Drugi dio priče o putovanju Tajlandom i njegovim turističkim mjestima na južnoj obali

Tajland mi je ostao u sjećanju kao zemlja "organiziranog kaosa" i kontrasta i iako je sve jeftino, ponekad te baš skupo dođe. Samo putovanje po Tajlandu nije dugo trajalo, ali je izgleda ostavilo na mene veći dojam nego cjelokupni boravak u organiziranoj i opuštenoj Australiji koju više volim. Tajland me baš prodrmao, no cijelim sam putem žalila što sam jako malo korisnih informacija znala unaprijed. Sve što mi se učinilo bitnim zato sam zapisala po povratku u Australiju.

Masaža u Krabiju

Iz Bangkoka smo stigli u Krabi, gradić u istoimenoj turističkoj pokrajini na jugu Tajlanda. Pokrajina Krabi je nešto manje razglašena od Phuketa, ali nudi jednako dojmljive plaže kao što su ona u turistički najjačem gradiću Ao Nang ili plaža Railay koja se nalazi na poluotoku između ova dva grada. U Krabiju su na svakom koraku u ponudi masaže. One su općenito sjajna stvar, ali i savršena alternativa mamurnom kljucanju po stolovima kafića.

Ako se odlučite na tradicionalnu tai masažu za 250 bahti dobit ćete pidžamu i sat vremena ležanja u zamračenom prostoru uz ugodno rastezanje i masiranje. Ako vam se to ne da, tu su i ugodne polusatne masaže stopala. Higijena i izgled salona često varira, ali cijena i kvaliteta masaže rjeđe. Tajlanđani naprosto znaju masirati kao malo tko na svijetu.

Prvi salon koji smo testirali u Bangkoku bio je lijep i ugodno je mirisao, ali u Krabiju nismo tražili najljepši nego najbliži. Cilj je bio bolje potrošiti vrijeme do autobusa i maknuti me iz sramotnog i nedostojanstvenog položaja glave na stolu kafića za što je bilo krivo trovanje hranom noć prije. Zbog toga sam cijelo jutro osjećala iznimnu slabost i hodala hodom zombija koji traži grob. Masaža je bila odlična no nisam računala na miris sredstva protiv žohara koji je prijetio da će mi opet podići želudac. Na kraju sam ipak na sve zaboravila pod vještim rukama tai maserke...

Dugorepi čamci samo za bonacu

Karakteristični drveni čamci, long tail boats, dobili su naziv dugorepi zbog dugačke šipke na krmi koja završava omanjim propelerom kojeg pokreće najčešće automobilski motor.   

Nisu pogodni za velike udaljenosti niti nemirno more, a prometuju od uvale do uvale turističkih područja. Vozači se, kao i taksisti na aerodromu, dogovaraju između sebe oko raspodjele vožnji, odnosno zarade. Tako da najčešće ne možete birati s kim ćete se voziti. Kao i tuk- tuk i ovo je prijevozno sredstvo avanturističkog karaktera, pogotovo ako dođete na Tajland u vrijeme pri početku kišne sezone i upadnete u monsunsku olujicu, kao mi.

Inače, dok je more mirno preostaje samo uživati u okomitim zelenim liticama koji podsjećaju na najljepše vrhove kanabisa. Iskrcavanje s long-tail brodića uglavnom se odvija u plićaku s obzirom da skoro nigdje nema nikakvog mola za pristajanje.
 
Pristajanje direktno na pješčanu plažu ne predstavlja problem ako ste došli samo na kupanje. Sandale u ruke i buć u more. No ako ste došli s koferima s namjerom da provedete nekoliko dana u bungalovima ili spa hotelu, onda je puno zahtjevnije i zeznutije.

More osvježava samo u zoru

Turistički razvijeni jug Tajlanda ima dugačke pješčane plaže kao s razglednica i more neodoljive tirkizne boje. Fantastično to izgleda kada je vani vruće pa uđeš i misliš da ćeš se rashladiti, ali jok! Šokira te toplina vode i čini se da je toplije nego vani! Ako ništa, pogodno je za zimogrozne koji inače ulaze polako i često postanu meta prskanja zločeste djece. Ako ogladniš, tu su zamotane žene koje cijeli dan hodaju po plaži i razgolićenim turistima prodaju hranu i piće. Ovdje, naime, taj posao rade uglavnom muslimanke. Ipak, ne otkrivaju se rado ni drugi lokalci. Tajlanđani, naime, tamnu put smatraju karakteristikom siromašnih i nitko tko se ne smatra takvim ne izlaže se suncu. Tek smo se zadnji dan u Ao Nangu okupali rano ujutro i shvatili da je to jedino vrijeme kada se čovjek može osvježiti u moru.  

