Mirna je istražila Bangkok i proputovala Tajland s normalnim budžetom. Svoje je doživljaje i iskustva vrijedno i temeljito bilježila, a mi ih objavljujemo u dva dijela

Iz prohladnog, već jesenjeg Sydneya, spustili smo se na kao tava vrući tajlandski asfalt. Osim da promijenimo rutinu i upržimo u memoriju nova iskustva, glavna namjena puta bilo je produženje moje australske turističke vize koja je zahtijevala makar i kratki izlaz iz zemlje svaka tri mjeseca. Za putovanje "na naglo" nismo bili skroz pripremljeni jer smo prvotno planirali Novi Zeland, pa je ostalo dosta mjesta za improvizacije i odluke u hodu. Tajland mi je ostao u sjećanju kao zemlja "organiziranog kaosa" i kontrasta. I iako je sve jeftino, ponekad te baš skupo dođe.

Samo putovanje nije dugo trajalo, ali je izgleda ostavilo na mene veći dojam nego cjelokupni boravak u organiziranoj i opuštenoj Australiji, koju osobno više volim. Tajland me očito više prodrmao, no cijelim sam putem žalila što sam jako malo korisnih informacija znala unaprijed i mogla izvući od svojih prijatelja prije samog puta. Sve što mi se učinilo bitnim kasnije sam zapisala po povratku u Australiju.

Tuk - tuk i taksi, ali samo uz taksimetar

Registrirani taksi automobili u Bangkoku su upadljivih boja, od žutozelenih, do narančastih i potpuno rozih kao da su od Barbike. No, od izbora boje važnije je prije ulaska u vozilo naglasiti vozaču jednu važnu riječ, kao lozinku bez koje ne ulazite; "Taximetar!" Ako kaže da ga nema ili ga ne želi uključiti, bolje uskočiti u neko drugo vozilo. To nije problem, stalno kruže ulicama. Startna cijena je oko 35 bahti. Na Tajlandu se vozi po lijevoj strani ceste. Pregovarajte o cijeni vožnje tuk-tukom. Prijatelji su nas upozorili da ne bi smjela koštati više od 50 bahti. Ta nam je informacija pomogla u početku jer iskusni lokalci odmah nanjuše strance koji su na Tajlandu prvi put i nabijaju cijene.
Tuk tuk, šareno, kičasto vozilo otvorenog tipa na tri kotača izgleda kao da je odbjeglo iz nekog lunaparka. A takvo je i iskustvo vožnje u njemu! Rijetko koji vozač vozi polako. Dobra je zamjena za taksi, ali te neće odvesti daleko. Služi za brza i kratka pomicanja po gradu.
     

Gradski autobus za izbjegavanje

Karta je jeftina, a klima se svodi na do kraja otvorene prozore. U njemu čak i nikad znojne Tajlanđane vidiš da mašu lepezama. Odlučili smo preskočiti to iskustvo.

Telefonske kartice

Kupili smo turističku sim karticu za 300 bahti kakvu reklamiraju na plakatima još od aerodroma do grada. Za 300 bahti dobije se neograničen Internet kroz 7 dana, i 100 bahti za sms/pozive. Internet mi nije odmah proradio, vjerojatno zbog mog jeftinog telefona kojeg je trebalo dodatno podesiti, pa sam morala zivkati službu za korisnike. Time sam potrošila skoro pola kredita jer se, valjda jedino na Tajlandu, zvanje službe za korisnike naplaćuje...

Tolerantna policija

S policijom srećom nismo imali puno doticaja. Uglavnom su to mladi dečki u jako uskim uniformama s kapicom. Ne znam kako izdržavaju tu vrućinu u tako pripijenoj odjeći. Njihove strukirane košulje podsjećaju na ženske! Ovdje nema trbušastih policajaca, barem ih mi nismo vidjeli, a murija svašta tolerira. Na primjer, vožnju na mopedima bez kacige s previše putnika. Mama, tata, baka, djed i unučad, katkada i kućni ljubimac među nogama.

