Mnogi putnici često vrijedno odrade "domaću zadaću" prije odlaska na putovanje. U slučaju da nisu dio neke turističke grupe u kojoj će se vodič pobrinuti za pripremanje i serviranje zanimljivih informacija, oni će sami imati natuknice ispisane po razno raznim bilježnicama, mapama, mobitelima... Nisam sigurna iz kojeg razloga nisam jedna od tih ljudi, budući da gotovo uvijek u posljednje vrijeme putujem u solo aranžmanu koji rijetko kad uključuje turističkog vodiča u priču.

Shvatila sam kako moja odbojnost prema "pripremi", "organizaciji" i "štreberskom pristupu" u putovanjima meni osobno najčešće ne stvara puno problema. Naprotiv, uvijek na kraju kroz spontane razgovore s lokalcima u zadnji čas pronađem slađi put i način da saznam gdje da spavam, što da jedem, zašto da rađe odem tamo – a ne ovamo i što da nikako ne propustim.

No, došla sam do zaključka da ponekad malo "štreberskog researcha" nije na odmet kada sam se tijekom Šivaratri festivala zatekla u Gokarni – gradiću prepunom hramova koji se nalazi na zapadnoj obali savezne države Karnataka. Otišla sam tamo odmoriti misli od Goe i krcatog Arambola koji je bio mrvicu prenaporan za moj ukus, te u državici na Arapskom moru pronašla upravo ono što mi je trebalo...

Gokarna beach, Main Beach, Kuddle Beach, Om Beach, Half moon Beach, Paradise Beach i Nirvana beach... Imena su to plaža koje se protežu jedna za drugom, a svaka je karakteristična po nečemu. Nisam točno sigurna iz kojeg je razloga odluka pala na Cudlle beach... No, čini mi se da je prevagnulo to što bi mi putnici često uz opis Cuddlija spominjali glazbenike, spontane jamove te svakodnevno pozdravljanje sunca uz zvukove bubnjeva.

Iako se često volim prepustiti osjećaju "novoga" u solo varijanti, tog jutra bila sam neizmjerno zahvalna što je Liza samnom. Moja ruska prijateljica koju svi pitaju je li iz Kine ili Koreje, pretpostavljam zbog njezinih izrazito kosih očiju, već je bila u Gokarni i znala je sve što je trebalo znati prije dolaska u to mjesto. Solo spontano i nepripremljeno vrludanje ne bi mi pričinjavalo uobičajenu radost u slučaju da me je otresiti vozač minibusa naprasito, u četiri ujutro, izbacio na prašnjavoj cesti bez ikakve prilike da ga upitam u kojem smjeru trebam krenuti. Srećom, Liza je držala sve pod kontrolom.

Stariji bračni par "prikrpao" nam se nervozno recitirajući ime njihovog guesthousea dok je Liza opušteno pušila svoju prvu ranojutarnju cigaretu. Ja sam u to vrijeme razmišljala o tome kako je momcima puno lakše piškiti kada se trpjeti više ne može, a mi uvijek moramo eksperimentirati i pronalaziti neka skrovita mjesta kako bi to učinile "poskrivečki". U par navrata čula sam priču kako vozači noćnih spavaćih buseva znaju najaviti desetminutno stajanje i onda pet minuta nakon toga, dok ti nespretno na prljavom čučavcu pokušavaš ne uprljati maramu koja se vragolasto njiše s tvojeg vrata u opasnoj blizini poda, autobus se oglasi svojom izrazito glasnom, melodičnom trubom i zbriše. Nema one fore s prebrojavanjem. Pa si ti misli hoćeš li piškit ili trpit. Iz tog razloga boca vode koju si redovito kupim prije noćne vožnje uvijek ostane neispijena.

Čučeći na prašnjavom tlu u mrklom mraku razmišljala sam o tome kako bi gospođa iz Engleske reagirala da me slučajno osvjetli svojim iPhone flashlightom i shvati da iz mog smjera teče vijugava lokvica. Vjerojatno joj ne bi bio prvi put da u Indiji spazi ženu koja piški na cesti. Sjećam se kako je meni ta scena bila gotovo šokantna. Nakon nekog vremena sam se u potpunosti navikla na to, kao i na sve ostale "čudnjikave" prakse ljudi koji žive u ovoj mističnoj zemlji.

Ipak sam se, u tajnosti, uspjela popiškiti dok je Liza privela kraju svoju cigaretu i svojim šarmantnim, ruskim naglaskom najavila polazak – "Ljet's go!" ... Krenuli smo nizbrdo po poprilično strmom, nesređenom putiću. Ako nemaš odgovarajuće cipele za takvu vrstu tla, balansiranje sa velikim backpackom na leđima i nije najlakša misija. Par je sve više zaostajao, a gospođa je nevoljkim tonom opominjala muža u težnji da mu objasni kako ne može hodati tom brzinom... Mi smo ipak nastavile u svom tempu. Altruizam je pohvalna vrlina i lijepo je pomagati drugima, te ih usmjeravati kada osjetiš da su izgubljeni. No, ponekad ih jednostavno moraš prepustiti njihovoj vlastitoj snalažljivosti.