Majmuni, psi i ostale životinje

Nakon brčkanja u pretoplom moru na jednoj od najpoznatijih tajlandskih plaža, Railay beach, upali smo u velikim slovima naznačeni prolaz "walking street". Kratka popločana uličica počinje ravno s plaže nizom kafića, štandova i barova. Nastavlja ići kroz šumu zemljanim puteljkom. Naišli smo na špilju, kratko se unutra ohladili i nasmijali šišmišima čije glasanje podsjeća na hihotanje likova iz crtića...
    
Nakon špilje nastavili smo uličicom pored kamenog zida na kojem smo ugledali prvi street grafit otkako smo došli na Tajland. Iznad njega sjedi majmun i češe se. Nije sam. Ostatak čopora je raspoređen po drveću, krovovima i stupovima za struju. Bande malih makaki majmuna ovdje haraju po kontejnerima. Uličnih mačaka nema puno na Tajlandu i uglavnom su olinjale i mršave. Prve normalne mačke sam ugledala na poluotoku.
 
Majmuni spretno hodaju po visokom rubu kamenog zida preko staklenih krhotina ugrađenih u beton koje su tu postavljene da ih spriječe. Majmunice s mladima također hodaju preko. Mladunčad im se objesi s donje strane trbuha i tako ih prenose preko stakla. Protu majmunska zaštita očito nije učinkovita i uviđam da se Chris nije šalio s pričom o djevojkama kojima je majmun upao u bungalov, sve razbacao i čak odnio neke stvari u džunglu.

No, majmuni su me očarali. Riđe krzno djeluje mekano i simpatični su mi njihovi izrazito dugački repovi. Jedva sam se suzdržala da jednog, čiji mi je rep visio ispred nosa, u šali ne potegnem, što vjerujem ne bi bilo pametno.

Makaki su dovoljno pametni da razlikuju turiste od domorodaca pa ne bježe dok ih slikamo. Družili smo se s njima dok se neki lokalac nije pojavio. Čim vide Tajlanđanina bježe na visoko drveće. Ne čudim se da je tome tako jer rade nered i lokalci ih tjeraju.

Među luksuznim bungalovima vidjela sam jednog kako se okreće oko sebe, potom skače na kontejner i prevrće ga na cestu. Kopa po njemu, nešto nalazi i jede. Sve to preda mnom. No čim je stigla Tai sobarica, pobjegao je koliko ga noge nose.
 
Osim majmuna uobičajena street životinja na Tajlandu je pas lutalica. Izgledaju milo, pitomo i dosta uhranjeno. Mislim da iako nemaju stalnog gospodara ljudi ih vjerojatno više vole od majmuna pa ih povremeno nahrane.

Sjećam se omanjeg čopora prekrasnih pasa koji je kao u nekom psećem raju trčao idiličnom plažom tik uz vodu. Zaigrane su se lutalice nakon utrkivanja popele stepenicama na cestu i nastavili dalje put kontejnera uz šetalište. Promatrala sam ih s klupe, pijuckajući bezalkoholno ginger pivo na koje sam se totalno navukla. Čekala sam da se pojavi netko tko ih šeta, no nigdje nikoga, a ni ogrlice nisu imali.

Savršena penjališta i reggae barovi

Tajland je popularna destinacija za penjače avanturiste zbog vapnenačkih stijena koje okomito strše iznad pješčanih plaža. Penjališta su uređena i osvijetljena, a u njihovu podnožju je najčešće bar u reggae stilu s visećim ležaljkama (hammock) za umorne penjače ili one lijene, koji su samo došli gledati i pijuckati. Oprema za penjanje, suprotno očekivanom, na Tajlandu nije jeftinija i izbor je loš. Zato Tajland nije destinacija za nabavku penjačke opreme i bolje je doći "opremljen". Svuda okolo su bungalovi, živo je, pa se na takvom mjestu može ugodno zaglaviti nekoliko dana da niti ne opaziš.  
     

