Luka Benčić zamijenio je ozlijeđenu Ladu Furlan Zaborac na brazilskoj turneji Bambi Molestersa. Brazil ga je fascinirao, a ovo je drugi dio njegove priče o iskustvima s turneje

U Bauru sam se prvi puta susreo s fenomenom SESC-a, institucija u kojima smo nastupali u većini gradova na turneji, kojem želim posvetiti posebnu pažnju jer se radi o raritetu svjetskih razmjera, nepojmljivom za zemlju poput Hrvatske, gdje su kultura i obrazovanje zadnje rupe na svirali. SESC je akronim od Servico Social do Comercio (društevni servis trgovine), a u kratkim crtama dao bi se u jednom dijelu usporediti s našim studentskim centrima ili nekadašnjim domovima kulture, iako nešto slično kod nas u stvari ne postoji.

Kultura se ovdje odnosi na kulturu življenja, a ono što mi doživljavamo pod tim pojmom samo je jedan segment SESC-a – ostali su obrazovanje, rekreacija, zdravlje i medicinska skrb. Pojednostavljeno, riječ je o velikim kompleksima koji obuhvaćaju dvorane za kazališne i koncertne nastupe, kinodvorane, dvorane za internet, knjižnicu, dvorane za različite radionice i savjetovanja, izložbene prostore, restoran, teretane, sportske dvorane i sportske terene na otvorenom, kao i bazene i stomatološke ordinacije. Većina sadržaja za građane su besplatni, a u večernjim satima programi su na svakodnevnoj bazi. Svaki veći grad u državi Sao Paulo ima SESC, a u komplekse tijekom dana, kao i u večernjim satima, navraća na tisuće ljudi svih generacija, tinejdžeri, roditelji s djecom, osobe starije životne dobi.

Vrlo je raznolik i profil publike na koncertima i stekao sam dojam da ljudi ovdje jednostavno uživaju u muzici, jer su surf aficionadosi činili samo dio posjetitelja – bilo je tu tinejdžera s majicama na metal i punk bendove, kao i bakica i djedova koji su pozorno slušali od prve do zadnje pjesme.

Interes za Bambi Molesterse bio je doista velik, tako da su gotovo svi CD-i i ploče koje smo ponijeli rasprodani već nakon tri – četiri koncerta, prije nego što smo uopće zasvirali u Sao Paulu pa je merch valjalo „dozirati“ za svaku buduću svirku.

Gostovanju benda iz Hrvatske (čija je verzija pjesme „Malaguena“ svojevremeno bila na špici popularne brazilske TV novele „Bang Bang“) posvećena je, općenito, velika medijska pažnja, koncerte su najavljivale lokalne novine u gotovo svim gradovima koje smo obišli, a u Sao Paulu smo gostovali i zasvirali na televizijskoj postaji TV Cultura koja je, inače, 2014. proglašena drugom najboljom TV postajom na svijetu (iza BBC One) s dosegom signala kod 93.281.441 ljudi u 1885 gradova.

U Sao Paulu svirali smo u SESC Consolacao, predivnom koncertno-kazališnom prostoru koji me djelomično podsjetio na ljubljanski Cankarjev dom. SESC u Sao Paulu ima i vlastitu TV produkciju, pa je tako koncert u glavnom gradu sniman s osam kamera i prenošen uživo na webu putem streaminga, a nakon svirke organiziran je okrugli stol s voditeljicom, pitanjima odaslanim preko neta i pitanjima iz publike.

Na dijelu turneje pratila nas je ekipa SESC TV-a koja je o Bambi Molestersima u Brazilu snimala dokumentarac – to je uobičajena praksa za potrebe arhiva te institucije, a imaju i izdavačku kuću koja objavljuje albume tradicionalne brazilske glazbe.

Ono što me je fasciniralo kod SESC-a je način funkcioniranja i financiranja koje je sustavno i povećava se iz godine u godinu. Riječ je o privatnoj instituciji, odnosno mreži raspoređenoj po gradovima, osnovanoj 40-ih godina 20. stoljeća od strane brazilskih poslovnih ljudi koji se bave trgovinom, uslužnim djelatnostima i turizmom.

