Jutros je ocean doručkovao moje sandale. Taman kada sam iščitavala posljednje retke Tomislavovog razgovora s Bogom u knjizi "1000 dana proljeća", val se odlučio zaletjeti puno bliže no što sam ja očekivala i krenuo pohlepno namakati dekicu lokalnog guesthousea koju sam ja prenamijenila u ručnik za plažu. U težnji da spasim knjigu i deku, poskočila sam kao da me netko upiknuo razbijenom staklenom pivskom bocom koja je odmarala par koraka desno od moje glave na užarenom pijesku arambolske plaže. Koža se usprkos zaštitnom faktoru počela crvenjeti, pa sam donijela odluku o povlačenju u hlad.

„Čekaj malo, gdje su mi sandale?“

Pogled lijevo, pogled desno – ostaci jučerašnje reggae zabave, opušak, razbijene naočale, desna kričavo roza Crocsica i otvorena tuba kreme protiv komaraca...

"Neee, neee... Kako ću sad hodati po kamenju i stjenama? Nisam ja jedna od onih što ponosno koračaju bosonogi..." - mislila sam u sebi zazivajući očajno moje narančaste Birkenstock sandale.

Uznemireno sam kružila oko dekice nervozno povećavajući radijus potrage i nakon uzaludnih 15 minuta shvatila da je more ipak prisvojilo ono što je moje tabane štitilo od porezotina i grbavih površina posljednjih pola godine.

Bosi tabani prisjetili su me na meksički susret s Idom, mladom djevojkom iz Copenhagena koja je svukud koračala bosa. Njena plava kosa bila je isprepletena u dredovima, dlačice su izvirivale ispod pazuha, koža je mjestimično bila prekrivena raznim tetovažama tko zna kakvih istočnjačkih mudrolija, a tekstura krpa kojima se ovijala mogla je ponosno konkurirati jednom Ementaler siru.

Naš razdragan susret promatrala je gospođa iz Texasa koja mi je naknadno ponudila prijevoz do sela u kojem smo u to vrijeme bile privremene susjede. Tijekom cijele vožnje izgledala je kao da ju nešto muči. Naposljetku je uznemireno izustila:

"Ali ona plavokosa djevojka... Pa zašto, pobogu, hoda svijetom bosonoga?" 

"Hmm, nisam je to nikada pitala. Ali možda joj to jednostavno paše?"

"Ali postoji razlog zašto većina ljudi nosi cipele, zar ne? Normalna stvar je koračati u cipelama..." -  nastavila je ona pomalo uznemirenim tonom koji me počeo podsjećati na mamin ton u jednoj od onih bezbroj "što je normalno?" rasprava.

"Shvaćam što želite reći – ali na ovom svijetu postoje ljudi koji žive život ne vodeći se "većina to radi, pa budem i ja" principom. Dlake su prirodne, rastu same od sebe... Netko ih je nekad odlučio ukloniti i sada se ljudi zgražavaju kada vide djevojku dlakavih pazuha. Njoj to ne predstavlja nikakav problem, kao što joj ni bosonogo koračanje nije strano."

Zabrinuto je odmahnula glavom i odustala od daljnje rasprave, a ja sam u svojim mislima pokušala pronaći razlog zašto sam se kao klinka tim bosonogim, istetoviranim, dreadlocks, dlakavim ljudima neizmjerno divila?

Možda zato što sam respektirala njihovu odluku o življenju beskompromisnog života u kojem nikoga ne pokušavaju zavarati skupim krpicama, ne mare za status i reputaciju i pronalaze sreću u praksama koje nemaju tolike veze isključivo sa novcem i materijalnim stvarima. Mjesta na kojima se takvi ljudi okupljaju oduvijek su me privlačila. Bila su, na neki zanimljiv način iskrenija od mjesta na kojima se nije pridavalo previše važnosti slavljenju sunca, mora, vatre, pokreta, glazbe i osmijeha.  

