Kada si u centru imaš dojam da u Berlinu nema drugih ljudi osim turista, a kad vidiš policijska vozila misliš da još uvijek postoji DDR

Čitav dan sam bazala gore i dolje, noge mi otpale. Najgore je tako "spontano" istraživati grad, bez pravog plana, gdje te nanese: jako se umoriš, a pitanje je što uopće vidiš. Prošetala sam po Unter den Linden uzduž i poprijeko: sve se kopa, gradi, renovira, na panoima su fotografije kako su zgrade izgledale prije rata a kako 1947. ili 1948. nakon bombardiranja i rata.  

	Autorica je novinarka iz Zagreba (42), vrlo znatiželjna i širokih interesa ali prilično tankih živaca. Jako voli jesti, a kad situacija to od nje zahtijeva, ne libi se ni popiti. Obožava putovanja i obično putuje sama. Zbog krize u svijetu i teške situacije u domovini većinom je ograničena na jeftini smještaj i uličnu hranu, no uvjerena je kako kvantiteta vodi kvaliteti. Svoje dojmove svakodnevno dijeli s frendicama kojima šalje urnebesne mailove. Dio toga objavljujemo ovdje.

Nijemci se jako boje da će sukob u Ukrajini prerasti u otvoreni rat: di god se okrenem, tu su predavanja i okrugli stolovi o Ukrajini, grad je oblijepljen plakatima Die Linke da se ne smije dozvoliti rat, u jednom danu sam nabasala na dva prosvjeda na istu temu: pred Bradenburškim vratima di su razvili rusku zastavu (zamisli!!!!!) i na Potsdamer Platzu. Nije bilo puno ljudi.  

Sinoć po povratku skužila sam kako blješti staklena zgrada Bilda, odnosno Axel Springera, valjda najvećeg njemačkog izdavača. Kad sam bila mala i sanjala da postanem novinar, divila sam se Gunteru Wallrafu, koji je tajno upao u Bild i onda napisao knjigu o tome kako oni tamo lažu, varaju i kradu. Odlučila sam popiti kavu kod Tageszeitunga, ljevičarske novine u vlasništvu zaposlenih. U istom mi je pravcu kao Bild, također na liniji busa M29 koji mi stoji pred kućom. Bus je idealan za istraživanje grada, bolji od podzemne: ovdje čitavim putem gledaš grad. 

Dva dana su mi bila dovoljna da shvatim da je grad ogroman, tako da sam odmah odustala od bajka. Imaju  javni sistem iznajmljivanja Call a bike ali ga ne razumijem, i još bi morala kupiti njemačku karticu za mob jer je roaming za to preskup...umjesto toga, odlučila sam posvuda se voziti busevima i tramvajima. Busevi su većinom na kat, ispada da tih 29 eura za tjednu kartu nije bilo uzalud. 

M29 mi direktno vozi do Schaubuhne am Lehninger Platz! Divno kazalište, tamo idem u subotu gledati Romea Casteluccija kako režira Holderlina, to su jedino imali sa engleskim titlom. Kazalište je u stvari na Kufursterdamu, glavnoj trgovačkoj ulici, ali tako visoko da više skoro uopće nema dućana. Željela sam si sjesti u kazalište, piti kavu i jesti nešto, ali taj kafić im je djelovao hladan da sam odmah odustala. Crni namještaj, sve blješti, sterilno kao na aerodromu. Odlučila sam se na Leckerback, lanac niskobudžetnih pekara-zalogajnica. Tu sam maznula sendvič s nekom pohanom ribom i koji sat prosjedila uz kavu, pokušavajući se snaći u toj masi prospekata. Što se uopće događa u tom gradu?? Tu je ugledno kazalište, prekrasna zgrada, a prekoputa je neki plato, kao trgić, na njemu nešto limeno sklepano, na vrhu natpis KIOSK, vidiš novine, alkohol, cigarete…i natpis da otkupljuju sve vrste zlata.  

Uglavnom sam čitav dan bauljala između Potsdamer i Alexander Platza. Bar pet puta sam ušla u bus 100 ili 200, koji samo kruže centrom. To su najvažniji busevi za svakog turista. Kad si tu, stekneš dojam da u Berlinu nema drugih ljudi osim turista. Desetak stanica dalje, u Kreuzbergu, to je bio povratak u drugi svijet. Izgleda da nema tu puno miješanja.   Bradenburška vrata su me razvalila, to je fakat moćno. I Potsdamer platz, sa svim onim svojim novim zgradama, šiljatim neboderima, Sony centrom i ogromnom reklamom za iPhone 5c. Malo mi je došlo povraćati kad sam vidila tamo tipa u sovjetskoj uniformi, kako drži crvenu zastavu sa srpom i čekićem da ga turisti mogu slikati pored nekih ostataka zida, ali ajde.  

