Od trenutka kada sam počela kuhati plan o odlasku u Indiju, Holi festival se jako često spominjao u razgovorima o tome što bih svakako trebala doživjeti dok istražujem tu veliku, šarenu zemlju. "Jao, pa taj festival kao da su za tebe organizirali! Milijun boja svugdje! Poludjet ćeš od sreće kada to vidiš!" - često su mi ljudi euforično objašnjavali... I opet sam napravila istu grešku koju radim konstantno kada mi ljudi prepričavaju njihove pozitivne dojmove. Dopustim očekivanjima da se izrode. A očekivanja su loša.

U Pushkar sam stigla vlakom iz Udaipura. Svi su me uvjeravali kako su vlakovi debelo rasprodani u Holi periodu. Shodno tome, nisam se ni planirala raspitati za dodatne opcije osim već provjerenog busa. Igrom slučaja, željeznička stanica bila je odmah pored autobusne, te sam naposljetku završila na šalteru sa kartama i nedugo zatim plaćala svoju prvu kartu za vožnju vlakom. Vlak kao takav pričinjavao je u meni određenu nervozu. Bilo koji drugi scenarij koji sadrži vlak, zvuk tračnica, vjetar u kosi i promatranje ljudskih lica u kupeu neizmjerno bi me radovao... Ali „indijski vlak“ u meni je budio samo neke negativne konotacije i strahove koji čuče negdje duboko nakon pročitanih ružnih priča o turistkinjama bijele kože koje nisu završile najsretnije u tim vožnjama...

"General class?" - prekinuo je tok mojih misli duboki glas gojaznog Indijca sa povećim crnim brkovima. „Waaait a minute...» - nešto mi je zazvonilo u glavi i imala sam potrebu pretražiti bilježnicu sa crtežima koju je jednog dana moja ruska prijateljica Liza posudila. Nakon par minuta pokazala mi je uredno iscrtanu tablicu sa popisom vlakova poredanih po kvaliteti... "1st AC", "2nd AC", "3rd AC", "Sleeper", "Second seating"... I na dnu – "General class" - pored kojeg je debelim crvenim slovima pisalo – "NEVER!"... Lisa nije bila prva djevojka koja mi je spomenula tu informaciju, pa sam spremno brkatom čovjeku odgovorila: „No, no, no...“.

Završila sam u Second seatingu u kojem sam se osjećala poprilično ugodno okružena mladim muslimanskim parom i starijom indijskom gospođom. Atmosfera se naglo pogoršala kada su oni, bez imalo razmišljanja, nakon ispijenog chaija svoje plastične čašice zašiljili kroz prozor. Ja sam iznervirano krenula propovijedati o tome kako bi bilo korisno kada bi više pažnje pridavali brigi o majčici zemljici i kako bi nam planeta izgledala užasno prljavo kada bi svi samo bacali smeće posvuda.

Tri minute nakon mog ekološkog monologa na stanici mi je prišao dječak sa košarom iz koje su skakutale još uvijek vruće samose. "Ek samosa!" - zaderala sam se ponosna na svoju hindi jedinicu, a on je poput majmunčića doskakutao, zgrabio samosu svojim prljavim prstićima i prinio je rešetkama prozora. Ne razmišljajući o vrućini, instiktivno sam je ispustila iz poluspaljenih prstiju. Sletjela je dobrih 5 milimetara od friške kravlje balege, a dječak ju je brzopleto zgrabio, smjestio natrag u košaru i ponudio mi novu. U tom trenutku osvjestila sam činjenicu koliko su naši mindsetovi različiti i koliko besmisleno je moja ekološka žalopojka vjerojatno zvučala u ušima susjeda s kojima sam dijelila neudobno sjedište vlaka.