Nakon petnaestak minuta moja stopala su osjetila pijesak, no sunce mi i dalje spavajući nije dalo da procijenim sviđa li mi se plaža koju ću zvati domom narednih tjedan dana. Budući da je sve bilo zatvoreno, nije nam preostalo ništa drugo nego nasumično prostrti vreću za spavanje na pijesak i nadati se da nas nitko neće pokrasti dok sanjamo.

Za par sati nekolicina pasa nas je okružila uzbuđeno nam dajući do znanja kako je vrijeme za novi dan. Djevojka odrađuje svoju jutarnju pranayamu, krava se lijeno prešetava plažom, lubenice i banane kao da plešu u ogromnoj košari koju Indijka bez imalo muke balansira na glavi, momak pogledima na svoj mobitel provjerava je li mu tempo trčanja dostatno brz, psići se igraju ispuštajući piskutave zvukove dok se konobari guesthouseva lagano bude.

Tek sam kasnije shvatila kako većina konobara spava na madracima koji inače gostima služe kao sjedala dok eksperminetiraju sa začinjenom indijskom hranom. Neki od zapadnjačkih turista tu su ideju prisvojili te često vlasnike guesthouseova zamole da se za 150 Rupija (15 kn) pridruže "radnoj familiji" i spavaju na tvrdim madracima restorana žrtvujući svoj luksuz privatnosti. Liza se ubrzo vratila iz "guesthouse ekspedicije", a ja sam je bez previše pitanja počela pratiti u smjeru naše nove kućice.

Nekolicina prijatelja spomenula mi je Shivaratri festival, ali nisam znala da će uske uličice Gokarne tih tri dana biti doslovno preplavljene ljudima iz raznoraznih gradova. Ljudima kojima taj festival znači jako puno. A ja im neću moći jednostavno prići i pitati ih: "Zašto se ova bakica upravo bacila na tlo pred ovu čudnu kočiju koju ljudi obučeni u čudnu odjeću nosaju diljem grada popraćeni čudnim instrumentima i čudnim ljudima koji čekaju u redu sa čudnim tanjurićima na kojima je hrana ispremiješana sa laticama cvijeća..." Sve u svemu, dosta čudno. Ali, ljudi koji bi mi svojim odgovorima eventualno mogli razjasniti neobičnost svega toga – nisu pričali engleski. Nisu pričali niti hindi, kojeg sam polako počela učiti... Pričali su "kannada" i "konkani" jezike koji su meni potpuna nepoznanica.

Prepustila sam se i promatrala. Ljude koji temeljito peru svoje noge i skidaju odjeću prije no što stupe u hram... Bakice koje ti pokušavaju prodati narančasto cvijeće ispred hrama... Ljude koji prilaze nekoj ogromnoj kočiji i prinose joj tanjuriće sa hranom i nekim nepoznatim listovima... Horde ljudi koji povlače glomazne konope vezane za tu istu kočiju... I možda meni najbizarnije, banane koje svi silovito bacaju u smjeru te iste kočije s koje se vijori bezbroj narančastih, bijelih i zelenih vrpci.

Apsolutno ništa mi nije bilo jasno, a vrlo brzo je ulicu preplavilo toliko ljudi da se jednostavno nisi mogao mrdnut s mjesta. Sunce je pržilo moju štreberski pokrivenu kožu, boca vode koju sam još uvijek imala u rukama bila je odavno prazna, muškarci su u toj silnoj euforiji krenuli dirati dijelove tijela koje ne bi trebali... Nastao je sveopći kaos koji mi, moram priznati, nije odgovarao.

Nedugo zatim, ojavila mi se spoznaja do koje sam dosta često dolazila tijekom ove indijske avanture... "Tu si gdje jesi. I postoji dobar razlog zbog kojeg si tu. Ako ti se u glavi počinju rojiti negativne misli – izokreni situaciju i pronađi nešto pozitivno u svemu tome. Ne može uvijek sve ići glatko i onako kako si ti zamislila... Strpljenje, tolerancija, razumijevanje, skromnost i otvorenost. Nema prostora za bahatost, pretencioznost, egoizam i nervozu. Budi zahvalna što si tu gdje jesi – i sve će se posložiti...".

Prestala sam se odupirati i mrštiti. Rijeke ljudi strujale su iz oba smjera, a ja sam se sve manje koprcala u sredini ne znajući kojoj bi se strani priklonila. Polako je u mene navirao onaj osjećaj bivanja u nekom bizarnom, magičnom filmu koji me u Indiji toliko često preplavljuje. Banana je doletjela iz nepoznatog smjera i ošinula mi glavu kao da je netko htio testirati moju preobrazbu raspoloženja ka pozitivnom. Iako sam bila gladna, imala sam osjećaj da bi bilo neprimjereno pojesti je, pa sam i ja krenula ciljati prema velikoj kočiji koja kao da je bila centar ove svečane predstave.  

