Malo je mjesta u civiliziranom svijetu s tako lošom reputacijom kakvu ima Sisak u Hrvatskoj. Sisak je na tako lošem glasu da je vrijedilo ići provjeriti ima li tamo ičega dobrog. Naravno da ima, a ovo je drugi dio priče o traženju dobrih strana Siska

Nakon kave i uživanja u suncu na terasi Siscia jazz kluba krenuli smo u društvu Damira Kukurizovića obići Stari grad, najveću sisačku povijesnu atrakciju. Prva je ideja bila ručati u hvaljenoj Bijeloj lađi, restoranu koji je rijetki sisački gastronomski zicer, ali kad smo već po sunčanom vremenu bili u Starom gradu šteta je bila ne jesti tamo u povijesnom ambijentu.

Sisački Stari grad tvrđava je iz 16. stoljeća pod kojom se 22. lipnja 1593. odigrala jedna od bezbrojnih hrvatskih legendarnih bitaka s Turcima. Dobro, ovdje je barem bio klasični fajt, nitko nije Osmanlije radio budalama gađajući ih mrtvim kokošima kao u Đurđevcu, nije ih zaskakivala i tjerala ni ratoborna sinjska Gospa, nije bilo ni drugih sličnih maštovitih besmislica, pa već taj nedostatak komičnog pretjerivanja treba poštovati i pozdraviti. Lokalci će, doduše ispod glasa, primijetiti da je bitka bila zapravo nešto dalje, ali vrag odnio sitničarenje. Tvrđava je spomenik nulte kategorije i nalazi se oko dva kilometra od središta grada na prelijepome mjestu okružena drvećem između dvije rijeke, nedaleko od ušća Kupe u Savu.

Da se Stari grad, atraktivan kakav jest, nalazi u Sloveniji ili Austriji, bio bi tvornica novca. Ovdje baš i nije, ali nije da ga nitko ne obilazi. U studenome je, međutim, već na zimskom režimu pa smo mogli samo prošetati uokolo, baciti pogled na tek naoko pitomu Kupu koja je glavni krivac za poplave u gradu i krenuti u restoran prigodnog imena Stari grad.

Dok smo se približavali restoranu, ulazila je u njega neka lokalna politička ekipa. Po izgledu rekao bih da su županijski moćnici, ali tko zna. Apsolutno vrijedi posjetiti web stranice Sisačko – moslavačke županije, to je upravo dirljivi retro, kao neka vožnja vremeplovom u doba samoupravnog socijalizma, ali s dodatkom crkvenih velikodostojnika na skoro svakoj od bezbroj fotografija složenih u nepotpisanim galerijama. Sve je tu kao nekada: narodne nošnje, lokalni moćnici u odijelima, otvaranje i obilježavanje ovog i onog, pa malo šetnje u većim grupama na otvorenom, pa malo razdragana djeca, pa malo sporta i rekreacije, pa ratni veterani, kulturno umjetnički program, pa polaganje vijenaca... Da, znam, totalno je monotono i tko bi to uopće gledao, ali u galeriji broj tri možete vidjeti baš jako nasmijanog biskupa Košića, a to nije česta pojava.

Da se ne guramo s njima, a i zbog lijepog dana, sjeli smo vani. Pitam Kukuruzovića kakav je s političarima?

- Dobar sam sa svima. Bez njihove pomoći klub ne bi mogao opstati u ovakvom obliku, ali nastojim se držati na distanci od politike. Činjenica je da je klub kada je 2005. otvoren pomogla tadašnja gradska vlast koju su činili HDZ i HSP. Kada je vlast u Sisku preuzeo SDP, malo su me na početku sumnjičavo gledali misleći valjda da sam stranački čovjek i njihov politički protivnik, što je besmislica. Uopće se ne želim uvlačiti u te igre i podjele, pa kad su to shvatili, i ovi novi su podržali klub i njegov program.

Konobar koji je izašao primiti narudžbu srdačno se pozdravio s Kukuruzovićem, što je i razumljivo. Kada netko toliko evidentno poput njega uživa u hrani, uvijek je rado viđen gost u restoranima.

- Ima ona plata s raznim... – počeo je Kukuruzović naručivati, ali nije trebao dovršiti, konobar je točno znao što želi.

