Super je Tempelhof, nešto kao berlinski Jarun, ali bez vode. Šokiralo me što nema dućana s hranom, a tu se i na zajedničkom prosvjedu Turci i Nijemci drže odvojeno

Heej, znate šta mi fali? Da si pofrigam jaja na oko! Tu nema pomoći, uvijek želiš ono što nemaš. I nije stvar da nemam gdje, imam pravo na korištenje kuhinje, ali ja doista ne kužim di se ovdje kupuje hrana. Normalnih dućana nema nigdje, a ono što vidiš, to su dućani za party. Ne samo u Kreuzbergu, posvuda. To su mali dućani s drvenim podom i jednostavnim policama s malo artikala, većinom stvari za tulum: čipsevi, čokolade, i alkohol u ogromnim količinama. Po dućanu se probijaš uz gajbe, uza zid su frižideri. Neku večer sam tek u trećem našla mlijeko, obično mlijeko.   

Jučer sam ciljano krenula u potragu za dućanom, potrošila sam svoju nesicu. Uđem u veliku tursku samoposlugu odmah na Kottbusser Toru: jok. Imaju srpsku Grand kafu, ali ne i Nescafe. Općenito su naši dućani ko HNK u odnosu na berlinske. Nisam vidjela ništa slično Konzumu, a kamoli Mercatoru, svi su ko iz ranih sedamdesetih, drvene ili limene prastare police, ništa. Golo i ružno. Konačno sam navečer pred kazalištem našla veliki party-dućan 24 sata otvoren i tamo si kupila veliku nes za 10 eura. Naravno, kartice ne primaju!!!!!!! Cash only. Zamislite dućan u Zagrebu u kojem ne primaju kartice, pa propali bi odmah!  

Irena mi je javila da joj frendica ima izložbu u Schillerpalais u Neuköllnu, pa sam odlučila da je subota idealan dan da se maknem od centra i Kreuzberga s turistima. No, sjebo me kapitalizam. Dva sata trebalo mi je da se probijem, jer sam izašla iz kuće u vrijeme demonstracija na Oranienplatzu. Protiv kapitalizma, protiv rasizma, protiv deportacije azilanata…sve živo. Dva sata sam se šetala oko demonstranata, slikavala, razmišljala o revoluciji i čekala autobus koji nije dolazio jer je policija blokirala sve prilazne ulice.

Lijep sunčan dan. Od Oranienplatza su krenuli marširati kroz Kreuzberg: socijalisti, komunisti, anarhisti, borci za prava životinja. Na kraju sam odustala od busa i krenula s podzemnom U8 do Hermanplatza, u pravcu izložbe. Na tom trgu sam bila neki dan i jako mi se svidio sa svim onim kioskićima sa falafelima i currywurštovima…i dođem sad tamo a - nidi ničega! To je izgleda bio pokretni trg, montažni: otišli, nema, zero!

Od tog trga kreće Karl-Marx Strasse, pa sam tu hodala i hodala dok nisam našla ugodnu tursku burekđinicu: tamo sam pojela burek i popila kavu. Kava 1,20 eura, kola 1,30 eura. Jeftinije nego u Zagrebu. Jedino šta bi Bosanci morali tužiti sve te Turke: njihov burek, to je obično dizano tijesto! Samo su ga jako posolili i stavili u njega malo sira i špinata. Bljak!  Neukolln je baš ugodan. I on je imigrantski, ali je bilo lijepo, sve puno zelenila, bar taj dio kojim sam ja prošla.

U trenutku mi se učinilo da je u daljini more, i potrčala sam! Vidiš ekipu kako se slijeva u tom pravcu, babe, dide, čitave obitelji s djecom...i odjednom izbijem na ogromni Jarun, s tim da nema vode, nego je sve to jedna ogromna livada, a na njoj tisuće ljudi, sladoledi, role... To je bivši aerodrom Tempelhof, onaj na kojega su slijetali američki i britanski avioni kada su razbijali rusku blokadu, a kojeg građani sad koriste za sve što i Jarun. Ogromno!

Ali jasno, kako građevinarstvo buja, grad tu nešto želi graditi, pa su organizirali referendum o tome, istodobno s europskim izborima. Na putu do Tempelhofa aktivisti protiv deložacija - baš oni iz filma šta sam gledala - postavili su spomen plakate svojim kolegama i žrtvama deložacija koji su umrli od početka akcije do danas.   

Izložba Irenine prijateljice Isabelle je bila u nekoj maloj galeriji, njih nekoliko zajedno je izložilo svoje kolaže, skoro svi isti. Neukölln, i dalje je to oronuli berlinski kvart, ali je sve u zelenilu, i na svakom koraku neki slatki birc sa ekipom koja pije i smije se. Lijepo: izgleda kao da svi bijeli berlinčani subotom izađu vani, smiju se i druže.   

Kad sam se umorila, sjela sam na bus ravno do Lehninger platza di mi je kazalište. Taj Bus M29 vozi preko pola grada, preko Kudamma. Tako na većim razdaljinama točno vidiš kako postoje dijelovi grada sa kebabom, i dijelovi di Turcima nije dozvoljen ulazak. Mjesta gdje vladaju crni i mjesta gdje vladaju bijeli. Na Schillerplatzu, di je bila izložba, velika je protestantska crkva od crvene cigle, tu su napravili eksperiment da je istovremeno i crkva i džamija. Da, sve pet, ali pred crkvom je kafić i samo bijeli sjede.

Na demonstracijama na Oranienplatzu, koje su među ostalim i protiv protjerivanja azilanata, Turci imaju svoj dio: nisu izmiješani nego stoje odvojeno, sa svojim plakatima, isključivo na turskom. Općenito vidiš malo miješanja. Na sve strane piše "Naci Raus" ili "Gegen Rasismus", ali da će skupa piti pivo bijeli i tamni, to ne. Izuzeci naravno postoje, ali su to što jesu, izuzeci od većinskog pravila. Thilo Sarrazin je u pravu: koncept multikulturalnosti u Njemačkoj je mrtav. Tu se samo jedan geto lijepi na drugi.