Malo je mjesta u civiliziranom svijetu s tako lošom reputacijom kakvu ima Sisak u Hrvatskoj. Sisak je na tako lošem glasu da je vrijedilo ići provjeriti ima li tamo uopće i nečeg dobrog. Naravno da ima, a ovo je prvi dio priče o pozitivnom Sisku

Jednako kao što postoje ljudi koji izazivaju odbojnost ili pojave kojih se većina užasava, tako postoje i gradovi čiji sam spomen izaziva neku jezu i za koje ste spremni odmah ustvrditi da tamo nikada ne biste živjeli, a ne vuče vas baš ni da biste ih vidjeli.  

Knin, nominalno grad kojem tepaju da je kraljevski, a zapravo selendra u kršu i kamenu u kojoj nit tko što radi, nit tko puno misli, gdje jedan dan u godini deseci tisuća ljudi dođu na onom seljačkom derneku zajednički izgubiti razum, najgora je hrvatska crna rupa, ali Knin, ruku na srce, zapravo i nije grad, niti je to ikada bio. Imati tek nakupinu kuća i živih bića koja ih nastanjuju nije dovoljno za status grada.

Izuzmemo li, dakle, tu tužnu dinarsku nedođiju (Vukovar sa svojim neraspetljanim ratnim repovima priča je za sebe i nije još u konkurenciji), najgoru reputaciju u Hrvatskoj već cijelu vječnost ima Sisak, a da stvar po njegove stanovnike bude gora, nitko mu baš nikako ne uspijeva ni približno ugroziti tu neslavnu poziciju. Ne uspijeva to ni vječni prvi izazivač, Slavonski Brod, premda i on ima dobre argumente i ne treba ga podcijeniti. Ima i tamo gadne magluštine, propale industrije i svakakvog očaja.

Sisak i njegovi problemi postali su već mitsko opće mjesto jada i užasa u Hrvata, sa Siskom majke plaše djecu, on je u očima ostatka Hrvatske i „grad slučaj“ i „grad očaj“, na njegov spomen gotovo pa već tužno počnu zavijati psi i mijaukati mačke, a ptice odlete u strahu te je zapravo, uz takav strašan imidž i vječno našušušurenog i na svađu spremnog biskupa Košića, izvjesno da se ni neprijateljski nastrojeni izvanzemaljci ne bi usudili tamo dolaziti, a kamoli putnik namjernik ili turist.

Da si ne lažemo, nije sve to bez razloga. U Sisku su se doista događale neke strašne stvari, od krvavog rata i gadnih zločina koji su ondje počinjeni do agonije i propasti sve te silne industrije po kojoj je grad bio poznat. U Sisku se, nadalje, kao da i bez toga imidž grada nije dovoljno loš, povremeno dogode i neka baš jeziva ubojstva opće prakse, afere poput one s bivšom županicom Lovrić Merzel, ali i doista bizarne stvari poput one nedavne, dirljivo imbecilne pobune mladeži HDZ-a, tih vječnih čuvara sve sile stečevina i mentalnih nasljednika nekadašnjih skojevaca protiv nastupa Leta 3, jer oni kao nisu dovoljno podobni i bla, bla, bla... znate već te blesave argumente megadomoljuba. Opet, unatoč pritiscima, koncert se održao, i to pred ogromnim brojem Siščana. Bilo je, kažu svi, sjajno, prosvjednici su, kao što je i red, ispali glupi, ali nema brige, to ih neće pokolebati. Javit će se oni opet sutra. Imidž Siska je, dakle, neupitno loš, ali s druge strane, u gradu s nešto manje od 50.000 stanovnika ipak ne može baš sve biti loše kao što se misli. Ili možda ipak može?

Kakva bi, dakle, u očima prosječno, pa čak i natprosječno iz medija informiranog Hrvata bila slika Siska danas? Jedan od simbola grada i danas je rat u najgorem obliku, u što spadaju i strašna bombardiranja s velikim civilnim žrtvama i razaranjima koje su počinili pobunjeni Srbi, ali i zastrašivanja i protjerivanja sisačkih Srba uz nikad riješene nestanke i zvjerska ubojstva u hrvatskoj izvedbi kakvo je bilo ono Ljubice Solar. Rat u Sisku, dojam je mnogih, nikada zapravo i nije završio.