Iako je u privatnom vlasništvu, SESC-om upravlja nezavisni odbor, a SESC-ovi u različitim gradovima jedan drugome nisu konkurencija već se programski nadopunjuju. Bio je to i ostao dio državnog programa unapređenja kulture i kvalitete života brazilskih radnika usporediv eventualno s nekim od segmenata ex-jugoslavenskog samoupravljanja.

Institucija se, naime, financira posebno definiranim porezom prema kojem 1,5 posto davanja na plaće zaposlenih u trgovini, uslužnim djelatnostima i turizmu odlazi SESC-u, a radnici i njihove obitelji zauzvrat veliku većinu usluga konzumiraju besplatno te dio (poput bazena, pojedinih koncerata i sl.) uz minimalnu nadoknadu.

U zemlji koja se posljednjih godina prometnula u top pet svjetskih ekonomija i po godišnjem rastu i po izvozu i još koječemu, a to je vidljivo na svim poljima, posebice u optimizmu kojim unatoč trenutnim problemima građani zrače, model financiranja i funkcioniranja SESC-a osigurao je da ta institucija postane neka vrsta alternativnog ministarstva kulture. Dive mu se čak i Skandinavci čije napredne modele u kulturi mi u Hrvatskoj možemo samo sanjati. Kod nas iluzorno je uopće razmišljati da bi nešto slično mogli pokrenuti Todorić i kompanija.

Osim u SESC-ovima u gradovima Bauru, Piracicaba, Sao Paulo, Sao Jose do Rio Preto i Santos, nastupili smo u klubovima u gradovima Curitiba i Londrina susjedne države Parana koja spada u južnu regiju. Dok u SESC-u koncerti počinju u 8 ili 9 navečer, u klubovima je to oko pola noći ili kasnije, što znači da je profil publike nešto drugačiji.

U Londrini smo svirali na mini festivalu u sjajno uređenom klubu Hush Pub, u Curitibi na sličnoj manifestaciji u klubu 92 Graus, također vrlo dopadljivom mjestu, a na obje svirke publike je bila odlična. U Curitibi sam prvi puta uživo slušao jedan od tri Nerijeva benda, power surfere The Mullet Monster Mafia iz Piracicabe s kojima naš domaćin svira bubnjeve.

Momci iz benda s kojima smo dva dana dijelili kombi sjajna su ekipa, a jednaku energiju kojom odišu u svakodnevnom druženju emitiraju i s pozornice.

Zvuče (i izgledaju) kao da su Fugazi, u stvari, Brazilci rođeni negdje u gorju Appalachian koji sviraju pjesme Dick Dalea. Nikada prije toga nisam vidio da ljudi plešu pogo na surf bend. Osjećao sam se kao da svjedočim Brazilu koji egzistira ispod površine karnevala, sambe, turizma i osunčanih plaža, formirajući nešto originalno, autentično i vrlo snažno.

Surf scena je ovdje prilično jaka (u svim većim gradovima djeluje nekoliko surf bendova) i kompatibilna je s psychobilly scenom, a u vrijeme karnevala u Curitibi se svake godine održava Psycho Carnival, veliki festival koji je nešto sasvim drugačije od istovremenih parada u Rio de Janeiru i Sao Paulu.

Iako je brazilska arhitektura impresivna i općenito vrlo utjecajna, noviji gradovi na jugu, Curitiba, Londrina i Maringa (grad s najviše zelenila na svijetu) posebna su priča. Londrina s oko 550 tisuća stanovnika je, recimo, osnovana 1930., Maringa s 385,753 stanovnika u gradu i 764,906 na širem gradskom području 10. svibnja 1947., što znači da ovdje još žive ljudi koji su utemeljili grad. Ta neopterećenost prošlošću, neusporediva s bilo čime u Hrvatskoj, omogućila je hrabre i vrlo napredne urbanističke i arhitektonske eksperimente s predivnim rezultatima.

