Kreuzberg je kvart Turaka i punkera, ali vidi se gdje ne žive Turci. Sve je kao zapušteno, ali nigdje ne smrdi, ne pušta vodu i sve se uredno održava
Eto me, stižem u Berlin! Ja, dijete gastarbajtera, unuka gastarbajtera u Njemačkoj, prvi put u glavnom gradu države koja me othranila i školovala. Drama! Nisam stigla ni otvoriti vodič, ništa. Znam samo toliko da je Berlin ogroman i da nema smisla pokušavati baš sve obići. Neću. Kul.
I zbilja je kul, ko da sam oduvijek ovdje. Sve izgleda blisko, poznato, prijateljski. No te gluposti da Nijemac sve uredi tako da se ni budala ne može izgubiti, to zaboravite. Troje ljudi sam molila da mi pokažu put do moje U2 na drugoj razini, i nije uspjelo sve dok me neka gospođa nije uhvatila za lakat i pogurala me pokazujući prstom strelice na podu. Ja ih prije toga sama slijedila pa izašla iz podzemne, pa se spustila, pa izašla... a sve se zbiva malo prije ponoći kod kolodvora ZOO, na drugom kraju grada.
| Autorica je novinarka iz Zagreba (42), vrlo znatiželjna i širokih interesa ali prilično tankih živaca. Jako voli jesti, a kad situacija to od nje zahtijeva, ne libi se ni popiti. Obožava putovanja i obično putuje sama. Zbog krize u svijetu i teške situacije u domovini većinom je ograničena na jeftini smještaj i uličnu hranu, no uvjerena je kako kvantiteta vodi kvaliteti. Svoje dojmove svakodnevno dijeli s frendicama kojima šalje urnebesne mailove. Dio toga objavljujemo ovdje. | ||
Avantura je počela lijepo. Prvo na zagrebačkom aerodromu nikako nisam uspila čekirati se preko one sprave, onda na Tegelu u Berlinu pola sata nikako da kupim tjednu kartu za javni prijevoz, dok konačno ne skužim da ne primaju Master i da ću morati iskeširati 28 eura! Samo za tjedan dana! Sve sam pričala njemački i isključivo njemački, i odlično mi je išlo. Ljubazna službenica sve mi je objasnila, ali kad je za 5 min ponovo prošla, iznenadila se što me opet vidi, pa joj je naprosto izletilo: "A šta vi još čekate?" Na našem.
Javni prijevoz je za pet. Busom sam se od Tegela vozila do U-bahn stanice na Oesloerstrasse, jednog strašila kojem kao ukras služi reklama za H&M, zabodena u hrpu drače. Čitav je grad pun H&M reklama sa manekenkama u bikinijima, kao neke ogromne cigarete koje svijetle i okreću se. U centru izgledaju super, a ovdje zamjenjuju kralje Tomislave ili one apstraktne cijevi što se meću za ukras na križanja. Sunce piči, i ja si otvorim svoj ultra pink kufer, izvadim kavu i sendvič a vratim u njega kišobran. Pa šta će mi? Sjednem na klupu uz ulaz u podzemnu, smažem sendvič i popijem pola termosice. Otkantam dvojicu žicara, đankija.
Na prometnom križanju zamotana žena agresivno pere šoferšajbe, tražeći pare od vozača. Minutu kasnije tri se auta usred gužve zaustave, vozači izađu i krenu si jebat milu majku na sav glas, na svom jeziku. Ono, kao da si doma.
Po google maps moja kuća je 400 metara dalje, ali u kom pravcu? Napravila sam krug oko U stanice i krenula desno. To je bilo kao da se sa prljavog autobusnog odmah nađeš na dnu Gajeve ili Gundulićeve, lijepe stare kuće ne sasvim lijepo održavane, drvored i park usporedo s cestom, makadam, na sve strane plakati radikalne ljevice Die Linke koji pozivaju na toleranciju prema imigrantima. Welcome refugee! na fasadi, još sa zaokruženim A, sve u zelenoj. Tu ti je jasno da ne žive Turci, nego Nijemci umjetnici ili studenti, s roditeljima dovoljno bogatima da budu ljevičari.
Dok sam se divila ljepoti prirode počne kiša, i mislim ja, to je ko u Amsterdamu, neš ti, to je samo mala kišica. Tako izbijem na Oranienplatz: osmijeh ushićenja, u kombinaciji s mračnom spoznajom da ovo nije Nizozemska i da to nije kišica, nego sam već sasvim mokra. Pljušti, lije! Skužim neki lokal, nimalo privlačne vanjštine, želudac mi se stisne i već sam ga prošla kad sam shvatila da će mi promočit i samsonajt kufer za dvije minute. Na vratima niski tamniji čovjek u crnom odijelu iz sedamdesetih, izašao je jer ga je neko nazvao na mobitel. Valjda se zbunio kad sam nahrupila prema njemu, golema žena sa smiješnim ružičastim koferom, i otvorio mi vrata. E, da ste to vidjeli!