Neugodno iskustvo autobusa i neljubazni domaćini

Arambol je, sudeći prema svim pričama koje sam čula o njemu, trebao biti raj u kojem ću pronaći upravo takve ljude i upravo takva svakodnevna slavlja. Nakon kaotičnog Mumbaija u kojem sam se svakodnevno pokrivala od glave do pete na +35 stupnjeva, pomisao o razgolićenim ramenima i opuštenijoj atmosferi bila mi je poprilično primamljiva. Goa – jedna od najmanjih indijskih država, bila je portugalska kolonija sve do 1961. godine kada je nakon 450 godina vraćena pod jurisdikciju Indije. "Doživite čaroliju Goe i iskusite tople večeri na predivnim pješčanim plažama..." - površno sam preletjela po uvodu u neki turistički promo članak o Goi... Pa hajde, može... Idemo! Pravac Arambol!

Drndava vožnja indijskim lokalnim busom rijetko kad preraste u ugodno iskustvo. Prva tri reda sjedala iznad kojih debelim crvenim slovima piše "Ladies only" često već budu zauzeta, pa se stišćeš u stražnjem dijelu autobusa sa još petnaestak muškaraca raznorazne dobi koji nerijetko pri zavojima "slučajno" okrznu svoje spolovilo o tvoje rame. Uputiš im mrki i strogi pogled, ali to je realno jedino što je u tom trenutku u tvojoj moći. Stižemo na posljednju stanicu, a vozač doslovno baca moj backpack na pod bez imalo takta. "Laptop i fotoaparat, tj. bilo što lomljive prirode uvijek držati uz sebe!" - pomislim zabrinuto.

Nisam stigla niti otresti prašinu sa svog narančastog backpacka koji se otkotrljao po stepenicama i zastao taman pokraj svježeg kravljeg izmeta, a moj couchsurfing host pojavio se iz nepoznatog smjera na povećem motoru. Nimz – sve samo ne tradicionalni Indijski momak – daje mi čvrsti zagljaj. Ljudi sa znatiželjom promatraju geometrijske oblike istetovirane na njegovoj desnoj ruci, pa im pogled skrene prema neuobičajenoj dreadlocks irokezi i šarenoj olovci uguranoj u proširenu rupu koja mu krasi ušnu resicu. Ja sam se s vremenom već navikla na indijsko "blejanje" i iako sam se u početku osjećala poput aliena, postepeno se pomiriš s time.

Izvrtila sam uloge i često bih sama sebe uhvatila u nepristojnom "blejanju", ali jednostavno se ne možeš obuzdati kada te okružuje toliko novih i zavodoljivih boja, oblika i detalja. U tom trenutku pasalo mi je što je sva pažnja bila usmjerena na tog neobičnog indijskog momka koji me je na stražnjem djelu svog motora vozio prema svojem domu. Pričao mi je o tatoo studiu u kojem radi, trance partijima koje pohodi, couchsurfing poznanstvima i raznim free spirit Njemicama i Finkinjama koje su mu slomile srce.

"Petnaestak minuta pješke“ kako je inicijalno opisao udaljenost svojeg doma od centra Arambola - pretvorilo se u 15-ak minuta brze vožnje na motoru, stoga sam već sljedećeg jutra ipak odlučila potražiti smještaj u jednoj od kolibica na samoj plaži.

Pretpostavljala sam da ću, kako to već obično biva, u roku od 20-ak minuta pronaći neku jeftinu sobicu, no na kraju sam gotovo cijeli dan provela kucajući po vratima guesthousova i objašnjavajući vlasnicima kako putujem sama i trenutno nemam s kime podijeliti cifru koju oni spominju na pola. Cijene kolibica na plaži kreću se od 600 rupija na gore, što je 60-ak kuna po noći. Budući da sam ja navikla na prilično jeftiniji ili u mnogim slučajevima besplatan smještaj, odlučila sam se potruditi pronaći nešto prihvatljivije.

Začudio me manjak ljubaznosti lokalnih ljudi koji su u samom startu imali dosta strog stav prema meni. Nakon prvog neljubaznog iskustva, pomislila sam: "Ah, možda je žena kuhala ručak i nije ispalo kako je očekivala...“ ... Nakon drugog strogog i hladnog monologa rekoh si: "Ah, možda ovaj indijski gospodin ima bračnih problema sa ženom...“ ...

