U Kreuzbergu se ne bojiš krađe, ničega. Siromasi ili imaju dovoljnu socijalu, ili se boje deportacije. Jedino preziru turiste jer im i zbog njih rastu najamnine

Sjedim ja u kinu u Kreuzbergu, u alternativnom kinu (cijena totalno nealternativna - 8 eura!!), i gledam pola sata foršpana nekog filma gegen turismus u Kreuzbergu: lokalni stanovnici su totalno popizdili zbog ovakvih poput mene, koji bauljaju oko njih i snimaju sve živo, zakrčuju im ulice i ne daju živit. Kažu da je strava vikendom, a vikend danas počinje! Pametno sam izabrala da dođem u nedjelju i odem u petak, imati ću samo 2 jeziva dana. Za vikend idem na kraj grada, valjda je tamo manje turista.  

Krenula sam prema Hermanplatzu, tamo u blizini je moje kino, također u mom kvartu, ali u dubini Kreuzberga. Kako se vozimo, kužim kako me obuzima jeza. Bronx! Kasnije sam se šetala po svom kvartu i sve je opet bilo OK, slikavala sam svaki grafit, uzdisala za svakom napuštenom kućom...stvar je u tome da je u tom dijelu Kreuzberga stvar prešla granicu, doista je izgledalo kao da je sve u raspadu, mjesto gdje ne bi želio da ti dijete ide u vrtić. Govorim o izgledu, dojmu, no ovdje u Berlinu nisam doživila baš nikakvo nasilje. Naravno da je to iluzija, ali djeluje mi kao da je nasilje sasvim nemoguće.

Ne bojiš se krađe, ničega. Siromasi ili imaju socijalu od koje mogu živiti, ili se boje deportacije, čak mi nije jasno kako nisam vidila pijanu ekipu kako baulja? Valjda zato što je Berlin sto puta veći od Amsterdama, pa se to sve razvodni. Ovdje mi izgleda kao nemoguće da ti se nakači pijanac i krene te pilati, a sasvim regularno imaju dućane sa hladnom pivom i klupama i stolovima ispred, da te ne bole noge dok piješ tu jeftinu pivu.   

Lijepo je vrijeme, sve je puno ljudi po ulicama, mame vade djecu iz vrtića, ali sve je tako prljavo i zapušteno da ti nije jasno kako mogu tamo živiti. Odvratno prljavo! I nek mi još neko kritizira Bandića, ošamarit ću ga! Došli smo na Hermanplatz, to je i stanica podzemne. Trg, odnosno plato, koji im služi kao pijaca. Ima svega živoga, brdo egzotičnog voća i povrća, na običnom štandu ti prodaje nekakve kekse, peciva...onako dosta nehigijenski. Naokolo sve kioskići sa falafelima i kebabima. Ono što sigurno nećeš vidjeti to je Nijemac s nekim njemačkim štandom. A ludo je što čitavom dužinom tog smećastog trga, s druge strane ceste, ide Karstadt, njihova šminkerska robna kuća.   

Trg izgleda kao da su recimo Turci okupirali glavni trg u Vojniću i pretvorili ga u svoju pijacu. Imaš tu torbi i ruksaka, kapule i prvih trešnji, paprike i breskvi i svega živoga. Jasno da sam sve to detaljno obišla tražeći di mi je kino. Kad sam konačno našla pravu ulicu, to je tek bilo otkriće! Prava, normalna Kreuzberg ulica koja NIJE namijenjena turistima. Tu su također na svakom koraku kebabi i falafeli, turske baklavnice (slično se i zovu, samo baklave prodaju), nešto Kineza, a svaki drugi lokal su oni ultra jeftini dućani. U jedan sam i ušla, nula bodova.

Pa dućan di onu robu s pijace postave kao da je to pravi dućan, na lutke u izlogu...da, sve sam to vidila i u Beču u Ottakringstrasse. To je valjda namijenjeno ženama koje muževi i braća ne puštaju ni u H&M ni u pravu pijacu, nego se smiju samo spustiti iz stana tri metra dalje u takav neki dućan, za muslimansku ženu.   Na vrhu te ulice je kino Moviemento, starinsko, piše da je to najstarije kino u Berlinu. Prava topla baršunasta rupa: sve isplakatirano, gore je mali šank, sve šareno i u poluraspadu, kako već očekuješ. I žena meni kaže ne, niste u pravu, taj vam film ne igra kod nas, nego u onom drugom kinu, Mitte Central. Sreća da nisam popizdila, nego sjela i koncentrirala se na prospekt i vidila da i ovdje u 5 igra drugi njemački film sa titlovima na engleskom! Nećeš ti mene zajebat. Ukratko: to je bilo jedno divno iskustvo.

