Na ostacima sjedišta Gestapoa postavljena je izložba Topografija terora, a svuda uokolo teror prodavača ruskih šubara i srpa i čekića
 

Išla sam u Berlinische galerie: nekoliko je busnih stanica od moje kuće u Kreuzbergu, vrlo blizu Checkpointa Charlie. Znači, tu imamo čekpoint Čarli, sa onom poznatom slikom i to, i 30 metara dalje glavnom ulicom je TAZ, kafić Tageszeitunga. Još malo dalje je ogromna staklena zgrada Axel Springera, njemačkog EPH. Namjerno su dio ulice u kojoj je Springer (Bild i brdo drugih šarenih izdanja) nazvali Rudi Dutschke Strasse, jer je Springer vodio kampanju protiv ljevice, zbog čega je na kraju i ubijen Dutschke. Još je luđe da se Rudi Dutschke strasse siječe s Axel Springer avenijom.  

To je sve jako blizu Zida, izmiješane su najnovije zgrade i one iz pedesetih-sedamdesetih. I jedna totalno stara, iz 19 stoljeća! Kao šakom u oko. Na njenim stupovima još se vide rupe od gelera, ma isto ko u Sarajevu. To me baš kosnulo: rat sada, kao da nikad nije ni prestao.   

U Tazu nije bilo onako lijepo kao prvi put. Bilo je puno ljudi, svi su jeli. Našla sam si mjesto da me drugi ne guše, i tražim etvas cu essen. Nema, hladno kaže tip. Kako nema, oči mi ispale, pa svi jedu?! Eee, zakasnili ste! Ima samo dnevna juha i to iz hladnog buffeta što inače nudimo čitav dan. Dobro, onda može dnevna juha i s tog sendvič-menija sam izabrala tortilju. Pogledala sam na sat: bilo je 15:05. Nijemci!!! Vjerojatno im kuhinja radi do 3 i ni makac! I onda se čudom čude što su svi slušali Hitlera.

Ispalo je da bi bolje bilo da sam stala u Croatische restaurant sa croatische spezialiteten tamo na vrhu Springer Avenije: nudili su ne baš croatische špagete bolonjez za 6,5 eura.   

	Autorica je novinarka iz Zagreba (42), vrlo znatiželjna i širokih interesa ali prilično tankih živaca. Jako voli jesti, a kad situacija to od nje zahtijeva, ne libi se ni popiti. Obožava putovanja i obično putuje sama. Zbog krize u svijetu i teške situacije u domovini većinom je ograničena na jeftini smještaj i uličnu hranu, no uvjerena je kako kvantiteta vodi kvaliteti. Svoje dojmove svakodnevno dijeli s frendicama kojima šalje urnebesne mailove. Dio toga objavljujemo ovdje.

Čini se da bar pola posjetitelja Taz cafea čine ljudi poput mene, ocvali ljevičari koji su se odali turizmu. Lijevo od mene tip s torbom, desno cura s ogromnim ruksakom. Svi sami, sa knjigama u rukama, 35-50 god. Besplatni wi fi, bez šifre, i u neko doba skužim da to nije mjesto di bi trebala svoj ajfon držati na stolu, njima je to prezira vrijedno. Hm, pa da, niko ne drka po mobitelu...i sjetim se: imaju li uopće kokakolu? Nemaju, jasno da nemaju! Zato imaju neku afro-colu i brdo zdravih napitaka. Čak je i s pivom drugačije, imaju samo nekoliko meni nepoznatih.  

Kafić je jako lijep, s vrlo visokim stropom. Sve je uređeno u stilu modernih muzeja (koje ja obožavam), tako da su stolovi i stolice i te klupe od istog umjetnog materijala, neke plastike crvene boje, koja djeluje i kao drvo i kao skaj, nije to ona glatka tvrda plastika. Kafić ima i galeriju, kat, i to je sve od čelika i žice, ostavili su golu čitavu konstrukciju. Djeluje impresivno.   

