U naselju Friedricka Engelsa stanari su neuredniji nego kod Marxa, a sa spomenika koji su sebi digli Rusi vojnici ciljaju u prolaznike

Prevruće je, termometar pokazuje 32,5. Prošlog sam tjedna imala sreće, temperatura nije išla preko 28.  Jutros sam krenula bajsom na Friedrich Engels Platz. Da imaju od Roze Luksemburg išla bi i tamo, ali njoj su dali samo neku malu gasse. Bilo je veselo, s obzirom da sam se izgubila, a zbog svjetske ekonomske krize nisam kupila kartu Beča, tko bi dao još 7 eura za to! Centar grada, sve uz Ring, to već znam napamet, to imam u svom vodiču, ali sve ove zanimljive stvari su izvan centra. U takvim krajevima jasno da nema ni knjižare, ni trafike, pa kad zagusti, nema pomoći.

Inače je trafika po Beču minimalno, ako vidiš kiosk, to je onaj za hot dogove, ne za novine. Zabasala sam ko zna gdje, i kad sam vidila tramvaj, ko da me sunce obasjalo (to se tako kaže, sve mi se mantalo od sunca i vrućine), samo sam pičila za njim. Šit je s biciklom što ga moraš voziti dokle god ne nađeš stejšn, a stejšn nije lako otkriti, pogotovo kad pojma nemaš di si. To je bila ona klasična situacija: kad prometni znak govori sve krivo, a ja znam da sam u pravu. Sve dok u neka doba ne shvatiš da je i onaj neboder, koji bi morao biti ravno ispred, također odbio poslušnost! I tako, vozim ja po tračnicama i u neka doba dođem do Engelsovog trga. Ništa: neke bijedne zgrade, slastičarna koja naplaćuje korištenje zahoda 0,5 eura i okretište tramvaja s par kioska sa kebabom i koftama (ćufte, na slici su ćufte, a u zagrade piše cevapcici, užas živi!!!). Ne znam, skoro ko okretište na Žitnjaku.   

Plan je bio da popijem kavu na Friedrich Engels platzu, ali di da tu popijem kavu? Skoro sam ušla u tramvaj za natrag kad sam skužila da cesta presijeca trg na dva dijela pa zato ne kužim da ima toga još. Taj ostatak je počeo podsjećati na Karl Marx Hof...i zbilja! Trg je dobio ime po tome što je otprilike u isto vrijeme, krajem 20-tih, grad Beč izgradio tamo stanove za radnike. Napravljeno je po sličnom principu kao Karl Marksovo naselje, to je ogroman blok sa ogromnim unutrašnjim dvorištem, na što se nadovezuje x isto takvih blokova.

No za razliku od Karla Marksa, ovdje je režim već počeo popuštati. Prvo, smeće. onda, sumnjivi socijalni elementi, neki su ljudi sjedili na klupi i razgovarali. Potom, neki manijaci su išarali onaj znak zabrane rolanja-skejtanja-bajkanja-nogometa, a skoro su mi oči otpale kad sam vidjela da je nekoliko stanara stavilo suncobrane, onako individualistički, svako svoj, raznih dezena, kako to arhitekt 1922 sigurno nije zamislio, a jedan neodgovorni pojedinac čak je i ormar dovukao na balkon!!

Sto posto je purger. Da, zbilja: zašto u Hrvatskoj ljudi samo u Zagrebu drže ormare na balkonima? U Dalmaciji ima jako puno beskorisnih balkona, pošto nema razloga da se na njima sjedi kad lipo sjediš ispred kuće, a za ormare nikad dovoljno mjesta, zar ne?  

No, vratimo se mi drugu Engelsu! Sve mi je toplo zaigralo oko srca kad sam vidjela, na ploči na kojoj piše da je Verboten Lärmen nakon 22 sata, dodano sprejom Knin - West Serbien, u četiri C! Već sam pomislila: ovo je skoro ko Borovje, da živim u Beču, živila bi ovdje! Blizu mi je Dunav, imam multi kulti nejbrhud, a nije predaleko od centra!  Još sam u šoku s obzirom da na ulazu u Hof ima dućan.

Kad kažem "dućan", onda normalan čovjek zamisli nešto kao naše male dućane, ako već ne Konzumov kvartovski dućan. Ali ne. Ovo više sliči na dućan na Jazini, na plaži u Tisnome, koji radi samo ljeti: imaš neke drvene police, i na policama po nekoliko artikala. Usput peku kebab i reklamiraju da uslužuju doručak.