Sisak je, tako to vidi ostatak Hrvatske, stravično zagađen grad u kojemu je najčešća domaća životinja rak, s naglaskom na rak pluća. Tko nema rak, misli se, jamačno ima barem neki oblik PTSP-a ili već nešto slično jer ni ta brojna stravična ubojstva, kakva su počinili Srđan Mlađan i ostali krim-celebrityji koji su proslavili taj kraj, „ne mogu biti slučajna“.

Potom, tu je propast praktički sve sisačke industrije i ostanak bez posla 13.000 radnika Željezare, MOL-ov bezobrazni dribling zbog kojega danas radi samo mali dio Inine rafinerije, nestanak Herbosa, Segestice... uglavnom svega što je nešto proizvodilo i nekog zapošljavalo. Čisto za usporedbu, grad je 1990. imao 61. 400 stanovnika i oko 30.000 zaposlenih, danas na području Siska živi 47.768 stanovnika, a u industriji radi možda desetina prijeratne brojke. Nezaposleni su, opće je mišljenje, generirali strašnu depresiju i očaj koji se osjete na svakom koraku te tu sreća i veselje ne postoje ni u tragovima, a pitanje je hoće li se ikada i vratiti.

Sisak je, zaklela bi se većina Hrvata, grad u kojemu se praktički nikada ništa zanimljivo ne događa, a smisao života i najveća ambicija većine je bijeg glavom bez obzira u obližnji Zagreb, inozemstvo, svemir, svejedno gdje, samo da se ode. To bi otprilike bila predodžba Siska u očima prosječnog Hrvata, pa sad ti živi tamo ili dođi u goste.

U Sisku sam bio samo jednom u životu, pradavne 1987. godine, kada smo dvojica nas iz Rijeke otišli posjetiti u vojsku trećega, nesretnika kojega je ta besmislena i beskorisna obveza i tlaka odvela u petrinjsku vojarnu. Kako u Petrinji nema baš ničeg vrijednog pažnje, odvezli smo se u obližnji Sisak, tamo se lijepo uneredili alkoholom, vratili luzera u vojarnu i otišli u Zagreb nastaviti piti, praćeni suznim očima očajnika. Iz te se epizode zapravo malo toga sjećam, tek pokvarenoga grijanja u staroj „bubi“, nekih mrkih faca na putu od Karlovca kroz Kordun i Baniju koje smo pitali za smjer, potom iznenađujuće lijepe tipične austrougarske vizure središta Siska i tužne face spomenutog jadnika koji je umjesto nastavka tulumarenja morao natrag u užas vojarne i nemilost oficira JNA, onih grotesknih sirovina u uniformi.

Nikada mi nakon toga Sisak nije bio ni u primisli destinacija vrijedna posjeta. Tamo nije bilo restorana ni hrane vrijedne neke jednodnevne ili vikend akcije. Nije mi se dalo ići ni na vrlo zanimljiv Željezara festival koji je jako dobro zamislio njegov umjetnički direktor, sisački umjetnik Marijan Crtalić, ali koji se već u svojem drugom izdanju ove godine prilično ispuhao, očito zbog nedostatka novca, pa je glazbena ponuda od odlične spala na gotovo nikakvu. Grad me nije privukao ni nakon silnih pohvala koje je Zoran Čutura, dragi prijatelj i u svakom smislu velik čovjek te ljubitelj svakovrsne kulture i umjetnosti zarobljen u tijelu vrhunskog košarkaša, izrekao na račun jazz kluba Siscia, čiji je program više puta uživo gledao. Vrhunski jazz u Sisku, baš... Jebiga, predrasude.

Na Sisak sam bio posve imun, a onda sam nedavno vidio TV prilog u jutarnjem programu u kojemu je neki lokalac (kasnije ću doznati da je to bio ravnatelj Gradskog muzeja Siska Vlatko Čakširan) s neuobičajeno puno strasti i optimizma govorio o nastojanju da se Sisak nakon propasti industrije okrene turizmu te je kao jednu od atrakcija ponudio i propalu industriju, odnosno postrojenja industrijske baštine.