U Maringi se nalazi katedrala izgrađena 1972. visoka 124 metra, najviša crkva u Južnoj Americi koja izgleda kao raketa, a grad sadrži i 360,000 četvornih metara prirodne šume sačuvane u 17 zaštićenih područja. U tom gradu smo proveli nekoliko sati u Radio Cadillacs Cafe Cultural, kafiću s artizan pivama, autentičnom brazilskom kavom spravljanom na tradicionalni način (za svaku preporuku) i jednostavnim jelima, u sklopu kojeg djeluje internetska rock'n'roll radijska postaja – u kratkim crtama, iznimno dopadljivo mjesto sa sjajnom muzikom, gdje kroz staklenu pregradu možete gledati radijskog voditelja, ljude koje intervjuira ili bend koji svira uživo.

Curitiba me, što se tiče arhitekture, najviše impresionirala. To je glavni grad Parane s oko 1,760,500 stanovnika, odnosno preko 3,2 milijuna na širem gradskom području, za koji sam, sram me to reći, prvi puta čuo lani u vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu. Klima je ovdje umjereno blaga (grad je na 932 metra nadmorske visine), ljeta su relativno hladna (prosjek je oko 25 stupnjeva, iako su i u Brazilu klimatske promjene poremetile sve, pa je za našeg posjeta bilo preko 30), a zimi se temperatura spušta do nule. Što se populacije tiče, ovdje, kao i na jugu Brazila općenito, prevladavaju potomci ljudi koji su kroz zadnjih stotinjak i više godina doselili iz Njemačke, Poljske, Ukrajine i Italije.

Velika ekspanzija grada, kojeg godišnje posjeti oko 2 milijuna turista, eskalirala je 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća, kada je u Curitibu počelo doseljavati više ljudi nego što je to dotadašnji grad mogao podnijeti, i to je zahtjevalo inovativno urbano planiranje okrenuto građanima i njihovim potrebama kako bi se izbjegao urbani kaos.  

Tu dolazimo do Jaime Lernera, bivšeg dugogodišnjeg gradonačelnika Curitibe i guvernera Parane te najvažnije figure u novijoj povijesti tog grada. Rođen 1937., Lerner je potomak židovskih emigranata iz Poljske koji su, kao i njemački Židovi, selili u Brazil zbog jačanja nacizma u Europi. Po struci arhitekt, u više je navrata obnašao gradonačelničku funkciju (1971–1974, 1979–1983, 1989–1992), a guverner Parane bio je od 1995 do 2002.

Jedna od njegovih inovacija je, među ostalim, osmišljavanje i uvođenje sustava brzog autobusnog transporta s autobusima posebno dizajniranim za gradske ulice i prepoznatljivim postajama u obliku tuba (Rede Integrada de Transporte, 1974.), čime je riješen problem javnog prijevoza u Curitibi i izbjegnuta gradnja 10 puta skuplje te upitno učinkovitije podzemne željeznice.

Kao guverner Parane, privukao je u tu državu investicije teške 20-ak milijardi dolara, a novac je ulagao u obrazovanje, zdravstvenu skrb, javni prijevoz, rekreaciju građana i daljnu industrijalizaciju. Magazin Time ga je 2010. uvrstio među 25 najutjecajnijih mislilaca (thinkers) današnjice.

Curitiba je jedan od gradova u kojima se očigledno isplati uzeti turističku rutu autobusom koja se reklamira u svim hotelima. Arhitektonski biseri kao što su botanički vrt ili Muzej Oscara Niemeyera (najvažnijeg brazilskog i jednog od najvažnijih svjetskih arhitekata 20. stoljeća) koji oduzimaju dah samo su neki od razloga. Grad je prekrasan – pločnici u Brazilu i inače su napravljeni kao mozaici, a ovdje je to elaborirano do razine umjetničkog djela. Svaki blok zgrada završava parkom. Smeće se reciklira, ekološka svijest je na visokoj razini, i unatoč činjenici da tu živi 2 milijuna ljudi i da je u Curitibi najviše vlasnika automobila po glavi stanovnika u Brazilu, zahvaljujući inzistiranju na javnom prijevozu zagađenje zraka smanjeno je za 30 posto i najniže je u toj zemlji.

