Luka Benčić zamijenio je ozlijeđenu Ladu Furlan Zaborac na brazilskoj turneji Bambi Molestersa. Brazil ga je fascinirao, a svoje dojmove i doživljaje detaljno i nadahnuto prenosi u priči u dva dijela

Nakon posljednjeg koncerta brazilske turneje, u subotu 24. siječnja, The Bambi Molesters stajali su u back stageu festivalskog šatora u gradu Ilha Comprida na istoimenom otoku na krajnjem jugu države Sao Paulo dok su redari uz ogradu propuštali fanove u grupicama od po troje – četvero. Dolazili su ljudi svih dobi, roditelji s djecom, tražili su autograme i zajedničko fotografiranje, a jedan je klinac od desetak godina, recimo, tražio da mu se potpišemo na mobitel. Jedan čovjek srednjih godina našalio se, pazeći da kojim slučajem ne zazvuči nepristojno nego onako sportsko-rivalski, kako i treba u zemlji gdje najvažnija sporedna stvar na svijetu doista i uživa taj status: „Hrvatski nogomet nije toliko dobar, ali hrvatska glazba je sjajna“.

Nakon što su svojih par minuta s bendom dobili građani, posljednji je stigao gradonačelnik Ilha Compride Decio Ventura, simpatičan gospodin s kojim smo porazgovarali, fotografirali se i potpisali mu CD. Kako nam je objasnio Neri, organizator turneje, Decio je po zanimanju kuhar, a dok se na otoku održavaju dva velika ljetna festivala sa svakodnevnim koncertima, jedan na plaži s pop bendovima za 20-ak tisuća ljudi te paralelno ovaj u šatoru s kulturnim programom za 5-6 tisuća, gradonačelnik zna stati za roštilj i za posjetitelje pripremati meso i ribu. Omiljen je na otoku, pobrinuo se da se novci od naftnih bušotina na oceanu koji pripadaju lokalnoj zajednici ulažu u razvoj Ilha Compride koji je posljednjih godina strelovit, a posebice u kulturu i javno školstvo koje je na prilično visokom nivou te su roditelji i djeca doista zadovoljni.

Ilha Comprida turistički je otok na kojem tijekom godine živi svega 9 tisuća ljudi dok se ljeti (koje je u Brazilu u vrijeme naše kalendarske zime) brojka penje na oko 250 tisuća. U prijevodu ime znači dugi otok, a poznat je, među ostalim, po najdužoj brazilskoj pješčanoj plaži od svojih 74 kilometra. Ocean je ovdje neumoljiv – na jednoj lokaciji ispod pijeska na plaži nalazi se zatrpana crkva koju su podigli prvi portugalski useljenici.

Izmeđi otoka i kopna veliki je kanal gdje se svakodnevno može vidjeti tucuxi dupine, jedine koji mogu živjeti i u slatkoj i u slanoj vodi, a u more se s kontinenta slijeva nekoliko rijeka. Susjedni gradić Cananeia u kojem živi Neri sa suprugom i dvije kćerke prvo je portugalsko naselje u Brazilu, osnovano 1502., godinama prije nego što je službeno osnovan i prvi grad, Sao Vicente. Stoljećima je ovo bio gusarski kraj, sklanjali su se tu i portugalski i španjolski gusari koji su vodili međusobne borbe, a danas na ta vremena podsjećaju eventualno suveniri. Priroda je ovdje, baš kao i u cijelom Brazilu, čarobna.

Koncert na Ilha Verao Cultural festivalu bio je savršen kraj savršene turneje koja je tek nešto više od dva tjedna ranije i za mene i za Bambije bila poprilično neizvjesna. Dalibor me, naime, svega šest dana prije nego što je bend trebao letjeti za Brazil nazvao s viješću da je Lada imala prijelom palčane kosti na ljevoj ruci te pitao bih li mogao uskočiti umjesto nje. Pristao sam, karta za avion zamijenjena je u petak, a letjelo se u ponedjeljak. Iako to može djelovati bahato, moram iskreno priznati da mi se nije išlo, i to iz više razloga – period psihičke pripreme bio je prekratak (volim putovati, ali se baš ne može reći da sam avanturist), imao sam potpuno drugačije planove za tih 15 dana, kao i brdo obaveza koje sam naprasno morao odgoditi, plus što uskačem u ulogu basistice koja je prepoznatljivi simbol benda.

