U izložbi o ratovima na kraju 20. stoljeća ni riječi o Hrvatskoj i Bosni. To me baš puklo! Zgrada Hauptbahnhofa me, naprotiv, oduševila

Jučer je dan bio jako naporan s tim bazanjem po Unter den Linden uzduž i poprijeko, danas neću iz kuće prije podne. Sinoć sam u kazalištu molila boga da ne zaspem, stalno u strahu od međunarodnog skandala. Recimo da padnem sa stolice usred predstave? Ili da zahrčem? Ravno iz prvog reda?  Išla sam na predstavu bez engleskog titla: kobna greška. Yellow Line Juli Zeh, isti tekst koji igra i u Zagrebu ZKM-u. Svejedno, to što sam prepoznavala tu i tamo neku scenu ništa mi nije pomoglo. U jednom trenutku je glavna glumica imala govor na engleskom, i to me toliko oduševilo da sam počela pljeskati, pa su onda i drugi krenuli za mnom. Konačno neki dio koji sam razumila! Njemački mi je na razini cimer fraj. 

To je bilo u Deutsches Teatru, Berlin Mitte, bivša istočna strana. Uređen je negdje između HNK i Gavelle, malo austro-ugarski ali ništa pretjerano. Baršunasti zastori, ogledala, niske klupe od crvenog skaja, one ko u čekaonicama. Opet sam izazvala opće čuđenje, sad zato šta sam išla ostavit jaknu u garderobi. Kao, pa di ja idem? Pokažem kartu, dobro, onda 1 euro. Pa i piše da košta 1 euro. Tako da su svi gledatelji osim mene ušli u dvoranu s jaknom u ruci.   Predstava je bila u maloj dvorani, tzv. Boxu. Isto kao prošli put u maloj dvorani Gorki teatra: podsjeća na ITD, sjedala nisu numerirana, najviše stotinjak ljudi u gledalištu, nije puno. Većinom činile alternativne cure 25-30, bilo ih je i s velikim ruksacima. Sad definitivno kužim da im je običaj doći ranije i popiti čašu vina u baru kazališta prije predstave. 

 

	Autorica je novinarka iz Zagreba (42), vrlo znatiželjna i širokih interesa ali prilično tankih živaca. Jako voli jesti, a kad situacija to od nje zahtijeva, ne libi se ni popiti. Obožava putovanja i obično putuje sama. Zbog krize u svijetu i teške situacije u domovini većinom je ograničena na jeftini smještaj i uličnu hranu, no uvjerena je kako kvantiteta vodi kvaliteti. Svoje dojmove svakodnevno dijeli s frendicama kojima šalje urnebesne mailove. Dio toga objavljujemo ovdje.

Dan sam počela s omiljenom linijom busa M29, koja me odvela ravno na Checkpoint Charlie. Vratila sam se 50 metara dalje od najveće turističke gužve i sjela u kafić TAZ-a, Tageszeitunga, malih berlinskih ljevičarskih novina koje žive od pretplate i priloga čitatelja. Jako ugodno i lijepo mjesto: veliki svijetli prostor, crvena sjedala i crveni stolići, veliki prozori, uz njih kao veliki šank uz koji sjede ljudi koji vole gledati vani. Vani je povijesni dio Berlina, neposredna blizina Zida itd. Na zgradi je natpis o osnivanju TAZ-a s podsjećanjem na atentat na Rudija Dutsckea, ikonu demonstracija 1968. Kao klinka pročitala sam neku njegovu knjigu i zaključila da je teški desničar ko i Che Guevara (zagovornik čvrste ruke, krut, nimalo slobodarski), ali simbol je simbol.   

Usput je dolazila ekipa iz redakcije po svoje kave. Vrlo ugodno. Dolje uz WC našla sam svu silu prospekata o klubovima i koncertima, ali to ću uglavnom propustiti, nemam s kim. U fenomenalnoj zgradi Neue Nationalgalerie izložba umjetnosti 1968-2000 nazvana "Širenje područja borbe", po Micheleu Houellebecqu i njegovoj knjizi.  

Počinje sa "Soldaten", radom jednog Nijemca rođenog krajem šezdesetih. Izvadio iz svjetskih novina slike vojnika: na sve strane su to slike NATO vojnika iz rata u Bosni i nakon njega, no on ni jednom riječju ne spominje Bosnu a kamoli Hrvatsku. Kaže, kraj stoljeća su obilježili ratovi: pa nabraja zaljevski rat, Irak, nas nigdje. To me baš puklo: uz svako razdoblje navode što se tada bitno dogodilo, pa posebno nabrajaju šta je sve bilo 1991. I opet ništa! Ni jedne riječi, ni Vukovar, ništa. Bio je jedan video Marine Abramović i to bi bilo sve od regiona, hvala, doviđenja!  

To je bilo lako: muzej je na Potsdamer Brucku, odmah uz stanicu M29. Zatim je krenula avantura: zaputila sam se na drugu izložbu, Hamburger Banhof. To je odmah uz Hauptbanhof, glavnu željezničku stanicu. Vratila sam se četiri stanice s M29 do Anhalter Banhofa: tu su ostavili ulaz starog kolodvora, konzerviran je samo jedan zid sa arkadama, plus oznaka da su kroz taj kolodvor deportirali stare Židove u Teresienstadt. S busom M41 nastavila sam do glavne željezničke stanice. Tri ili četiri stanice, a idem na kraj svoje karte?? Tajna je bila u tome što je zadnja stanica kilometarski tunel, koji valjda ide ispod pola centra ionako velikog grada.

