Prijevod u kazalištu vidljiv je tek od 5. reda pa je glupo kupovati najskuplje prve redove, a kod naručivanja hrane treba imati rječnik ili naučiti unaprijed kako se što zove

Kakav zajeb....Znate onu moju dramatiku s kartama za predstavu koje koštaju 50 eura? E, to je bilo večeras! odem ja sva hepi tamo u Deutsches Theater, imam lijepo sjedalo u drugom redu, „Priče iz Bečke šume“, Odona Von Horvatha. Mislim se kako sam pametna što sam platila najskuplju kartu i sjela napred, tamo gdje najbolje vidim i najviše uživam. DT je kao HNK ali duplo manje i ne toliko kičasto: znači ima sve, i crveni parter i zlatne balkone, ali bez onih cvjetića i listića, anđelčića i trubica. Kao HNK znači da oni u petom redu ne vide više ništa, moraš biti skroz naprijed da nešto vidiš. I sve pet, počinje lijepo, s bečkim valcerom, bla bla....al di je titil? Popizdila sam. Totalno. Da jebo pas Nijemcima, dala sam 50 eura jer su obećali engleski titl, kakav je ovo lažljivi Balkan?!?  

Riječ ne razumijem, jer pisac je prepametan da bi napisao predstavu sa "bite šen i danke šen, gute naht, filajht vifil" i s još nekoliko onih riječi koje ja znam. A one koje koristi ne znam. Nisam ja vesla sisala, u Zagrebu sam tražila dramu da je opet pročitam, i po antikvarijatima i u knjižnici ("dođite u ponedjeljak, subotom nam ne radi spremište"), a iz nekog ludog razloga Priče iz Bečke šume imaju samo u jednoj od 5-6 knjižnica koje obilazim.  

Završi predstava i ja sva bijesna jurim vani. Sve je puno turista, par redova iza mene sjedio luđak s ruksakom, u majici bez rukava i sa šiltericom koju cijelo vrijeme nije skinuo. Vidim Japanku, bila je upala kod nas tražeći svoje sjedalo, pa su joj moji susjedi objasnili da treba ići na balkon. Pitam je je li očekivala da će predstava imati engleski titil? Pa imala je, odgovori mi Japanka začuđeno. Kako molim??? Di je imala? Na kraju je ispalo da je imala titl meni iznad glave, i da su se najbolje i najskuplje karte pokazale kao, hm, promašaj.   

Slika 2: sjedim u podzemnoj na stanici, čekam svoj vlak. Do mene sjedi stariji bračni par, mršte se i proučavaju kartu. "Kako da nađemo onaj bus 100, on vozi sve naokolo, samo da njega nađemo", čujem ja. I traje to i traje, uporno proučavaju kartu. Ustajem i obraćam se starcima sa smiješkom "Trebate pomoć?" - Enšuldigen?- zbunjeno me upita stari. - Iskjuz mi - kažem ja i zbrišem, crvena od srama od uha do uha.  Kako su tamo klupe duple, za ovaj i onaj pravac, vjerojatno je iza mene sjedio neki drugi par našeg govornog područja ;)  

Krenulo me čim sam izašla u grad. Naumila sam otići do dva muzeja u Charlottenburgu, odmah uz dvorac Charlottenburg. Tramvaj je zbog nečeg skratio rutu, i stane taman na Wittenbergplatz: tu sam izašla još prvih dana, to je stanica di počinju dućani, šopinzi, stanica prije Kaiser Wilhelm crkve, one polusrušene u ratu, a crkva je stanicu prije početka Kudamma sa kilometarskim dućanima. Vodič kaže da je taj dio bio centar Zapadnog Berlina, a svakako izgleda onako kako smo mi navikli gledati centar grada: dućani, dućani, dućani, kafić, restoran, dućani, kafić, slastičarna. Civilizacija. Vidim da su usred tog trga napravili sajam, sve kao na Dolcu, ajmo viditi! Dakle: prodavali su voćke i povrćke, nekakve specijalitete, sireve, pa ruski štand sa peljmenima i blinima, pa brdo suknji i marama iz Istambula...bilo je više kioskića sa hranom, i ja kažem zašto ne?   

Odlučim se za juhu, danima jedem loše. Evo, po 3,5 eura juhe, a zbilja je slatko, na one jeftine Bauhaus klupe i stolove stavili su kockaste bijelo plave stoljnjake i jastuke, pa cvijeće i svašta nešto, baš slatko! Sve je to ispod suncobrana, a sve skupa izgleda kao bilo koji plac. Sve su to bijeli ljudi, to je centar grada, tu se ne pušta imigraciju. Mogla sam birati oću li erbsensupe ili linsensupe - tu linsen sam jela kod Rudi Dučkea u Tazu i baš je bila okej, juha od leće. Ajmo probati tu erbsen supe! Tu su starac, sav se trese, i mlađa drastično našminkana žena sa narančasto-pink dugim noktima, i starac ti drhtavim rukama doda tanjur toga nečega. Oni stoje na auto-prikolici, na prikolici je montiran ogroman kazan. Kako je tip star, gledaš jel to možda vojna kuhinja iz Drugog svjetskog rata.   