U Beču sam bila u njihovom kultnom Votiv kinu, i to je kao trećina kina Europa, tako i izgleda. Berlinski Moviemento, to je kao kombinacija kina August Cesarec i onog staroga iza trešnjevačkog placa. Dakle, ništa baršun i štukature, mala dvorana, drvena sjedišta, malo platno, onako po stilu iz 1971....osim mene, upao je prvo jedan stariji par s ruksacima, a kasnije je došlo 3 nešto mlađih. Pet sati, vani piči sunce.   

To je bio film koji sam među flyerima totalno preskočila, djelovao mi je nezanimljivo: Mietrebellen. Greška! Najprije su me šokirali tim foršpanom o turizmu koji guši Kreuzberg ("kao hipnotizirani histerično bauljaju naokolo pokušavajući sve vidjeti u 2 dana", hmm), a onda je ovaj film bio dokumentarac o tome kako u Kreuzbergu i zbog turista jako rastu najamnine pa se gazde rješavaju starih stanara. Idu deložacije, organizirao se čitav pokret protiv toga. U prvim redovima bake, Turkinje i Njemice.    

Koliko sam dosad shvatila (nisam stigla ni otvoriti vodič, onda znate koliko je sati), Kreuzberg je jedna od najstarijih četvrti Berlina (valjda je logično, ako je moja Kotti stanica prva izgrađena metro stanica u Berlinu) i kako je bila odmah uza Zid, puštali su je da propada pa su tamo živjeli gastarbajteri i nešto kasnije i pankeri. Naprosto je tamo bilo jeftino, to je kvart u kojem su živjeli oni na socijali. I sad su najamnine zadnjih godina jako skočile, pa im socijalne službe ne žele više plaćati taj „in“ kvart, traže da se presele na rub Berlina a oni to neće.

Berlin je pun luksuznih novogradnji, to vidiš na svakom koraku, bagere, kranove i neuseljene zgrade ogromnih prozora. Kako se grade luksuzni stanovi, ruše se zgrade u kojima je živila srednja klasa, i sad se oni miču prema Kreuzbergu, koji je naravno postao in, barem u dijelovima. U filmu jasno nisu demonstrirali stanovnici moje ulice, nego onog dijela na kojim sam nabasala čim sam stigla, oko Kottbuser Tora, od milja zvanog Kotti, di je ama baš sve tursko! E čak i taj dio žele naseliti bogatima. To je odmah uz U-bahn, a lokacija je fenomenalna, na pola sata od bilo koje bitne destinacije u gradu, otprilike kao da si u Kranjčevićevoj, ili na Branimirovom placu.   

Na večeru sam išla u iranski restoran prekoputa moje zgrade u Oranienstrasse, Safran, i tamo sam prolistala Stern i Focus: oni pišu kako su od 2007. po svim gradovima u Njemačkoj jako porasle cijene najamnina, i do duplo. A cijene novih stanova još i više. Samo Njemačka nije u krizi. Nisam samo tako sjela u Safran, prvo sam dugo kružila po kvartu. Skoro ništa se iz busa ne vidi, tek kad prohodaš skužiš di si. Ja sam u totalno rokerskoj ulici, čista je sramota što ne tulumarim: ono što iz busa izgleda ko kafić ili dućan s cigarama, u stvari je ulazu u klub s koncertima. Sinoć se vidilo da počinje vikend, more ljudi je nailazilo. Nisu samo barovi: na 100 metara su barem 3 ozbiljne knjižare.   

Izlet u iransko kulinartvo bio je nesumnjivo hrabra avantura, ali i poprilično razočaranje. Okej, skužila sam tu njihovu rižu koja je mrak i to mi je bilo dobro, ali jelo koje sam odabrala bilo je baš nekako bljakasto. Večer prije guglala sam iransku kuhinju i nakon što sam preletjela ponudu poželjela sam jesti nešto poput perzijskog gulaša.

To sam i dobila, samo što je umjesto normalnog gulaša umak bio nekako smeđe - zelene boje, bljaaaaak! Zato je salata bila neopisivo fenomenalna, plus krastavci s jogurtom koje sam odvojeno naručila. Možda bi ipak sve to trebalo istraživati s nekim ko se kuži?  Najviše mi fali što za obilaženja nigdje ne mogu zasjesti i odmoriti se kako treba.

Ljudi su jučer već sjedili vani na terasama, ali meni nije bilo dovoljno toplo. Sve je preogromno a da to uopće ne primijetiš, noge ti otpadnu samo dok ideš od stanice busa ili metroa do svog odredišta, a kamoli da bi nešto natenane pješke obilazila.