- Nema problema gospodine, znam na što mislite, stiže.

Nismo pili alkohol, tek smo na kraju popili pivo pa ne znam kakvo im je otvoreno vino. Izbor piva je siromašan, otprilike jednak kakav je bio i prije 30 ili 50 godina. Hrana u Starom gradu nije loša, ali definitivno je previše konfekcijska i retro u onom nepreporučljivom smislu, što bi morali promijeniti i poboljšati imaju li ozbiljnih turističkih ambicija i žele li da i oni postanu važan razlog dolaska do Starog grada. U plati su bili solidni ćevapi, presušeni i ne baš mekani ražnjići, ukusni i dobro pečeni, ali totalno premasni pileći bečki odresci te pristojne šnite pržene slanine. Restani krumpir kao prilog bio je za tek prolaznu ocjenu.

Kada je sve bilo gotovo, Kukuruzoviću su zasjale oči i shvatili smo da će se igrati i produžeci.

- Dečki, moramo naručiti i palačinke.

Čutura se nešto kao opirao, ali uzalud, a ja sam se upustio u raspravu s konobarom oko vrste punjenja od oraha u palačinkama i razočarano naglas žalio što imaju običaj samo nasuho ribati orahe. Nikad neću shvatiti otkuda nekome ta glupa ideja da nudi palačinke samo s tim suhim piljevinastim mljevenim orasima, bez mlijeka. Čini mi se da sam tek tada, nakon bitke za palačinke, zadobio Kukuruzovićevo povjerenje.

- O-ho-ho, vidi ga kako s guštom priča o hrani, to volim - veselo je konstatirao i to je bilo to. Brothers in food.

Palačinke s čokoladom kao kompromisom su bile OK, ali treba spomenuti da ih nude, među ostalim, i s Nutellom, na što smo se bili odmah napalili, ali oprezni je i nepovjerljivi Čutura srećom pitao je li to baš prava Nutella ili neka navlakuša.

- Paaa, ovaj, nije baš prava Nutella, ali to vam je nešto slično... - krenuo se izmotavati konobar i dodatno pokvario dojam o restoranu. Jebiga, majstore, ne ide to tako. Ne možeš nuditi francuski konjak pa točiti Badelov Brandy. Ili onaj Segestice ili bilo koji. To se zove varanje gosta. Čuj njega, da to vam je slično...

Punih želudaca Kukuruzović i Čutura su se vratili u klub mirno probavljati hranu uz pogled na Kupu, a ja sam otišao do Gradskog muzeja naći se s ravnateljem Vlatkom Čakširanom, čovjekom koji je pokrenuo priču o industrijskoj baštini i prvi shvatio njezinu važnost za Sisak.

Biti ravnatelj muzeja u gradu poput Siska zapravo je sjajna stvar, naročito ako vam se baš ne da pretjerano raditi. Nitko tu ne očekuje velika čuda, nikada se tu neće uprizoriti golemi red oduševljenih turista kakav se stvori ispred British Museuma, pa kako su toga svi svjesni, malo tko bi se tu nešto posebno trsio.

Čakširan je, na sreću Siska, dosta ambiciozniji tip pa mu se svakakve ideje vrzmaju po glavi i svašta pokušava pokrenuti, a nastojanje da se od propale industrije i industrijske baštine, umjesto kukanja za prošlim vremenima, napravi turistička atrakcija, sjajna je i pametna inicijativa.

Nakon što smo se složili da su vremena industrije zauvijek prošla i da treba izmisliti nešto novo što će hraniti grad, pitam ga što sve radi Sisak da privuče turiste i posjećuje li netko njegov muzej i te manifestacije koje organizira.