Ekipa gradske čistoće upravo je dobila svoje pivo, na ostala dva stola sjedili su lokalni pijanci. Kod nas bi takav dućanćić bio prepun svega, ali ovdje ne. Bit je u tome da sve djeluje prastaro i prašnjavo, ko iz sedamdesetih godina.   

Nedavno su mi starci išli u Njemačku na sprovod nekom prijatelju, i pitam ja oca, ex gastarbajtera, kakvi su mu dojmovi. I on kaže kako je u Hrvatskoj sve novo i blistavo, a u Njemačkoj je već staro. U ovom kvartu di sam danas bila sve je staro, jako staro. Kod nas je 1990 bilo biti ili ne biti: ako je nešto trebalo preživjeti, onda je preuređeno i to uglavnom do neprepoznatljivosti.

Ako nije preuređeno, to znači da je propalo i ne radi više. U Beču je isto kao u Amsterdamu, kad vidiš kafić, on većinom ima one stolice koje se kod nas, vidila sam u Kiki i Bauhausu, prodaju za 150 kuna komad. U Hrvatskoj takve stolice možeš staviti samo pred kronere ili na tavan, ne pred običan, pravi kafić.   

Kasnije na putu prema gradu, svratila sam u neku tursku samoposlugu. Isti dojam: kao iz prošlog stoljeća, iz davnih godina prošlog stoljeća. Ništa ne podsjeća na ono što nam je poznato, kao da je sva roba turska i kineska, još klasu ispod Lidla, da bi bila još jeftinija. Inače, u dućanima sve je skuplje nego kod nas.   

I tako sam sjela u Friedrich Engels hof, na klupu u dvorištu, i konačno pročitala tog Freuda do kraja. Lupi me glad, i izvadim ono što sam pripremila: kruh i neku paštetu, 1,7 eura. Skužim da neka ekipa dolazi, i turbo se posramim i pokrijem novinama. Mislim, baš me briga šta će me Bečani ili turisti viditi da jedem, ali ovo su naši!!

I tako- kad sam se okrenula na sve četiri strane i sasvim se uvjerila da nema nigdje nikoga, otvorim ja paštetu, a ona na vrućini prešla u tekuće stanje. Ajde, probaj bar malo! Dobro. Ali ni Marx ni Engels ni moja socijalna osjetljivost nisu mogli pomoći da progutam ostatak. Zar vas nisu na vjeronauku učili da se hrana ne smije bacati? Da neka djeca na svijetu umiru od gladi? Kad sam bila sigurna da me niko ne vidi, paštetu zakamufliranu u crvenu najlon vrećicu ispustila sam diskretno u kantu za smeće.   

Uglavnom, jela sam kasnije na Nachmarktu. To je pijaca sa svakakvim čudima, većinom Turci i orijentalci, svi oni začini i masline punjene sirom. Ali u centru grada, ne ko ono ludilo di sam bila jučer, ovo je ipak hoh, za Bečane i turiste, nema tu ni jagnjetine ni prasetine!

U jednom nizu su štandovi tj kiosci sa povrćem, ribom, začinima, sve što možeš zamisliti, a uglavnom jako orijentalno, tufahije i kadaif, smokve i datule, a u drugom zalogajnice raznih vrsta, od azijatskih do ribljih s bijelim uštirkanim stolnjacima. Uz jedan su cigani svirali, kao u Beogradu!  

Htjela sam nešto baš bečki, pa sam sjela pred nešto što je djelovalo jako tradicionalno, sa konobarima duplo starijima od mene, dakle zombijima. Iz groba nose turistima hranu! Želim svakako jesti nešto bečki, ali da mi ne uvale knedličke ni ćufte, to ne podnosim. Tako da jedino šta sam kužila šta je, to je bio gulasch. Jok, nikako ne knödel, bitte! Habenzi nudls? Makaronen? Und kartoffeln? Aaaa, potejtos, kaže konobar. Tako da sam s guštom pojela krumpir, odličan je bio!

U jednom me trenu presjeklo: a što ako je ovo srneći gulaš, jer prije toga gulasch pisalo je nešto nerazumljivo, a ja ne jedem srnetinu, iz razumljivih razloga? Aaaaaa! Nakon kraćeg promišljanja, samo sam slegla ramenima: jebiga, platit ću to 8 eura.  

Samo tri metra dalje bio je ruski lokal, di služe boršč i piroge!! Nadam se da ću sutra tamo - ali sutra je užasna gužva. Čim u vodiču preporučuju Nachmarkt subotom, kad se pretvara u buvlju pijacu, bolje je to zaobići.   

