Uhhh, zadnji dan. Ostao mi je samo muzej Freuda od velikih stvari od kojih nisam odustala: nisam išla ni na Prater ni u Hundertwasserhaus iako mi je na pet minuta hoda, pretcrtavaš znamenitosti jednu za drugom. Sad više nisam sigurna ni da li mi se ide kod Freuda, samo bi pila kavu i čitala novine. Ali i u tom slučaju s vremena na vrijeme se treba dignuti i otići do idućeg kafića, a toga se grozim: tog sunca, brrrr. Najbolje da idem na godišnji zimi, zar ne? Čini mi se da je idealno vrijeme kraj šestoga, ali i ovaj sedmi mjesec je fantastičan po tome koliko dugo traje dan.

Znate šta mi se danas dogodilo? Zadnji dan, opraštam se od grada...sedam navečer, bacam zadnji đir bajsom, ali tako da obuhvatim x sitnica koje dosad nisam vidjela: zgradu burze, onu majku božju što je ko od čipke, židovski geto, flajšmarkt...i eto me na Hoh Marktu, tamo di su oni rimski ostaci i onaj sat s Marijom Terezom i Eugenom Savojskim koji se kreću kako sati otkucavaju, ništa posebno, vidila sam to već prvi dan.

Ali umorna sam, pa pola sata proučavam kartu, još sam htjela vidjeti secestijsku poštu. I učini mi se, pa jel to Nataša? Oogledam bolje, pa jel to Neven??  Divno! Lijepo je biti sam, ali...oni su predložili da odemo tamo na Schweden platz, tamo di ja jedem nudle i sladoled, ali sam ih ja povukla još dalje.

Popili smo pivo na Radetzky platzu, onom mom trgiću, sjedili smo na klupi pod drvetom jer u kafiću nikako da se oslobodi stol. Kad smo popili pivo, već je bio debeli sumrak, pa smo prešli most. Tamo di mi je srce stalo, kad sam tek stigla u ovaj grad.  

Od tisuću birceva u Beču, pili smo pivo baš na najljepšem mjestu, preko puta kina Uranija, s pogledom na neboder s lajt showom. Noć, zvijezde, pun mjesec...prelijepo. oni su dosad četiri puta bili u Beču, bili su na koncertu tamo di ja bicikliram ujutro uz dunavski kanal...a opet za ovu ljepotu nisu znali.   

Sad sam fino nacrvcana i baš sam hepi! Tako treba završiti put u Beč.