Sao Paulo je grad čudovište s 12-ak milijuna stanovnika, odnosno oko 16 na širem gradskom području i vjerojatno bi trebale godine da ga se potpuno istraži. Promet je ovdje stravičan, posebno kada nastupi rush hour, u ranu zoru i u 17 poslijepodne te se formiraju nepojmljive gužve. Dvije glavne gradske ceste za automobile prolaze svaka sa svoje strane rijeke koja je po ljeti presušena (posljedica zagađenja i klimatskih promjena) te širi neugodan miris. Kamo god pogledate u panorami su stotine novih nebodera u izgradnji.

S jedne je strane rijeke smještena neka vrsta stadiona (prije bi se dalo usporediti s ogromnim trkalištem dugim preko kilometra) izgrađenog isključivo za potrebe karnevalske povorke kojom Sao Paulo nastoji konkurirati Rio de Janeiru.

Prema gruboj podjeli, Rio je grad za tulumarenje, Sao Paulo za ganjanje karijere. Istoimena država najbogatija je i najnapučenija u Brazilu. Po BDP-u Sao Paulo je prvi grad južne hemisfere uopće te 10. u svijetu, a smatra ga se financijskim središtem i gospodarskom lokomotivom cijelog Brazila. Sav novac Brazila slijeva se u Avenidu Paulista dugu 2.8 kilometara, gdje su smještena sjedišta svih brazilskih banaka i najvažnijih korporacija.

S njom se na jednom mjestu siječe Rua Augusta, glavna gradska ulica zabave nakrcana trgovinama, desecima barova, restorana i klubova (u noćnim satima i s nekoliko bordela) gdje vise alternativci, hipsteri, ljudi iz underground miljea, kao i šminkeri i trendaši te brojni turisti željni tulumarenja, a taj melting pot u kozmopolitskom gradu poput ovoga teško je uopće dočarati riječima.

Sao Paulo svi opisuju kao relativno opasan grad i to mu daje auru uzbudljivosti, no moram napomenuti da mi nismo imali apsolutno nikakvog lošeg iskustva. U centralnoj zoni pored starog engleskog kolodvora nalazi se, uostalom, cracolandia (crackland), kvart koji je pod okupacijom ovisnika o cracku i u koji se ne ulazi ni automobilom, no to ovdje znaju svi, od taksista na dalje i teško da će turist u taj dio grada slučajno zalutati.

Stekao sam dojam da je Brazil što se tiče sigurnosti, u neku ruku žrtva površnog, tendencioznog i generalizirajućeg pisanja medija – određene opasnosti, kao i drugi problemi, ovdje definitivno postoje, što potvrđuju i sami stanovnici, ali jednako tako postoje i u pojedinim gradovima SAD-a kao što su Washington ili Baltimore, ili u Parizu. Međutim, teško da ćete vidjeti da netko o SAD-u ili Francuskoj na taj način piše kao o opasnim zemljama.

Gradska vreva u Sao Paulu vlada 24 sata na dan. Neri koji je ovdje godinama živio priča kako se tu život zaposlenih ljudi svodi na ustajanje u 5 ujutro i povratak kući u 10 navečer, što je glavni razlog zašto je s obitelji odlučio preseliti u Cananeiju i kaže da mu velegrad danas uopće ne nedostaje. Zbog prometa i velikih udaljenosti se, kaže, stvari poput odlaska u banku ili slično pretvaraju u cjelodnevnu misiju.

No, Sao Paulo je, veli Neri, grad koji ljude uvuče i teško se odlučiti na preseljenje jer nudi apsolutno sve. Tu se na dnevnoj bazi može pronaći atraktivne sadržaje za sve profile ljudi različitih afiniteta, od shoppinga, jeftinog ili u luksuznim buticima, preko razonode, sporta, hrane, jeftinih i vrhunskih restorana s kuhinjama iz cijelog svijeta te cool barova do noćnog života sa stotinama mjesta za provod, stotinama klubova sa živom svirkom svaki dan. Može se pronaći i dobar posao kojeg ima u svim sektorima, što je razlog zašto se Brazilci koji žele karijeru sele ovamo.    