Noć prije puta gledao sam na TV-u predsjedničke izbore, buđenje onih aveti iz 90-ih koje su se kao šakali dočepali svojeg prime timea, i pomislio: kvragu, što može biti gore od ovoga? Barem dva tjedna neću morat gledati likovanje tih ljigavaca, šatoraše, klemmove, glavaše i ostalu žgadiju. U Lufthansin avion sjeo sam, dakle, kao kufer, bez guglanja, bez ikakve predodžbe u koje gradove idemo, gdje sviramo, što mi je u tom trenutku izazivalo priličnu nelagodu. Da nisam otišao vjerojatno mi ne bi bilo krivo, jer ne bih ni znao što sam propustio, ali gledano iz današnje perspektive, doista bih imao za čime žaliti.

Svi znaju sve o Brazilu, ili misle da znaju, i sve priče koje ste o toj zemlji čuli su bar donekle točne, ali ništa vas ne može pripremiti na ono što će vas tamo dočekati. Veličina i suživot različitosti koje ovdje prevladavaju nepojmljive su nekome tko dolazi iz zemlje s brojem stanovnika koliko ih ima u jednom predgrađu Sao Paula. Nemam nikakvih pretenzija da sam na temelju 15 dana provedenih u malom dijelu jedne regije shvatio Brazil, kamoli da ga pokušam objasniti.

Ono o čemu mogu pisati su osobni dojmovi, stvari koje su me fascinirale i stvari o kojima i nakon povratka kući intenzivno razmišljam i vrtim ih u glavi. Ovo je, dakle, neka vrsta dnevnika, ne nužno pisanog kronološkim redom. Treba reći još jednu stvar: kada ste muzičar imate tu privilegiju da ljudi koji posjećuju koncerte u pravilu spadaju u najbolje od grada u koji dolazite te da vam žele pokazati najbolje od svojeg grada i od svoje zemlje, što pruža prilično zahvalnu perspektivu.  

Piracicaba je grad s 368,843 stanovnika (po wikipediji), za brazilske razmjere malen, koji nam je bio neka vrsta baze tijekom turneje, s obzirom da je ovdje godinama živio Neri, a i dalje žive članovi njegovog benda. Grad je relativno star, službeno je osnovan 1767., godine, smješten je u brdima, 200-injak kilometara od Sao Paula, a okosnica gospodarstva je poljoprivreda, odnosno uzgoj šećerne trske po kojoj je poznat. Ime na jeziku Tupi indijanaca znači „mjesto gdje staje riba“ i odnosi se to na vodopad na istoimenoj rijeci oko kojeg se formiralo naselje. Zbijene stare kuće i kafići bez zidova na uglovima ulica u centru, s plastičnim stolovima i stolicama, odgovaraju predodžbi „pravog“ Brazila kakvu imaju ljudi iz Europe, a neboderi koji posvuda niču u neku su ruku simbol razvoja kroz koji prolazi cijela zemlja.  

U gradu je stadion nogometnog kluba XV de Novembro (datum ustoličenja brazilske republike) osnovanog 1913., a kapacitet mu je 26 tisuća gledatelja i kako ovdje kažu uvijek je pun. U hrvatskom prijevodu, stanovnici klub zovu „petnaestice“, a odanost klubu ima onu šarmantnu „beautiful losers“ auru – na nacionalnom nivou četvrta su liga, a 2013. su, nakon punih 16 godina apstitencije, ušli u A1 ligu države Sao Paulo.

Treba spomenuti da prepoznatljivost Hrvatske po nogometu doista nije mit (za kod nas omraženog Davora Šukera stvarno znaju svi), a navijanje u Brazilu stvarno jest neka vrsta religije. Neri je, priča, godinama išao na sve utakmice Sao Paula, dok mu se nije rodila kći, a između tog kluba i rivala iz brazilske prijestolnice, Corinthians i Palmeiras, vlada tradicionalni animozitet.