E jebiga, sad je već postalo preočito da u Sisku unatoč takvoj medijskoj slici možda ipak ne stanuju isključivo propast, tuga i depresija, plus mladež HDZ-a, ti neustrašivi i uvijek budni čuvari svakovrsnih stečevina i ćudoređa, te vječno razjareni i našušureni biskup Vlado Košić, dežurni hejter i HDZ-ov najžešči ultras u mantiji. Očito je da tamo neki ljudi ipak nešto konstruktivno rade i pokušavaju i pomislio sam da bi možda vrijedilo provjeriti kakva je ona druga, manje poznata slika grada, kako žive oni koji nisu vezani za propalu industriju i prateći joj očaj. Ima li tu uopće nešto što bi povuklo grad iz gliba i privuklo ljude sa strane, barem iz obližnjeg Zagreba, da dođu i potroše svoj novac?

Jesen koja izgleda kao proljeće bila je idealno vrijeme za putovanje u Sisak koji leži na čak tri rijeke i u ovo je doba često okovan gustom magluštinom. Kako ne bi bilo ni figurativnog srljanja gusana u maglu, trebalo je dogovoriti susrete i razgovore s nekim poznatim stanovnicima koji odskaču od poznatih stereotipa i svakidašnje jadikovke. Ako je s lošim stvarima u Sisku lako, s poznatim je i pozitivnim simbolima grada još lakše.

Ranije spomenuti srebrni olimpijac Čutura je tako sve dogovorio sa svojim dobrim poznanikom Damirom Kukuruzovićem, gitarističkim virtuozom i svjetski relevantnim majstorom gypsy swinga koji drži Siscia jazz club i koji nam je bio vrhunski domaćin u Sisku. Ja sam se pak čuo s Ladom Furlan Zaborac iz Bambi Molestersa te ravnateljem Gradskog muzeja Vlatkom Čakširanom kao istaknutim predstavnicima onog drugog, građanskog Siska kojeg Hrvatska baš i ne primjećuje niti doživljava. Zvao sam i šeficu turističke zajednice, ali ispostavilo se da bere masline na rodnoj Korčuli, pa smo upoznavanje i objašnjenje otkud Korčulanka u sisačkom turizmu ostavili za neki drugi put. Crtalić je u Amsterdamu, pa je susret s njim otpao, a nije mu se nešto baš dalo odgovarati pismeno na pitanja o svome gradu. To mi i nije čudno. Kad se uspiješ barem nakratko odmaknuti od hrvatskog čemera i jada, posve je normalno da ga se ne želiš prisjećati dok si vani.

Političare nisam zvao, premda je zanimljivo da sadašnja gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, nakon silnih godina neprekinutog vladanja raznih uzdanica HDZ-a i HSP-a, dolazi iz redova SDP-a, ali jebiga, ako je i bilo volje, nije bilo vremena za sve.

A i ne bih lako podnio novi odbijanac neke sisačke političarke. Jednom sam, naime, nakon neke TV emisije u kojoj je bila gošća pozvao na kavu Marijanu Petir. Priznajem, doista ne razumijem njezin mentalni sklop, zapravo uopće ne razumijem kako netko može pri punoj svijesti zagovarati vrijednosti i stavove koje ona zagovara, a da na kraju barem ne prasne u smijeh i kaže da se zajebava. Uglavnom, bio sam joj spreman oprezno postaviti milijun pitanja da bih proniknuo kako se postane takav. Gdje je tajna tog nemalog uspjeha, s kim se družiš, što čitaš, što slušaš, kakve filmove gledaš i kako se uspiješ tako dobro sakriti da te baš nikakva svjetonazorna stečevina 20., a kamoli 21. stoljeća ne uspije ni okrznuti i da si svjetonazorski baš tako lijepo retro, kao iz doba, štajaznam, seljačke bune i inkvizicije. Nisam joj to, razumije se, dao do znanja, predstavio sam to kao običaj da urednik pozove goste na kavu, ali, svejedno, glatko me otresla.

- Žao mi je, imam već neki dogovor i ne bih htjela kasniti. Možda neki drugi put - rekla je Marijana hladno gledajući kroz mene i otišla u suton put Siska.