Pri kraju vožnje približio mi se indijski mladić iz susjednog kupea oštro piljeći u mene. Zgrabio je mobitel, opalio jednu fotografiju i, pretpostavljam, poslao je ostatku svoje bande... Za par minuta bila sam okružena grupicom od petorice Indijaca nemilih izraza lica. Demonstrativno sam počela vaditi pepper spray, čisto da vide... Tu je i ja sam spremna. Svoju kričavo narančastu anti-rape zviždaljku objesila sam oko vrata. Za kraj, zgrabila sam mobitel i odglumila razgovor sa imaginarnom grupicom prijatelja koji će me dočekati na stanici vlaka. Čim sam iskočila iz vagona, prikrpala sam se prvom bijelokožnom turistu kojeg sam spazila po ne znam koji put istovremeno razmišljajući o tome kako bi mi bilo puno lakše da sam se rodila kao muškarac...

Pushkar, taj sveti gradić skriven među brdima najposjećenije indijske države Rajasthan, osvojio me bez imalo truda. To je jedini gradić u Indiji u kojem me barem petero muškaraca opomenulo kako bih trebala obući hlače dok sam paradirala okolo u, prema mojim kriterijima, suknjici poprilično pristojne duljine. Jedini gradić u kojem se u restoranima mogu naručiti isključivo vegetarijanski obroci. Čak su i jaja na nepoželjnoj listi. Alkohol je strogo zabranjen, a ako slučajno zaboraviš skinuti cipele na jednom od 52 gata koja okružuju centralno jezero – do tebe će se zatrčati jedan od hodočasnika lupajući ljutito štapom po tlu i upozoravajući te kako je ovo sveto mjesto - "Shoes not allowed!"...  Baš zbog tih, prema mnogima, rigidnih pravila – ovaj gradić odiše nekom specijalno pozitivnom energijom.

Kako bih izbjegla zbunjenost s kojom sam se susrela prilikom Shivaratri festivala u Gokarni, ovog sam se puta ipak probala unaprijed mrvicu informirati. Naravno, ne bi to bio indijski festival da se prilikom objašnjavanja same etimologije imena festivala nisam susrela sa hrpom meni nepoznatih imena indijskog bezbrojnog božanskog i demonskog svijeta...

Nakon što sam savladala Holiku, Hiranyakashipu i Prahladu, naletjela sam na tekst u kojem je stršio sljedeći paragraf: "Single women should avoid going out alone in public places during Holi, as inebriated young Indian males often pose a safety threat. These males, who have consumed excessive amounts of bhang and other intoxicants, could inappropriately touch women. They are usually in groups and can be very aggressive. Incidents of rape also do occur, which makes it important to take proper care during Holi. If you plan on going out into the streets on Holi, do so early in the morning. Be back in your hotel by midday before the men get too inebriated."

A tako dakle... E, pa o tom segmentu priče i nisam previše razmišljala. No, dobro, krenut ću u izvidnicu, pa ako bude preopasno, lako se povučem u sigurne odaje. Primijetila sam da mi se često dok putujem zna dogoditi nemar. Onaj naspram izgledu, vanjštini, odjeći, dekorativnim prčkarijama koje mi u "normalnom gradskom" životu znače više no što bi trebale. Nekad ih doživljavam kao način prikrivanja sitnih nesigurnosti i usmjeravanja pažnje na nešto što mi paše, a ponekad, ovisno o levelu samopouzdanja, shvaćam ih kao puki izraz ekspresije. Vizualne komunikacije. Zabavnog pričanja s drugima kroz boje i oblike - bez riječi.

Nemar mi se često dogodi u selima ili manjim gradovima u kojima nisam konstantno izložena enormnim jumbo plakatima s kojih mi vitke i pretjerano, gotovo nezdravo, isphotoshopirane žene sugeriraju kupovinu tog i tog proizvoda, budući da ću s njime lakše do sreće, privlačnosti i atraktivnosti. No, ne znam točno iz kojeg razloga - tog sam indijskog Holi festival jutra imala potrebu mariti. Probudila sam se osjećajući neko čudno uzbuđenje u sebi. Kao da mi je rođendan ili neka važna godišnjica za koju svi očekuju da ću je obilježiti na poseban način.