Ali, ponekad se desi da te baš "posreći" pa te izvade iz vozila jer se nisi vezao. To se dogodilo našem taksistu! Na kraju je nešto pregovarao s policajcem pa su otišli iza ugla, ostavivši nas same nasred prometne ceste s taksimetrom koji vrijedno i neumoljivo tika taka kao bomba. Nismo htjeli plaćati za "sjedeće kilometre" pa smo izašli van i ostavili mu nešto novca na sjedalu. 

Prevaranti oko hotela

Mr. Smeagol, lokalni prevarantski čovječuljak s istetoviranim zelenkastim obrvama, operira oko hostela. Dala sam mu taj nadimak jer me u licu podsjećao na spomenutog goluma iz "Gospodara prstenova". Takav mu je bio i nastup. Pretvara se da ti želi pomoći, a zapravo ga se ne možeš riješiti i pokušava izmusti novac. I Bog/Buda/Alah zna gdje bi nas bio odveo da nismo brzo nanjušili njegovu prijetvornost. Ako smo sretni doveo bi nas samo do dućana s dragim i poludragim kamenjem ("My preciooous") kod nekog opasnog trgovca. Ali što bi bilo da je bilo nikad nećemo saznati... Srećom.

Pristupio nam je sam, nismo ga tražili pomoć. No očito da su dva stranca s kartom u ruci koji nešto nervozno traže za njega markirani plijen. I tako nas Mr. Smeagol ljubazno vodi put željezničke stanice, laže da je glavna zatvorena nedjeljom pa će nas on odvesti tamo gdje možemo i vikendom kupiti kartu za noćni vlak. Prava je rijetkost da Tajlanđanin na ulici tako dobro priča engleski, još jedan sumnjivi faktor kao i to da je hodao u suprotnom smjeru kad smo ga sreli i sada zbog nas hoda 200 metara unazad. Nitko nije baš toliko ljubazan. Iako smo nakon nekog vremena postali odlučni da ga se otarasimo uspjelo nam je tek iz trećeg pokušaja! Vidjeli smo ga i sutradan, no okrenuo je glavu. Sjedio je blizu hostela i čekao nove žrtve...  www.bangkokscams.com

Obožavani kralj i kraljevska palača

Bedemi kraljevske palače kao iz slikovnice! Bajkovite bijele kamene zidine svijetle bjelinom. Izgledaju kao da su jučer okrečene što se posebno ističe u ovako prljavom gradu. Bijeli niz ponekad prekidaju jedino drvene stražarske kule s osmatračnicama ili ogromna drvena vrata. Sve je dobro očuvano i izgleda autentično kao da je vrijeme stalo. Hodamo tako uz zidinu i netko se odozgora glasno nakašlje! Noćni stražar...
 
Nisam izazivala sudbinu da se osobno uvjerim, ali dosta ljudi prije puta nas je upozorilo da ne smiješ javno ništa reći protiv kralja jer možeš radi toga doslovno završiti u zatvoru. "Volimo kralja, živio kralj" i slični natpisi na tajlandskom ili engleskom su svuda okolo. Na taksi vozilima, na vratima dućana itd. Velike fotografije kralja u prirodnoj veličini se isto često mogu vidjeti na mjestima poput kolodvora i sličnih ustanova.

O kralju malo znam, osim da se Rama deveti pravim imenom zove Bhumibol Adulyadej i trenutno je najbogatiji vladajući monarh na svijetu. No iako prema tajlandskom ustavu kralj zapravo ima samo reprezentativnu ulogu, Tajlanđani ga štuju kao Božanstvo. Ako malo googlate naći ćete na slučaj Švicarca koji je bio Tajlandski državljanin oženjen za Tajlanđanku i završio u zatvoru na deset godina jer je pijan crnom bojom prskao po kraljevoj slici na dan slavlja kraljevog rođendana. No kralj ga je pomilovao, pa je na kraju ipak "samo" deportiran... Ima toga još. Zato nemojte na kraljevoj slici docrtavati brkove i kažite  "Long Live the King!" ako vas netko pita...