"Vjenčanje... Velik dan... Na ovaj dan Šiva i Parvati su se vjenčali..." - obratio mi se ničim izazvan muškarac australskog naglaska koji kao da je znao da sam tražila objašnjenja. "Parvati..." - ponovila sam tiho razmišljajući o tome kako bi mi trebalo evenutalno par života da s razumijevanjem pohvatam imena i značenja svih indijskih božanstava. Taman kada pomislim kako sam ovladala osnovama, u razgovoru se izrodi neko novo ime božice koja je jedna od bezbroj reinkarnacija boga čije sam ime na jedvite jade zapamtila.

"Oooom Namah Shivaya" - sveta Šivina mantra dolazila je iz svih smjerova, a gospodin iz Australije nastavio je u informativnom tonu iako ja nisam postavila niti jedno dodatno pitanje... "Ljudi koji su došli slaviti ovaj festival cijeli dan su postili. To je jedno od strožih pravila Šivaratrija kojeg se svi ozbiljni Šivini štovatelji pridržavaju. Oni su proteklu noć proveli u dubokoj meditaciji. Full power bdijenje – nema spavanja... A danas se klanjaju Šivi prinoseći mu cvjetove, voće, listove bilve i ostale darove...

Od ranog jutra Šivin hram prepun je mladih i starih ljudi koji dolaze odraditi "Puju" njemu u čast. "Puja..." - ponovila sam identičnim zbunjenim tonom kao i kod spomena Parvati – vrhovne božanske majke... "Puja" - religiozni ritual kojim Hindusi iskazuju poštovanje božanstvu kroz razne molitve i pjesme... Oko 20 000 hodočasnika došlo je u Gokarnu u sklopu ovog festivala! Probaj zašiljiti jednu bananu prema kočiji. Ako je uspiješ ubaciti unutra i pogoditi svećenika koji se nalazi tamo – to ti je znak sreće!" - lagano je priveo kraju svoje "Šivaratri izlaganje" ovaj sjedokosi australski gospodin koji nije ni slutio kako će njegova priča doći i do nekih radoznalih hrvatskih čitatelja...

Gužva oko kočije počela je biti nesnošljiva, a ja sam osjetila želju za mirom. Izvlačila sam se iz kaosa i počela zapažati sitne detalje koji su me neizmjerno zabavljali. Dijete u naručju majke smiješkalo mi se očima precizno iscrtanim kajalom – ugljenom olovkom koju u Indiji koriste protiv uroka. Žene prekrivene sarijima intenzivnih boja njihale su svoje glave lijevo - desno šaljući mi simpatične pozdrave.

Ulični performer doskakutao je do mene tražeći novac mašući novčanicom od 10 rupija ispred mog lica. Nešto uznemirujuće nalazilo se u njegovim pokretima koji su bili popraćeni glasnim zvukom biča. Vitlao je njime kontrolirajući mu putanju toliko vješto da je moj strah od toga da će me, poput one nedavne banane, ošinuti po glavi – ubrzo ishlapio. Oko struka mu je vijorila suknja neuredno sašivena od bezbroj tkanina jarkih boja. Sa vrata su visjeli lančići raznih oblika koji su klepetali poput instrumenta dok se on kretao poput kakve hiperaktivne pume. Stajala sam tamo ukopana promatrajući ih hipnotizirano.

Dok su žene proizvodile uznemirujuće glasni ritam udarajući po svojim bubnjevima, muškarci su pomicali djelove svojih tijela kao da su u nekoj vrsti transa. Spazila sam detalj koji me je najviše uznemirio - jedan od plesača kleknuo je na pod i uz pomoć velike srebrne igle probio je svoj obraz. Povlačio je iglu u smjeru ritma, a u meni se počela javljati neka čudna mučnina... Prihvaćaš do određene mjere, ali Indija te često zna zaskočiti servirajući ti veću dozu čudnosti od one za koju si u tom trenutku spreman.

Osjetila sam kako je vrijeme da primirim svoju potrebu da sve dešifriram, dekonsturiram, zabilježim i shvatim. Laganim koracima krenula sam u smjeru svoje kolibice na plaži razmišljajući o Hrvatskoj... Pokušala sam zamisliti izraze lica ljudi koji u nekom od birceva na Korzu ili Cvjetnom trgu ispijaju svoju subotnju, jutarnju kavicu dok se pored njih odjednom stvori parada predvođena ogromnom "kočijom", bubnjevima, ljudima probijenih obraza, a sve to zašećereno bananama koje lete iz svih smjerova. Čudnost – moja omiljena opisna riječ Indije.

 

• Hodočasnice na okupu Hodočasnice na okupu
• Odrastanje na otvorenom Odrastanje na otvorenom
• Performeri u transu Performeri u transu
• Sveti čovjek Sveti čovjek
• Psići s plaže Psići s plaže
• Hodočasnica Hodočasnica
• Povlačenje konopa Povlačenje konopa
• Narančasto je "in" Narančasto je "in"
• Jutarnja šetnja Jutarnja šetnja
• Život na plaži Život na plaži
• Gužva na ulici Gužva na ulici
• Odmor nakon procesije Odmor nakon procesije
• U mudrom društvu U mudrom društvu
•