- Pa, zapravo, dosta ljudi posjeti muzej. Prošle smo godine imali više od 23.000 posjetitelja na svim lokacijama i manifestacijama koje Muzej organizira, što uopće nije loše. Svi smo svjesni te užasne reputacije grada, ali pokušavamo to mijenjati i svašta pokrećemo. Muzej organizira bojeve za Sisak, to je manifestacija koja prezentira Sisačku bitku po kojoj je utvrda poznata. Organiziramo i Dane industrijske baštine zajedno s Turističkom zajednicom Festival piva, i to s craft pivovarama. Grad ove godine obilježava 160. obljetnicu Sisačke pivovare, koja je bila prvi industrijski pogon u gradu, a koja danas, nažalost, više ne postoji. I na toj smo manifestaciji imali tisuće ljudi i sjajnu atmosferu. Dosta radimo na promociji Siska, ali trebat će nam vremena i puno truda da promijenimo ovu sumornu sliku grada. Ipak, vjerujem da ćemo uspjeti, jer stvarno imamo što ponuditi turistima. Pa ovdje gdje god kreneš kopati otkopaš rimske ostatke. Tu je Stari grad, gradska jezgra, tri rijeke... Pola Lonjskog polja pripada Sisku, organiziramo obilaske tih tvorničkih pogona. Proučili smo europska iskustva s brendiranjem industrijske baštine i pokušavamo to primijeniti ovdje. To je definitivno dobra priča o gradu.

- Koliko vam blizina Zagreba pomaže, a koliko odmaže - pitam ga.

- S jedne strane, Zagreb nas je po mnogo čemu pojeo, ali opet, dosta je ljudi nakon propasti industrije našlo posao u Zagrebu i spasilo se. Ujutro su vlakovi puni školaraca i radnika koji idu u Zagreb i nakon posla i škole se vraćaju. Put vlakom traje sat vremena, što nije strašno. Rekao bih da od blizine Zagreba ipak imamo više koristi. Kada se jednom završi autocesta, do Zagreba ćemo imati nešto više od pola sata i od toga bismo morali imati još više koristi.

Još pod dojmom palačinki s lažnom Nutellom, pitam ga je li svjestan da bi turisti nakon obilaska svih povijesnih i inih zanimljivosti voljeli negdje sjesti pa nešto baš dobro i po mogućnosti domaće i autohtono pojesti i popiti. Mnogi bi izbjegli turističke obilaske i posvetili se samo gastronomskim užicima kada bi postojala ozbiljna ponuda. Ovo što se po tom pitanju sada nudi definitivno nije neka sreća. Postoji li uopće svijest o važnosti gastro ponude i ima li barem oko grada kakvih dobrih agroturizama, OPG-ova, seoskih krasota gdje djeca mogu vidjeti živu kravu i bježati od zlih i agresivnih gusaka, gdje se peku patkice ili štogod finoga domaćeg što onda možeš lijepo izreklamirati i veselim gostima koji to vole poslužiti i pošteno naplatiti?

- Nažalost, po tom pitanju nismo puno postigli. Sisak baš nema neki gastroidentitet koji bi promovirao, nismo ni sigurni kojoj regiji zapravo pripadamo, a ljudi još nisu prepoznali eventualnu korist od agroturizma i ozbiljne ponude domaće hrane.

- Znači, da zaključimo, u kraju koji je opskrbljivao golemu mesnu industriju kakav je Gavrilović, praktički nema mjesta s vrhunskom domaćom hranom, odnosno mesom?

- Pa zapravo gotovo i nema. Inače, Gavrilović je u velikoj krizi i lagano rasprodaje i svoje poslovne prostore i prodajna mjesta. Da nema vojske, Petrinja bi praktički propala. Nažalost, tako je.

E, jebiga, to je fakat problem. Bez poštene gastroponude, nema turističkoga kruha, ali dobro, valjda će jednom i to doći.

I Čakširan, baš kao i Kukuruzović, kaže da nešto više od 400 lokalaca aktivno i redovito konzumira kulturnu ponudu. Premda ta brojka ne djeluje impresivno, zapravo je, znajući gdje živimo, sasvim solidna. Proporcionalno više Građana koji redovito konzumiraju neke kulturne sadržaje nema ni u Zagrebu, Rijeci ni Splitu.

Pitam ga na rastanku što ga drži u Sisku i bi li zbrisao da mu se pruži prilika?

- Ne mogu zamisliti da odem iz Siska, stvarno volim ovdje živjeti. Sisak ima sjajnu infrastrukturu, vrtiće, škole, bolnicu, kazalište, kino, parkove - sve što grad treba imati. Odličan je za obitelji s djecom, sve je blizu, klinci mogu sigurno pješice u školu, a četvorni metar stana u središtu Siska stoji samo 850 eura. I druge su cijene neusporedivo niže od zagrebačkih. Velike su to prednosti...