Prosvjednički kamp u parku

Tražeći mjesto uz rijeku s pogledom na hram i kraljevsku palaču naletjeli smo na veliku skupinu ljudi koja spava na livadi i pločniku velikog parka. "Ovaj park nikad ne izgleda isto, stalno se nešto događa..." - kaže Nikola, naš neslužbeni "vodič". Cijele obitelji spavaju u kombiju, u šatorima, na livadi pod ventilatorima. Dovukli su čak i televizore. Kuhaju se večere na kamperskim kuhalima. Zasjeli smo na klupu da se odmorimo i time se slučajno asimilirali s njima. Gestama ruku ponudili su da podjele s nama svoju hranu, vodu. Sa zahvalnošću odbijamo, ugodno iznenađeni ljubaznošću ovih očito siromašnih ljudi. Jedna od njih, gospođa od kojih pedesetak godina ipak natuca nešto engleskog. Kaže da je neko vrijeme živjela i radila u Rusiji. "Very cold there! Very very cold!" - kaže i zgrčenim prstima stegne majicu oko vrata kao da joj je samo sjećanje donijelo val hladnoće. Empatično potvrđujem i klimam glavom dok mi se kapljice znoja cijede niz čelo. Ostali sada pokušavaju komunicirati s nama preko nje i Tajlanđanka s ruskim iskustvom nam objašnjava konačno što svi ti ljudi ovdje rade. Nabasali smo na prosvjednike koji kampiraju ispred kraljevske palače. Protiv čega prosvjeduju? Protiv korupcije. Svugdje na svijetu isto, komentiram si u bradu...

Fotografiranje na ulicama

Tajlanđani se vole slikati s nama koliko i mi s njima. Kad mi je netko bio zanimljiv nisam se usudila otvoreno pitati dozvolu za slikanje, što mi je sada pomalo žao. Slikala sam ljude po skrivečki ili s leđa. Rezultat? Puno mutnih slika. No u jednom parku smo se kratko zapričali s nekom lokalnom ekipom i na kraju su oni htjeli sliku s nama. Bilo je smiješno, oni su se izmjenjivali a mi smo samo stajali namontirano, paralizirani od vrućine, i kesili se u njihove iPhone i fotiće.

Noćni život u Khao san roadu i Soi Cowboyu

Lutanje Bangkokom u sumrak s Nikolom iz Beograda koji ovdje već neko vrijeme živi i radi. Divno je kad ti netko može ispričati neku lokalnu priču i pokazati zanimljivosti koje ne bi sam uočio jer ne blješte kao neonske reklame u najpoznatijim turističkim ulicama Bangkoka. Ulica "prilagođenih strancu", kojih se moram priznati pomalo grozim. Tamo se osjećam kao vreća dolara na dvije noge. No htjeli ne htjeli i to se mora vidjeti.

 "Ping pong show" - na uho mi se prodere sitni muškarac u Khao san roadu. Nakon nekoliko metara još jedan, malo manje glasan. Tajlanđanke koje pucaju strelice iz vagine uz pomoć cjevčice i pogađaju balone me nešto posebno i ne zanimaju pa samo razgledavamo štandove šarene odjeće. Ovdje ima puno barova u kojima se mogu piti jeftini kokteli i sve je glasno.   
 
