Ponekad treba zanemariti savjete koji dopiru do tebe, čak i u slučaju kada dolaze iz usta iskusnih putnika kojima u potpunosti vjeruješ. Često se, na primjer, zna dogoditi da ljudi veće gradove trpaju u "Ma slobodno preskoči! Eventualno dva dana i piči dalje!» kategoriju. Jednom sam prilikom iz istih razloga skoro zaobišla Phnom Penh, glavni grad Kambodže, misleći kako je užasno bučan, naporan i dosadan. U zadnjem trenu odlučila sam mu pokloniti jednodnevnu šansu što se ispostavilo izvrsnom idejom. Provela sam u tom, priznajem, bučnom, napornom, ali ne i dosadnom gradu jedan on onih dana koji ti se urežu u sjećanje toliko duboko da srećicu koju si osjećao vrteći pedale bicikla i smijući se random ljudima na cesti možeš ponovno prizvati u bilo kojem trenutku. I osjećat ćeš je gotovo istim intenzitetom kao i onog vrućeg utorka popodne.

Pri svakom spomenu Mumbaija, bivšeg Bombaya, kojeg sam odabrala kao početnu točku moje indijske skitnje, svi koji su imali prilike iskusiti Indiju odrješito su mi recitirali već spomenutu mantru o bučnim i nezanimljivim gradovima. "Ma zbrisat ću južno prvom prilikom, vjerojatno će mi za dva dana dosaditi..."

E pa grdno sam se prevarila... I da se u Goi nije održavao znanstveno-umjetnički festival kojem sam htjela prisustvovati, vjerojatno bih i dan danas švrljala cestama tog ogromnog i šarolikog grada u kojemu živi 18,4 milijuna stanovnika. Iako, budimo iskreni, prva dva dana bila su poprilično teška. I naporna. I nervozna. Klasična greška koju većina znatiželjnih putnika napravi kada stigne u novu zemlju dovela me je čak do te razine stresa da sam pred kraj dana psovala na glas. A ja vrlo rijetko psujem. Možda tu i tamo u ekstremnim prilikama - i to u sebi.

Umjesto da se odmorim kako spada, oporavim od jet-lega, stavim nešto u želudac što po mogućnosti nije ostatak abnormalno začinjenog avionskog obroka – ja sam se zaputila u istraživanje. Točnije „gubilicu“ – kako bi od milja neki putnici/istraživači nazvali aktivnost švrljanja po određenom kvartu grada kojeg nikada prije nisu posjetili. Bez plana i bez mape. Ako te nešto povuče na lijevu stranu, zaviri u lijevu ulicu. Ako spaziš neku intrigantnu priču na desnoj strani, skreni desno.

Ako se dvadesetak metara ispred tebe ukaže neka privlačna fotogenična situacija, zatrči se u tom smjeru i pametno procijeni u kojoj milisekundi treba škljocnuti. A ako pak osjetiš da treba ostati baš tamo gdje jesi, posjedni se na neku stepenicu i promatraj. Upijaj. Analiziraj. Uspoređuj. Kada sunce odluči krenuti na počinak, tvoj zadatak je shvatiti do kojeg dijela grada si dogurao i pronaći najlakši put do mjesta na kojem spavaš.

Mojoj prvoj Mumbai gubilici prethodilo je kompletno zamatanje u kukuljicu od slojevitih marama... Dlanovi, nožni prsti i oči bili su jedini dijelovi mog tijela koji su izvirivali iz šarenih krpica. Na +35 stupnjeva takva varijanta nije nimalo ugodna u što sam se sve više počela uvjeravati nakon što su kapljice znoja počele kliziti na sve strane. Nostalgično sam se prisjećala života u surferskom seocetu Santa Teresa, sitnom raju Kostarike u kojem je sloboda bila na maksimalnom levelu. Život u džungli, bikini i pješčana plaža – ma kakva skrivanja u slojevima tkanina...