Skuter je najbolje i najjeftinije prometalo

Tajland je zemlja organiziranog kaosa, pa ako se semafor pokvari na velikom križanju usred rush houra ipak sve nekako funkcionira. Da se isto dogodi na križanju takve veličine u nekoj zapadnoj "civiliziranijoj" zemlji sve bi se raspalo.
 
Skuteri i slični motorini glavna su prijevozna sredstva siromašnog stanovništva, ali i tajlandske srednje klase. Na njima možeš vidjeti ljude (i životinje) svih dobi i spola. Muslimanke bez kacige čije marame vijore s umotanih glava, majke s djecom već od dvije godine za koje zbog toga što su tako sitni i nepomični isprva pomisliš da su lutke. Imam osjećaj da ovdje djeca čim nauče sjediti dožive svoju prvu vožnju.

Cure ponekad damski sjede po strance ako ih voze dečki, i opušteno lamataju nožicama dok se zubima drže za zrak. Stvarno me čudi kako nema više prometnih nezgoda na Tajlandu. Većinu crne statistike naprave turisti koji rentaju skutere i voze pod utjecajem raznih opijata.
 
Svi na selu voze bez kacige, ali kada idu prema gradu, stanu prije ulaska i nataknu kacigu. Na povratku je skidaju, čim izađu iz grada - priča nam lokalni taksist.

Iznajmiti skuter za 200 bahti na 24 sata (40-ak kuna) zbilja je jeftino i praktično (najčešće te niti ne pitaju vozačku). Na taj način najbolje se može istražiti okolica bez umiranja od vrućine. Benzin se može točiti na benzinskoj pumpi ali i na automatiziranim mini kiosk stanicama.

Uz cestu i na prometnim križanjima, poput raspela i kapelica kod nas, ovdje su minijaturni drveni hramovi ili kipovi Bude. Mali drveni hramovi su zapravo kuće za duhove. Služe tome da duhovi imaju gdje živjeti i da se ne nastane u tvojoj kući!

Iznenadni zvukovi muslimanske molitve u sumrak dopiru kroz zvučnike koji na dalekovodima vise uz cestu, što može dodatno začiniti vožnju. Iako me u početku uplašilo jer mi nije bilo jasno odakle se uopće hodža glasa!

Iz Ao Nanga skuterom smo se zaputili do obližnjeg nacionalnog parka Phanom Bencha. Na cesti se lako izgubiti pa se tako posjeti i više mjesta nego što se izvorno planiralo, što i nije tako loše. Tako smo potpuno neplanirano posjetili Tigrov hram, plantaže kaučukovca i na kraju upali na prekrasno imanje na rijeci. Baš u trenutku dok je opušteni, širom svijeta obrazovani Tajlanđanin, uz rijeku vješao prekrasne kaveze ptica. Lijepo je bilo popričati s njim na tečnom engleskom.  

Sve su nam te neplanirane zgode omogućili putokazi uz cestu na isključivo tajskom zmijolikom pismu! Ponegdje ima i na latinici ali eto, za nacionalni park se nisu potrudili.
 
U hramu tigrova nema tigrova! Koje razočaranje. No nekad su zaista bili, tvrde lokalci. A sada samo legende o tome i dva kamena tigra na ulazu. Hram je u obnovi pa svatko tko nešto donira dobije zlatni listić na koji ureže svoje ime i može ga okačiti na drvo ispred ulaza. Jeli to i drvo želja, i ima li još neka dublja filozofija iza tog običaja, nismo uspjeli saznati. Pogađate, žena koja ih prodaje nema pojma engleski.

Nacionalni park Phanom Bencha

Zbog nelatiničnih putokaza stižemo tek u pet popodne u Phanom Bencha nacionalni park. Samo sat i pol prije zatvaranja. Plaćamo ulaznicu i gotovo trčimo prema slapovima. Napokon voda koja te može rashladiti i netaknuta priroda. Sve je uredno, održavano i čisto. Posvuda vise lijane na kojima se kao Tarzan možeš zaljuljati i baciti u vodu.
       
Sami smo, vjerojatno zbog kasnog dolaska. Iz vodenih kaskada s plitkim prirodnim bazenčićima pruža se pogled u unutrašnjost šume. Podsjetile su me na hotelski infinitiy pool u Bangkoku dok isto tako kao i tamo plutam buljeći u daljinu pridržavajući se lagano za rub.