A nakon sedmog tmurnog i nesimpatičnog stava, postala sam poprilično loše raspoložena i prestala sam izmišljati razloge koji bi opravdali njihovu negativnost. Posjela sam se nasred ceste i krenula promatrati ljude u nadi da će me to oraspoložiti. Horde bosonogih bijelih ljudi prolazile su pored mene noseći istu odjeću kupljenu na kaotično postavljenim štandovima koji iskaču iz svakog kutka u kojeg usmjeriš svoj pogled. Prisluškivala sam razgovor grupice mladih engleskih turista: "Oh my God, I got so wasted yesterday... Sick party man! Fuck, I don't feel like going to that Hampi place everyone is talking about.... It's just temples and shit over there.“ Rastužio me taj razgovor, nisam sigurna zbog čega... Ali krenula sam u daljnju potragu za nečim „toplijim» i „ljubaznijim“ i „iskrenijim“...

„Yes Mam! Want to buy something? Come in! Nice clothes! Cheap price! Step in, Mam! I give you good price! Come in! Come in!“ ... I tako deset puta u jednoj minuti. Napadaju sa svih strana. Konstantno, nametljivo, odlučno i naporno!

"Taxi Mam? Taxi Mam?“ - odmahujem glavom dajući im do znanja da sam sasvim zadovoljna hodanjem. Trudim se ne gledati u štandove, ali glasovi i dalje dopiru do mene...

Isprobavam jednostavan trik kojeg sam često prakticirala u Mumbaiju – slušalice u uši i glazba na najjače. No ta taktika nije pretjerano sigurna, budući da motori i skuteri lete sa svih strana u svim brzinama. Trube svake dvije sekunde i jednostavno trebaš biti na oprezu ako ne želiš da te pregazi 17-godišnja Ruskinja koja je tog dana prvi put sjela na skuter.

Iznajmiti skuter u Arambolu plan je kojeg većina putnika ima pri dolasku u Gou. Posjedneš se na to malo čudo i za 10 - ak minuta si na čišćoj, manje napućenoj i ljepšoj plaži. I meni je taj plan pao na pamet: „Hmmm, mogla bih se bez problema zaputit u mala selašca, daleko od štandova i ljudi koji me neumorno sile da kupujem stvari koje mi ne trebaju. Fotkati bakice koje pale smeće ispred kuće, dječicu koja skaču okolo polugola u društvu divljih svinja i kokoški... Predivno!“  Ali nedugo zatim počela sam primjećivati da svaka četvrta osoba šepa, ima nogu u gipsu ili kraste po nosu i čelu. „Motorbike accident...“ - fraza je koju bih čula toliko često da me natjerala da bez imalo premišljanja odustanem od svog plana.

U međuvremenu sam pronašla sobicu za 300 rupija.
„No hot shower, bathroom behind the house!“
„Ok, I'll take it!“
Većinu vremena mi doista nije bitno kako soba u kojoj spavam izgleda, budući da ionako po cijele dane švrljam naokolo, a kada se navečer vratim, nemam snage za ništa drugo osim srušiti se na krevet.

Instant duhovnost i izvlačenje novca od turista

No dobro, sada kad su mi stvari na sigurnom – idemo u istraživanje. Potrudila sam se zaboraviti na svu dotadašnju negativnost... Neljubazne i bahate vlasnike skupih guesthousova, napadne prodavače, naporne taxi vozače, površne turiste kojima je samo do partijanja... Sigurno će se uskoro nešto kvalitetno ukazati predamnom. Šećem plažom, a mladi polugoli Indijci bleje u mene kao da sam komad mesa. Vade mobitele i škljocaju bez ikakve provjere slažem li se ja s time. Ubrzavam korak.

Odjednom me okružuje grupa lokalnih, tamnoputih curetaka koje vješto nose velike košare na glavama, gomilu narukvica i lančića na drvenim štapovima te plastične kutije pune lakova raznih boja. Opkolile su me u roku od 8 sekundi. Nema izlaza.

"Madame, want to buy? Sarong? Sarong? Many colors! Manicure, pedicure? Necklace? Give me your best price! Want to buy? Want to buy?" ...

Promatram ih razmišljajući o tome kako nije fer što je netko odlučio da se okolnosti poslože na takav način da su one primorane maltretirati turiste noseći ogromne, teške košare na glavama po cijele dane. I to rade toliko izprogramirano, pa čak i bahato, da nemaš apsolutno nikakvu želju pridonijeti cijeloj toj priči. A mogao se taj netko potruditi dati im ulogu slatkih, pristojnih 11 - godišnjakinja koje idu u školu, uče i napreduju maštajući o tome da će jednog dana biti učiteljice, glazbenice ili spisateljice. Lagano se uspijevam iskobeljati iz tijesnog kruga šarenih curetaka i iznova ubrzavam korak.