Nakon toga mi je trebalo nešto slatko, pa sam na putu za muzej pojela nešto kao puž s orasima, fanstastično! Bečani imaju luda peciva, sto puta bolja nego kod nas. Kod nas je sve lisnato, ili ono pola brašna pola aditiva, jadno. Sve ima isti okus. Ovdje ti imaš šta žvakati i žvakati. To sam pojela u pekari na Karlsplatzu, u staklenom objektu koji je po mom mišljenju bio muzej, zato što je na staklenoj ploči pisalo ime muzeja. Pa sam umjesto do vrata muzeja došla do neke ostave, ali sam vidila još x turista kako dolaze za mnom - muzej se preuređuje.   

Pecivo mi je poremetilo ravnotežu s ugljikohidratima, pa sam uskoro upala u Aidu, ime za lanac slastičarnica, di sam htjela pojesti pravi kolač. Baš onakav kakvog sam propustila u pekari: voćni, s marelicom. Šit, toga tamo nije bilo. Uzela sam nešto od vanilije, na štekatu s pogledom na Operu, u srcu turističkog Beča. I pitala se: ooo, draga, zašto ti to sebi radiš?? No svakako su kolači ono jedino šta nije skupo: 3 eura. Ako kod nas košta 2 eura, valjda je normalno da u srcu Beča kolač košta tri. I onda sam iste te kolače u Sparu preko puta vidjela za 1,5. Ekipa kupi gotova jela i jede ih vani pred spomenicima.   

Vrhunac dana je bio posjet spomeniku Crvenoj Armiji, di sam vidila tu mladu curu koja putuje sama, čita i jede neko od gotovih jela, koje se po meni ne smiju jesti bez mikrovalne. ali šta ja znam o tome. Dakle, nisu Bečani digli spomenik, digli su ga Rusi sebi samima, i to odmah u listopadu 1945., šest mjeseci nakon što su upali u Beč. Valjda su se bojali da će ih uskoro potjerati, pa da ostave trag, zapišaju.

Dakle, to je na minut od Opere, ali ni jedan putokaz ne vodi tamo. Na vrlo visokom stupu stoji borac Crvene Armije, sa zlatnim šljemom na glavi, zlatnim štitom koji sliči na grb SFRJ, ali sa srpom i čekićem u sredini, u onoj pobjedonosnoj pozi kad visoko dižeš stijeg u ruci, a i šiljak tog stijega je zlatan.

Taj obelisk se nalazi u sredini, a oko njega je polukružna kolonada, na čijim krajevima su također crvenoarmejci, po dva na svakom kraju, ovaj put u onoj ratničkoj pozi, nišane u prolaznike. Zlatnim slovima - dakle redovito se to obnavlja - piše kako je spomenik u čast herojima Crvene armije koji su porazili zločinačke njemačke fašiste za slobodu naroda Evrope. U sredini je super fontana, na kojoj turisti peru noge, a mene je privukao stariji tip koji je svirao harmoniku. Uopće nije bio nostalgičan, naprosto je jako lijepo svirao. Ostala sam slušati sve dok se nije umorio i prestao.   

Plus Wien Museum na Karlpatzu, taman da utvrdim znanje: Austrija je bila bastion kontrarevolucije, proto-hadezeovsko uporište, Bog i domovina na prvom mjestu! Glavni su borci protiv Napoleona, republike, ateizma i reformacije. Jedini Hrvat kojeg priznaju je Ban Jelačić, ima njegova bista u vojnom muzeju, zato što im je on pomogao skršiti revoluciju 1948. u Mađarskoj. Budala hadezeovska. I u Beču su revolucionari vladali nekoliko mjeseci, dok nije došla vojska i sve potaracala. E onda je Franjo Josip došao na vlast. On bi tu bio nešto kao dobri hadezeovac, umiveni, kao recimo Sanader (prije zatvora, onaj proeuropski).  

Ušla sam u taj povijesni muzej grada Beča jer sam htjela više saznati o tom bečkom komunizmu 1920-1933, ali o tome nije bilo ničega. Ima neka tura Rotte Wien, ali na njemačkome. Mi smo izbrisali sve što je bilo prije 1990, a oni prije su izbrisali sve što je bilo prije 1945, tako da ja ama baš ništa ne znam o hrvatskim ljevičarima prije partizana, htjela sam tu missing link naći zaobilazno, preko Beča.

Danas sam već u krizi identiteta: vuče me da kopam novi vrt u Zagrebu a s druge strane Beč...sve bi odjednom! Kako se to rješava? Šopingom!! Kupila sam si 3 majice u H&M, dvije ljetne jednu zimsku. U six je bilo sniženje pa sam kupila poklone za nećakinje, sve po 2-3 eura.