Hrvatsku ovdje nitko ne spominje. Nismo im bitni. Samo na torpedu u muzeju piše Fiume. Crvena armija, međutim, i dalje ima spomenik

Jučer sam se preforsirala. U jednom danu ući u četiri muzeja, to je kretenizam. Ali tako se složilo, kao, kad ću se opet vratiti u taj kvart, daj sad kad si tu…Belvedere, gornji i donji, pa povijesni muzej, suvremena umjetnost u Quartiru 21…

Na kraju više nisam znala za sebe, sve mi se mantalo. Spustila sam se među žive, do prvog trga, tu je već bio wok kiosk, espresso za 1 euro i ekipa koja se nalakti na hot-dog kiosk i ispija pivo. Vrtila sam se oko sebe ko da mi je mozak iscurio, jednom, dva, tri puta prelazila s ove na drugu stranu i natrag, satima čekajući na semaforima: nikako naći ulaz u U-bahn. Tu je city bajk postaja, a ona je uvijek uz podzemnu…ali nje nema! Od javnog prevoza, snalazim se samo u podzemnoj.

Na kraju sam ušla u taj jedini tramvaj koji je tu prolazio, i jasno, ispostavilo se da sam na 300 metara od civilizacije, od svijeta kojeg odlično poznajem. Planirala sam u Ottakring, balkanski kvart, ali kako su mi se noge oduzimale, išla sam na najlakše rješenje: obala Franca Jozefa! Dakle, ta obala uz Dunavski kanal, to je mjesto najbliže našem načinu života: dolje je riječna obala sa svim onim divotama, a gore, uz U-bahn stejšn, di ulice starog grada izlaze na dunavski kanal, nizbrdo se spuštaju kafići sa stotinama ljudi, a u podnožju je mjesto za široke narodne mase.

Sve se slijeva na Schwedenplatz: ljudi se šeću, dolaze, izlaze, odlaze. Tu je nekoliko velikih kioska: kineski i kebab i hot dog (ono, bečka ulična klasika, frankfurter, pašteta i "Bosna"), u sredini deseci klupa na kojima se može sjediti i uživati s tom hranom ili bez nje, dvije talijanske gelaterije ispred kojih ekipa stoji u redu i čeka na sladoled, taj moj omiljeni Kinez i još jedan kineski restoran sa pravim stolnjacima, pa još jedna tipična bečka birtija sa onim karakterističnim stolnjacima iz sedamdesetih i nenadmašnom gefiltes paprikom...onaj najbolji mogući filing ljeta: sve je živo, sve vrvi od ljudi, a baš nigdje nema gužve ni nervoze.

Glad je već bila tu i naručila sam tempuru i soja salatu: pravovremeno sam, međutim, shvatila da ću sigurno uskoro umrijeti od gladi od toga i ponovo naručila čikn nudle, male. Pametna!!

Dakle, tempura ovdje nije pohano povrće, nego pohani račići, a soja salata su klice soje izvađene iz staklenke. Bljak!! A onda mi je tako invalidnoj trebalo 10 minuta do doma. Moj kvart, oko Unter i Uberviaduktgasse, na granici prvog i trećeg becirka: svaki dan ga otkrijem sve ljepšeg i ljepšeg.

Jučer sam prvi put prošla Radetzky ulicom, najkraćim putem doma: kafić za kojim bi rezala žile da ga vidim u nekom američkom filmu. Skaj namještaj i blistavi metalni šank, crveno-zeleno i oskudno u detaljima, sve u polumraku: prekrasna šankerica, visoka cura duge kose i dva 50+ šta joj se uvaljuju, atmosfera ljetna, prije nego što ćemo se otopiti zajedno s čitavim svijetom.

Pedeset metara prije toga, oštarija kakva bi se našla u dubini Istre, ne znam di još, sve ono netaknuto iz sedamdesetih. Kredom ispisani meniji s nekim germanskim jelima za 5-6 eura. Prije si po takve stvari trebao ići u Beograd, ali i tamo vrlo uspješno iskorjenjuju nostalgiju. Novo, novo, novo!

Muzeji su me totalno iscrpili. Prvo sam išla u vojni muzej, ali zatvoren im je dio o Prvom svjetskom ratu, koji me najviše zanima. Muzej je napravljen u kompleksu Arsenala, valjda austrougarskog vojnog skladišta. Ne možeš vjerovati koliko je to. Prije koju godinu slično me lupilo u Puli, kad sam vidjela da ta luka nije građena po razmjerima koji bi meni bili poznati. Ta austrugarska je bila puno veća od Jugoslavije. Hrvatsku ovdje nitko ne spominje, mi smo ništa.

Materijale o muzeju daju na 9 jezika, ali ne i na hrvatskome. Ili srpskom, baš me briga. Piše ti "Fiume" na torpedu, i to je to. Najviše me se dojmila slika bitke kod Jajca 1898, kad je Austrija okupirala Bosnu. I džip u kojem su se vozili saveznici i Rusi nakon 1945. Doslovno je u patroli bio po jedan Englez, Francuz, Rus i Amer.

Onaj tramvaj od Belvedera me na putu prema civilizaciji proveo preko trga sa spomenikom Crvenoj armiji!!! E to ste morali vidjeti! Sličan takav sam vidila samo u Sofiji, ne sjećam se imaju li ga uopće još i u Petrogradu, ali Beč ga još uvijek ima. Ludo! Pa ni u socijalističkoj Jugoslaviji ti skoro nigdje nemaš u centru grada spomenik ni partizanima, a kamoli Rusima!

To je dakle neka ogromna kolonada preko koje je dugački natpis na ćirilici, a u sredini se ističe visoki socrealistički spomenik iz udžbenika. Sa sto kilometara ti je jasno da to može biti samo i jedino spomenik Crvenoj Armiji.

Oni tu u čitavom Beču nemaju pet normalnih zgrada iz pedesetih i šezdesetih, sve im je u stilu mocart-kugli, ali su ostavili te Ruse! Moram se vratiti uživati u tome, jer jučer se od šoka nisam sjetila da u tramvaju moram pozvonit za otvaranje vrata.

Mislila sam da sam se ubila toliko da danas neću htjeti ništa, ali već me vuče dalje. Ali kud? Karta za sve prevoze (15 eura, sedam dana) traje mi do nedjelje, tako da bi sad trebala obilaziti ta mjesta dokle ne mogu doći samo biciklom. Idem ja do Alte Donau, još se nadam da ću se okupati!!