Soi Cowboy (soi - Tai naziv za sporednu ulicu) dobila je ime po umirovljenom avijatičaru T.G. Edwardu zvanom "Cowboy", zbog šešira koji je stalno nosio, a koji je u toj ulici među prvima otvorio go go bar 1977. Osim polugolih Tajlanđanki ovdje ima dosta turista u paru. U toj kratkoj sporednoj uličici dužine 400 m nagurano je 40tak go go barova u kojem se može "pokupiti" djevojka. Samo na Tajlandu nikada ne možeš biti siguran da je ta djevojka zaista rođena kao žensko biće. Ima jako puno lady boysa. Barovi rade uglavnom na principu da uđeš unutra bez plaćanja upada, naručiš cugu i gledaš što ima "u izlogu". Samo dok imaš piće u ruci možeš sjediti unutra. Vrlo često ti za stol sjednu djevojke i nagovore ta da im platiš piće. Pa još jedno, pa još jedno. Ako ne paziš popit će ti cijeli novčanik. A ako se uzme djevojka onda se plaća dvaput. Jedanput vlasniku bara, a drugi put djevojci. Glavna radnja se odvija u "tvojoj" hotelskoj sobi. Tako to navodno funkcionira, ne mogu reći da sam probala. Osim Soi Cowboy četvrti crvenog karaktera su još i Patpong i Nana Plaza, ali Soi Cowboy je navodno najsigurnija od njih.

Sky train idealan za razgledavanje

Dobar način razgledavanja predgrađa Bangkoka je uz pomoć nadzemne željeznice koja putuje po nadvožnjaku nekoliko metara iznad zemlje. Još jedna prednost sky traina je klima! Pretpostavljam da se srednji sloj vozi sky trainom, dok se siromašni kuhaju u busu na zemlji.
Kupili smo kartu na automatu samo do prve stanice, registrirali je pri ulasku na peron u stroju, i onda se odvozili skroz do zadnje stanice uživajući u pogledu kroz prozor. Doduše pogled nam je ometala nalijepljena rupičasta reklama preko cijelog stakla, pa fotke izgledaju kao kroz sito!
 
Na zadnjoj stanici smo samo prešli na suprotnu stranu perona jer nismo smjeli napuštati stanicu pošto nam karta ne bi dopustila izlazak kroz aparate. A nije baš pametno preskakati tu barijeru kad na svakoj stanici stoji mlad (i vjerojatno brz) policajac u uskoj zategnutoj uniformi koja jasno daje do znanja da je čovjek u formi. A i kamere su posvuda. Tako da se predgrađem nismo prošetali...  

Gradska simbioza ljudi i životinja

Posjetili smo park Lumpini blizu našega hostela koji nam je preporučio prijatelj Nikola. Zaintrigirao nas je pričama o velikim gmazovima koji žive u parku i slobodno i opušteno šeću među ljudima. Ipak, pripremao nas je Nikola, uglavnom se drže jezera i obale i gledaju svoja posla. Rekao je da su biljojedi pa ih se ne moramo plašiti, iako izgledaju zastrašujuće.... Nije dugo trebalo pa smo naletjeli na jednoga. Dražesni, prilično veliki gmaz "vegetarijanac" bio je zapravo varan, odnosno preciznije vodeni monitor i upravo je večerao kornjaču! Objektiv mog malenog foto aparata ipak ima koliko toliko dobar zum da mu se nisam morala previše približavati da provjerim što još u njegovom svijetu prolazi kao biljka.  

Ulični aerobik i oaze čistoće

Nakon šetnje parkom i slikanja "gmazova vegetarijanca" koji jedu kornjače, naletjeli smo na veliku ritmičnu skupinu ljudi koja se kreće naprijed nazad u plesnom koraku.
 Iz zvučnika trešti nabrijana muzika i brojanje. Divim se i istovremeno čudim volji tih ljudi koji vježbaju u sred dana po tolikoj sparini. Pitam se zar im grad ne pruža besplatnu saunu svaki dan? Odgovor na to mi možda daje pržena masna jako začinjena hrana koja se prodaje na svakom koraku. Također, primijetila sam da Tajlanđani nikad ne izgledaju znojno kao mi stranci i bez problema hodaju u majicama s doduše kratkim, ali ipak rukavima! A bez problema ih se vidi i u dugim traper hlačama, sakoima. Ja sam svoje tenisice bacila na dno kofera čim sam izašla iz klimatiziranog aerodroma, i na sebe od kako sam došla nisam stavila ništa što ima rukave.