Okitila sam se prčkarijama koje inače pokačim po vratu, ušima, rukama, kosi, a na čelo sam zakeljila bindi za posebne prilike. "Maaam, that's bindi for wedding!" opravdavao je prodavač zašto sam bindi pronašla na najskupljoj polici dućana. Crtkarija koju svakodnevno, već skoro 10 godina u ritualnoj maniri, iscrtavam ispod obrve tog je jutra osvanula u extra detaljnoj i većoj verziji no inače. Cijelo vrijeme mi se u glavi vrtila misao kako će ovo biti jedan poseban dan.

Zgrabila sam svoj Canon i pokušala od plastične vrećice i nešto selotejpa izimprovizirati zaštitno kućište. Nije da mi materijalne stvari predstavljaju mnogo, ali fotoaparat percipiram kao alat koji mi tu i tamo donese i poneki honorar. No, prvenstveno je tu u ulozi da zabilježi sve zanimljive subjekte i dogodovštine u koje se upletem, kako bi njihovu čaroliju naknadno mogla dijeliti i s drugima. "Istina, riskiram noseći ga sa sobom, ali ako je preživio dva Burning Mana, valjda bude funkcionalan i nakon Holija..." - pomislila sam odustajući od vrećice koja je tvroglavo odbijala čvrsto obgrliti 50mm leću.

Asaf, moj izraelski cimer, dao mi je do znanja da je spreman, te smo entuzijastično krenuli u Holi izvidnicu. Doslovno na prvom zavoju ugledali smo šarenu bandu klinaca, kompletno uprljanih lica i odjeće. Bili su naoružani velikim plastičnim puškama, a vrećice prepune boje u prahu vješto su skrivali u svojim džepovima. Asaf i ja smo nesigurno usporili korak. Osjećala se neka čudna tenzija u zraku koja je kulminirala u trenutku otvorene paljbe od strane podle indijske bande. Puške su krenule pljuvati ljubičastu tekućinu, a njih četvero me je istovremeno zaskočilo vrišteći "Happy Hooooli!!!". Grubo su trackali boju po mojem licu i kosi, dok sam se ja ukočeno opirala vičući "Shaaanti! Shaaanti!"...

Evidentno je bilo da sam kompletan amater u cijeloj priči budući da sam u nastojanju da se obranim ispuštala bespomoćne zvukove otvarajući usta i dopuštajući šarenim kemikalijama da mi napadnu jezik. Užasan okus i grozan osjećaj! Ubrzo su završili samnom, a ja sam zbunjeno pokušavala otresti žuti prah s mojih trepavica. Oči su pekle, ali sam ipak mogla spaziti intenzivnu scenu koja se upravo odvijala predamnom.

Izraelski drug Asaf, u nimalo zavidnoj poziciji, pokušavao se spasiti od divljih ruku šestero klinaca koji su agresivno čupali majicu s njegovog tijela. Boje su letjele na sve strane, a oni su poput nekih hiperaktivnih majmuna napokon razderali Asafovu majicu, zavitlali je u smjeru susjednog krova i nestali...

Ustrašeno smo se pogledali kompletno izbezumljeni. Nismo bili u stanju uputiti si niti jednu jedinu riječ. U isti tren krenuli smo natrag prema našoj sobici kako bi nam se misli primirile. Na vratima nas je dočekao gazda Hari: "Upozorio sam vas!" - rekao je kroz polu smiješak. "Nadam se da ste se dobro namazali uljem, inače ćete pod tušem provesti tri sata, a boja i dalje neće silaziti sa vaše kože..."

"Pa nitko nam nije rekao ništa o ulju! Nitko nam nije rekao da će klinci biti toliko agresivni! Nitko nam nije rekao da je situacija alarmantna i da je banda lokalnih klinaca u stanju poput životinja rastrgati odjeću s tvojeg tijela! Zašto nas nitko nije upozorio na te stvari? Pa ja nisam baš 100% sigurna da opet želim izići u taj kaos..." - jecala sam štreberski dok sam pokušavala otpuhnuti boju koja se meni za inat odlučila sprijateljiti sa skoro svakim gumbićem na mojem fotoaparatu.