U startu je izgledalo bljakasto, zelena gusta tvorevina. Ispostavilo se da je erbsensupe juha od graška i da je ovaj par izrazito netalentiran za kuhanje. Svašta sam pokušavala: prvo malo octa balsamica, onda sam se sjetila pa izvadila vodu iz ruksaka i natopila juhu, jer je od višednevnog podgrijavanja bila tako vruća da se nije dala ohladiti...a fora je da ti juhu dadu u kartonskom tanjuru, kartonskom!! Unutra je narezana neka smrdljiva kobasica (vrlo je rizično jesti u Njemačkoj, već sam vam rekla). Na kraju sam ovoj sa narančasto ružičastim noktima puna nelagode rekla enšuldigun, ih kan niht, a ona mi je kul pokazala prstom di da je bacim. (Starog ne bi mogla pogledati u oči, vjerojatno bi se rasplakao)  

Još sam dobro prošla: tip iza mene nije skužio da je tanjur kartonski (pa tko bi očekivao juhu u kartonu??) pa mu se pola guste, zelene juhe prolilo po bijeloj košulji i bermudama. Mora da je tip završio viši stupanj meditacije, nije okom trepnuo, malo se otresao i počeo jesti. Sto posto Nijemac.  Iduće što sam jela bilo je, vjerovali ili ne - hamburger! Kad jedino tome možeš vjerovati u tim germanskim zemljama. Eeee, da mi je neko rekao da ću se srozati do te razine da u stranim zemljama naručujem hamburger ili pohane šnicle...uvijek sam to smatrala dnom dna.   

Svakako nikom ne bi preporučila kretanje & hranjenje bez priručnog njemačko-hrvatskog rječnika. Na primjer,  jasno mi je da ne želim jesti Penne mit Hahnchenstreifen und Gorgonzola Sauce, ali šta je to Fischstabchen mit Spiegelei mit Spinat und Kartoffelpure? Ha, sad sam otkrila šta je Spiegelei: jaje na oko!!!! Kad čovjek bira Hoće li burger ili Poccierte Eier in Senfsauce mit Pellkartoffeln, jasno je što izabere.   

Sam Charlottenburg je zatvoren zbog renoviranja, ali pored njega su dva muzeja sa modenom umjetnošću. Izložba Paula Kleea - razočaranje. Uvijek očekujem više i više. Otići ću iz Berlina, izgleda, a da nisam vidila pravu kolekciju njemačke umjetnosti 20 stoljeća. Tužno. Ali bar se neću moći žaliti da se nisam nahodala. Oko Charlottenburga sve je puno talijanskih restorančića, očito ima puno Talijana ili je kvart naprosto bogatiji. Iz busa sam vidila da postoji i jedan naš, zove se Restaurant Konoba, gore skroz uz Ernst Reuter Platz.

Odatle sam se spuštala prema Savignyplatzu i to je baš bilo slatko: slastičarnice, restorančići, dizajnerski dućanćići...sve je izgledalo apsolutno preskupo. Mislim, možda nije, ali tako je izgledalo i nisam se usudila sjesti. Tako sam stigla do Kantstrasse, i sjela u Cafe Kant. Kad sam nakon ručka izvadila knjigu za čitanje, vidila sam da sjedim u sredini cvijeta, a okolo su četiri tipa svak sa svojom knjigom. Hm. Bar nisam čitala Kanta.   

Tu sam u stvari bauljala jer sam htjela ići u „Das Verbogene Museum“, muzej zaboravljenih umjetnika, tj umjetnica. Imali su veliku izložbu žena umjetnica između dva rata, to me baš zanima. Nakon Kanta i burgera i OK kave (čovjek se na svašta navikne) krenem ja natrag gore u Shlutterstrasse 70. I zvonim i zvonim, ali niko ne otvara. To je znači obična zgrada, pa su u sklopu nje stanovi i uredi i muzej. Piše i broj telefona muzeja, ali u tom trenutku sam već izgubila svaku volju. Ne, to im nije dobra ideja.  

Nakon toga sam odlučila skočiti na drugi kraj grada, jer je u mom vodiču pisalo kako je jako šarmantan Kathy Kolwitz trg na Prenzlauer Bergu, jednu stanicu dalje od onoga na koji sam ja odvalila, trga Rose Luxemburg pored Volksbuhne teatra. Odlučim ići metroom, što je bio žešći zajeb: vani na suncu je 30, u hladu je podnošljivo, ali u metrou u vrijeme raš aura nema hlada. Gužva, vrućina, anksioznost. Potpuno krivo sam zaključila da ću brže stići metroom, jer mi je lakše spustiti se u metro nego po berlinskim ulicama tražiti busna stajališta. Dobro sam se izmučila i kad sam se na kraju popela na Prenzlauer, to je već bilo totalno zagrebački, šminkerski i kičasto. Valjda nisam bila dobro raspoložena, možda bi mi u nekoj drugoj prilici to izgledalo simpatičnije. Moralo bi. To je jedan od boljih boemskih i umjetničkih kvartova Berlina i svatko ga mora vidjeti.

Tako sam sva izmrcvarena došla u Deutches Theatar, a ono dalje već znate. Tu je publika bila malo manje rocknroll nego na drugim predstavama koje sam gledala, među dreadloks ekipom bilo je i gospođa u penziji, sličnije HNK (ipak su karte 50 eura). Ljudi dolaze i po sat vremena ranije, druže se i zagrijavaju za predstavu. Prava ljetna večer, čuješ kako se kuckaju čašama, žamor i smijeh.