Sto puta je jači veliki kameni blok s druge strane trga. Prekoputa jučerašnjih demonstracija na Potsdameru Karl Liebknecht je mislim za 1.maj 1916. držao demonstracije protiv rata, pa su ga zatvorili (i kasnije ubili, skupa s meni dragom Rosom Luxemburg). Onda su mu u DDR htjeli dignuti spomenik pa su postavili postament, ali spomenik nikad nisu digli. Kad je pao zid, gradske vlasti su makle taj postament, i onda ga prije par godina vratili na isto mjesto. Da podsjeća da su i neki Nijemci bili protiv rata. Jako moćno mi je djelovao, stari potamnjeli kameni blok usred blještećeg čelika i stakla ultramodernih nebodera. U tim bauljanjima naletila sam na neki bunker iz Drugog svjetskog rata, odmah uz Deutsches Theater.  

Ponovo me kiša naganjala čitav dan: kad više ne mogu izdržati, onda utrčim u prvi lokal. Tako sam jela na Unter der Linden, Maredo, dnevni meni hamburger za 7 eura. U Nizozemskoj je recimo hamburger izvaredan izbor: to je jedino jelo uz koje dobiješ kruh, a uz njega dobiješ još hrpu pomfrija i puno salate. Ovdje je to bila ipak skromnija verzija. Taj Maredo je ogroman, pravo turističko stovarište, može valjda primiti više od 500 ljudi odjednom, ali ja sam sjela naprijed, uz ulicu, gdje su postavljeni kavanski stolovi i sve djeluje još pristojno. Jasno, čim sam sjela, sunce je granulo. A pogodite što sam večerala? Hamburger. Ovaj drugi na 10 metara od moje zgrade. Krenula sam redom: kineski, libanonski, 4 turska, riblji snack, falafel, pizza, meksički....ovaj je mračan, u ovom je gužva, ovaj nije za sjesti...nećkala sam se sve dok kiša nije zapljuštala tako da sam bila prisiljena upasti u prvi, i tako sam nabasala u jednu od najboljih hamburgerdžinica u gradu, po izboru časopisa kojeg su ponosno ostavili na stolu. Dok mi u Hrvatskoj u dnevnim novinama objavljujemo savjete koje je vino po 100 eura najukusnije, i koji je restoran po 200-500 kuna po osobi dobar a koji ne, ovdje je časopis specijaliziran za izbor najboljega u Berlinu koncentriran na hamburgere, kobasice i falafele. Prepisala sam di je najbolji kebab, također tu u kvartu.  

Hamburger je bio odličan, skoro ko oni nekad iz Ham hama u Draškovićevoj. S velikim pomfrijem 5 eura. Malo me šokiralo kad sam vidila da policija čuva rusku ambasadu na Unter den Linden. Mislim, zar nije ovo Berlin? Prije toga, uz Deutches Teatar nabasala sam na zgradu ambasade Ukrajine: uza zid postavljene fotografije ubijenih ljudi, svijeće i plastično cvijeće. Nema policije, Ukrajince niko ne čuva.  

Zgrada na Unter den Linden je ogromna, luksuzna, onako kako smo navikli da budu američke a ne ruske. Na obe demonstracije zajedno nije bilo više od 500 ljudi, ali je zato uz svaku bilo po 10 marica naredanih. Policija im ima turbo jadne aute, valjda još iz DDR-a, trebali bi im mi Hrvati poslati. Mercedes ima svoju blještavu zgradu na Unter den Linden, to je nekad bilo valjda kao Champs Elysees, glavna ulica do slavoluka pobjede, tj Bradenburških vrata. U prizemlju je restoran, na vrhu se vrti znak Mercedesa. Ostao je i ogromni znak Aeroflota na dobroj modernističkoj zgradi, što bi se reklo socijalističkoj.  Deutsches Bank je prezentirala "umjetnika godine", nekog mladog Rumunja: totalno bezveze! Zato me obradovalo kad sam iza Kaiser Wilhelm polurazurušene crkve naletjela na H&M, pa opet H&M, a onda i veliki Campers dućan!! Rade do 20, petkom do 21.