kojoj, nažalost, moraš imati posrednika. U našem slučaju bila je to agencija 'Viking'. Agencija za program 'Work and Travel' kojoj bi bolje odgovarao naziv sprdex agencija.

Uglavnom, bili su vrlo ažurni kada je trebalo poslati uplatnicu, a kada treba odraditi neke stvari - to traje i traje... Toliko dugo da se zapitaš ideš li preko humanitarne organizacije ili 'nečega' što košta preko 6000 kuna. Naravno, problem nije nikad bio u njima, već u nas troje koji smo izrazili samo jednu želju: Da radimo u istom gradu u bilo kojem kutu SAD-a. Neš ti kompliciranog zahtjeva...

No, dobro, nakon što su nam gotovo pojeli živce, stigao je odgovor: Dječja igraonica, Montana! Naravno, tu problemima nije bio kraj.

Problem se zvao: smještaj. Živjeti u hostelu kojeg su nam oni preporučili za 70 dolara dnevno ne bi imalo apsolutno nikakvog smisla, jer bi nam na kraju novce još i morali slati od kuće. Zbog svega, moja prijateljica digla je ruke i odlučila ipak ostati u Hrvatskoj. Njen prijatelj Gabriel i ja nismo se ranije poznavali, upoznali smo se na jednoj kavi u gradu kada smo sređivali vizu, ali odlučili smo da ipak idemo i da ćemo smještaj već nekako sami srediti.

Budući da je agencija uspješno uspijevala ostati nepouzdana te se do samoga kraja nije znalo hoćemo li dobiti posao koji je uvjet za dobivanje studentske J1 vize, moj budući cimer i ja nismo uspjeli kupiti karte za iste letove. Tako sam ja išao iz Zagreba, a on iz Beograda, dan kasnije.

Osjećaj pred sam put? I nemaš neki osjećaj. U biti imaš. Da je svima oko tebe teže nego tebi i da se svi osim tebe oko nečega brinu. Jer, meni je ta avantura bila stvarno velika želja i nije ma baš ništa brinulo.

Tek kada sam sjeo u avion shvatio sam: ' Ej, stari, pa ti fakat ideš u tu Montanu! U totalno nepoznato!' Kada se avion podigao s Plesa znao sam da zajebancija kreće – no, koji će biti omjer te pozitivne i negativne zajebancije, to nikada ne možeš znati. Sada znam da uvijek bude luđe od predviđanja.

Let do Londona, traje otprilike koliko i vožnja linijom 268 iz Zagreba prema Velikoj Gorici u doba 'zetovskog proljeća'. Čista laganica. Idući je bio onaj za Chicago. I taj je bio odličan, budući da sam ga manje -više prespavao.

I čim sam stupio na američko tlo - akcija je krenula. Juriš po aerodromu koji je otprilike veliki kao da ideš s Trešnjevke do Borongaja. Prolazak silnih kontrola te traženje famoznog ulaza C5 na terminalu četiri trajao je čini mi se satima. I naravno, C5 bio je na kraju kraja. Trčiš s ruksakom i stvarno se osjećaš k'o u nekom ludom filmu. I baš ti je dobro i smiješno. I zabavno, iako si sam.

Stigao sam na vrijeme, ali... Na monitoru se pojavila oznaka da je let odgođen. Ništa zato! McDonalds i Starbucks – uvijek su tu! Te večeri proplakalo je i nebo iznad Chicaga, valjda zato jer sam ja stigao.

Ubrzo su objavili novu vijest: Let je otkazan! E, tu je već nastala panika i svi su počeli trčati kao sumanuti. Naravno, svi su krenuli stati u red za dobivanje termina novog leta.

Ja sam, po običaju, bio skroz otraga. Skompao sam se s jednim gospodinom i kratio vrijeme nogometnim temama. Malo ispred mene bila je cura. Poznata cura, fakat poznata. Ali, bila je s društvom, pričala je na engleskom. I tako smo stajali dva sata. Taman kad smo se približili šalteru da vidimo je li išta ostalo, posudila je mobitel. 'Mama, mama, samo da ti javim...' Da, bila je to Stella - cura s faksa, ali s drugog smjera. Pisali smo zajedno jedan ispit. Neopisiva je sreća kada u takvoj situaciji sretneš nekog koga znaš. Sve nekako krene lakše.

Moj let trebao je biti za grad po imenu Bozeman. No, do zadnje destinacije – Kalispella, bilo je još zastrašujućih 11 sati vožnje busom. Naravno, onoj mojoj nesretnoj agenciji koja mi je organizirala put to je bilo potpuno nebitno, iako Kalispell ima aerodrom. Jer zašto ići avionom, kada postoji i autobus? Upoznaj zemlju da bi je više volio? Pokušao sam promijeniti let, no zaposlenici aerodroma nisu doživjeli ni mene, ni moju destinaciju. Na upit za Kalispell pitali su: Ka? Kalispell? Što je to? Žena?

Odmah sam odustao i pitao jesu li čuli za Missoulu (grad udaljen 2 sata od Kalispella). Naravno, šteta glupog pitanja, naravno da nisu. Uostalom i zašto bi? No, ovoga puta su se malo zainteresirali pa su mi rekli da nek potražim kraticu od aerodroma u tom gradu. Na internetu kojeg nema. Jer, lakše je meni, nego njima. No, neka osnovna logika je govorila - MIS ili MSO. I gle fakat, MSO! I gle, avion ide s istog terminala na kojem ti ljudi rade. Na kraju, uspjeli su. I oni i ja. Trebalo je samo prenoćiti na aerodromu, ali uz dobru ekipu koju smo Stella i ja pronašli, to nije bilo teško. Baš suprotno, ispala je dobra zezancija.

Drugo jutro, krenuo sam put Missoule. Let od Chicaga trajao je neka tri sata. Izašao sam iz aviona s gadnim osjećajem da moje prtljage neće biti i to najviše zbog toga što sam noć prije promijenio let. I bio sam u pravu. Barem djelomično. Kofera nije bilo. No, kada sam prijavio da ga nema, rekli su: ' Poslali smo ga u Denver.' Kakav sad vražji Denver?

Do tada sam na putu proveo 41 sat, preostala su još dva do konačne destinacije – destinacije koja je ponudila sve čari prave, divlje Montane. Države koja je sedam puta veća od Hrvatske, a ima samo milijun ljudi. No, zato je tu bezbroj medvjeda i jelena koji će kasnije biti dio zanimljive i drugačije, bezbrižnije svakodnevice bez bilijun materijalnih i poslovnih briga. Uglavnom, Amerika je čudo.