Jedan od prvih šokova koje mi je Mumbai priuštio bile su kaotične scene nadmetanja rikši, nervoznih automobila, brzih Royal Enfield motora i popratnog  pješačkog cirkusa koji se odvijao na cestama tog velikog grada. Hodom sam ostvarivala ritam, jako spor i oprezan. Ritam koji mi je na neki ohrabrujući način garantirao zaštitu od tog nevjerojatnog kaosa koji iz nekog neobjašnjivog razloga tamo sasvim savršeno funkcionira. Ukopala sam se na jednom od većih raskrižja i probala dokučiti pravila prema kojima se stvari tamo odvijaju.

Nakon deset strpljivih minuta i dalje mi ništa nije bilo jasno. Zašto rikše nastavljaju u svojem smjeru iako se ulični semafor crveni, zbog čega kakofonija istovremenog oglašavanja gomile truba kao da jedino meni ide na živce, po kojem principu ljudi ipak uspijevaju u svojem naumu prelaska ceste i kako je moguće da u tom sveopćem desetominutnom kaosu nitko nije nastradao.

„Odlučnost i samouvjerenost!“ - to je ono što mi fali. Ono za što sam bila sigurna da mi treba u teoriji, u praksi se nije pojavljivalo... Ali eto, ako jednostavno krenem u smjeru kolnika koji mi se smiješi s druge strane, pa valjda će mi se smilovati... U solo varijanti uvijek bih završila nesigurnim tapkanjem naprijed-nazad i očajnim: - Pa dajte mi se smilujte više! - izgovorenim na glasnom i nervoznom hrvatskom što apsolutno nema nikakvog smisla... Naposljetku bih se uvijek nekako „prikrpala“ prvoj Indijki omotanoj u sari jarke boje koja je po mogućnosti u naručju nosila vrištećeg klinca. „Pa ta valjda ne bi riskirala...“. Lakoća kojom Indijci prelaze cestu fascinirala me. Bila je to samo jedna od sitnica po kojima se posve očito moglo razaznati da sam „friška“.

Rijetko kad mi paše taj „friški“ osjećaj, pa se često trudim asimilirati na što bezbolniji i brži način. To je jedna od čarobnih karakteristika putovanja općenito koja ti daje mogućnost da probaš zaboraviti na sve do sad naučeno. Pravila i norme, odgoj i kriteriji, edukacija i sistem... U procesu  prilagodbe resetiraš sve spomenuto i kreneš od nule. Sjediti na podu prekriženih nogu, jesti hranu prstima dajući noktu palca ulogu žličice kojom guraš primjerice rižu u nepce, koristiti lijevu ruku pri vršenju nužde, a desnu prilikom jela, šetati se naokolo omotana u sari, s bordo bindijem koji mi krasi čelo i dugačkom pletenicom koja se vijori sukladno u  ritmu mog lijevo-desno pomicanja brade toliko karakterističnog većini Indijaca u trenucima kada nekome žele dati potvrdan odgovor... 

Razmišljala sam o tome hoće li mi šestomjesečna viza dati priliku da te običaje barem donekle prisvojim kako vrijeme bude odmicalo. Ili ću do kraja moje indijske avanture ostati "friška"... Bjelokožna turistkinja kojoj treba minimalno osam dugačko nervoznih minuta kako bi uopće uspjela prijeći najobičniju cestu.

Dok sam izgubljeno teturala uličicama zastajući fotografirati svaki objekt koji je isijavao više od četiri jarke boje istovremeno, spazio me je jedan naočit mladić. „Hello Madam, how long have you been in India?“ Ubrzala sam korak praveći se da nisam čula njegovo pitanje.

Potrčao je kako bi me sustigao i nastavio sa: - I don't want to bother you, but just so you know – this is not the safest neighborhood around so I just wanted to share some advices with you since I noticed you are alone...

