Toranj s Alexanderplatza i Kaiser Wilhelm crkva su mi super, ali bez vodiča ne bih našla spomenike paljenju knjiga i crvenoj armiji ni doznala kako su nas u školi lagali o paljenju Reichstaga
Oko svih tih crkava i znamenitosti, zašto to ljude zanima? Ne kužim to. Mene ne zanima skoro ništa napravljeno prije 1900, izuzetak su Branderburška vrata. Jučer sam shvatila da svakako želim vidjeti Neptunovu fontanu: ali zašto, na kojoj je to fotografiji bila da mi se urezala u pamćenje, to ne znam. Ne ne, ne zanimaju me znamenitosti, samo sam fascinirana Branderburger Torom, Reichtagom…
Apsolutno sam luda za šiljatim TV tornjem s Alexanderplatza, kao u Parizu kad sam pošizila za Ajfelovim tornjem, stalno trčim za njim. Druga mi je omiljena točka Kaiser Wilhelm protestantska crkva, ona polusrušena u savezničkom bombardiranju, koju su ostavili takvom. Još kao klinka pala sam na nju, žestoko me drmala otkako sam je vidjela ne nekoj razglednici. Još kad sam pročitala da je stepenište pored nje bilo omiljeno okupljalište mladih ljevičara...
Ponovo sam otišla do Kaiser Wilhelm crkve, tamo su Benetoni, Bershke i 3 H&M na 100 metara. Dotle me vozi bus M29, a tu stoje turistički busevi 100 i 200, najvažnija prometala za svakog turista u Berlinu. Sreća da sam na kraju puta krenula čitati turistički vodič, pa sam saznala da odmah uz Brandeburška vrata postoji spomenik Crvenoj armiji. Nećeš ga viditi ako ga baš ne tražiš, a u stvari je na 200 metara od Reichstaga i od Brandenburških vrata.
Nisam išla potražiti Teufelsberg, brdo napravljeno od srušenog Berlina, od ostataka zgrada uništenih u bombardiranju. Na ploči u spomen kompleksu piše da ima 500 obilježja poginulim sovjetskim vojnicima u bivšoj istočnoj Njemačkoj, i da je Njemačka nakon ujedinjenja postigla sporazum s Rusijom među ostalim i o tome da će ona održavati sva ta spomen obilježja. Propustila sam pogledati memorijal žrtavama genocida uz Bradenburška vrata, krenula sam niz Unter den Linden prema Staatsoper naći obilježje nacističkom paljenju knjige. U vodiču piše da je u razini zemlje. Tamo, ispred Humboldt sveučilišta, gdje je predavao i Hegel, tamo su spaljivali 1933. nepoćudne knjige. Pičim ja, piči sunce, nikako naći!
Skužim neku turističku grupu, prilijepim se njima, a ono Srbi: pravim se da nisam odavle, okrenem glavu i slušam vodiča, ali jok, oni već idu dalje!! Na kraju sam neki stariji bračni par iz grupe upitala jel im reko di je spomenik pa su mi pokazali: na 5 metara od nas. Ploča od plavog stakla, metar kvadratni, prozirna. Ispod razine zemlje je soba s praznim policama za knjige. Kasnije u povijesnom muzeju sam bila zapanjena kad sam vidila da je snimljen čitav taj događaj!
Povijesni muzej me zanimao zbog dvije stvari: Izložba o Prvom svjetskom ratu, plus Weimarska republika. Imam lijepo letak sa tom izložbom, Prvi svjetski rat, i pitam tipa u muzeju di je to. Gospodin pogleda moj letak, razmišlja par trenutaka, a onda upre prstom: otvara se za mjesec dana. Ehm...Detaljno sam pregledala taj dio koji se odnosio na Weimarsku republiku, od 1919- do dolaska nacista na vlast 1933.
Nakon Prvog svjetskog rata Njemačka je postala republika, socijaldemokrati su imali većinu, uveli su osmosatno radno vrijeme, naknadu za nezaposlene, komunisti su pozivali na revoluciju, sindikati su bili moćni...Burno i dramatično: desnica izvodi pučeve, ljevica zove na revoluciju, dižu se pobune, ulične borbe, politička ubojstva i hiperinflacija. Onda su nekako, ne znam kako, stvari sređene, i Njemačka je od 1925. kul zemlja. Do 1929 i sloma na Wall Streetu. Kad su nacisti došli na vlast imali su pet milijuna nezaposlenih. Danas ih je šest milijuna.
Nisam znala da katolici nisu bili najgori, da nisu oni najviše bili skloni desničarima i Hitleru: katolici su imali svoju stranku Zentrum koja je bila u koaliciji sa SPD-om. više su u komi bili protestanti i glavna Evangelička crkva jer je revolucija 1918/1919 srušila povezanost crkve i države. Po vladajućoj verziji ovdje, sve su sjebali komunisti jer su zaratili protiv socijaldemokrata, pa je Hitleru bilo lako doći na vlast. Koalicija je pukla na komunističkom zahtjevu da se nacionalizira imovina kraljevske obitelji i time plate ratne reparacije.
Zbog Marxa i Engelsa morala sam odustati od protukapitalističkih demonstracija na Potsdamer platzu: prošlog ponedjeljka slučajno sam na njih naletila, a inače se održavaju svakog ponedjeljka, u Berlinu i drugim većim gradovima u Njemačkoj. Umjesto toga, došla sam na Alexanderplatz taman usred predizbornog govora Martina Shulza! Kampanja za eu izbore ove nedjelje. Sve mi ga je bilo žao, nitko mu nije došao nego dva busa mladih pristaša, trebao je od Hrvata naučiti kako se lažiraju politički skupovi.
Jučer sam bila valjda deseti put na Alexanderplatzu, i još ga istražujem koliki je ogroman. Dosad sam vidila samo jednog jedinog klinca sa skejtom, i jednu ekipu malih pankera. Sve skupa ludo obučenih ljudi nisam vidila više od 5. Jesam li ja uopće u Berlinu?! Potpuno sam na krivim mjestima, bojim se. Velika šteta što Irena nije došla kako je obećala, tko zna koji bi mi svijet ona otkrila. Kad šetaš glavnim ulicama, ti ne vidiš ništa.
Shvatila sam konačno da je nemoguće SVE vidjeti, pa u hodu odbacujem stvari za koje vidim da ih naprosto ne stignem. Mijenjam planove, donosim odluke u skladu s onim što osjetim. Zvuči tako jednostavno, zar ne? Jednostavno, kao što ti se čini da bi i čovjeku u kolicima bilo jednostavno ustati i potrčati, samo da to poželi...