U parkovima je sve zabranjeno, a na stolovima kafića upozorenje gostima da budu tihi. Golubove u Beču smatraju krilatim štakorima i kažnjivo ih je hraniti

Danas je bilo skroz ludo! Išla sam do tog Karl Marx Hofa, da mu Karl Marks jebo mater, sunčanicu sam dobila! To je kao da bicikliraš do Zaprešića, sve po Ilici. Jedino šta sam se pametno sjetila ići u nedjelju, kad nema prometa. Sve je bilo prazno, a ta Helingerstadterstrasse kojom sam pičila je sva raskopana. Još na početku sam mislila da sam ga našla, ali jok, piše Swoboda Hof, a ne Karl Marx! Ajmo dalje. Dakle nakon sloma Austrougarske 1918. neko vrijeme su Austrijom vladali socijalisti i oni su izgradili niz stambenih zgrada za radnike između 1927 i 30 i neke, i to je kao prvi primjer u svijetu.

Prvo sam ušla u tu prvu, odmah na početku te jako duge ulice: čim uđeš u unutrašnje dvorište na sve strane te udaraju natpisi Verboten!! Slovima i slikama: zabranjeno igrat nogomet, zabranjeno vozit bicikl, zabranjeno rolati i još nešto? Skejtati. Roštiljanje nije zabranjeno, to kod njih ionako niko ne radi. Izgleda, fašizam je tu na snazi i kod socijalista.

Ali nije tako samo u socijalističkim zgradama. jučer sam šetala tim lijepim uličicama u centru oko Judenplatza (Jasenovac, Brčko i Šabac, logori tu navedeni ruku pod ruku sa Auschwitzom i Bergen Belsenom, kao mjesta di je stradalo 65.000 židova iz Austrije, većina tj tri četvrtine ih je uspjelo pobjeći), na svakom stolu kafića pišu upozorenja gostima da budu tihi. Ludo! Toga se ni moja mati ne bi sitila!!!  

U tim dvorištima nije zabranjeno ni igrati na balote ni kartati ni klofrati tepihe, samo nema ni boćališta ni prečki za tepihe, ničega, tu i tamo koja klupa na suncu, i zaključano dječje igralište. Ali je sve lijepo i uredno, nema kod njih štakornjaka (ili bože sačuvaj da neko zagradi lođu).  

Već lipsavam po najvećem suncu, tu ni hlad ne spašava, kad vidim još jedan Hof. uđem unutra, a ono nešto ogromno! Unutrašnje dvorište je baš ogromno, ne možeš to prepješačiti, sve uređeno sa ukusnim zelenilom, ali isto teško ćeš se ti tu nešto družiti. Samo sam pod jednim stablom vidila kako u travi sjedi neka obojena obitelj, valjda i oni u strahu da bi ih austrijska policija mogla uhapsiti jer krše neki kućni red po kojem ne smiješ ni postojati, a kamoli se družiti na javnoj površini. Tu nije pisalo da je bicikla zabranjena, pa sam odlučila s biciklom na drugu stranu, da obiđem zgradu.

Vozila sam se i vozila, ali došla sam samo do glavnog ulaza u zgradu, odmah preko puta Banhof Ost. "Ist das Karl Marks Hof?", pitam sijedog tipa, za kojeg sam procijenila da bi mogao znati. Ja, odgovara. Malo mućnem glavom i vidi, pa gore piše: Karl Marx Hof. Imaju spomen ploču ubijenima koji su se u toj zgradi borili za vrijeme građanskog rata 1934, baš su tu pucali. I spomen ploču za 66 židova odvedenih iz te kuće u logore.   

Preumorna, odustala sam od toga da obiđem čitavu zgradu: tek sam maloprije na wikipediji pročitala da je to najduža zgrada na svijetu, 1100 metara, 4 tramvajske stanice. Stanovi su veličine 36-60 kvadratnih metara, pravi socijalistički.  