Naša svirka u SESC-u u Sao Paulu počela je u 19 sati, što nam je ostavilo dovoljno vremena kasnije za kvalitetnu turneju po barovima. Već po interijeru relativno je lako zaključiti u kojim se cjenovnim razredima kreću. Fensi hamburger (odličan, by the way, s finim komadom rare pečenog mesa) u jednom od njih platili smo 60-ak kuna, a već se u susjednom, skromnije uređenom, može proći tri puta jeftinije.

Drugi dan Sao Paula svirali smo na televiziji u ranim poslijepodnevnim satima, što nam je praktički otvorilo još jedan slobodan dan. Nakon toga mogli smo odlučiti – povratak u Piracicabu odmah ili nakon pive u nekom od barova brazilske prijestolnice. Odabrali smo, naravno, ovu drugu varijantu, što se ponovno razvuklo do sitnih noćnih sati.

Koncert u Sao Paulu bio je strateški smješten u sredinu turneje, a Neri, najbolji organizator kojeg sam upoznao, vodio je brigu da imamo dovoljno vremena za odmor pa je idući dan za nas bio potpuno slobodan. Iskoristili smo ga, po preporuci domaćina, za izlet na slapove u okolici gradića Sao Pedro u blizini Piracicabe. Osim benda, u kombiju su bili Asis, brat našeg vozača Alencara, te njegove prijateljice Gabriela i Lais, a drugim kombijem pratila nas je TV ekipa na čelu s producenticom Robertom.

Sao Pedro s okolicom je turistički kraj u brdima. Veliko je to područje s nekoliko slapova gdje se može kupati, rijekom i jezercima za pecanje, a ljudi ovdje dolaze planinariti, voziti se biciklom, jahati konje na nekoj od farmi te baviti se avanturističkim aktivnostima kao što su paragliding ili vožnja zmajem. Uokolo su razasuta seoska gospodarstva, ljupki restorančići i male artizan pivnice ili prodavaonice domaće cachace, kao i nepregledni pašnjaci sa stokom u slobodnoj ispaši koji se izmjenjuju s poljima šećerne trske. Priroda je predivna i pogled s jednog od vidikovaca otkriva intenzivno zelene livade i šume koji se rasprostiru po prežuljcima kilometrima uokolo, a u rijeku Piracicabu ulijeva se niz manjih pritoka od kojih svaki sakriva nekoliko atraktivnih slapova.

Mi smo odabrali slap (cachoeira) Astor i mogu samo reći da je čitavo poslijepodne bilo divno, relaksirajuće i osvježavajuće. Začinili smo ga pred večer pivom i snackovima (coxinha i pastel) u baru u Sao Pedru. Na TV-u se vrtio stadionski koncert na kojem je nastupao Wagner Moura, glavni glumac brazilskog filma „Tropa de Elite“ (Elitna posatrojba) koji se u više navrata prikazivao na hrvatskim televizijama, pa sam doznao da je, osim što je glumačka zvijezda, u Brazilu i vrlo popularan pjevač, u bendu Sua Mae (Tvoja mama).

Nakon izleta, Asis nas je pozvao na tulum, odnosno jam session u njegovu kuću u Piracicabi. Asis je, inače, perkusionist i ima u kući gomilu udaraljkaških i drugih instrumenata. Stigao je i Camilo s djevojkom, Asisov mentor koji studira udaraljke, a pored toga sjajno svira gitaru i druge instrumente. Uslijedila je samba do kasnih noćnih sati, nezaboravan provod koji spada u rang najboljih u mome životu uopće.  