Splićani su mudro maznuli ovdašnji naziv za navijačku skupinu općenito, torcida (doslovno fitilj, a u kontekstu nešto kao ultras u Europi), kojeg u Hrvatskoj krivo izgovaraju, jer c se ovdje čita s. Simpatična stvar koju sam doznao iz razgovora s našim domaćinima jest da klupski nogomet uživa daleku veću popularnost od onog nacionalne vrste – kako kažu, teško se poistovijetiti sa zvijezdama koje cijelu svoju karijeru igraju u bogatim europskim klubovima, a brazilskog nogometa praktički nisu ni okusili.

Prva stvar s kojom sam se u Brazilu susreo jest hrana i moram reći da je tu pala ljubav na prvi zalogaj. Naravno, s obzirom na šarolikost i veličinu isprobao sam tek manji dio iznimno bogate brazilske kuhinje. U jugoistočnoj i južnoj regiji gdje smo boravili ona se u dobrom dijelu oslanja na europske utjecaje (Portugal, Italija, Njemačka, Poljska, Španjolska...) pomiješane s indijanskom tradicijom, dok je na tropskom sjeveru, kažu, priča sasvim drugačija, okrenuta u korist Indijanaca. Također, u unutrašnjosti, gdje smo pretežno boravili, vlada filozofija „meso, meso i meso“ (protiv čega nisam imao apsolutno ništa), a ribu i lignje intenzivnije smo konzumirali tek u Santosu i na Ihla Compridi.

Već prvi dan, na putu od aerodroma u Sao Paulu prema Piracicabi stali smo na ručak u gostionicu Pampeiro's Grill, uz autocestu. Veliki natpis churrascaria na ovom i sličnim mjestima daje do znanja o čemu se tu radi – to je mjesto gdje se meso priprema u churrasco stilu, što je ovdašnja inačica roštilja. Način pripreme vuče korijene iz vremena gauchosa (kauboja) koji su u južnom dijelu Brazila na ražnju pekli velike odreske govedine te ih, postavljene u okomiti položaj, nožem rezali na tanke šnite.

Moderne churrascarije, poput ove u koju smo sjeli, imaju takozvanu rodizio vrstu usluge – to je, u principu, all-you-can-eat po fiksnoj cijeni, gdje povrće i voće (kao i prepeličja jaja, sushi i koješta drugo) uzimate na švedskom stolu, dok vam konobari doslovno svaku minutu-dvije za stol donose različite vrste mesa iz lokalnog uzgoja, i to „na sablji“, od govedine, svinjetine, janjetine do puretine, piletine i ribe, u našem slučaju lososa. Ukratko, raj za mesoždere. Po ovakvim restoranima u svijetu je najpoznatija Argentina – Neri je odmah pošteno priznao da je u toj zemlji meso još i bolje, ali to ne mogu ni zamisliti, jer ovdje je bilo fenomenalno.  

Mesarski stilovi, odnosno načini rezanja, u Južnoj Americi nešto su drugačiji od Europe. Filet mignon je naravno fantazija, a nevjerojatno je ukusan i dio koji Brazilci zovu picanha, komad mesa koji se na kravi nalazi uz kralježnicu, između filet mignona i početka repa. Ako na meniju u Brazilu vidite da piše picanha, nećete pogriješiti. Ne bi bilo pravedno zapostaviti ni ostale vrste mesa u rodizio restoranu, jer sve što sam stavio u usta bilo je fantastično, i to po cijeni koja je desetak eura po osobi, a da se naći i jeftinije. Brazilski specijalitet koji mi se odmah svidio, a susretao sam ga kasnije u svim roštiljarnicama u koje smo zalazili, su ražnjići s pilećim srcima.

U Curitibi, glavnom gradu južne brazilske države Parana, jeli smo u roštiljarnici Alto da XV, jednoj od nekoliko u gradu koje su otvorene 24 sata dnevno. Egida „costelao“ otkriva da se radi o rebrima na žaru koja su ovdašnji specijalitet. Nude se čak i u bordelu koji se nalazi ulicu do hotela u kojem smo bili smješteni. Radi se o specifičnom načinu pripreme, opet u gaucho stilu – nasoljena goveđa rebra u komadu peku se do osam sati, polako, na niskoj temperaturi od 60 do 65 stupnjeva celzijusa, prvo sat vremena na nekih metar i pol visine od žeravice da se napravi korica, a potom se dižu otprilike pola metra više, na „gornju etažu“ gdje provode ostatak vremena.