Sve se glave digle prema meni, odjednom muk, a konobar me gleda ko da sam krokodil s glavom Miki Mausa. Mlađi tip, s naočalama. U sekundi mi je bilo jasno da tu ženska noga nije kročila 10-20 godina, uključujući čistačice. Sve zapušteno, olinjalo, s onim izgledom ko da je to mjesto i Bog ostavio. Prosjek godina 60, sve Turci (valjda, ako je na zidu kalendar iz Hurryjeta), u svom najboljem nedjeljnom odijelu. Sve skupa, totalno rocknroll osim što umjesto rokera tu sjede isluženi gastarbajteri. Spojili su dva stola i igrali neku igru, vjerojatno tavle, u dubini prostorije poker aparati. Za šankom je bilo i viskija i vina i kafe aparat, ali posebno je mjesto zauzimala bakrena aparatura sa čajnicima.
Za par minuta počelo je blještati sunce. Do kraja dana ću shvatiti da mu je u Berlinu takva politika: po 5-10 puta u danu može past kiša, pa sunce, i opet. Mladić mi je kavu naplatio jedan euro. Bez smješka, bez ijedne riječi.
Zgrade su totalno izgrafitirane, i stubišta i vrata stanova. Na vratima nema imena stanara, nego naljepnice s nekim blesavim natpisima. Ovi preko puta mene ističu da ne idu na modne revije, ekipa s kata ispod zahvaljuje Disneyu na sretnom djetinjstvu. Sve je zapušteno ali drugačije nego što su to naše zapuštene stare zgrade: ovdje je to šminkerski zapušteno, vidiš da u stvari nigdje ne smrdi i ne pušta vodu, sasvim se to uredno održava, ali dat ćemo djeci da se malo poigraju i nećemo im prefarbati grafite.
Takav je stan u kojem sam iznajmila sobu preko Airnbnb-a, 25 eura dnevno: friško ofarbani visoki zidovi, dva velika prozora na ulicu. Malo je namještaja, sve iz Ikee. Lijepi drveni pod, drveno je i stubište. Zgrada preko puta izgleda kao da je na dnu Petrinjske, malo zapušteni dio Zagreba. U pola jedan kad sam se vratila iz grada, noć nedjelje na ponedjeljak, ulica je bila puna ljudi.
Sad tek vidim kako sam bila smiješna kad sam pitala mogu li u Berlinu u kazalište ići u tenisicama! Mladi srpski režiser Miloš Lolić napravio je predstavu o Gavrilu Principu u Teatru Maxim Gorki, na Unter den Linden, 5 stanica busom od Alexanderplatza. Tjedan dana igra, večeras je zadnji put. Glavna zgrada kazališta je sva u ogledalima, štukaturi i crvenom plišu, ali ova je predstava u Studiju, posebnoj zgradi 3 metra iza. To izgleda kao prostor za koncerte: sve je izgrafitirano i išarano crtežima, ludi šank i za njim crna crnkinja. Takva je bila i ekipa: 25-35 godina, svi ko da su došli na koncert, jedino što umjesto piva piju vino. Samo za jednu trojku sam skužila da su naši. I onda netko pusti Eminu, u meni nepoznatoj izvedbi (na našem jeziku, jes). Predstava je bila na njemačkom, s engleskim titlovima i nije bila baš nešto.
Samo sam iz busa skužila Bradenburška vrata, mrak izgledaju! Odvalila sam na onu crkvu srušenu u ratu, Kaiser Wilhelm Gedächtniskirche.
Naravno da je moja zgrada na 3 minute od Kottbusser Tora, nije bilo potrebe da kružim sve do Oranienplatza. Kad sam se iza ponoći vraćala, sve je još bilo živo i ludo. Turski lokal u kojem se prodaju razne grickalice, kikiriki košpice, na pločniku su stolovi, i za njima sjedi ekipa, svako drži u ruci čašicu čaja a u sredini je velika zdjela u koju pljuckaju koštice. Kako je bio fajrunt, vani za stolovima su ostale te velike zdjele s košticama. Red je bio u lokalnoj pekari, pa sam skrenula u tursku hamburgerđinicu di sam se odlučila za currywurst, najpoznatija berlinska kobasica stoji 1,5 euro. Pa spavanje.
U slijedećem nastavku na redu su berlinske turističke rute.