Gaddemn, odmah sam znao da je to bila šansa koja se više nikada neće ponoviti. Haalooo, kava s Marijanom Petir jedan na jedan, to bih s ponosom istaknuo u CV-u, odmah uz bok pijanog zavijanja u duetu s Jasminom Stavrosom na jednom davnom vjenčanju („Kad se prijatelji rastaju“, neka uđe u zapisnik) te istodobnog korištenja WC-a sa Steveom McManamanom i Robieom Fowlerom na poluvremenu one legendarne Liverpoolove pobjede nad Chelseaom na mitskom Anfieldu, koja je prethodila veličanstvenom osvajanju Lige prvaka u Istanbulu. No dobro, pustimo sad bizarne uspomene...

Peugeot 2008, automobil koji baš kao i Sisak ima reputaciju ružnog pačeta imali smo na testiranju, a vožnja po autocesti i kroz sela Turopolja i Banije bila je idealna prigoda da se vidi što taj mali div može, a ispostavilo se da može puno i to uz smiješno malu potrošnju. I ne, nismo morali čupati sjedalo da dvometraš s poremećajem hipofize komotno stane, „2008“ je iznenađujuće prostran automobil, ugodno iznenađenje, baš poput Siska.

Nakon kave u kultnom jarunskom kafiću Jazz, vjerojatno najmanjem povremenom koncertnom prostoru u Zagrebu, krenuli smo put Siska gdje nas je u svom Siscia jazz klubu čekao Kukuruzović.

Za razliku od Čuture, nisam neki veliki ljubitelj jazza, pa smo slušali divlji hillbilly blues punk Left Lane Cruisera koji su koji dan ranije otprašili briljantan koncert u Tvornici. Rednecksi iz Indiane bili su zapravo idealan soundtrack za vožnju kroz turopoljska i banijska polja i sela, ali negdje oko Lekenika zamijenili smo ih novim albumom Damira Kukuruzovića koji je snimio s nizom uglednih gostiju poput Zorana Predina, Vlatka Stefanovskog i drugih.

- Da malo osjetiš što to Kukuruzović svira - objasnio je Čutura glasom koji ne trpi prigovor.

Zapravo mi to i nije trebalo. Tog vraški talentiranog sljedbenika legendarnog Djanga Reinhardta ugostio sam na kasnije propaloj news televiziji iz kukuruzišta Sloboštine, gdje sam nekad bio urednik, i dobro pamtim kako smo svi zinuli dok je virtuozno svirao svoj gypsy swing. Čak i ako nisi obožavatelj tog glazbenog žanra, moraš se diviti takvoj vještini sviranja.

Put iz Zagreba do Siska zapravo prođe vrlo brzo. Autocesta je stigla do Lekenika i to proleti u trenu. Nakon toga slijedi probijanje kroz sela uz one klasične hrvatske depresivne prizore vječno nedovršenih kuća oko kojih, po ne baš pretjerano sređenim dvorištima, lagano i nekako bezvoljno šeću kokoši, guske i druga perad. Slika hrvatske ljute provincije, barem one istočno i južno od Zagreba, mogla bi se zapravo opisati riječima - tko stavi fasadu i sredi okućnicu, umrla mu majka.  

Kuće su možda nedovršene, ali zato goleme crkve novih fasada u selima na putu sjaje kao neki svemirski brodovi s drugoga svijeta. Da se zna što je najvažnije za dobar i ispunjen život u pasivnim krajevima i da netko slučajno ne pomisli da su to škole ili ambulante. Dug je i težak put izlaska iz srednjeg vijeka...

Ulaz u Sisak izgleda kao ulazak u bilo koji ozbiljni grad. Tu su na rubu grada svi šoping centri koji trebaju biti, plus neizbježni McDonald's kao simbol napokon ostvarene vjekovne težnje naroda za konfekcijskim fast foodom. Silosi i dizalice u riječnoj luci pokraj Kupe podsjetnik su, pak, na bolju industrijsku i trgovačku prošlost grada, baš kao i stari željeznički most, jedan od primjera bogate i atraktivne industrijske baštine na kojoj ambiciozniji Siščani žele graditi bolju turističku budućnost.

Tu je, razumije se, i golema futuristička bazilika Sv. Kvirina zaštitnika grada, jedna od rijetkih sisačkih velikih novogradnji, onako prigodno okružena neuglednim obiteljskim kućicama bez fasada.