Rezultat je doista božanstveno jelo – intenzitetom okusa podsjetilo me na našu janjetinu s ražnja, no oko goveđih rebara više je sočnog mesa koje je toliko mekano i podatne teksture da se praktički topi u ustima. Alto da XV je također all-you-can-eat restoran, sa švedskim stolom sa svim mogućim i nemogućim povrćem, voćem i drugim prilozima, dok konobar nosi nove porcije mesa već kako se isprazne ovali sve dok mu ne kažete da bi bilo dosta. Cijena je, konvertirano u europsku valutu, nekih sedam eura po glavi.

Meso i riba, kao i ostala hrana, u Brazilu su općenito vrlo jeftini – filet mignon, kod nas najskuplji dio kojeg zovemo biftek na tržnici, recimo, košta 50-ak kuna po kilogramu. Svježina nije upitna, a ponuda na tržnicama je toliko bogata da rastu zazubice. Roštiljanje je stoga omiljeni oblik obiteljske zabave i druženja. Da ne skliznem na goranmilićevski teritorij mogu samo reći da su plaće, gledano po strukama (recimo, moja novinarska) i preračunato u eure bolje nego u Hrvatskoj.

Ako, kao u našem slučaju, provodite dosta vremena putujući cestom od grada do grada, Nerijev savjet je dobar savjet – gdje vidite puno kamiona, tu je klopa dobra, a porcije obilne. Vrlo vjerojatno bit ćete među rijetkima ili možda i jedini gringosi koje su konobarice na takvim mjestima vidjele, što u gostoljubivoj zemlji poput Brazila po svoj prilici znači još obilnije porcije s još više lokalnih specijaliteta na stolu.

Uz tu silnu mesinu jedu se, među ostalim, kriške ananasa koje navodno poboljšavaju probavu. Brazilski ananas se, by the way, kao i ostalo tropsko voće, bogatstvom okusa ne može mjeriti s onim bezukusnim koji je na prodaju u hrvatskim supermarketima. Slatko-slana kombinacija uključuje i pržene banane, a od egzotičnih priloga dojmila me se, recimo, srčika palme (čega ima za kupiti i kod nas, u konzerviranom obliku u specijaliziranim trgovinama).

Omiljeni prilog je i riža s grahom – hrana je to, kako su me poučili, na kojoj su odrasli milijuni Brazilaca kojima je bila na svakodnevnom meniju. Poslužuju se odvojeno, a kuhani grah u zdjelici podsjeća na našu maneštru. Spareni, čine za mene neočekivano ukusnu kombinaciju. Uz meso, kobasice ili piletinu zgodno je jesti i prženu manioku (mandioca frita), svojevrsnu brazilsku verziju pommes fritesa, s nešto gušćom i više brašnastom teksturom od našeg krumpira. Manioka se također melje i u prah sličnog izgleda kao parmezan koji se, već po volji, posipa po mesu.

Dojmio me se način na koji su europska i druga svjetska jela koja su u Brazil donijeli emigranti evoluirala u stotinjak i više godina odvojenosti od „matice domovine“. U Londrini, gradu kojeg su osnovali njemački i japanski doseljenici, jeli smo, među ostalim, izvrsni kiseli kupus i svinjske kotlete. U Maringi smo jeli lazanje koje se ovdje rade sa šunkom koja je, inače, omiljeno jelo u regiji gdje smo boravili pa se tako, primjerice, rola i od nje se pravi neka vrsta kobasica za roštilj, a stavlja ju se čak i u hamburger.

Sau Paulo je, inače, grad s najvećom zajednicom Japanaca izvan Japana, ima svoju Japansku četvrt ili Mali Tokio, a samim time i veliki broj izvrsnih sushi restorana. Japanaca ima u cijeloj državi Sao Paulo i južnije, tako da je sushi vrlo često u ponudi rodizio ili buffet restorana tipa comida por quilo (hrana po kilogramu) gdje se tanjur napuni, a potom izvaže, po čemu se određuje cijena. Na tržnici u Piracicabi, recimo, postoji štand s tjesteninama, raviolima, njokima, mesnim okruglicama i drugim talijanskim jelima koja u brazilskoj varijanti, na žalost, za svojeg boravka nisam stigao probati.