Pa zapravo, ta mantra o ugodnom gradu za život obitelji s djecom zvuči sasvim razumno, naravno pod uvjetom da to nisu obitelji nezaposlenih u, primjerice, Capragu, velikom radničkom naselju u onoj mitskoj, blago u Gospodinu preminuloj industrijskoj zoni. Jeftino je prilično relativan pojam kada nemaš ništa osim socijalne pomoći, ali ta vrsta očaja nije privilegij samo Siska. Kad ostaneš bez posla i nemaš od čega živjeti jednako ti je loše u Zagrebu ili Sisku.

Čakširanova dobra iskustva i optimizam ne dijele, međutim, svi. Danijelu Pavliću, dobrom duhu sablasno depresivne Hrvatske Kostajnice koji je godinama organizirao „Sisak eko film festival“, jedinstvenu manifestaciju gdje volonteri iz cijelog svijeta u desetak dana na biciklima prijeđu i do 700 kilometara i svuda prikazuju kratke eko filmove svega je lagano dosta i sve češće mu se po glavi vrzma ideja da pokupi obitelj i napusti Hrvatsku.

- Krenuli smo iz entuzijazma prije osam godina, no nekako posljednjih godina je puno više publike i podrške van Siska. Nakon što se u Upravnom vijeću govorilo i o "nerentabilnosti" festivala, koji je sva financijska sredstva (oko 50 000 kuna) dobivao iz Zagreba, shvatio sam da ga moram prebaciti u organizaciju svoje nevladine udruge. Sad će se zvati Smaragdni eko film festival SEFF i ići će dolinom rijeke Une i mjestima na Uni. Baš zbog takve lokalne "podrške", ozbiljno razmišljam o emigraciji prema zapadnim europskih državama. Uslijed sve te situacije imam osjećaj da gubim publiku u Sisku, jer većina mojih prijatelja mi kaže da nemaju za kulturu, jer jedva preživljavaju.
Čak i kada nešto napravim besplatno, oni koji bi trebali podržati taj trud, ne pojave se na manifestaciji. Bez motivacije, bez stimulansa, uz nikakvu komunikaciju i prikriveni mobbing, lako je shvatiti gdje je moja budućnost, gdje je moja egzistencija. Čak i ja kao sanjar, u obitelji s jednom plaćom, budan gledam realnu situaciju.

To već zvuči poznato i tipično hrvatski. Čitava je zemlja premrežena tim beskrajno iritantnim, tupim, nezainteresiranim, potkupljivim, besmislenim i bezvrijednim aparatčicima koji sjede u raznim kancelarijama, imaju moć odlučivanja i u stanju su ubiti svaki entuzijazam, inicijativu i dobru ideju pojedinaca poput Pavlića.

Razmišljajući o tome te gledajući uredne i lijepo uređene zelene površine, promašio sam, naravno, skretanje za jazz klub u koji je nakon završene smjene u gimnaziji, gdje predaje engleski jezik, trebala doći i basistica te zaštitno i najljepše lice Bambi Molestersa, Lada Furlan Zaborac. Izgubiti se u Sisku lijep je uspjeh i još se sramim samoga sebe. Srećom, Lada je nazvala i vratila me prema centru pa sam je na povratku pokupio na izlazu iz škole. U međuvremenu je sunce već prilično zašlo i sjediti u sumrak na terasi Siscije pokraj Kupe bilo je jednostavno prekrasno. Nema puno mjesta s tako dobrom atmosferom. Čak i kada se jato od valjda nekoliko tisuća vrana uznemirilo i počelo urlati sa stabala na drugoj obali rijeke.

- Stavili su u gradske parkove one naprave što ih tjeraju zvukovima pa su sada sve na ovim stablima - objasnili su nam domaćini vidjevši naše zbunjene poglede.

Ladu je čekalo još intenzivnije maltretiranje od prethodnih sugovornika jer je Čutura radio tekst o Bambijima za onaj tjednik iz kukuruzišta Sloboštine, pa je odmah u glavu primijetio da je najveći hrvatski surf bend u nekoj fazi hibernacije. Naravno, pitao je i zašto.

