U Beču su hoh i vašari: gužva, masa ljudi i mirisa, svi jedu i piju, ali umjesto Rozge i Grdovića, ti tu čuješ i vidiš na ekranu filharmoničare

U Beču možete na kioscima posvuda dobit kruh i paštetu, 2,5 eura. Kao u Beogradu, pun je centar tih hot dog kioskića sa kebabima, kobasicama i börecima. Jeftino i većinom ukusno. Danas sam u vrijeme ručka zbilja bila u lirskom raspoloženju. Dakle, sjedim na travi pored ulaza u Kunsthistoriche muzej, onaj na Ringu, preko puta kojeg je pljunuto isti Prirodoznanstveni muzej, sa kolonadama, konjima, lavovima, i mislim se: evo draga, otplatila si kredit austrijskoj banci, kredit u švicarcima, i sad si možeš priušiti svoj prvi godišnji u inozemstvu! Pa sa slašću smažem šparovu sardinu, onu robna marka, 0,99 eura.

Operacija jedenja sardine na javnom mjestu je nešto zahtjevnija, jer zahtijeva odlijevanje viška ulja a da se ne isprolivaš. Tako za svaki obrok pročitam novi tekst iz njemačkih novina: danas sam saznala sve o Rahelinim perikama, ona je naime Židovka, ortodoksna, a one se obriju kad se udaju.

 Na izlazu iz parka vidim čitavu čitabu kućnog reda, ali baš me briga, samo na njemačkom! Sigurno piše: ne smiju se jesti sardine na travi, ni prolijevati ulje, jer bi neko drugi mogao sjesti na to mjesto.

Ali bitno da smo se mi riješili Austrije tamnice naroda: najprije ti njima dadeš jedno 10 - 15.000 eura na ime kamata i naknada za kredit, a onda oni tebi milostivo dopuste da u hladu njihovih građevina smažeš svoje sardine za euro. Pošto nije zdravo jesti jednoličnu hranu, za drugi obrok sam si ponijela druge, Corso Sardinen, prve su bile zelene, ove u crvenom omotu. Uopće nisam skužila da lijepo piše Erzeugt in Kroatien, Postira Brač. Jeftinije su i od najjeftinijih, 0,79 eura.

To sam jela u pauzi između dva muzeja te nakon. Stalno me lupa socijala. Na primjer: bilo danas jedno umjetničko djelo u Mumoku, frajer pozvao frendove na večeru, nek svak donese svoj tanjur i beštek. A kad su završili, sve šta je bilo na stolu on je zalijepio, uključujući opuške.

I sad sve to visi na zidu galerije. I od svih mogućih umjetničkih doživljaja, ja razmišljam samo o tome kako je stol ogroman i kako ne znam ni jedan stan od mojih prijateljica di bi taj stol mogao stati. Ti umjetnici i ne htijući šalju socijalne poruke.

A najluđa socijalna poruka mi je bila da sam presiromašna i za komuniste. Naime, ima se neka radionica, "Karl Marx in Berg", vidila sam plakat u podzemnoj: bradati Marx vodi klince na izlet u brdo. Pa piše kako će predavati o tome je li Lenjin kriv za Staljina, o Rozi Luksemburg i Orvellu u Španjolskom građanskom ratu. Cijena? Sitnica: 25 eura!!!

Ljevičarenje mi je ionako prisjelo: išla sam u kino, Baader Meinhof Komplex, 9 eura!!!!! Malo Votiv kino, s imidžem zagrebačkog kina Europa, slavi 100 godina, i isto preko ljeta prikazuje najveće hitove. Ali dvorana nije ni upola lijepa kao od kina Europe, to je neka sporedna dvoranica, bilo je pet ljudi, e to je isto ko u Zagrebu. 9 eura!!!!! Koliko im onda košta multipleks, 25?

Kad sam izašla iz kina bila sam uvjerena da je režiser sve pomiješao. Nije to bilo tako!! Kad se vratim doma morat ću ga ipak pogledat s titlovima, čini mi se :)

Navečer sam ipak smazala Bosnu. Nisam mogla odolit. Sa malo curryja i puno senfa, na štandu uz podzemnu na Steimrl. Kako se već zove plac, tamo di je ona Palača pravde koju su zapalili kad su banke propale 1934. godine. Kobasica je izvrsna, bolja nego kranjske na Cvjetnom, ali veze nema s Bosnom i bosanskim sudžukama. 3.5 eura, euro više od frankfurter i wiener kobasice.

