Prije nego odem, odlučila sam vidjeti bivše sjedište SS-a, Topography of Terror, a onda se malo baviti modernom arhitekturom, čitaj dućanima. Nevjerojatno je kakvih zgrada ovdje ima, to je poezija!    

Bivše sjedište SS-a i Gestapa pretvoreno je u impresivan memorijalni blok u blizini Check point Charliea, mislila sam da ću sate tu provesti. No brzo nakon ulaska sam shvatila: ne, dosta! Dosta mi je više muke i patnje, nacizma i logora, idem dalje! Umjesto patnje i razmišljanja o sudbini svijeta, odlučila sam dan posvetiti šopingu, po savjetima iz svog Vodiča. Kaže, svakako na Potsdamer platz. koji me ionako fascinira svojim novim neboderima, fenomenalno mi je to, ta luda moderna arhitektura. Nabasala sam na Alte Potsdamer Strasse i odlučila prvo jesti. to je ugodna malo prometna ulica sa brdom kafića i restorana između staklenih nebodera. Izaberem onaj koji je izgledao najotrcaniji: hvalili su se da serviraju izvornu njemačku kuhinju, s tradicijom od 100 godina, i sa 100 vrste piva. Pa naručim kavu, jasno.  

Skupim ja hrabrosti i odlučno - tko ne riskira, ne profitira! - zamolim konobaricu da mi donese ono prvo s dnevne liste. Samo to nisam znala šta je, sve ostalo sam razumila: neću kanelone, neću pola pileta s pomfrijem i salatom iako je euro jeftiniji (5.90 umjesto 6.90 koliko je koštalo ovo moje). Dobro je što je skuplje, a u nazivu nema ništa što bi asociralo na knedle, knedličke, nudle, ćufte, kofte i slično. Doduše, što točno piše, to ne znam jer je naravno opet na glagoljici napisano, ali sam zamolila konobaricu da mi kaže i jasno se čulo ono "švajn".   

Nakon jedno 45 minuta dobila sam šta? Pečeni buncek! O-dvrat-no!! Jel vi to možete zamisliti kako to izgleda na tanjuru, ljudi prolaze a vi dobili tu neku gromadu masnu?? Da vam ne kažem da je toplomjer na susjednoj zgradi pokazivao 32 stupnja. Kako to smrdi, taj odojak, fuuuuuuuuj! Sreća da sam uz to dobila salatu od kiselog kupusa i malo kruha, jer bi inače izvršila samoubojstvo na licu mjesta. Sreća moja da nikog ne znam u Berlinu!! Ono, sjediš u Bogovićevoj i konobar ti donese pečeni buncek!!!  

Nakon toga sam si duševne boli liječila u šoping centru Arkade. Kupila sam ljetnu torbu Mandarina Duck. Ne, nisam luđakinja kao nekad da bi kupila torbu za 2000 kuna, ali imali su 30 posto sniženja, ovo je prošlogodišnji sintetički model. Ja se odlučim uzeti torbu, i prodavačica ode u spremište po zapakirani komad. No cijena nije bila baš ista i ja se pobunim. Ali to vam je ipak jeftinije od prve cijene, pokuša ona mene uvjeriti (sve na njemačkom). Stvarno ne znam kako mi je to palo napamet, ali ja naprosto izvadim torbu iz navlake, i ispostavi se da to uopće nije moja torba, nego torbica za kozmetiku od istog materijala. Nevjerojatno! Pokušala mi je uvaliti. Sasvim ljubazno sam joj se zahvalila i izašla vani sa svojom torbom od 49 eura.   

Velika sreća što je u vodiču pisalo da se svakako mora viditi Sony centar na Potsdameru: to je doista fenomenalno glede arhitekture, a usput ima široku klupu u hladu oko fontane, tako da sam skinula cipele, digla noge i malo se odmorila u najtoplijem dijelu dana.   

Jučer sam malo razgovarala sa svojom stanodavkom, 30-godišnjom zubaricom. Objasnila mi je zašto je sve u Berlinu jeftino, jer su tu i plaće niže nego u ostatku Njemačke. Studirala je u Kolnu, tamo je sve za trećinu skuplje. Rastu najamnine, ali samo za nove stanare, stari su zaštićeni ugovorom. Ona živi s dečkom, a iznad njih tip na socijali živi sam u ovakvom stanu: a to je za hrvatske pojmove golem stan s kuhinjom, dnevnim boravkom i dvije velike spavaće sobe. Teško to shvaćam, to znači da je onako kako ste potpisali, ako ste potpisali najamninu od 300 eura ona je 300, bez obzira što druge rastu na 1000. Da, ali kod nas te onda gazda natjera da potpišeš novi ugovor...zato što sud ne funkcionira i ti ne vjeruješ ni u ugovor ni u potpis, ništa.   

Ogroman pritisak na cijene dogodio se u zadnje dvije godine, kaže ona, jer je baš u tom razdoblju došlo do erupcije broja turista.  Oni su iz Izraela došli tu studirati jer je za Židove u Njemačkoj besplatno. U Njemačkoj su privremeno, još ne zna do kada. Njoj se Izrael ne sviđa nikako. Pa zašto, čudim se. I sad ona bla bla, bučno je, gužva, ovo ono, i kaže pretjerana korupcija. "Ar ju toking tu mi??", dignem ja obrve. Aj em from kroejša. Ali naš je bivši premijer u zatvoru, kaže ona. "Ar ju toking tu mi??!", odgovaram ja.   

Jučer sam preživila 30 i nešto stupnjeva, totalno je ljeto. Zbog demonstracija u Oranienstrasse bus me sinoć odveo skroz na drugu stranu, pa sam se vraćala pješke, još od početka tj kraja Oranienstrasse do doma. Sve je puno ljudi koji piju i pričaju, skroz kul. Nevjerojatno mi je da stol do stola stoje kafići i dućani sa pićima. Nema razlike, isti su stolovi i pred većinom kafića. A svi su opušteni i kul, nisam vidila pijanca uopće. U cik zore, vidila sam jednom kad sam se greškom probudila, negdje iza 5 krenu čistiti ulice i pločnike, tako da ujutro ništa ne primijetiš.   

Kafića ima fenomenalnih. Naprimjer: iznutra su istukli svu farbu, dok nisu došli do cigli, pa je zid od golih cigli, i onda tu postavili kauče i fotelje ko fol starinske, u onim kompliciranim vitičastim dezenima, sa ciglastog stropa vise lusteri ali svi su jako prigušeni. I onda sve to od vrha do dna ostakljeno prema vani. mrak. To tako izgleda da želiš tamo sjesti i sjediti pet sati.   

Ovo je svakako bio vrhunac mog Berlina: Buchnerov Woyzeck, opet u Deutsche Theateru, u režiji preslavnoga Roberta Wilsona sa muzikom Toma Waitsa i bendom koji je čitavo vrijeme uživo svirao. Uživo!! To je bilo baš mrak, glumci odlični. Čak sam i titlove vidila :)) Doduše, puno mi je pomoglo što sam ovih dana pročitala tu dramu, jer kao uvijek kad ima puno pjevanja, na kraju zaboraviš o čemu se radi.