Ugledala sam svoj odraz u ogledalu... Skupocjeni bindi odlutao je s mog čela. Oči su mi se crvenile od silnih kemikalija koje su ih napale. Kosa je izgledala kao da joj i najkvalitetniji regenerator ne bi pomogao. Na koži je vladao apsolutni kolorirani kaos. Ljubičasta – žuta – crvena – zelena – narančasta... "Uf... Hajde, živni malo... Pa barem si ti istinski ljubitelj boja! Proslavi ovaj dan kako spada!" - rekla sam si naglas na hrvatskom kojeg sam već pomalo počela zaboravljati.

Skinula sam sat, odložila narukvice, spremila svoju omiljenu ogrlicu, uklonila sve gluposti iz kose i odlučila pustiti u sobi apsolutno sve stvari koje inače imam sa sobom. Jedino što sam ipak uzela bio je moj već napola ranjeni Canon omotan u maramu koja je trebala obnašati funkciju protekcije kad je već plastična vrećica zakazala. Iscijedila sam cijelu bočicu kokosovog ulja po koži i kosi te zaključila kako sam spremna za pokušaj broj dva.

Ubrzo je iz neke sporedne uličice izletjela preslatka indijska djevojčica i plaho pružila ruku prema mom obrazu. Pažljivo me dotaknula ostavivši tanki sloj ciklama boje pokraj mog uha i šapnula: "Happy Holi!". Wow, kada bi svi bili ovako nježni – Holi bi bio najdivniji festival na svijetu... Razmišljala sam o tome kako upravo klincima taj dan vjerojatno pričinjava najveću radost. Većina lokalnih bakica i dedeka rezervirano je u miru sjedila ispred svojih portuna, ne komentirajući pretjerano sve veće i veće horde šarenih turista koji su postepeno strujali uskim uličicama Pushkara.

Holi slavlje započinje Holika Dahan ritualom. Večer prije kaotično šarenog dana – ljudi diljem Indije pripremaju krjesove kako bi spalili zle duhove Holike, demonske sestre zločestog kralja Hiranyakashipa. Smrt Holike simbolizira trijumf pobjede dobra nad zlom. Ljudi se okupe, pjevaju, plešu i, jednom riječju - slave. Holi običaji variraju od tradicionalnih rituala u hramovima do nabrijanih, divljih, zapadnjačkih partija u pratnji trance glazbe.

Obožavam festivale, ludilo, skakanje i prostore u kojima svi osjećaju apsolutnu slobodu izražavanja. Ljudi su hipnotizirani glazbom i svi vibriraju na sličnom levelu. Super je taj osjećaj i rijetko kad ga pronađem u nekom drugom prostoru koji nije dance floor. No, ovog puta nisam očekivala takvu vrstu ludila...

Nisam očekivala gomilu turista kojima su Holika i drevni indijski rituali bili zadnji na pameti. Al eto, opet ja sa svojim očekivanjima... Tako mi i treba kada ih toliko često osjećam i spominjem. U mojoj glavi trebao je to biti dan u kojem će ljudi obučeni u odjeću bijele boje unaprijed od sebe čineći platno i radujući se nadolazećem neredu, trčkarati naokolo imajući razlog da priđu apsolutno svakom strancu i poklone mu osmijeh u kombinciji sa zagrljajem. Kako je dan odmicao, bilo mi je sve jasnije da je realnost gotovo dijametralno suprotna od moje romantične varijante koju sam skuhala u glavi.

Približavala sam se glavnom trgu, a buka je postajala sve glasnija i glasnija. Nesvakidašnji prizor ukazao mi se pred očima, a stotine već dobro zagrijanih Holi ratnika skakalo je u ritmu trance glazbe koji je pištio iz ogromnih zvučnika grozne kvalitete.

"Should we get another Bhang lassi? I just ordered one more beer!" - doletjeo je do mene, u tom trenutku strašno iritantan, engleski naglasak mlade djevojke... Ošinula sam je svojim strogim pogledom u kojeg se nesvjesno uplela doza osuđivanja.