- Istina, malo smo se pritajili. Nije da uopće ne sviramo, evo 12. prosinca smo u Rijeci, a 5. veljače u zagrebačkoj Tvornici imamo veliki koncert s američkim bendom Night Beats, ali sada smo zapravo u fazi kada krećemo pripremati novi album. Krajnje je vrijeme da snimimo nove pjesme, ali kako svi radimo i imamo obitelj, malu djecu i sve obaveze koje s time idu, sve to teče malo sporije. Ne možemo si baš priuštiti da poput Nicka Cavea svaki dan sjednemo u studio pa čekamo hoće li naići inspiracija, premda bi to bilo baš lijepo.

Lada je elokventna i vrlo ugodna sugovornica. Kaže da je klinci u školi uopće ne doživljavaju kao surf rock glazbenicu, dapače, mnogi i nemaju pojma da svira u bendu. S autoritetom nema problema.

- To je ipak gimnazija i uglavnom je riječ o boljim učenicima pa nema nekih ozbiljnih problema s disciplinom. Meni su klinci super.

I ona voli živjeti u Sisku i smatra ga sjajnim gradom za život. Argumenti su joj isti: blizina svega, odlična infrastruktura i svi sadržaji koje trebaju obitelji s djecom. Ovdje je, kaže, sve što čovjeku treba za ugodan život, naravno, pod uvjetom da imaš posao i plaću.

OK, Sisak, slažu se svi, nudi sasvim dovoljno za srednjovječne i starije, ali što je s mlađima od 20 ili 30 godina? Što od Siska ima klinac koji nije pripadnik hrvatske većine cijepljene od ukusa i zakačene na Rozgu, Thompsona ili cajke, a još nije sazrio za Kukuruzovićev jazz klub? I gdje uopće izlaze klinci u Sisku?

- Srednjoškolci nemaju love za kafiće i vikendom piju vani, na otvorenom: na štandovima na placu nakon zatvaranja, kod crkve blizu Staroga mosta, ispred gimnazije, a kad je kiša, u natkrivenom prostoru gimnazije. To u ponedjeljak izgleda katastrofalno, razbijeno staklo, krš i lom. Za one koji imaju neku kunu postoji i Klub mladih gdje je jeftinije piće, nekad se i svira uživo te se pušta dosta dobra, alternativnija glazba. Voodoo bar je također neka rock'n'roll priča s koncertima, tu su možda još dva kafića te orijentacije, ostalo je konfekcija. U kino klinci gotovo uopće ne idu, valjda nemaju naviku, ali zapravo izbora za izlaske ima dovoljno.

U Sisku postoje i neki klasični klubovi s domaćim i gostujućim DJ-ima, a Lada kaže da cajke i ovdje, kao i svagdje, imaju svoju publiku, ali žive gotovo isključivo u predgrađima. Iz te perspektive Sisak mi se čini urbanijim od brutalno poseljačenog Zagreba i njegovih narodnjačkih klubova u centru. Osjete li se zakinuti za taj oblik kulturnog uzdizanja, mladi Siščani uvijek mogu krenuti put Zagreba pa se u prijestolnici priključiti sve većoj gomili svojih vršnjaka ili starijih seljobera.

Baš kao i u ostatku Hrvatske, i iz Siska se prilično masovno bježi u inozemstvo, ali to već odavno više nije vijest. Opet, ako postoji mjesto gdje je to očekivana pojava, onda je to Sisak. Svatko za stolom zna barem nekoga tko je otišao. Nakon ugodnog čavrljanja otišla je, doduše samo svojoj kući, i Lada, a mi smo se ostali još dugo opraštati uz obaveznu putnu i jazz kao zvučnu kulisu uživanja na terasi pored Kupe.

- Morate doći ljeti na festival. Svira se ovdje na terasi i bude sjajna atmosfera. Doduše, ponekad zlobni susjedi dignu uzbunu zbog buke, ali to je tako u malim mjestima, mora biti dodatnih uzbuđenja - smije se Kukuruzović.

Pitam ga o ratu i njegovim posljedicama. Zanima me je li u glavama većine uopće završio i koliko je promijenio sliku grada?

Kukuruzović ne voli pričati o ratu u kojemu je ranjavan, srušena mu je kuća, a doživio je i veliku osobnu tragediju. Kaže da je rat gadno zakačio gotovo sve Siščane.