Iz nekog razloga sav taj stres dolaska, i ova ljepota na kraju rezultiraju time da ronim suze ispod slapova. Vjerojatno sam od sve te vode morala i ja doprinijeti nekom svojom. Poslije toga se osjećam super. A sat i pol vremena je čini se puno duže trajalo. Na povratku, šuma mi je dala neočekivani poklon. Netko je zaboravio prekrasnu šarenu haljinicu. Podigla sam je s poda i ustanovila da je moje veličine. Nosim je i sada. Najdraži mi je suvenir.   

Lady boy i kako ga (ne)prepoznati

Između fizičkog izgleda mladog muškarca i djevojke u ovoj je rasi ponekad stvarno mala razlika. Neki mladići imaju toliko ljepuškasta lica i krhke su građe da je teško razlikovati brata od sestre. Tako da čak i u praksi prostitucije, vlada ravnopravnost spolova. Transgenderi odnosno ladyboysi, ljepuškasti mladići koji se osjećaju dijelom kao žene ili treći spol i odjeveni su u žensku odjeću, uz bok stoje ženama i zauzimaju dobar dio tržišta.

Neki od njih su operirani, a neki još uvijek imaju muški spolni organ kojeg vješto skrivaju ispod haljine. Kako ih onda na prvi pogled razlikovati na ulici ili u baru? Teško, ali ne i nemoguće. Ako pogledate ladyboya s leđa vidjet ćete da su mu ramena šira od bokova, a stopalo nešto veće od ženskog. I to je uglavnom to. Ne oslanjajte se na jabučice, to svi ladyboysi operiraju.

Ladyboy ima lijepe glatke noge i uvijek vrlo vješto hoda u štiklama. Ima i njegovane tanke ruke obavezno s dugim nalakiranim noktima. Pustio je da mu izraste kosa i usavršio šminkanje, a ima ljepuškasto lice s malim nosom a punim usnama. Na minici se nikakva "grba" ne nazire.

A push up grudnjak, pa što sad, i mnoge djevojke s malim grudima podliježu tim trikovima. Ponekad stavljaju i brončano sjenilo na pregib između grudi da naprave lažnu "sjenu" koja čini dekolte vizualno bujnijim.

Ali, čak ako stavi i implante u grudi ladyboy ne može ništa učiniti u pogledu svojih ramena osim ako se nije rodio iznimno kržljav. No opet, postoje i žene s plivačkim ramenima? Zapravo ne, nikako ne možete pouzdano znati imate li posla s lady ili ladyboyem! Osim ako vam sami ne šapnu. A šapat mu možda neće zvučati muški hrapavo no imajte na umu da prave "ženke" Tajlanđanke imaju dosta piskutavije glasove od Europljanki. (No ako je i to usavršio onda što vas briga ako i završite s muškarcem kad se čovjek već toliko potrudio)...

Tajlandski punk

Tai punkeri se zahvaljujući globalizaciji ne razlikuju puno od bilo kojih drugih punkera diljem svijeta. Slučajno sam upala na neki mali lokalni koncert zapravo tražeći mjesto gdje mogu obaviti nuždu. Isprva su puštali trance i mislila sam da je to još jedan bar s glasnom muzikom u čiji ću WC najlakše uletjeti bez da me itko išta pita, pa sam krenula prema zvuku. Upala sam u krivi kafić, no konobarica mi je bez riječi pokazala mala vratašca iza šanka. Mislila sam da je riječ o WC-u no našla sam se izvan bara na malim stepenicama koje se su spuštale na prašnjavu livadu. Malo dalje bila je pozornica na kojoj se ugasio trance i počeo punk koncert. Dolje u dnu bio je šator s štandom za prodaju karata. Shvatila sam da se nalazim "iza ograde" i da sam zahvaljujući konobarici besplatno ušetala na koncert. Bilo je još dosta rano, ali već se nekoliko Tajlanđana s irokezom razbacivalo u prašini tik do bine. Punk na Tajlandskom? Bit ću  iskrena, jako smiješno zvuči...