Uglavnom, to je bio divan dan! Samo sam se vozila na bajku. Otkrila sam da živim u fenomenalnom kvartu, na početku ulice, na Radetzky placu imam atraktivnu oleander terasu, prekrasan birc, a navečer kad sam se vraćala vidim prekoputa još ugodniji birc, sve u polumraku, s ekipom koja lagano i opušteno ispija piva. Tu mi je odmah pri ruci i bajk stejšn, ali je navečer bila prepuna pa sam morala sve okolo i okolo...preko mosta, preko vode do slobode, a preko mosta su neboderi sa lajt showom, splavovi i kafići na obali. Ništa masovno, ništa naporno, a svega ima. Cure sjede na betonu uz rub obale i piju pivo.   

Ujutro sam totalno odvalila na obalu Dunavskog kanala, vozila sam se Kejom Franca Jozefa do kraja svijeta, tj do nebodera ORF-a, Der Standarda i ostalih redakcija, di se obala odjednom spaja sa širokom bučnom cestom, kao recimo kod nebodera Vjesnika u Zagrebu. Imaš par velikih brodova-splavi ko na Dunavu u Beogradu, ko ispred Hotela Jugoslavije, a na jednom od njih pravi pravcati veliki bazen!!! Na suprotnoj strani su sunčališta, kokteli i ležaljke.

Nije to samo na obali. Šta radi ekipa u Parku Sigmunda Freuda, nasuprot Votiv Kirche? Sunča se na ležaljkama. Na jednom mjestu uz kej po grafitima i masu velikih drvenih stolova zaključila sam da je to navečer njihov Krivi put ili Spunk.   

Uglavnom taj kej je super za bicikle jer pješaka uopće nema, a kamoli opasnih luđaka na rolama. Otkrila sam tajnu zašto nema manijaka sa pasima: širom grada su specijalni parkovi za pse, ograđeni, sa klupama za vlasnike, i na ulazu u većinu parkova i igrališta piše lijepo Hund Verboten, a tamo u Karl Marxu je zabranjeno i hraniti golubove, nacrtan je užasan krilati štakor i prekrižen: ako hranite Trauben, hranite i štakore! Propisana je i novčana kazna. Na skoro svakom izlazu iz podzemne sam to vidila.   

Za bicikliste je dobro, ali ipak ne tako dobro kao u Nizozemskoj. Ima staza, dosta, ali odjednom nestaju kao u Zagrebu. Trebala bi kupiti biciklističku kartu, ovako je prilično komplicirano tražiti di možeš proći. Najteži je dio naći stanicu di ćeš vratiti biciklu, jer uvijek idem u dio grada koji ne znam. Ne plaćaš prvi sat vremena, pa nađi ti stanicu u sat vremena! Bicikli su obično uz stanice podzemne željeznice, ali ih ne nađeš svaki put, nije ih lako uočiti. Ili ih nađeš, a sva mjesta puna, kao meni večeras na Radetzky platzu, pa sam morala sve okolo još pet šest kilometara. Zato treba imati smartphone i skinuti aplikaciju City Bike Wien, koja ti pokaže di imaš slobodnih mjesta.   

Predvečer sam sjela na obalu, u jedan starinski pajzl, vani na štekat. Oni tamnozeleni stolnjaci, željezno plastične stolice, sjećate se toga s kraja sedamdesetih? Jela sam wiener, 7,50, na akciji su bili Tschevapcici sa pommesfritesom, zwiebelom i salaten. Vrlo ugodno mjesto. Općenito sam danas naletila na x ugodnih mjesta, trgiće koji sliče na naš Cvjetni prije preuređenja, i nijednom mi nisu smrdili konji! Zato što nisam nijednom prešla Ring, vozila sam se izvan užeg središta. Inače, ja volim miris konjskih govana. Na asfaltu, ili još bolje na kaldrmi. To je miris mog djetinjstva, jer su onda još ljudi išli u polje s konjima i mazgama. Ali ovakav smrad ne podnosim, s jadnim konjima koji čitavo vrijeme nose svoja govna za sobom u tim željeznim tuljcima.   

U svakom slučaju, Beč je puno zanimljiviji kad se makneš od centra, turista i Armanijevih dućana!  Dan je prekratak, to je problem :)