- Strašno nas je to bacilo unatrag. Meni je osobno žao što su otišli naši urbani Srbi, a svega sam se nagledao od onih koji su ih zamijenili. Traume iz rata još postoje i trebat će vremena da se zaliječe. Dobro je što dolaze nove generacije koje to nisu proživjele i koje nisu opsjednute ratom, ali razumijem i one koji su svašta proživjeli pa se ne mogu isključiti iz toga. Ja sam nekako uspio, imam svoj život, radim ono što volim i dobro mi je, ali puno je onih kojima to nije uspjelo - kaže Kukuruzović.

Već je debelo pala noć kada smo se napokon pozdravili i krenuli put Zagreba. I po noći Sisak, odnosno barem njegov izlaz prema Zagrebu, izgleda poput bilo kojeg ozbiljnoga grada. Šoping centri su svagdje jednako blještavi. Ona tužna sela koja dolaze nakon toga, noću su još tužnija i depresivnija, a blještavo osvijetljene crkve samo pojačavaju taj turobni dojam. Opet, Zagreb dođe, a da ne stigneš pošteno ni razmisliti o tome.

Pa je li taj Sisak čemu i ima li tamo ičega vrijednog? Definitivno ima i nije zaslužio tako lošu reputaciju. Grad izgleda lijepo i uređeno, smrt industrije učinila ga je i ekološki čistim, pitanje je samo je li onih 400 Građana s velikim G, dovoljna brojka za optimizam da će se grad trgnuti i izvući iz očaja. S gradom veličine Zagreba u blizini i potencijalom koji ima glupo bi bilo propasti bez borbe, a opet, nismo to mislili ni za Hrvatsku pa vidi kako su je lijepo sve te seljačine, lopovi, nesposobni i turbo podobni otjerali k vragu. Isto je i sa Siskom - nastavit će propadati budu li ovisili o uhljebima, podobnima i nesposobnima koji su se i tamo uvukli u sve pore, mrdnut će se pronađu li dovoljno dobre ljude da ih povedu naprijed. Volio bih reći da vjerujem u ovo drugo, ali kao i u slučaju ostatka Hrvatske, ne vjerujem u tako skori happy end. Najbolje si je, kao i bilo gdje drugdje, izgraditi mikro svjetove i izbjegavati kretene i seljačine. Na sreću u Sisku postoji par doista dobrih mjesta za bijeg i utočište normalnih, a to je već nešto prilično dobro.

- I, jesi li uopće išta pametno zaključio o Sisku? - pita me Čutura na povratku.

Pa kada razmislim, u Sisku definitivno nije bajno, ali isto je u čitavoj Hrvatskoj. Baš da bi se preselio u Sisak, ne bi, ali kada bi gastro ponuda živnula bilo bi zadovoljstvo navraćati češće. Sisak mi je unatoč svemu ugodno iznenađenje i zapravo u njemu se događa u najmanju ruko jednako ili i više toga nego u mojoj rodnoj Rijeci. Ali o tome nekom drugom prilikom...

 

