Tinka je 27-godišnja beskrajno talentirana Riječanka koja putuje svijetom sama. Nakon Kanade i srednje Amerike krenula je na polugodišnji put po Indiji. Ponosni smo što će za Trusty redovito pisati o svojim doživljajima

“NEW DELHI — Five men have been arrested in connection with the alleged abduction and rape of a Japanese woman who said she was held captive for 12 days, the Indian police said Saturd…” – nisam ni dovršila paragraf, a kursor je nervozno krenuo u dijagonalnom smjeru lijevog kuta ekrana. Nakon kliktanja na crveni X kružić, zagrebački aerodrom obavještava me kako sam potrošila svojih 15 minuta besplatnog interneta.

U većini slučajeva, prije nekog duljeg putovanja, posljednje online minute koristim za slanje oproštajnih poruka dragim mi ljudima. Ovog puta, iz nepoznatog razloga, nešto me je ipak ponukalo da napokon otvorim sve one linkove koje su mi ljudi uporno slali nakon što sam im obznanila kako se spremam na polugodišnji put. U Indiju. Sama. Tvrdoglavo sam ignorirala njihove zabrinute poruke braneći se argumentom kako su mediji uvijek skloni senzacionalizmu i preuveličavanju realnih situacija, te kako u svakoj zemlji postoje oni dobri, ali i loši ljudi.

Kada se situacija na indijskoj ambasadi prilikom apliciranja za vizu zakomplicirala, zapitala sam se nesigurno šalje li mi netko znakove s namjerom da mi dokaže kako ipak nije vrijeme za odlazak? Pokušala sam i to zanemariti: “Ma joj, daj… Samo furaj svoj film! Bez nepotrebnih strahova! Vodi se svojom intuicijom. Pa valjda sama znaš jesi li spremna ili nisi…”

Nakon događaja u ambasadi, tri bliske prijateljice dojavile su mi kako me ne žele strašiti, ali moraju mi prijaviti da su sanjale neke čudne i strašne snove u kojima su me zli ljudi u Indiji silovali… Nije mi bilo jasno što se točno događa i zašto svi moju ideju o odlasku povezuju s nečim negativnim. Ignorirala sam situaciju sve dok jednog jutra mama nije uletjela u moju sobu ridajući. Nije se mogla smiriti dobrih petnaestak minuta, a dok je ona neumorno plakala, ja sam pospano izvrtila sve moguće scenarije u glavi, te zaključila kako je vjerojatno samo sanjala nešto ružno.

Čvrsto sam je zagrlila, a na trenutak smo zamijenile majka-kćer uloge. Imala sam osjećaj da smirujem svoju malu, prestrašenu curicu koja je prije spavanja pogledala blentavi krvavi horor, te će Freddy Krueger od sada na dalje biti zabranjena tema u našem domu. “Sanjala sam da su te silovali i ubili u toj Indiji...” – izustila je napokon isprekidanim tonom kroz jecaj. U tom sam trenutku po prvi put ozbiljno pomislila kako bi možda ipak najpametnije bilo odustati od moje “hrabre” zamisli.

Avionska karta već je odavno bila bukirana, ali što da sad radim… Previše znakova, loših dogodovština, negativnosti i brige uvuklo se u cijelu tu moju priču – i nikada me nije hvatala tolika panika prije puta. Možda je ipak najpametnije igrati sigurno, pridružiti se nekoj turističkoj, organiziranoj turi koja ima sve unaprijed isplanirano ili eventualno odabrati neku jednostavniju i sigurniju destinaciju.

U jednom trenutku bijah poprilično blizu pokunjenom odustajanju, a onda sam slučajno naletjela na jedan dokumentarac o mladoj ekipi iz New Yorka koja je otišla na sjever Indije dokumentirati hindu pleme Aghori čiji pripadnici jedu komadiće ljudskog mesa ako oni prilikom kremiranja ne izgore do kraja. Takvo što možeš vidjeti samo tamo… I u tom sam trenutku bila iznimno zahvalna tim momcima na njihovom trudu, vremenu i energiji koju su uložili u svoj projekt kako bi i mi, koji nemamo priliku biti tamo, mogli to na neki način doživjeti.

Lijepo je kada možeš otići u nepoznato i učiti, istraživati i proživljavati raznolike nove emocije koje “doma” valjda nikada ne bi osjetio. Još je ljepše kada se mrvicu potrudiš da to preneseš i na druge, pa tako i oni na neki način putuju s tobom… Ma to je to! Idem! Nema posustajanja!! Nema strahova!!! Život je prekratak da bih sjedila doma i samo maštala o nečemu što bi me radovalo.

Mahnula sam Hrvatskoj kroz avionski prozorčić i poželjela joj sreću, malo manje grintavih ljudi, više poslovnih mogućnosti za pametne i vrijedne ljude koji s diplomama u džepu čekaju svoju priliku, više sunca i manje političkih cirkusa, više pravde za radnike koji su pošteno odradili svoje poslove i nikada za to primili zaslužene plaće…

Istovremeno obećavam sama sebi da ću se potruditi, barem koliko mi dostupnost interneta bude dopuštala, svako malo ostavljati tragove, fotkice, pričice, filmiće i time pokušati razveseliti one koji bi isto vrlo rado spakirali backpack i zaputili se istočno, ali iz raznih razloga - to ipak ne mogu. Nakon presjedanja u Dubaiju, napokon stižem u Mumbai. Pospana i zbunjena promatram kosu + kožu + oči + prste ljudi koji čekaju svoju prtljagu i pritom me oduševljava činjenica koliko smo svi različiti.

Čim sam zakoračila izvan aerodroma, zapljuskuje me val vrućine. Sličan osjećaj onome prije dvije i pol godine kada sam iz snijegom zatrpanog Zagreba sletjela u 30 stupnjeva vrući Bangkok. Tajland me naučio kako će te taksisti, koliko god umiljati bili, vjerojatno uvijek probati prevariti. Dva pristojna i zabavna Indijca prilaze mi i nude vožnju taxijem. Obraćam im se s par osnovnih hindu fraza koje sam marljivo ponavljala još par tjedana prije leta. Oduševljeno hvale moj trud i, naravno, nude mi peterostruko skuplju cijenu vožnje. Ne duplo, ne trostruko… Peterostruko skuplja cijena. Gledam ga ravno u oči, duboko uzdahnem i kažem mu strogim tonom: “Bad karma!”.

Otvaram svoj flamingo notes da si ponovim “Oprostite?”, “Koliko?”, “Hvala!” fraze i spazim citat ispisan u lijevom kutu jedne stranice: «Godine 2012. svaku 21 minutu bila je silovana jedna žena u Indiji, pokazali su posljednji službeni podaci.” … Duboko udahnem, kidam taj komadić papira i prvu osobu s cigaretom molim za upaljač. “Sve će biti dobro. Ja sam poštena osoba. Dobra karma će se pobrinuti za sve…” – mantram potiho dok papirić lagano gori.