Način zabave u jugoistočnoj Aziji veoma se razlikuje od europskog. Izlazi se ranije, party završava ranije (barovi uglavnom rade do tri, a klubovi do pet ujutro), pije se puno, a najpopularniji oblik zabave su karaoke - koje meni nikada nisu, a sigurna sam da i neće prirasti srcu.

Što se najčešće pije

Uglavnom pivo (Tiger, Bintang, Chang) ili žestice (najviše se pije whiskey – on the rocks, ili pak sa Coca Colom). U Laosu i Kambodži me fascinirala činjenica da piju pivo kao shots – na ex. Rijetko tko pije vino, a oni koji zaista žele čašu dobrog vina morat će je potražiti u nekom finijem lokalu i to zadovoljstvo će ih stajati . Iako se na kutijama cigareta nalaze stravične slike bolesti uzrokovane pušenjem – većinu to ne sprječava da nastave pušiti, a u svim barovima i klubovima je dozvoljeno pušenje.

Karaoke u sobama

Otkad sam u jugoistočnoj Aziji  trudim se razumjeti taj fenomen karaoka. Nikad mi nije bilo jasno kako to ljudima može biti zabavnije od plesanja ili zezanja s prijateljima, ali u ovom dijelu svijeta to je glavni i najpopularniji način zabave. Da stvar bude bolja - većina ljudi u ovom dijelu svijeta ne priča engleski, a pjesme koje pjevaju su, naravno, vrlo često na engleskom - pa si možete zamisliti kako to onda zvuči.

Jedne večeri cimer mi je rekao kako izlazimo s njegovom ekipom s posla. Veselila sam se što ću ih upoznati i pričati s novim ljudima, međutim, od pričanja nije bilo ništa. Dakle, njegovi kolege su iznajmili prostoriju, odnosno sobu u „karaoke restoranu“ (restoran je zapravo jedan dugački hodnik sa mnogo karaoke soba - svaka soba je zvučno izolirana). U sobi je sjedilo njih četiri i pjevalo. Ako već moram sudjelovati u karaokama – nije li poanta pjevati sa svima (poznatima i nepoznatima) i upoznati nove ljude? Nisam mogla vjerovati da bi netko platio (puno novaca) da bi večer proveo u sobi samo s tri druge osobe pjevajući. Nije li onda jeftinije i ugodnije pjevati kod nekoga doma?

Što se sluša, a na što pleše

Ono meni najbitnije je definitivno muzika. Ja sam solo brijač što se clubbinga tiče i ako je dobra muzika ne treba mi nitko i ništa. Ali nažalost za razliku od Europe – dobar techno, tech house ili minimal u JI Aziji je veoma teško naći. Sluša se uglavnom komercijala, a ljudima nije toliko stalo do muzike koliko do toga da se napiju. Ja sam pomno istražila underground scenu Kuala Lumpura i iako je neusporediva s europskom, ipak postoji. Super stvar je što je scena toliko mala da na partiju odmah upoznaš i povežeš se s ljudima koji dijele tvoju ljubav prema dobroj muzici. Međutim jedna stvar koju smatram greškom je činjenica da su na plesnim podijima stolovi za kojima ljudi stoje i piju – što meni nije nimalo simpatično jer mi smanjuje prostor za manevar na podiju. No stolovi su tamo s razlogom – da bi ljudi naručivali što više boca a klub imao veći profit.

Styling za izlazak

Azijatkinje su stvarno prekrasne, no kad se treba dotjerati za večernji izlazak pretjeruje se do maksimuma. Ne znam jesam li vidjela ijednu Azijatkinju u ravnim cipelama vani – štikle (ne one fine, damske nego ogromne, neukusne, su must have – a to što ne znaju hodati u njima je sasvim nebitno). Tako se jedne večeri u klubu zaredalo jedno šest ili sedam cura koje su na putu do toaleta pale na pod – što zbog previše popijenoga alkohola, što zbog spektakularnih štikli u kojima ni Lady Gaga ne bi mogla hodati.

Haljine moraju biti pripijene i ultra kratke neovisno o tome jesi li slonovske građe ili ne – što kraće i uže to bolje – čak i ako špek ispada sa svih strana! Jednostavno, to je pravilo i nema odstupanja. Što se dečki tiče najdraža kombinacija mi je – čarape (po mogućnosti bijele) i na to mokasine. Iskreno, mislim da ako klub već ima dresscode – to treba biti prvo na listi zabranjenih outfita.

Znatiželja, ali i rasizam

Božić sam provela u Bandungu, u Indoneziji. Tamo smo pak bili najveći hit. Uslikana sam više puta od Angeline Jolie na crvenom tepihu. Naime gdje god smo bili ljudi su nas fotkali. Konobari u restoranima, ljudi u barovima, prolaznici na cesti, ljudi u kazalištu (umjesto da gledaju predstavu – slikaju se sa nama)... Sličnu situaciju imala sam u Laosu i Kambodži gdje su se ljudi htjeli slikati sa mnom iako sam izgledala kao da se nisam počešljala godinama i da živim ispod mosta. Dražesno je koliko su ljudi znatiželjni i koliko im je zanimljivo vidjeti nekoga tko je drugačiji.

No u Maleziji i Singapuru slučaj nije takav - ne zaustavljaju te na cesti da se slikaju s tobom, ali biti bijelac znači biti fin i bogat. A kako svaki klub/restoran/bar na Fb slikama ili svojim stranicama želi odati dojam finoće - na eventima će fotografi probati uslikati što više bijelaca. Kudeta – klub na vrhu najskuplje zgrade na svijetu – Marina Bay Sands ima strogi dresscode (japanke ne dolaze u obzir). No ja sam ipak ušla u klub u japankama, dok su istu stvar zabranili mojim prijateljima iz Pakistana. Što je više bijelaca u klubu – to je klub više fancy, prema Pakistancima, pak, na djelu je i rasizam.  

*Nika Bogdanić redovito objavljuje svoje priče sa putovanja i možete je pratiti na njezinoj facebook  stranici https://www.facebook.com/nikabogdanictravelogue?ref=hl ili na blogu http://nikabogdanic.wordpress.com