Izašli smo iza Hauptbanhofa: to je ogromna građevina od crnog stakla, novogradnja usred totalnog smetlišta. Dokle god ti oko dopire prostiru se ledine sa smećem, kranovi i poneka zgrada. Zadnja je stanica, teta iz zvučnika nas strogo opominje da sad svi moramo napustiti autobus, a uopće ti se ne izlazi, izgleda ko zadnja stanica busa negdi na rubu Beograda, užas živi. Bukurešt. Kud da krenem? Koga da pitam? Nikad više na put bez GPS-a!  Obradujem se ko božićnom poklonu kad vidim par kioskića sa curry wurstom, pizzom i kebabom, klupice sa drvenim stolovima ispred njih. Sjednem za zadnji, naručim kebab i pomfri (5 eura s kolom) i pokušavam se orijentirati. Po karti, ja sam tu totalno u centru grada, ali sve šta vidim je živi užas.

Preko puta je ta grdosija od kolodvora, u sredini velika cesta s milijun traka, a između svega nekoliko tona prašine i neuređenog građevinskog terena. Tu i tamo neki jadnik sjedne i naruči kebab (odličan, zbilja), agresivni vrapci vrebaju na trenutak nepažnje...skoro sam ih u pičku materinu poslala kako su me naživcirali. Jebate: vrapci! U Haagu i Rotterdamu su bar galebovi pa je jasno zašto se prestrašiš. Ovi nisu ko oni naši, ti su mila majka prema ovim berlinskim krvopijama.   Na kraju je jasno počela pljuštati kiša. Sva očajna sam utrčala u zgradu na kojoj lijepo piše - socijalna služba: ali molim vas, samo mi recite di je Hamburger Bahnhof? Muzej? Pa 100 metara niže od nas, kul mi je odgovorio tip u uniformi.   

Naravno da sam odmah s ulaza krenula u Sarah Wiener Cafe Restaurant u desnom krilu Hamburger Bahnhofa, nekadašnje željezničke stanice još prije 100 godina preuređene u muzej. Sve je bilo prelijepo: od ograde do dvorišta preko same zgrade, čisto, uredno, ofarbano. Civilizacija! Već po imenu Sarah Wiener sam mogla pretpostaviti šta me čeka, ali baš da ću za kavu ostaviti 4 eura...uređeno kao starinska kavana za višu klasu, odvojen je dio za ručavanje od dijela za kavu, i tu imaš zajednički duguljasti stol za čitanje novina, malo povišen, s lampama za čitanje. Okolo su stolići za solere. Konačno sam mogla odahnuti!   

Moja sreća je bila šta su se 2-3 izložbe tek zatvorile a nove se nisu otvorile, tako da sam pregledala samo 3-4 kilometra izložbenih prostora a ne svih 10 km. Na kraju sam doslovno trčala! A nehumani Nijemci, za razliku od Austrijanaca i Nizozemaca, nigdje ne ostavljaju stolice da se malo odmoriš. Ovdje su imali puno Josepha Beuysa na kojeg u Zagrebu odvaljuju a ja ga uopće ne kužim. Ništa mi nije bilo fora, ili ništa čega bi se posebno sjetila, osim šta su stavili Golfa dvojku u glavni dio di postavljaju novu izložbu. Hm, baš me zanima: najavljuju neku grupnu izložbu di je na popisu i tip imena Bojan Šarčević. Pretpostavljam da je to njegov art: kome bi inače golf dvojka mogao biti važan? Slavni golf koji se sklapao u Sarajevu na Vogošći, jedini golf koji se masovno vozio u bivšoj Jugi i do danas vozi. Taj može na Himalaju.  

Tek kad sam izašla iz muzeja, skužila sam zašto je kava skupa: Hamburger Bahnhof i Sarah Wiener Cafe restaurant se nalaze uz samu obalu rijeke Spree, i da je bilo lijepo vrijeme, tu bi svoju kavu popila na predivnoj terasi nad vodom. Muzej je odmah uz povijesni Sandkrug Brucke, još jedan most koji je razdvajao istočni od zapadnog Berlina, i uz drugu obalu ide Mauer-staza, staza po zidu po kojoj piče turisti s bajkovima.

Po karti se ispostavilo da bi Deutsches Theater trebao biti jako blizu, ali naravno ulice se ne sijeku pod pravim kutom i jedva da se uopće sijeku, a na sve strane su dizalice, zatvorene ceste, išarane ograde, smeće i nered. Tako sam još malo bauljala, naletila na još jedan Banksyjev grafit, još malo čitala o Holokaustu i došla na suprotnu stranu Spreea, uz bolnicu Charitee. Snimim kruzer, krenem prema njemu da ga slikam, i odjednom skužim; kako je ovo lijepo! Stavili su taj Hauptbanhof da bude baš nad rijekom, i s te strane izgleda prekrasno, crna moderna građevina nad starim ciglama poduprtim obalama Spree kojom plove kruzeri a okolo piče zgodni klinci na bajkovima. Tako sam se u trenu vratila u civilizaciju. Uskoro sam ugledala crveni fes Juliusa Meinla i počastila se čizkejkom. Mit kase? Ja, mit kase. (sa preglasom na a)

U slijedećem nastavku: Balkanka se zgraža nad srpom i čekićem