Na Trećem čovjeku sam zaspala, na izložbi muških genitalija nisam, a najbolje je bilo u na terasi uz živu svirku na Yppenplatzu, bečkom Kreuzbergu

Sigurno ću gorit u paklu i noćas će puno gladne djece umrijeti, zato što sam ostavila pola tanjura pomfrija, možete li vi to zamisliti? Ja koja svima za stolom pojedem sav pomfri koji ostave? E zamislite luđakinju koja uz bečki u Beču naruči ekstra pomfri! A ovdje ti bečki serviraju na tanjuru za pizzu, i uz to u posebnoj posudici salata od krumpira pomiješana s normalnom salatom. Mora biti odvojeno jer na tanjur ne stane ništa osim mesa. A to sve zato što sam jadna pregladnila.   

Najuzbudljiviji dio dana je bio kad sam išla u kino, gledati Trećeg čovjeka. Čula sam za taj film tj knjigu, ali nikad gledala, a ovdje se stalno prikazuje zato što je snimljen u Beču a izgleda da je film kultni. Dakle, snimljen je 1949. godine. Beč je tada izgledao kao Zagreb ili Prag 70-tih, siromašan i oronulih fasada, uz dosta ruševina. Crno bijeli, snimljen kao remek djelo. No mali je problem što je film na engleskome bez titla, a ima i neku radnju koju ja bogu hvala nisam pohvatala, pa sam eto malo zahrkala. Sav taj bed, rat, ruševine, hrana na točkice i crna burza…Ko ne bi ubio oko! Za 8,5 eura, nije loše, u slatkoj maloj dvorani sa crvenim plišanim stolicama, uz desetak turista. Tu se nisam puno sramila oko hrkanja, nema tog Balkanca koji bi dao te pare za film!  Već je kino slatko: starinsko Burg kino, na samom Ringu, ne možeš promašiti.   

Kako mene noge bole nakon 10 dana Beča, to ne možete zamisliti. I još pičim i pičim i pičim...samo me vuče dalje, i dalje, i dalje…Nije mi cilj obići sve, jer je to nemoguće, nego pokušavam obići ono što sam si zamislila, uz svakodnevno vraćanje na ista, omiljena mjesta. Jedva se vučem, s tim ruksakom punim vode, hrane, knjiga, kave…Kao da idem na izlet u pustinju Gobi. I već je bilo neko doba dana, umirem od gladi, eto me u parku Rathausa, veličanstvene gradske vijećnice, one sa večernjim mozart-vašarom.

Beč ima jako puno parkova i jako malo hlada, pa je prva prihvatljiva klupa bila preko puta zahoda. Baš me briga, sjednem ja i krenem vaditi hranu, vodu...i onda shvatim da je život jedan, ne možeš tako.  

I ajmo ponovo, preko osunčanog platoa kao ususret streljačkom vodu, jer je to sunce koje lupa u glavu tako da ti briše svaki sadržaj i baca te na pod. Popela sam se do ulaza u Rathaus i sjela tamo: ogromna zgradurina, ispred sebe ima neke stupove, a ti stupovi su nadsvođeni, i još su im uz kamene zidove ugradili klupe.  

Sve je u polumraku, jer se taj dio fasade obnavlja, pa je sakriven od vanjskog svijeta. Na sve strane su još tanjuri od sinoć, oni dizajnerski pravokutni, sinoć su na ljetnom kinu puštali snimku Mozartovog rekvijema. Rathaus je ogromna zgrada, recimo da je sto metara duga, kad pogledaš gore u gotičke lukove čini ti se da si u Harry Potteru i svaki čas će se pojaviti Merlin ili Gandalf. Tu sam izvadila 10 deka šunke kupljene u Šparu na Wien Mitte (1,50 e) i dva komada kruha, sva ponosna kako ne moram previše jesti! Tek će navečer biti jasno kakav je to bio zajeb...  

Zatim sam s divljenjem razgledala studiju muškog spolnog organa Florentine Pakoste u MUSA muzeju, odmah iza Rathausa. Ulaz besplatan. Svijet će biti u redu tek kad bude naslikano onoliko golih muškaraca koliko je svih ovih stoljeća naslikano golih žena. Prije par mjeseci to je bila tema velike izložbe u Beču: goli muškarci. Oni i dalje sablažnjuju, dok je slika gole žene - umjetnost.   