Neinformativni turistički uredi i info pultovi

"Ja zapravo nisam odavde ja sam iz Bangkoka..." - opravdava se mlad dečko, kojega smo pitali za informaciju na info pultu u Ao Nangu. Turistički info pultovi na Tajlandu su vjerojatno mjesta s najmanje korisnih informacija! Možda se i ovdje poslovi dijele preko veze. No, da ne bi sve bilo tako crno, zadnji dan u Ao Nangu ipak je bilo drugačije. Krenuli smo prema turističkom info pultu (jer smo ispucali sve druge opcije) i za pultom zatekli ženu koja nas je ugodno iznenadila. U svakom pogledu! Osim što je sve znala i bila vrlo simpatična imala je šest prstiju na desnoj ruci (možda je zato tako učinkovita)!

Nisam to odmah zapazila jer sam se u razgovoru koncentrirala na njezino lice. Kod Tajlanđana je osim spola teško odrediti i dob, jer dugo ostaju mladoliki, no rekla bih da je imala oko četrdesetak. U jednom je trenutku podigla desnu ruku i počela gestikulirati. Primijetila sam lijepe tanke izdužene prste. No, nešto tu nije baš bilo uobičajeno. Trudim se ne buljiti, ali diskretno pogledavam. Gledam dali moj partner nešto kuži? Svi koji me poznaju znaju da sam dosadna i da već dvije godine zbog želuca ne pijem.

Šesti prst visi joj na mekanom bočnom djelu dlana ispod petog prsta (karate choping point). Šesti prstić koji ima čak i nokat, nešto je tanji od najtanjeg petog prsta ruke. Koliko vidim nije spojen kostima za ostale prste. Mogao bi se odstraniti bez problema. Opet se pokušavam koncentrirati na njezino simpatično lice i izbrisati mentalnu sliku malog prstića koji kao zastavica visi s ruke. Poslije razmišljam kako je divno što se ona te anomalije ne srami i što ga je odlučila zadržati. I niti malo ga ne skriva. Tako da ju uz ladyboyse svrstavam u još jednu skrivenu atrakciju Tajlanda.

Dobar provod na autobusnom kolodvoru

Autobusni "kolodvor" u Krabiju čini prašnjava površina s nadstrešnicom. Podsjeća na odmaralište za kamiondžije, ali bez motela. Drveni stol oblijepljen izblijedjelim slikama glumi šalter na kojem radi prelijepa mlada Tajlanđanka kose do struka. Ispod nadstrešnice na drvenim klupama i stolovima spavaju izmoreni putnici u tranzitu. Jedan od njih je Anton, koji se probudio od buke novopridošlih ljudi. Brzo se digao u sjedeći položaj kao da mu je neugodno što je zatečen u spavanju razvaljen preko cijele klupe.

Zgodan, visok i tamnoput, ne izgleda kao tipični Šveđanin. No, da osim savršenog Engleskog govori Švedski uvjerili smo se kada je sreo sunarodnjaka i progovorio s njim na "tuljanovskom", kako u šali taj jezik naziva moj parter. Anton, šef vlastite PR agencije, došao je ovdje na odmor od napornog vođenja firme. Ne izgleda kao da se odmorio. U Bangkoku je prvu večer, kaže potrošio više od pola svog putnog budžeta. No brzo se financijski oporavio izvukavši novac od putnog osiguranja jer je tobože opljačkan.

Njegov sunarodnjak, kojeg je upravo sreo na kolodvoru, je pak lagao da ima upalu uha i time također izvukao novac od putnog osiguranja koje mu je pokrilo produženi boravak na otoku, novu kartu za bus i slično... Pitam se kakve su to osiguravajuće kuće kad ih se tako lako da muljati. I prisjećam se svoje prijateljice koja je imala gadnu prometnu nesreću i godinama se natezala za lovu. A za razliku od ove dvojice muljatora dokaz je imala u ožiljcima preko cijelog lica!

Bus konačno stiže i oživljava autobusni kolodvor pun zombi turista koji se s klupa dižu iz mrtvila. Svi smo označeni malim florscentnim naljepnicama na majici koje ti naljepe čim kupiš kartu. Služe im za lakšu raspodjelu putnika, jer svaka naljepnica sadržava destinaciju i oznaku rezervacije sjedala. Moja oznaka je prekrižena što znači da ču možda morati stajati, što mi s obzirom na posljedice trovanja hranom nikako nije drago. Pokušaj brisanja prekriženih crta nije upalio no imali smo sreće jer je stigao dvokatni VIP bus u kojemu je bilo mjesta za sve.