Sjajna stvar u Brazilu jest što se hrana služi u apsolutno svakom baru i u svako doba dana i večeri, uz piće, što je dobra garancija da vas alkohol neće tako lako prevaliti preko stola, jer kad god se napravi rupa u želucu slijedi narudžba nečega što se može uzimati prstima ili čačkalicom sa zajedničkog ovala. Pržene kobasice s lukom, meso narezano na trakice, pržena piletina (frango a passarinho, izvrsno, za svaku preporuku) ili coxinha (prženi pileći kroketi), uz kruh ili pommes frites.

Coxinha je tipičan predstavnik brazilske ulične hrane koja je u onom dijelu koji sam iskušao odlična. Na gradskoj tržnici u Piracicabi jeo sam pastel, jastučiće od hrskavog prženog tijesta u kojima se nalazi mljeveno meso, a u nekim varijantama može biti i sir, srčika palme, piletina ili repići škampa. Podsjetio me na naš burek, samo što je manje masno. Za svaku preporuku je i tradicionalno jelo koje se zove pamonha, a radi se o mješavini kukuruza i mlijeka u slatkoj ili slanoj varijanti (sa sirom ili mesom) koja se kuha omotana u list kukuruza ili palme.

Piracicaba je brazilska prijestolnica šećerne trske i bio bi grijeh ovdje ne probati fenomenalan sok koji se pravi od te biljke – mi smo ga iskušali na putu prema Bauru, u kombiju koji je pretvoren u putujuću drobilicu. Prirodni sokovi, s obzirom na klimu i bogatstvo svih vrsta voća, su izvrsni – na kiosku na tržnici, recimo, lubenica s mentom i đumbirom ili neka od desetaka zamislivih i nezamislivih kombinacija.

Budući da smo se u Hrvatskoj upoznali s izvrsnim južnoameričkim (argentinskim i čileanskim) vinima, očekivao sam da će i Brazil biti zemlja skrivenih enoloških bisera, no iznenadilo me da se vino ovdje gotovo uopće ne pije. Objasnili su mi odmah da su brazilska vina loša, kisela, zbog klime u kojoj vinova loza ne daje najbolje rezultate, a ja sam povjerovao i vina nisam ni okusio. U supermarketima ima čileanskih i argentinskih vina, ali ovdje su, zbog uvoznih taksi, skuplja nego u Hrvatskoj. No, moram reći da sam vrlo brzo zaboravio na vina i nisam za njima uopće žalio jer Brazil je zemlja izvrsnih pivi. Prema wikipediji, treće su najveće pivsko tržište na svijetu, s više od 13,2 milijardi litara proizvedenih 2012. godine, odnosno popijene 62,2 litre godišnje po glavi stanovnika.

Pivarska tradicija ovdje vuče korijene iz ranog 19. stoljeća, od njemačkih emigranata, a 98 posto otpada na pive tipa pilsener. „Komercijalne“ pive, od kojih smo najviše konzumirali brendove Brahma, Antarctica i Skol i više su nego solidne (puno bolje od hrvatskih tipa Ožujsko ili Karlovačko), no ono što se isplati potražiti, i u barovima i u specijaliziranim trgovinama, su pive malih lokalnih proizvođača koje znaju biti izvrsne do fantastične. Proizvodnju pive posljednjih je godina masovno zahvatila artizan filozofija i u gotovo svakom gradu ima nekoliko „mikropivovara“ (microcervejaria) čiji se proizvodi ne mogu mjeriti s onima s trake. Moj apsolutni favorit je Araucaria iz Maringe i žao mi je što nismo imali više vremena za studiozniju potragu za sličnim draguljima.

Način na koji se piva konzumira u barovima vrlo je praktičan – obično su to boce od šest decilitara koje se stavljaju u termoizolirajuće plastične posude (gdjegod i u posude s ledom) kako bi piće ostalo hladno, a pije se iz malih čaša. Na šest ljudi najpraktičnije je naručiti tri pive, a konobari to već dobro znaju procijeniti, kao i kada treba dopremiti novu bocu za stol.  