Kad je sunce palo i temperatura se spustila, bila sam spremna na ofanzivu na Ottakring! Da konačno pronađem to balkansko gnijezdo u Beču. Mogu vam reći da nije bilo lako. iako sam sve po propisu istražila kartu i precrtala je, opet sam hodala i hodala u krug dok slučajno nisam nabasala na nju.

Odmah na početku sve ti je jasno: "Probieren Sie Pljeskavica Zum Mitnehmen: 2,5 euro!", piše na izlogu Lepenica grilla. Desetak metara dalje piše "Domaći proizvodi" i velika reklama za Karlovačko, Balkanika grill koji nudi "gefiltes paprika, pasulj", Gorenje dućan, "Čudesa od mesa"...

Ottakring štrase, taj dio koji mi je jučer izmaknuo, lijepa je i široka ulica sa širokim nogostupom, s jako puno kafića za bečke pojmove, i sve skupa jako živa, svega tu ima. Svakako ima najviše kafića po kvadratnom metru u čitavom Beču, a pola su ih sjajni i ušminkani kao u Zagrebu i Kiseljaku.

Da, čak imaju dućan za navijače Crvene zvezde i Parizana!! U Ottakring becirku 26 posto stanovnika nema austrijsko državljanstvo, piše wiki, a samo Srba ima 12.000. Ali su zato svi na cesti i svi razgovaraju, piju kave i pivo.   

Odlučila sam da ne želim ulaziti ni u kakve zemljačke rasprave, i da idem na onaj ludi trg kojeg sam otkrila jučer, kad sam promašila Ottakring, sjećate se onoga prasetina-jagnjetina-teletina, halal ovo i ono? Na kraju te ulice sa  kisocima je ultra romantičan trg, ostalo mi je u sjećanju, a vidila sam ga i na jednoj izložbi fotografija, skupa s drugim mjestima koja su mi srcu prirasla. Yppenplatz.  

Ispostavilo se da je trg puno veći i ljepši nego što se to meni učinilo kad sam ga taj prvi put u prolazu samo okrznula. Prvo sam čula fenomenalnu muziku: pet šest ljudi je sviralo pred jednim kafićem i ljudi su se taman počeli okupljati. Svirali su nešto sasvim lagano, a s dobrim ritmom, recimo kao francuske šansone, uz ponešto latinoameričkih ritmova...turbo lajt muzika, ali čim je uživo, meni je to poslastica.

Sad zamislite Beč, u blagi sumrak, trg bez auta di čuješ samo žamor ljudi koji su se došli provesti, i ekipa koja strastveno svira. Nešto kao berlinski Kreuzberg u najboljim danima: uz naseobine naših gastarbajtera niknu super punkerski kvartovi. Kako? Pa tamo su di je najjeftinije :)  

Nisam mogla sjesti uz bend jer ti kafići nisu imali šta za jesti, izgledali su kao neka mini hipijevska komuna, bio dućan i sve šareno naokolo, a i publika puna sijede kose u repovima.   

Sjela sam za prvi stol na idućem uglu, pred respektabilnu bečku birtiju, izolirana i od ovih svirača i od restoranskih gostiju. Dalje je bio jedan šminkerski restoran, pa dva pučka, pa jedan kroneraj, pa opet bijeli stolnjaci...u tom dijelu svirala su dva cigana, i njih bismo čuli kad bi ovi naši uzeli pauzu.

Na skroz drugom dijelu parka, kad sam se išla prošetati čula sam afričke bubnjeve i njihovo pjevanje: većina muzičara su bili bijeli klinci s dredloksima, uz pokojeg crnca. Sve skupa tu je bilo 20-30 ljudi uključenih u svirku, izgledalo je kao da su svi oni veliki bend. A oko njih sve obični ljudi iz kvarta, odrasli sjede na klupama i razgovaraju, klinci igraju košarku...pravi nejborhud iz američkih kičastih sapunica.   

Prvih pola sata bila sam uvjerena da ovi moji, ovi prvi na koje sam naletila, svoje stvari pjevaju na francuskome. Isto su bili bijelci, uz bar dva crnca, jedan na gitari. Ostatak vremena više nisam bila sigurna. Kako zvuče jezici zemalja magreba? Uživala sam u muzici i bečkom i pomfriju, dok se spuštao sumrak…idila.