Rio Preto je, nažalost, grad koji smo najmanje stigli vidjeti. Nakon svirke u SESC-u povukli smo se u nekoliko kilometara udaljen hotel pa smo večernji izlazak zamijenili chillanjem pored hotelskog bazena, što uopće nije loša varijanta. Santos je, pak, grad koji je dobro poznat tisućama hrvatskih pomoraca, a svjetsku popularnost priskrbio mu je, među ostalim, najpoznatiji stanovnik, Pele. SESC je smješten pored parka 200-injak metara od oceana, što je u našem slučaju značilo bar na pješčanoj plaži i nekoliko caipirinha prije svirke te povratak na mjesto zločina, nekoliko pivi, cachaca, pržene lignje i riba nakon svirke.

S plaže se pruža pogled na nizove arhitektonski vrlo dojmljivih nebodera prvi red do mora. Iako su me upozorili da more baš i nije najčišće jer se nalazimo u velegradu, nisam mogao odoljeti noćnom kupanju u oceanu. Doduše, pojam kupanja u oceanu u ovom slučaju treba uzeti uvjetno jer se svodi na stajanje u plićaku i odoljevanje visokim i vrlo snažnim valovima koji onemogućuju plivanje i odlazak u dubinu, no iskustvo je jedinstveno i bilo bi mi krivo da nisam probao.

Otok Ilha Comprida bio je šećer na kraju – plaža, ocean, restoran, barovi, druženje sa sjajnim ljudima i fenomenalan koncert. Kako se bližio kraj turneje i odlazak kući osjećao sam se kao klinac nakon višednevne školske ekskurzije. Još je samo falilo da pustim suzu.

Iako sam protivnik generaliziranja, i u negativnom i u pozitivnom smjeru, neke odlike brazilskog mentaliteta koje sam upoznao i koje su me se dojmile su nevjerojatna otvorenost, optimizam, druželjubivost, gostoljubivost, kao i predanost poslu kojim se bave. Brazil je zemlja koja iz godine u godinu raste u svakom pogledu, što uostalom pokazuju i egzaktne brojke u ekonomiju, gospodarstvu, kulturi, znanosti, obrazovanju i drugim sektorima, zbog čega općenito prevladava nekakav optimističan duh, radovanje sutrašnjici. To je osjećaj koji u Hrvatskoj, gdje smo digli ruke od budućnosti, već odavno ne postoji.

Nakon par desetljeća diktature sedamdesetih i osamdesetih te perioda političke nestabilnosti ubrzane promjene pokrenuo je bivši predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva u mandatu od 2003. do 2011. godine. Lula je bivši mehaničar, predstavnik siromašne brazilske radničke klase i utemeljitelj Radničke stranke koja je i danas na vlasti, a u njegovom mandatu krenula su pojačana ulaganja u obrazovanje, jačanje gospodarstva i podizanje kvalitete života za radnike, odnosno srednju i nižu klasu, kao i borba protiv siromaštva te rješavanje gorućeg stambenog pitanja kroz programe kao što su Bolsa Familia i Fome Zero. Sadašnja predsjednica Dilma Vana Rousseff, jedna od najmoćnijih žena na svijetu, također je ponikla iz redova Radničke stranke te nastavila s nadogradnjom onoga što je Lula utemeljio.

U dugim razgovorima s domaćinima doznao sam da su prilično zadovoljni onime što se događa u Latinskoj Americi, politikama koje u Urugvaju provodi Jose Mujica i u Boliviji Evo Morales. Ljudi u Brazilu ostavljaju dojam da su, unatoč svim problemima kojih su svjesni, ponosni zemljom u kojoj žive i vole je na način koji nije usporediv s deklarativnim i isključivim domoljubljem kakvo se nameće kao poželjni standard u Hrvatskoj. Vole je na način da će djevojka s ceste podići opušak i baciti ga u kantu za smeće.

Preuzet ću rizik da ispadnem patetičan i da govorim u klišejima, ali imao sam doista osjećaj da sam zakoračio u sasvim drugi svijet, po mnogo čemu inspirativan, očaravajuć i u svakom pogledu fascinantan. Kao da sam dva tjedna proveo u snu nakon kojeg, zbog ekstenzivnosti i intenziteta, buđenje i prilagodba realnosti još teže padaju.