Brazilska žestica cachaca (kašasa), ovdašnja varijanta rakije koja se dobiva destilacijom šećerne trske, potpuno me oduševila. Pije se topla, odnosno na sobnoj temperaturi, a baš kao i kod piva, gotovo svaki grad države Sao Paulo ima brojne male artizan destilerije. U barovima, ako iskažete interes za cachacu, konobar će vam za stol donijeti nekoliko boca lokalnih proizvođača, a savjetujem vam da odaberete prvu (vjerojatno sasvim solidnu) jer ako krenete s kušanjem svake moglo bi to završiti u ozbiljnom pijanstvu.

S obzirom na nepregledna polja šećerne trske koja se prostiru oko grada, Piracicaba je, naravno, prijestolnica cachace na koju su ovdje vrlo ponosni. Moj favorit je ona koju proizvodi gradski poljoprivredni fakultet (Escola Superior de Agricultura „Luiz de Queiroz“), najstariji i najugledniji fakultet za agrikulturu u Brazilu. Unatoč strahu od oštećenja u transportu jednu bocu sam naprosto morao dopremiti u Hrvatsku.

Cachaca je glavni sastojak najpopularnijeg brazilskog koktela caipirinhe, a žestica se tu kombinira sa šećerom i limetom te drobljenim ledom. Caipirinha je slatkastog, ugodnog okusa pa je s njom lako precijeniti vlastite mogućnosti, baš kao i s običnom cachacom koja se vrlo lako pije, a sadrži 40-ak posto alkohola.

Prvi grad u kojem smo svirali bio je Bauru (po wikipediji 344.039 stanovnika), sveučilišni grad poznat i po vrlo popularnom istoimenom sendviču. Grad je pun mladih ljudi, studenata, onih koji rade na doktoratu, kao i onih koji su ovdje nakon studija nastavili živjeti i raditi daleko od velegradske vreve Sao Paula. U Bauru smo, povodeći se jednostavno za time gdje idu svi koji su bili na svirki nakon što se zatvore vrata, imali i prvi večernji izlazak, u Bar da rosa, vrstu bara kakvog u Brazilu zovu buteco.

Buteco je onaj tip mjesta koji Brazil Europljanima čini neodoljivo privlačnim i savršeno odgovara našem imaginariju Latinske Amerike – na uglu ulice, bez zidova, minimum dekora, maksimum zabave, druženja i razgovora, potoci pive, unutra nikoga, vani, na ulici i na cesti, svi.

Tu valja spomenuti još jednu stvar koja me iznenadila, s obzirom da Južnu Ameriku ljudi doživljavaju kao kontinent duhana – u Brazilu je na snazi apsolutna zabrana pušenja u svim zatvorenim prostorima, ali i na otvorenim prostorima pod krovom, što uključuje terase gotovo svih barova, restorana i slično. Pušači su prepušteni ulici, a iako ne mogu garantirati da je takav slučaj u svim kvartovima u svim brazilskim gradovima, stekao sam dojam da općenito puši vrlo malo ljudi, tako da baš i nema nikotinskih gužvi na cesti ispred barova i restorana i tijekom „pauze za cigaretu“ bit ćete po svoj prilici usamljeni.

Ulice su vrlo uredne i po njima nema opušaka tako da je poželjno izbjeći balkanske navike i potražiti kantu za smeće. Također, hipsterskog trenda motanja duhana ovdje gotovo uopće nema, što znači da ćete, ako motate, bosti oči svima oko vas. Navodim to iz vrlo praktičnih razloga: obično se, dakle, mota za stolom, u kafiću, restoranu i slično, kako bi se izašlo van zapaliti. U više navrata uvjerio sam se koliko to zapanjenih pogleda izaziva, jer dobar dio ljudi misli, kako su mi objasnili domaćini, da motate travu.

Zato, ako ne želite stršiti na neugodan način, bolje je da se za vrijeme boravka u Brazilu prebacite na „normalne“ cigarete (duhan za motanje ionako je teško pronaći), barem na dnevnim mjestima gdje dolaze obitelji s djecom.