Sama vrućina nije toliko nesnosna koliko njezina kombinacija s vlagom zbog koje se konstantno osjećaš prljavo, čak i ako si se otuširao prije pol sata. Ništa ne pomaže. Na otocima i priobalnim gradovima klima je nešto ugodnija. Bangkok se klimatski pogoršao radi zagađenja u zadnjih 30 godina, tvrde lokalci.
Razmišljamo o alternativama s obzirom da moramo preživjeti još jedan dan u gradu prije odlaska na otoke i ne želimo ga cijelog provesti u sobi ispod klime. Dok mozak kuha teško je nešto pametno smisliti pa prvu oazu, sramotno je znam, nalazimo u ogromnom shoping centru.

Nažalost mogu reći da shopping centri nisu samo klimatska oaza, već i higijenska također. Tako da tu nalazimo spas i od smrada i vrućine ulice. Tu se da i nešto fino pojesti. Način usluge u lancu restorana podsjeća na menzu. Novac se zamjeni za karticu u koji se ukuca iznos novaca koji si uplatio. U slučaju neiskorištenja cijelog iznosa ostatak ti vrate. I onda imaš na izbor 15-tak malih kuhinjica iz čijeg izloga biraš. Uzmeš klopu, platiš karticom, pojedeš za stolom, gledaš ljude dok jedeš, rashladiš se i nadajmo se smisliš nešto pametno. Mi smo se sjetili spa - hotela koji nam je spominjala prijateljica iz Sydneya...

Hotelska infinity pool oaza

I tako smo doklipsali do "Siam square", četvrti s ulicama u kojima su uglavnom nizovi hotela nebodera koji jako malo mjesta zauzimaju na tlu ali zato rastu u visinu. Siam hotel koji smo posjetili oduševio me izvana i iznutra.
 
Upali smo dolje na info pult za koji smo mislili da je recepcija i počeli spominjati neki bazen pa su nas poslali na "L floor". Stisnuli smo taj gumb u prekrasnom liftu i krenuo je prema gore. Stigli smo u Lobby na otprilike sredini hotela. Na recepciji su opet mislili da smo gosti i pokazali nam put do terase s bazenom. Pogled kroz zatamnjeno staklo nije dao naslutiti da je riječ o bazenu, više je izgledalo kao fontana. No kad smo izašli na terasu shvatili smo koncept prostora. Dojam fontane daju kipovi hibridnih životinja koje pljucaju vodu i rade slapiće.    

Na kraju terase Tai djevojka i dečko su nam pružili papir na potpis i ručnik. Problem je nastao kada je trebalo upisati broj sobe. Zaista, mogli smo ga izmisliti, nitko ne bi nikad posumnjao. Jedino ako bi baš imali peh da napišemo broj sobe gosta koji bi se kasnije pojavio na bazenu. Ali ipak, poštenjačine kakve jesmo priznali smo da nismo gosti hotela i da bi rado popili piće u baru i osvježili se u bazenu. Nastala je omanja frka i zivkanje managera pa su nam uz ne preveliku naknadu naplatili bazen i dali ručnike. No nažalost, to im nije uobičajena praksa i ovaj put smo se provukli. Bazen nije toliko velik i nije otvoren za javnost. Cijelo to popodne smo napokon proveli osjećajući se ugodno i čisto. Infinity pool ima direktan pogled na cijeli grad. S lijeve strane pogled na stadion, (šteta nije bilo nikakve utakmice), a s desne pogled na sirotog čovjeka koji popravlja dotrajali krov svoje kuće...

VIP bus za put prema moru

Konačno došlo je vrijeme da napustimo vrući Bangkok i otputujemo na jug. Da vidimo obalu i otoke, umočimo se u Andamansko more. Pošto nismo uspjeli doći dovoljno dana ranije da ulovimo kartu za noćni vlak, preostao nam je noćni bus. To je takozvani Vip bus koji uglavnom koriste stranci i za naše pojmove nije previše skup. Bus na dva kata s WC-om vrlo lijepo izgleda izvana.
   