Smještamo se u podnožje gdje su sjedala u krug i vozimo se dva sata s prolazima zakrčenim od kofera. Sjedala u krug spontano razvijaju komunikaciju među putnicima. Svatko reprezentira svoju stranu svijeta i ovdje imamo neke "tipične" primjerke. Plavokosa djevojka iz Škotske priča brzo i s karakterističnim naglaskom pa ju malo tko razumije, no svi se smješkaju. Par iz Švicarske je cool i staložen te se čudi brbljavom bračnom paru Španjolaca koji im sjede preko puta. Dolaskom u Surat Thani nekoliko nas napušta bus, dok ostali nastavljaju cjelonoćnu vožnju do Bangkoka uz kapanje po glavi iz klime sa stropa. Stvarno, izgleda da je to uključeno u svaki VIP bus. Veselo se pozdravljamo sa svima i kažu da nam zavide što smo izabrali putovati noćnim vlakom kojem se moram priznati jako veselim.

No nismo računali na to da ćemo četiri sata prosjediti na kolodvoru čekajući ga. Vlak koji kasni po nekoliko sati ovdje je normalna pojava! Stavljam glavu na kofer i promatram tihu kolodvorsku simbiozu usnulih ljudi i štakora.

No nije sve tako sivo kad imaš s nekim otić' na pivo. Vedri bračni par iz Španjolske, točnije Barcelone, skupa je s nama izašao iz busa. Udružujemo se u potrazi za večerom. Kolodvor je nažalost u predgrađu, no ipak smo relativno lako pronašli dobar street food. Veselo kokodačemo kad nam u razgovor upadne još jedna izmučena putnica. Njemica iz Berlina. Sitna djevojka, lijepa pametna i smiješna za popizdit. Došla je iz Berlina gladna sunca i uživala kao kraljica 9 dana u bungalovima na prekrasnom malom otoku. Ostalo joj je još samo 4 dana godišnjeg kada se vrijeme pokvarilo.

Čula je da dolazi oluja iz Indije, odlučila se spakirati i slijediti sunce da ljepše iskoristi zadnje dane. No sada se, izmučena dugim putom, pita je li to bila dobra ideja. Pozvali smo je da sjedne s nama što je jedva dočekala. Spontano smo se svi okrenuli prema njoj i upijali njene priče. Najviše mi se urezala ona o pitonima u džungli na koje su ona i još par ljudi nabasali na povratku sa slapova. Zbog oluje su se morali vračati pješice prašumskim putem. S njima je bilo i dijete od pet godina, no srećom i ono je uspjelo biti mirno kada su morali stajati su ukipljeni dok pitoni polako nisu odgmizali dalje.    

Putovanje noćnim vlakom

Noćni vlak je zbog kašnjenja umjesto u 9 navečer krenuo u 1 ujutro, no isplatilo se kada sam se popela u krevet na kat i zavaljala u čiste plahte. Gornji krevet nije baš pogodan za klaustrofobične, ali sam bila zadovoljna što se konačno mogu ispružiti. Mora da je super osobi ispod mene koja može buljiti kroz prozor, jer moj je krevet uz strop.
     
Klima je bila dosta jaka pa sam izvadila duge rukave iz kofera. Gdje god da se putuje po vrućem Tajlandu bolje je pri ruci imati duge rukave, jer toliko znaju nafrljiti klimu da ti na kraju bude hladno.

Probudila sam se negdje oko sedam ujutro i otišla na WC. Kad sam se vratila iz kupaone ustanovila sam da mi je krevet nestao! Locirala sam ga uz pomoć svog kofera koji je stajao na gornjoj žičanoj polici tik do mjesta gdje je trebao biti moj krevet. No on je bio sklopljen prema stropu i sva posteljina na podu! Tko je to učinio? Pokušala sam ga sama spustiti ali to se bez inbusa ne može. Nisam baš rano jutarnja osoba i već mi je kipjelo iz ušiju, no srećom okolni putnici su se bez da sam im išta rekla, angažirali da pozovu "čuvara vagona". Čovjek je ubrzo stigao i ispričavao se. Mislio je da sam završila sa spavanjem, kaže. Ne znam po čemu je to zaključio, ali bio je simpa i brzo me prošla ljutnja.