Petsto metara iznad toga je Ratthaus, i tu sam prvi put imala naznake socijalne fobije: nakon izlaska iz kina išla sam malo prošetati do tamo, pred tim Rathausom je Music Film Festival, besplatan upad, svaku večer puštaju nešto, od Cindy Lauper do Mozarta. većinom klasika. Večeras je bio Brückner, neka simfonija, glavno da nije opera! Baš me zanimalo, ali kad sam došla pred tu ogromnu zagradu gradske vijećnice i sjela, shvatila sam da je zvuk loš, zbilja ko s TV-a. Mislim izaći, tu je negdje podzemna: a tamo pravi vašar, sa milijun štandova sa pićem i hranom, štekat do štekata.

Fora je u tome da je to hoh vašar: gužva, masa ljudi i mirisa, svi jedu i piju, ali umjesto Rozge i Grdovića, ti ovdje čuješ i u svakom trenutku i vidiš na ogromnom ekranu filharmoničare, lete frakovi i interijeri sa zlatnim anđelčićima, a i štandovi su ušminkani, i cijene na njima. Npr tamo di ja gledam Kinez košta 5-6 eura, ovdje je od 9 nadalje, hamburger 6 eura itd.  Za mene su cijene bile abnormalne, ali ekipa je jela i tamo u gledalištu. Iz pravih tanjura, ne papirnatih. Bijelih dizajnerskih. I čudim se ja i zvjeram oko sebe, a odjednom dvojica Azijata snimatelj i novinar, kinezi, korejci ili tako nešto, novinar je obučen kao da je upravo došao iz Bruce Lee filma, neka traka u glavi, kimono ili šta već.

I snimaju, ovaj maše rukama, tumači gledateljima taj čudni svijet oko sebe...a treći tip upravo piše flomasterom nešto na papir: piše kineska slova! Prvi put vidim da neko piše kineska slova, i sebi ne mogu doći šta rade kineska slova pred Ratthausom, dok se iz lošeg razglasa razlijevaju tragovi simfonijskog orkestra.

Iz kuće ne izlazim bez litre i pol vode, i litre kave. Jedan dan nisam imala dovoljno vode: 4 eura, drugi mi pofalilo kave: 8 eura, skupa s apfelštrudelom (epizoda Freud, Landtman Cafe).

Pičim po gradu s ruksakom, u ruksaku sve što čovjeku treba: svakako bar jedna knjiga koju ne stignem ni otvoriti, jastuk za udobnije sjedenje pred znamenitostima. Sad mi je već lakše otkako sam skužila dva mjesta u gradu di se voda može natočiti, sasvim besplatno, pa mi je dosta nositi pola litre vode. Dućana nećeš vidjeti, ako hoćeš nešto kupiti, kupi to unaprijed za par dana pa nosi sa sobom.

Ovo je prvi put u životu da nemam ni kartu grada. Imam, onu u vodiču kojeg sam u zagrebu platila 160 kuna, ali uvijek bi si ja još kupila 2-3 mape, volim ih imati. Ne sad: ovdje ništa ne košta manje od 7 eura.  Svejedno se ne osjećam siromašno, samo sam upala u drugi mod. Ako nešto želiš, drugoga se moraš odreći. Važno je da sam tu: u Beču, u Europi. Spremila sam 9 eura za Hannah Arendt, film Margarete Von Trotta koji nisam vidila u Zagrebu jer se prikazivao u krivo vrijeme. Razlika je u tome što kad gledaš te filmove u Zagrebu, a ovo su njemački filmovi, stalno imaš osjećaj da si izoliran i da s distance pokušavaš shvatiti nešto što ipak pripada drugom prostoru.

E sad sam ja tu, na licu mjesta. Nisam ništa pametnija nego u Zagrebu, samo je osjećaj drugačiji. Vjerojatno nekom drugom za to ne bi bilo potrebno da se mrdne iz Zagreba. Ja sam morala doći tu da shvatim da ipak mogu biti dio svijeta, da mogu sudjelovati. To je to selo u glavi: stalno trčiš za mjestom zbivanja, nikako se riješiti tog osjećaja da zaostaješ, da si izoliran.

Gotovo je sa skupim putovanjima, uživanjima u finim restoranima, sad smo na tirolskoj! Moj davni ručak u Beogradu s pogledom na Zdravka Čolića: 200 kuna, bez predjela i deserta, s kavom kao jedinim pićem. Predivno, na bedemima, iznad ušća Save u Dunav. Bilo bi zanimljivo sada čitati di se danas u Bosni jedu pastrve, di janjetina, a di pečena teletina. Di su najbolji mišići u kajmaku, kamo treba na begovu čorbu, a di na sitni ćevap. U Srbiji sam većinom volila kuvano, jer ti je na svakom kantunu najjednostavnije uzet vešalicu ili pileće belo, za 15-20 kuna. S tim da si baš ukurcu ako te u Srbiji uhvati želja za tirolskom. Oni prave salame od nečega što ne hoda, to je užas. U Bosni bar uvijek imaš Poli, u Srbiji ni to.