No ipak ne može osigurati odsustvo tipičnih putnih neugodnosti poput smrdljivih nogu nekih suputnika. A u cijenu klime je možda uključeno i cijelo noćno kapanje iz iste, po glavi putnika.

Krivac za "svjež zrak" u busu je ostao nelociran. Sumnjamo na ogromnog tamnoputog trbušastog tipa koji se razvalio preko četiri zadnja sjedala ostavivši velikodušno peto sjedalo uz prozor svojoj curi, da na njemu sklupčano spava. No njoj to nije smetalo, ali joj je jako smetalo kada sam išla iskoristiti svu dimenziju udobnosti svojeg "vip sjedala" pa sam ga spustila u noćni položaj za spavanje. Odmah se pobunila. Tako da sam i ja spavala skvrčena na svom sjedalu. Ni moj partner nije bolje prošao. Iako je mogao spustiti svoje do kraja jer mu iza ništa nije predstavljalo prepreku, komfor je platio kapanjem klime po glavi i smradom nogu koje su se opasno približile njegovo dišnom organu prilikom spuštanja sjedala. Možda je sve to namješteno da bi odsustvom sna bolje mogli razgledati usnula predgrađa Bangkoka.

Naherene barake s vrtovima u kojima umjesto cvijeća rastu brdašca natrpanog smeća. No niti jedna od njih nije bez satelitske antene! I to najnoviji modeli! Ne oni bijeli tanjuri nego crne cjediljke. Mrežasti satelitski tanjuri. Ovaj prozirni model ne narušava autentični izgled barake. Siromašnu unutrašnjost barake još više naglašava veliki LCD televizor što baca titravo svjetlo kroz odškrinuta drvena vrata. Sudeći po bogatstvu kostima, upravo se gleda neka lokalna sapunica.  

 Sjaj i bijeda sanitarnih čvorova

Na Tajlandu je počela moja opsjednutost kupaonicama. Shvatila sam koliko su bitne i koliko odražavaju status. Ovdje te stvari jako variraju pa se na putu može nabasati na svašta. Od srednjovjekovnih WC-a do srednje klasnih muslimanskih s ugrađenim tušem pored WC školjke, što me oduševilo. Voljela bih više takvih rješenja vidjeti kod nas, umjesto bidea. Siromašni imaju WC školjke ili čučavce bez vodokotlića. Umjesto njega sa strane stoji pipa koja puni vjedro vode u kojem pluta mala plastična posuda sa drškom s kojom zagrabiš i poliješ. Nije toliko loše kad se čovjek navikne.  

Traume od trovanja hranom

Trovanje hranom definitivno nije dio turističke ponude, no činjenica je da su ga mnogi turisti iskusili. Tajlanđani su vjerojatno na to sve oguglali, no Google mi ipak izbacuje slučaj trovanja hranom tajlandske premijerke.
Voda na Tajlandu navodno nije pitka. Služi samo za tuširanje, ispiranje WC školjke, pranje suđa, zalijevanje biljaka, kućnih ljubimaca... Itd.
Ne znam koji je uzrok mog iskustva. Vodu iz pipe nisam pila, ali se zato nisam sjetila izbaciti led iz čaše kojeg sumnjam da rade s vodom iz boca? ("Bez leda" na Thai jeziku; "Mai ow naam keng"). Ili je kriva jeftina hrana uz cestu? Ta sumnjiva patka koja je tko zna kako i otkud dospjela do lonca. U svakom slučaju taj obrok je bio jeftin (50 bahti) ali moguće da sam ga na kraju ipak skupo platila...

Pred kraj putovanja tajlandska hrana, koju inače prvu biram kad jedem u Australiji, mi se toliko zgadila i zamjerila da sam samo tražila Mc'Donalds i Burger King restorane. Sramotno, znam. Nije bilo zbog home sick emocija, već zbog sick in stomach iskustva.

*U drugom dijelu: provincija i nacionalni parkovi, putovanja vlakom, plaže i turistički centri, tajne masaža, suživot sa životinjama...