Putnik s donjeg kreveta jer sišao s vlaka pa me smjestio na donji krevet. Prozor! Ma može! Uživala sam tako negdje do 8 ujutro gledajući kroz prozor, ispružena. A onda je vlak stao uz veliku buku. Dolazi "čuvar vagona" i sve nas premještaju u drugi vagon, jer nešto se pokvarilo u vagonu za spavanje. Tješim se da sam se već dosta odmorila i da će mi goditi promjena. Uostalom, ionako me zanimalo kako cijeli vlak izgleda, ali se više nisam usudila micati sa svog ležaja.

No nije dugo prošlo dok sam požalila. Smještaju nas u drveni vagon sa sjedalima od umjetne kože za koje sam se odmah zalijepila. Nema klime, ventilatori cjelom dužinom i svi su prozori otvoreni, no bez efekta. Osjećam se ko kokoš u pećnici.
      
Gledam ostale putnike, Tajlanđane koji nikad ne izgledaju znojni. Djecu koja mi se uvijek čine mirnija od zapadnjačke i zaključujem da je to vjerojatno zato jer su omamljena vrućinom. Gledam kroz prozor, opet prolazimo kroz slamove, siromašne kuće uz prugu i osjećam se ko u nekom dokumentarcu.

Urnebesni natpisi na engleskom

Tajlanđani se jako trude prilagoditi turistima pa ponekad na trgovinama i štandovima imaju natpise na engleskom. No kako bi nama njihov jezik bio težak, zbog sasvim drugačijeg koncepta, tako i njima treba oprostiti greške. Ako ništa barem zato jer su smiješne. Neke su stvari razlličite na vašem i tajlandskom engleskom jeziku pa tako promjerice ako želite sobu s klimom recite "Air con", jer "Air condition" ne razumiju i ne znaju o čemu pričate.

Koliko stoji živjeti u Tajlandu

Tajlandska avantura je završila i jako sam se veselila povratku u civiliziranu Australiju. Volim je sada još i više. Priroda je skoro ista, klima je bolja i ljudi su sretniji. Sve kulture su na jednom mjestu i to najbolje od svake. Sve to skoro pa ukida potrebu za putovanjem. Skoro, ali ipak ne!

Veselila sam se što ću opet vidjeti street grafite i dečke na daskama, mlade žene šarenih kosa, napiti se vode iz pipe u parku i ponovno koristiti čisti javni toalet s WC papirom. Veselila sam se što ću, kao i svi tamo, morati pozdraviti vozača autobusa na izlazu, stati na pješački i odmah dobit prednost, jesti azijsku hranu koja je ovdje finija nego u Aziji. I od koje znam da se neću otrovati. No ipak, Tajland ti se uvuče pod kožu. I žalim jedino da nisam na putovanju imala bolji fotoaparat.

Konačno smo ulovili taksista koji bespogovorno želi uključiti taksimetar i vozi nas na aerodrom na kojem ćemo u klimi provesti zadnje tajlandske sate. Ovaj zadnji taksist bio je kao šećer na kraju, najbrbljaviji do sada, svaka mu čast, zbilja se može s njim komunicirati na engleskom. Koristimo priliku i ispitujemo ga sve i svašta. Zanima nas kako je doista živjeti na Tajlandu od nekoga tko je tu rođen. Vidjeli smo sve i svašta, dojam smo stekli i sad želimo zaokružiti priču s njegovim autentičnim iskazom. Razgovor se ticao velikih razlika između bogatih i siromašnih, cijena stanova, broja djece itd. Sve informacije koje smo dobili od njega subjektivnog su karaktera i nipošto ih ne treba uzimati doslovno. Izvadila sam blokić i počela zapisivati što čovjek govori.
Rentanje sobe u stanu s lošim uvjetima (što god to značilo, odmah mi na pamet pada kupaonica, ovdje glavni pokazatelj statusa) mjesečno je, kaže oko 1000 bahti (210 kuna).

Koliko zaradi Tajlanđanin niže klase? 5000 bahti, kaže taksist. To je oko 150 $ mjesečno. A srednja klasa zaradi oko 450 $ mjesečno. No 90% ljudi je siromašno, kaže. Bogati često ne mogu imati djecu, a sromašni su blagoslovljeni s puno djece, kaže i smije se. 100 THB (bahta) je 20,89 kuna...