	MARIJAN CRTALIĆ: Sisak su entuzijasti s premalo novca, borba za opstanak i masa uhljeba HDZ-a i HSP-a. Najbolje je otići van Marijana Crtalića, umjetničkog direktora Željezara festivala nisam uspio uloviti u Sisku jer se već neko vrijeme nalazi u inozemstvu. Dopisivali smo se, poslao sam mu pitanja mailom i, iskreno, kako par dana nije odgovarao, mislio sam da mu se ni neće dati odgovarati. Na sreću poslao je odgovore i sa zadovoljstvom ih objavljujem, premda baš i ne pršte optimizmom i vjerom u bolje sutra. Bez Crtalića ova priča svakako ne bi bila potpuna, a Sisak bi bez njega bio znatno siromašniji grad. 1. Festival Željezara si kao jedan od organizatora i umjetnički direktor zamislio, ako sam dobro shvatio, kao projekt kulturne revitalizacije grada, ali i kao oblik borbe protiv poseljačenja grada odnosno "dominantne i mladima najpoznatije kafanske i ulične kulture opijanja, a i drogiranja, uz estradnu i turbo folk glazbu, demoliranja javnih površina i tučnjava" kako si rekao u jednom razgovoru. Je li se nakon dva izdanja, prvim prilično raskošnim i drugim nešto skromnijim,  festival ulovio, je li nešto uspio promijeniti i misliš li da je ispunio tvoja očekivanja i svrhu? Iskreno, nisam primijetio ikakve promjene u Sisku, barem u smislu onog što je festival imao za potaknuti, a to su, naravno, promjene po pitanju poimanja grada kao sredine pogodne za kulturne inovacije. Grad se i dalje ne da, naime inteligencija koja je napustila grad nema se čemu vratiti, lokalno stanovništvo je preopterećeno lokalnim problemima, bitno slabija financijska potpora drugog festivala od strane gradskih vlasti pokazatelj je pada ekonomske moći i interesa za kulturu kao moguću ekonomsku granu, a to opet dolazi u dodir s inteligencijom koje više nema da podupre i sukreira programe odnosno kulturnu strategiju grada, te je krug potpun. Najveći interes za festival i njegove ciljeve prisutan je u aktivističkim i kulturnim krugovima van grada, odnosno želje za suradnjom i sudjelovanjem raširene su ne samo od strane pojedinaca i udruga u drugim gradovima, već i u inozemstvu. Naravno, postoji interes i u lokalnim gradskim krugovima, ali burgija ne vrti gdje para neće.   2. Postoji li u Sisku dovoljna kritična masa za takve ambicije i promjene? Ekipu iz HDZ-a i HSP-a to sigurno živcira i to se neće promijeniti, ali je li ona legendarna tiha većina prihvatila festival i težnju za promjenama? Koliko, je pak, gradska vlast spremna podmetnuti leđa i pomoći takvom ili sličnim projektima, jer čini mi se da bez podrške, a naročito financijske, festival nema svijetlu budućnost? U Sisku postoji nekoliko entuzijasta koji se trude nešto napraviti u okvirima svojih mogućnosti odnosno budžeta koji im se dodijele za realizaciju njihovih ideja, a kako rekoh, sredstva su sve skromnija, a ono što je još važnije i pretpostavka je programu pravilnog financiranja i organiziranja projekata, gradu nedostaje kulturna strategija kao dio opće razvojne strategije grada. Naime, dosadašnja HDZ - HSP nepotističko lopovska strategija, tobože, upravljanja gradom, proizvela je masu tzv. uhljeba kojima nije stalo do ničega osim očuvanja svojih pozicija i sigurnih plaća. Nova vlast je prezauzeta borbom protiv kancerogenog korupcijskog tkiva koje su politički prethodnici vrlo uspješno ugradili u sve društvene pore, ne samo grada već i države u cjelini. S druge strane kulturnjaci se bore da prežive, a u tu kategoriju spadam i ja koji već dvije godine od kulture i festivala nemam nikakve zarade, tako da je i meni dosta više svega. Nevjerovatno je, ali istinito, da i ja želim jesti, ugrijati se, obući se i okupati… a ne mogu to ukoliko nemam podrške… a nemam je. Entuzijazma još imam, a koliko će trajati, ne znam.   3. Ima li išta dobro i što je to zbog čega vrijedi živjeti u Sisku i što je po tvom mišljenju nakon propasti industrije budućnost Siska odnosno od čega bi Sisak trebao i mogao živjeti? Najbolje je otići van, osigurati si bazu, osposobiti se i doći do nekih sredstava te se onda probati vratiti i pokušati nešto napraviti. Sve ostalo je gubljenje živaca i vremena, a pritom, umjesto hvale i podrške, trpljenje ponižavanja i omalovažavanja u svakom pogledu. Naravno, sve što sam radio u Sisku, radio sam zato što smatram da je Sisak predivan grad prepun kulturnih i edukativno turističkih potencijala, ali treba mu neka druga ekipa, možda neko ko nije iz Siska i to iz razloga što s nekim izvana ne možeš manipulirat baš tako lako kako možeš s domaćima. Unatoč svom mom pesimizmu, boriću se i dalje da od nekadašnjeg, jednog od najrazvijenijih gradova u Jugoslaviji, koji je, u međuvremenu, postao zadnja hrvatska provincija, probam ponovo pomoći napraviti grad… kako rekoh, dok se naprosto ne pokupim i odem van iz zemlje. Sad sam privremeno vani zato jer su me zvali, a idem tamo gdje me hoće.