Kroz dvije minute nalijećem na dugokosog Rusa koji sjedeći u lotus položaju proizvodi neke čudne zvukove grgljajući svojim grlom i loše imitirajući zvukove predivnog australskog didgeridooa. Kružnim pokretima prinosio je tibetanske zvučne zdjele svojem trećem oku, dok je njegova mladolika supruga noseći sitnog bebača u naručju izvodila neki lebdeći ples dijeleći ljudima letke sa informacijama o grgljajućem/ruskom/healing/spiritual koncertu kojeg će dugokosi prirediti nakon beach performansa.  

Udaljavam se i stižem do drugog Rusa koji mi prilazi i započinje razgovor o čakrama iako mu ja ničime nisam dala do znanja da u tom trenutku imam volje o tome raspravljati. Kroz tri minute prilazi mi plavokosa Ruskinja, pali mirisni štapić, spiralnim pokretima maše u ravnini moje maternice i priča o tome kako će to aktivirati moj donji centar i čakru koja graniči sa solarnim pleksusom...

Grupica od sedmero friško suncem spečenih turista izvodi čudnu vrstu meditacije tresući svoja crvenkasta tjelesa i dišući pritom izvodeći čudne zvukove. Iz daljine se čuje drum circle, a petnaestak ljudi kao u transu izvija se koncentrirano motreći divlji plamen. Žena sa jakim istočno europskim naglaskom drži monolog o svemiru, jedinstvu i ljubavi... "Hare Hareeee - Krišna Krišnaaaaa" dopire iz Love Temple kolibice. Postariji, bradati, engleski gospodin sa gitarom okružen grupicom Osho sljedbenika zaneseno predvodi muzikalni krug pjesama koje slave tog istočnjačkog mudraca.

Predivni kovrčavi Izraelac uvaljuje mi "Tantra yoga" letak i uvjerava me kako ću nakon pohođenja njihovog seminara napokon osjetiti što je to apsolutna seksualna ekstaza... Pjegasta djevojka iz San Francisca uzbuđeno mi govori kako na susjednom brdu živi Baba koji po cijele dane sjedi i meditira ispod velikog smokvinog stabla. "Hmm, zvuči zanimljivo... Tko zna kakve sve mudrosti taj Baba može podijeliti samnom..." Nedugo zatim do mene dolazi informacija kako je "Baba" Rus i kako su cigarete valuta kojom ljudi plaćaju upijanje njegovih mudrih misli...

Cijelo to vrijeme, ja se ne mogu oteti dojmu kako niti u jednoj sekundi tog ludog, šarenog, spiritualnog cirkusa ja nisam osjetila apsolutno ništa iskrenog. Možda je problem u meni... Možda sam prektritična. Možda imam previsoka očekivanja ili pak predetaljno analiziram iskustva koja doživljavam. Ali ovo, za mene, nije Indija kojoj sam se iskreno radovala. Indija koja će me prodrmati, podučiti, razdragati, iznenaditi i zaintrigirati... Ovo je za mene turističko mjestašce koje će prevrtjeti sve načine da iz ljudi bijele kože izvuče novac.

Iskomercijalizirano mjestašce u koje su Zapadnjaci došli igrati ulogu instant prosvjetljenih spiritualnih persona koje se, ovisno o danu i trance partiju petkom, prebace iz čakra/tantra/yoga/reiki/kundalini priča i preruše natrag u personu kojoj je najuzbudljiviji izvor zadovoljstva "razbiti se" raznoraznim supstancama pod okriljem mračnih ritmova psytrancea i sutradan se ne sjećati ičega. Nije da sudim... Svatko pronalazi svoje metode približavanja zadovoljstvu, ispunjenju i sreći... Ja sam se probala uklopiti. Čak sam oprostila oceanu na krađi sandala i cijeli dan koračala bosonoga. Al jednostavno me nešto žulja dok to pokušavam forsirati...

 

• Arambolska starica Arambolska starica
• Impresivni prizori Impresivni prizori
• Kraljevstvo začina Kraljevstvo začina
• Pristupačni nakit Pristupačni nakit
• Sveprisutni štandovi Sveprisutni štandovi
• Napasni prodavači Napasni prodavači
• Šarenilo tkanina Šarenilo tkanina
• Kaos na plaži Kaos na plaži
•