- Ma ako ovo nije najsigurnija četvrt u gradu, tko mi garantira da si ti neki pošteni dobročinitelj... - nastavila sam ja krojiti unutarnje misli u skeptičnoj maniri na koju sam se pokušavala prilagoditi gotovo dva mjeseca prije samog polaska. On, usprkos mojoj hladnoći i tvrdoglavom ignoriranju, nije odustajao. Hodao je uz mene narednih petnaestak minuta pričajući mi raznorazne priče. Kao da mu je netko servirao popis nedoumica koji se vrzmao po mojoj glavi, pa je sukladno tome pripremio kratku prezentaciju konstantno gađajući u sridu. Bio je enormno ljubazan, elokventan, zanimljiv i drag. U tolikoj mjeri da mi se nakon pola sata samozaštitna hladnoća koja je navirala iz mojih pokreta i izraza lica činila u potpunosti suvišna.

Polako sam se počela smijati njegovim šalama i postavljati potpitanja o pričama koje je samoinicijativno dijelio sa mnom. Indijska religija, hrana, običaji, povijest, politika, geografija, moda – vladao je apsolutno svim područjima kojih bi se dotakli i nedugo zatim shvatila sam da je vrijeme doslovno proletjelo od zadnjeg puta kada sam pogledala u svoj narančasti sat. Proveo je sa mnom gotovo pet sati, a onda sam osjetila kako se u meni polako počeo buditi crvić sumnje.

- Ma čekaj malo, zašto on meni poklanja toliko svog vremena? Nešto mi tu ne štima... Da sam se ponašala ultra simpatično i drago, hajde nekako.... Ali, pola našeg susreta provela sam blejeći u pod i skoro pa bezobrazno odgovarajući jednorječnim, siromašnim odgovorima...

A onda je lagano krenulo. Odveo me "kod svojeg čovjeka" da promijenim novce. Prodao mi je SIM karticu za mobitel. Nakon zastrašujuće priče o zlonamjernim ljudima na sjeveru Indije, uspio mi je čak uvaliti i tradicionalnu haljinu o kojoj je također imao popratnu teoriju iz koje se dalo zaključiti kako je putovati u zapadnjačkoj odjeći gotovo otvoreni poziv na silovanje, barem u tim predjelima njihove zemlje. Preveslao me je uzduž i poprijeko, a ja sam mu to toliko naivno dopustila.

Razmišljajući naknadno o cijeloj toj epizodi kao da me najviše bockalo to što su me ljudi nekako spontano u posljednje vrijeme počeli nazivati "svjetskom putnicom". Šalju mi mailove, raspituju se za savjete, vjeruju mojim "iskusnim" preporukama... I onda ja nasjednem na tako predvidljiv trik lokalca koji nanjuši "friške" i iskoristi ih svojim nečasnim taktikama.

Trebaš uvijek dati dovoljno vremena procesu privikavanja na novu valutu. Prvih par dana najčešće preračunavaš sve cifre u svoju domaću valutu, ali s vremenom shvatiš kako to i nema pretjeranog smisla. Opasno je igrati se s novcem u početku - kada još nemaš osjećaj što je skupo, a što jeftino... Kada ti se još uvijek brkaju papirnate novčanice različitih vrijednosti s kojih se smiješi lice Mahatme Gandhija samo iz razloga što su slične, crvenkaste nijanse...

Nakon rastanka s mojim "novim prijateljem" htjedoh potvrditi svoju tezu, pa provjerih tečaj u banci, cijenu SIM kartice u lokalnom shopu, cijenu sličnih nošnji... Cifre koje sam ja platila definitivno su u sebi sadržavale puno više nula no što su trebale. Ništa se nije niti približno poklapalo. Bome, momak je dobrano zaradio tog dana. A čak sam ga iz zahvalnosti počastila Palak Paneerom u kombinaciji sa Garlic Naanom uz nezaobilazni Chai.

- Ubuduće pažljivo biraj ljude kojima ćeš vjerovati... - pomislila sam pomalo iziritirano, shvaćajući da sam u tom trenutku po prvi put bahato promarširala cestom ne razmišljajući hoće li me pregaziti kašljucava motorna rikša.