Bhang lassi, shake pripravljen od listova marihuane pomiješanih sa začinima, često se koristi u vrijeme Holija, dok se u Indiji taj napitak već godinama koristio u religiozne i medicinske svrhe. Promatrala sam nesiguran izraz lica visokog, plavokosog momka koji je bio pasivni akter u sceni čupanja još jedne majice. Divlji indijski momci zavitlali su je u smjeru konopa na kojem su se sunčali ostali komadi odjeće raznoraznih Holi vlasnika.

Nisam sigurna gdje je ishlapila tradicijska dimenzija ovog događaja. Možda je tome pridonijela činjenica da su velike korporacije poput Sonyja koristile upravo Holi scenarij u svojim reklamama koje dokazuju kako je njihov novi uređaj vodootporan. Ili je možda ovaj događaj postepeno evoluirao u smjeru u kojem je baš i trebao evoluirati, barem u ovim turistički orijentiranim mjestašcima. A na kraju krajeva, tko sam ja da sudim o tome svemu? Mišljenje imam, a i potreba da ga podijelim s drugima je tu.

Stoga, kada zanemariš sve predrasude, prestaneš osuđivati druge zbog njihovog načina ponašanja, odabira aditiva koji će im pomoći da se zabave, neupućenosti u tradicijske aspekte festivala ili jednostavne odluke da tog dana zaborave na sva pravila i prepuste se ludilu u kojem ima i dobrog i lošeg – otvori se jedna potpuno nova dimenzija shvaćanja cijele te priče. Zastaneš na sekundu i stopiš se sa surealističnim platnom u koje se svijet oko tebe pretvorio… Euforija utopljena u hektičnu energiju koja izvire iz svakog kutka. Kreirati prostor u kojem se svatko može izraziti i u kojem svatko može sudjelovati…

Posebna je to priča. Svi su sjali jednakim sjajem ozarenih lica prekrivenih ljubičasto-zeleno-žuto-ružičastim mrljama… Kao da se dio naših identiteta izbrisao. Nismo se više dijelili na "Azijat", "Skandinavac", "Afro-Amerikanac" ili “Izraelac”… Svi smo, barem tog dana, bili dio jedne velike, šarene obitelji bez geografskih koordinata i granica. Jedinstvo unatoč različitosti – divan je to osjećaj.

Upravo to je ono što se meni naročito svidjelo u cijeloj priči. Diskriminacija, s kojom se na toliko različitih razina gotovo svakodnevno susrećem u Indiji, kao da je ishlapila… Nije bilo onih koji nisu mogli sudjelovati zato što su siromašniji, ružniji, stariji… Zato što su žene… Ili zato što pripadaju nižoj kasti. Grozni su to momenti koji te svaki put iznova zbune ako osvjestiš činjenicu da ipak živimo u 21. stoljeću. Ali prisutni su… I, nažalost, svakodnevni su. Nadam se da će s vremenom nestati… Kao što je Holi boja s moje odjeće, kože i kose postepeno nestajala… Nije upalilo iz prve, ali ribala sam dovoljno uporno.

 

• Susret generacija Susret generacija
• Zapadni turisti Zapadni turisti
• Upozorenje ženama Upozorenje ženama
• Zabava i za najmlađe Zabava i za najmlađe
• Nježne djevojčice Nježne djevojčice
• Prijateljska atmosfera Prijateljska atmosfera
• Divlja popodneva Divlja popodneva
• Boje za sve Boje za sve
• Predah od kaosa Predah od kaosa
• Raj za vegetarijance Raj za vegetarijance
• Odmor u miru Odmor u miru
• Nezaobilazne krave Nezaobilazne krave
• Policija u pripremi Policija u pripremi
• Puni krovovi Puni krovovi
• Svijet u malom Svijet u malom
• Prijateljski psi Prijateljski psi
• Ulice u neredu Ulice u neredu
•