Tu sam čitala neko izdanje posvećeno obljetnici 1914. i tekstove mladih pisaca, porijeklom iz Bosne i Turske. Na primjer, cura je napisala Gavrilu Principu da je idiot, koji k je on pucao u Ferdinanda radi ujedinjenja naših naroda, kad naši narodi ne žele biti ujedinjeni???   

Na kraju sam otišla doma i prespavala kazalište. Možda sam samo pretjerala s hodanjem? Činjenica je da sam se probudila na vrijeme da otrčim na taksi, ali nisam htjela. Možda me muči to što je ovdje trebalo živjeti, a ne gubiti sve te godine od 1991. čekajući kad će Zagreb ponovo postati normalan? Možda me lupa to što je sva moja ekipa u Berlinu bila davnih dana, a ja sada prvi put, kao što sve radim sada prvi put. A sad - doista prvi put - kužim razliku između sebe i klinaca koji bauljaju okolo po Oranienstrasse.  Nije Berlin običan turistički grad. Berlin je jako puno toga.   

Stanicu dalje od Taz-a je Martin Grupius Bau i izložba AI Weiweija. Prolaziš pored bivših zgrada Gestapoa i SS-a, to je sve sravnjeno sa zemljom odmah poslije rata, pa je napravljen potresan muzej na otvorenome, sa panoima sa tekstom i fotografijama, zove se Topografija terora. Ide uz sami Zid, koji na tom mjestu nije srušen. Ta je ulica bila razgraničenje istoka i zapada. To je malo jezivo, taj zid. Ali ne stigneš zbilja biti u tom filmu, Gestapo, SS i zid, toliko te živciraju ti cimer-fraj ljudi: jebate, na svakom koraku su ti majmuni sa crvenim zastavama sa srpom i čekićem i ruskim šubarama, fuuuuuj!

Pa sprdačina koju su napravili od tog nesretnog tragikomičnog automobila trabanta, nevjerojatno. Kao imaš muzej trabanta, pa ispred njega izloženi autići ofarbani ne znam u zebru i slično. Kič, kič, kič. Baš me zanima jel ima neko da je uopće kupio rusku šubaru? Na checkpointu Charlie imaš 2 američka vojnika, oni ti poziraju sa svakim ko hoće da se slika. Nekada su bili Amerikanac i Rus, ali Rusa više nema. Ostale su samo te odvratne šubare i šapke. Slikala sam to od gadosti, ali ne valja ajfon kad je jako sunce.   

Izložbu kineskog suvremenog umjetnika AI Weiweija sam praktično pretrčala. Gledala sam nedavno dokumentarac o njemu, pa su mi neke stvari bile poznate. Masa ljudi na izložbi, masa. Lijepo piše da interes koji izaziva nije samo umjetnički nego i politički. Kinezi su ga optužili za neku vjerojatno standardno besmislenu i nepostojeću nepodopštinu i sad je u kućnom pritvoru. Nijemci su tražili od Merkelice da urgira da ga se pusti. Na početku sam pomislila neš ti izložbe, a onda me drmnulo.

Martin Grupius Bau, to je jedna od onih kičastih zgrada u kakve se već stavljaju muzeji, sredina zgrade je ogroman prostor, gore sve mramor i pozlata, stakleni krov...e on sad u tu sredinu nabije par tisuća hoklica, tronožaca. Sve imaju okruglo sjedalo, sve su iste, stare, izlizane, od dobrog drva, s tim da su neke ofarbane, ali davno. More tih stolica pedantno i uredno nabijenih jedna uz drugu. Na prvi pogled, bez veze.

I onda pročitaš da ih je on pokupio po kućama sjeverne Kine, di je to jedan od najvažnijih dijelova namještaja još od dinastije Ming (nemam pojma, neke dinastije od 1300 godina). Kakva nevjerojatna ideja i volja, kakav posao.