Gottfried Helnwein, rođen je u Beču, ali danas živi negdje između Irske i LA, svakako što dalje od Austrije. Slika tip zlostavljanje djece, u sve većim i većim formatima

Sinoć kad sam stajala na Franzensbrucku, bljeskao mi je strobo-lajt u mozgu: znate ono kad ste u disku, pa kad plešeš malo te ima pa nema? Jedna mi polovica mozga kaže da je to moje, blisko, a druga se buni, tjera taj doživljaj od sebe, želi ga staviti u ladicu "strane zemlje". Kako može, ako ti je tako lijepo, to biti mjesto izvan Bosne i Srbije, izvan prostora gdje se priča BHS, bosansko-hrvatsko-srpski? Toliko lijepo da se osjećaš kao da si oduvijek tu i da ti oduvijek pripada, ta rijeka, mostovi, svjetla, nebo. Ona ekipa koja lagano ispija pivo u polumraku na obali. Ali danas sam već prošvikala! Čak su mi i austrougari bili fajn!!!!

Ušla sam konačno u Albertinu (na presicu!! mi novinari smo povlašteni, imamo besplatan upad), imali su neki event pa nije bio otvoren taj dio sa kraljevskim odajama, a onda sam nekako skužila da se ipak može provući ispod špage. Recimo, taj Ovalni salon ima fenomenalne zelene tapete sa smeđim ružicama, pa onda ima jedna pink dvorana, mrak, kristalni lusteri su ko da ih je Philip Stark nedavno izmislio, i tako. Uopće nije strašno!!! Zamislite kako bi se samo mojoj mami svidilo :) To sam na dva mjesta vidjela konjsku balegu na kaldrmi i odmah se osjećam bolje.

Nedavno sam se oduševila s Ayn Rand, američkom književnicom koja je postala idol libertijancima, ekstremnim zagovornicima liberalnog kapitalizma, protivnicima sindikata, radničkih prava i svega što umanjuje profit. E ta žena je napisala roman o genijalnom arhitektu koji ne jebe pet posto ukrase, kič itd, a kao najveće zlo opisala te jadnike koji slijede ukus bogataša i miksaju dorsko-jonske stupove, krilate lavove i zlatne anđelčiće, barok, renesansu i rokoko sa Akropolom i Rimom. Ona je tu knjigu napisala 30-i neke, nakon što je pobjegla odakle? Iz Beča. E danas sam stala pred zgradom koja ju je sigurno natjerala na te tisuće stranica.

Ne možeš vjerovat da je nešto tako ogavno ikad napravljeno, ogromna zgradurina koja na sebi ima ama baš sve što možeš zamisliti iz tog repertoara, fali još samo da te vatrene kočije na krovu zgrade (po 1 za svaku stranu svijeta) na sebi nose piramidu, na piramidi sfingu a na sfingi Miki Mausa. A ekipa snima, slika, snima...ludo! Danci se posebno ponose što je zgradu projektirao njihov arhitekt, neki Hansen, pola je njegovih zgrada na Ringu.

U Albertini sam došla na svoje. Znala sam! Prva izložba, gledam slike, tip je iz Štajerske. Sve neka apstrakcija, razne boje, veliki formati. Kažem, jadan, baš je u kurcu, (jasno kad je iz Štajerske) uopće ne može izaći iz njega. A glavna izložba je također meni sasvim nepoznati tip, čitav grad izlijepljen plakatima. Ajde.

Čim sam ušla, odvalilo me. Jesam li ga već negdje vidjela? Nije isključeno, sasvim moguće. Ko da me neko šakom u glavu. Tip crta šetogodišnje djevojčice sa zavojima, šestogodišnje djevojčice koje krvare, u modricama, izubijane. Gottfried Helnwein, 1948. godište, rođen u Beču. Danas živi negdje između Irske i LA, svakako što dalje od Austrije. Slika tip zlostavljanje djece, u sve većim i većim formatima. Na jednoj je slici nacrtao dijete sa žlicom u ruci, umrljanog lica, kako mu je glava pala u čokolino pred njim. Gledaš i nije ti jasno jel to dijete spava, il je mrtvo? Nevjerojatno nešto.

Prateći tekst ti kaže kako je sliku naslikao potaknut intervjuom uglednog bečkog psihijatra, koji je objašnjavao kako su u vrijeme nacizma doduše usmrćivali deformiranu djecu, ali ipak, nisu to radili smrtonosnim injekcijama, da ih boli, nego bi djeci dali zatrovanu hranu. Helnwein je onda naslikao to i poslao u tjednik Profil s porukom di se zahvaljuje profesoru doktoru, povodom godine djeteta, što je bio tako dobar prema djeci pa ih nije ubio injekcijom, nego im je zatrovao hranu. I zamislite, onda su doktora izbacili iz SDP-a!!!!! U SDP-u je bio!!!!! SPO sa točkicama na O.

Pišem to jer većinu vremena prolazim tim muzejima ko klada, niš ja to ne kužim. Onaj Pikaso recimo, nema jedne stvari za koju bi ja rekla da mi nešto znači. 99,9 posto klasike mi je isto tako. Zabavnije mi je gledati ljude kako pomno bulje u slike, nego same slike. Ali taj Helnwein…za mene Austrija već dugo nije dosadna zemlja, to je zemlja di žive ljudi koji misle i mrdaju se, pokušavaju shvatiti svijet, a svijet im uključuje i nas i Balkan i rat. Pritom imaju para pa su u stanju platiti svojim ljudima da pišu, slikaju, snimaju filmove. Rade dobre stvari.

Za sutra sam navila sat i idem u MUMOK!! To je najvažniji muzej, moderna umjetnost. Baš me zanima! Neću ništa viditi ako ću kao danas ući u muzej u 2 - to znači da taj dan ništa drugo ne stignem. Večeras sam bila u kinu, na Karlsplatzu: ima se luda crkva, zbilja luda, naprave kopiju rimske crkve Svetog Petra, a onda ispred nje nakelje dva ogromna stupa, sa raznim ukrasima! To ko da su se napušavali kad su crtali. Ee, znate da je Freud pisao znanstvene radove o korisnosti kokaina? E, a ispred te crkve je napravljeno jezero, a uz jezero je kino. Veliko platno, stolice. Film neke Njemice sa engleskim titlovima, okej.

Kino pod zvijezdama se zove. Kino am Sterne. Zbog nečega sam došla satima prije, nisam imala šta više radit u gradu, sjedim ja i čitam kao i toliki drugi oko mene, ljudi puše, piju, jedu...iza su štandovi s pivom. I evo službeni početak, i sad voditeljica kaže da je pušenje zabranjeno. Verboten, ponovi ona, a ekipa plješće!!!! Ludo. Pokupila sam tu neke novine, posvećene manjinama, i jasno, pola redakcije su naši.

Žvačem sendvič sa parizerom (extrawurst+paradajz) u Burgparku i kako moram čitat dok jedem, čitam intervju s Frenkijem, onim bosanskim reperom. I sve kužim, jednostavno je pisano, tip kaže kako mu je to već 15. nastup u Beču, sad je došao na poziv hip hop ekipe, ne mora nastupati po narodnjačkim šupama. A neki dan sam slikala poziv na zabavu, nažalost prošlu, sa balkaniše specijaliteten, di sudjeluju trumpeters Trubači, Hor 29. novembar i kao zvijezda neki Mišo Šišić. A do Ottakringa nisam još stigla!