Nika Bogdanić ostavila je sve u Zagrebu i sama otišla u azijsku avanturu koja traje više od četiri mjeseca. Ovo su njezini dojmovi o Kuala Lumpuru u kojem trenutno živi

Prije 2 mjeseca stigla sam u Kuala Lumpur, glavni i najnaseljeniji grad Malezije. Iako mi je namjera bila posjetiti starog prijatelja, istražiti grad u kojem on živi i nastaviti put, nekako je došlo do toga da mi je prijatelj postao i cimer, a Kuala Lumpur grad u kojem sada i ja živim.
Pri dolasku u KL bila sam samo još jedan turist, te sam prvo dobro razgledala ovu pokrčenu tropsku šumu u koju su neplanski nabacane ogromne futurističke zgrade. Prva stvar bila je vidjeti Petronas Twin Towers – simbol grada. Ogromni twinsi, uz Kuala Lumpur tower, stotine shopping mallova i pregršt drugih velikih, modernih zgrada odaju dojam veoma razvijene i urbane sredine, no pročešljate li Kuala Lumpur malo bolje vidjet ćete da to nije slučaj.

Petaling street iliti Chinatown, te poznata street food ulica Jalan Alor totalna su suprotnost tom futurizmu, te dokaz da par modernih zgrada ne čine grad modernim. Prljave, smrdljive ulice, gdje se uz ljude druže i veoma "simpatični" štakori i gdje možete naći sve moguće kuhinje (od indijske, kineske, tajlandske, malezijske...), daju bolji uvid u ono što Kuala Lumpur zapravo jest – spoj nespojivog.

U fazi dok sam još vjerovala da sam turist istražila sam i Batu Caves – hram koji se nalazi malo izvan Kuala Lumpura, u špilji na vrhu brda. Istražila sam i Putrajayu – planski sagrađeni, savršeno organizirani, skroz čisti grad - 25 km udaljen od Kuala Lumpura, koji je federalni administrativni centar Malezije. Istražila sam i Changkat – Tkalču Kuala Lumpura, gdje se odvija noćni život, samo što ćete ovdje naići i na brdo transvestita koji će vas pokušati šarmirati.

A onda sam se nekako našla u situaciji da više nisam turist, i da živim ovdje. Changkat je postao moj dom, a s istim tim simpa transvestitima se sad pozdravljam na ulici. Iako će mi trebati dugo vremena da pohvatam sve konce, sad ipak znam neke stvari o Kuala Lumpuru malo bolje od prosječnog turista. Kad počneš živjeti u novom gradu, iznenađenjima nikad kraja – čak i ako sam to prošla već 4 puta, te je Kuala Lumpur moj peti dom izvan Hrvatske, privikavanje je prepuno tragikomičnih situacija.

Skužila sam da se cijene u Maleziji ne razlikuju mnogo od hrvatskih, no osim cijena nemamo mnogo dodirnih točaka. Naime ovdje su život i kultura posve drugačiji od onoga na što smo naučili. Dok u Hrvatskoj nema previše različitih religija, kultura, rasa – u Maleziji žive 3 velike skupine (uz hrpetinu manjih): Malejci, Indijci i Kinezi. To podrazumijeva i različite religije iako je islam glavna. Dapače, ako se koji slučajem tu zaljubite (ako ste žena, ne bojte se – nećete, frajeri su koma), i vjenčate, morali bi po zakonu preći na islam. Dok u Hrvatskoj nije običaj (iako, nije da nisam i tome svjedočila) da ekipa hračne di god stigne, da kopa nos pred svima ili da kihne bez da stavi ruku na nos, bilo na cesti, bilo u javnom prijevozu, bilo u kafiću – tu je to najnormalnija stvar.

Skužila sam i da nije bitno hodam li po gradu u kratkim hlačicama ili trapericama jer će uvijek svi zuriti u mene. Prije sam mislila da možda pokazujem nepoštovanje noseći kratke hlače, no dobivam istu količinu pogleda u dugima – ne zbog odjeće nego jer sam drugačija. Kad sam bila mala rečeno mi je da nije pristojno zuriti u druge, al vrlo je vjerojatno da njihov odgojni sistem nema baš neke veze s našim – pa se trudim ne obazirati se na sve te poglede. Na kraju krajeva – ja sam u njihovoj zemlji, a ne oni u mojoj.

Skužila sam da u Kuala Lumpuru ne vidiš zvijezde po noći jer je grad prekriven oblakom smoga, pogotovo kad sa Sumatre stigne i dim od paljenja šuma. Da iako si u tropima, za kišne sezone imaš dojam da živiš u Londonu, a kišobran postaje tvoj glavni modni detalj. Da činjenica što i lokalac i ja govorimo engleski ne mora značiti da ćemo se razumijeti jer je način na koji ga govorimo potpuno drugačiji (zanimljivo je kako moj cimer Pakistanac savršeno razumije i njihov engleski i moj, a mi nikako da se skužimo – valjda jer je Pakistan na pola puta između Hrvatske i Malezije, pa tako i način govorenja engleskog).

Skužila sam da su tu ljudi najveći foodyji, te da non stop razmišljaju o hrani. Svaki sastanak, svako druženje, svaki izlazak mora uključivati hranu. I fakat ima fantastičnih restorana, štandova s hranom, tržnica...  a ruku na srce, to što svako druženje uključuje hranu ne pada mi teško jer bog zna da je i meni milo omastiti brk.

Turistički, KL nije na top listi meni najdražih gradova, no što se života ovdje tiče nudi hrpetinu izazova i stvari za otkriti. I ne, nisam još skužila puno toga u KL-u, ali baš mi je super hodati nekom ulicom i primjetiti u njoj nešto što nisam nikad prije zapazila iako sam njom prošla već 100 puta. Super mi je svaki dan naučiti nešto novo, pa čak i ako je to kroz neko ne toliko zabavno iskustvo. Super mi je pomicati svoje granice i razvijati se u nekoj novoj okolini. Nepoznanice su zanimljive, spontanost je zanimljiva... pa je tako i moj spontani ostanak u ovom nepoznatom gradu zanimljiv.

*Nika Bogdanić redovito objavljuje svoje priče sa putovanja i možete je pratiti na njezinoj facebook  stranici https://www.facebook.com/nikabogdanictravelogue?ref=hl ili na blogu http://nikabogdanic.wordpress.com