Sisačke su stare zgrade u središtu, gradske zgrade, baš kakve i trebaju biti u srednjoeuropskom austrougarskom trgovačkom i industrijskom gradiću. Ima tu i klasicizma i secesije, ima i duše, nije to tek naglo i u neredu nabujala selendra s onim dosadnim štreberskim obiteljskim kućama kakve su Velika Gorica ili Sesvete, kao smrt dosadni kvazigradovi bez poštene, pažnje vrijedne građevine.

Ima u Sisku i fascinantnih, velikih zgrada kakva je austrougarska vojarna s kraja 19. stoljeća, tu su lijepi povijesni Stari grad i Stari most, Veliki Kaptol, Mali Kaptol, Holandska kuća, uglavnom dosta toga lijepog i povijesnog što stvarno vrijedi vidjeti. Sisak je zapravo prilično lijep, čist i uređen grad. Barem njegovo središte.

- Imaš li ti uopće neki plan što ćemo raditi i o čemu bi konkretno razgovarao s ljudima u Sisku - zabrinuto je pitao savjesni i organizirani Čutura dok smo parkirali Peugeot u neposrednoj blizini Siscia Jazz Kluba smještenog u povijesnoj zgradi Malog Kaptola na šetnici pokraj Kupe.

- Zapravo, baš i nemam. Osim što želim vidjeti i osjetiti Sisak, zanima me kako o svom gradu razmišljaju nestereotipni Siščani i što im znači vlastiti grad. Bi li da im se pruži prilika pobjegli i živjeli negdje drugdje ili misle da im je u Sisku sasvim dobro i da će s vremenom biti i bolje. Tako nešto, valjda. Čemu plan...

Suncem obasjana terasa Siscije bila je u 11 sati kada smo stigli puna gostiju kako je i red, i u skladu s dobrim običajima u čitavoj Hrvatskoj u radnom danu za radnog vremena. Korpulentni Damir Kukuruzović ostavio je društvo s kojim je sjedio i srdačno se pozdravio s Čuturom te pomalo nepovjerljivo sa mnom.

- Idemo najprije u podrum da vidiš kako izgleda klub, a onda možemo vani razgovarati - predložio je Kukuruzović i poveo nas u obilazak svoga hrama jazza. Klub, da odmah razjasnimo, izgleda fenomenalno, upravo onako kako vrhunski i ugodni jazz klub treba izgledati. U ovom trenutku takvo mjesto ne postoji u Zagrebu, a vjerojatno ni bilo gdje drugdje u Hrvatskoj.

Zidovi od crvenih opeka u prostoru pod voltama ukrašeni su fotografijama džezera i plakatima koncerata. Nevelika pozornica smještena je u kutu i vidljiva je sa svih stolova. Najveća je fotografija, razumije se, ona Djanga Reinhardta, na čiju se glazbu Kukuruzović zakačio još kao tinejdžer. U prekrasan klub stane oko 120 ljudi, a Kukuruzović ne skriva koliko je na njega ponosan.

- Kako ti se čini - pita.

- Izgleda fantastično - odgovaram najiskrenije i pitam ga kako financijski zatvara konstrukciju vrlo kvalitetnog programa tijekom godine te sjajnog ljetnog jazz festivala koji se održava na terasi kluba i koliko to uopće ljudi u Sisku zanima i privlači.

- Klub se nikako ne bi mogao sam financirati. Pomažu mi i lokalne vlasti i Ministarstvo kulture i zahvalan sam na tome. Neki od glazbenika koji su ovdje nastupali koštali su i 8000 eura, što je honorar kakav nikada ne bismo mogli pokriti ulaznicama. Publike ima i ovdje, a kada je neki koncert, ljudi potegnu i iz Zagreba. Računam da se u Sisku oko ovog kluba „vrti“ oko 400 ljudi, što je sasvim dobra brojka.

Sjedamo na terasu i razgovor nastavljamo na ugodnom jesenskom suncu. Kukuruzović se pozdravlja s gotovo svakim tko prođe, a poneko i zastane pa nešto pita njega ili Čuturu kojega i dalje svagdje prepoznaju.

- OK, jasno mi je da većinu ljudi u gradu poznaješ, ali zanima me kolikima zapravo ideš na živce – pitam ga.

- Mali je to grad i moraš računati s time da mnoge živciraš čim nešto radiš, a još k tome i uspješno. Ne obazirem se na to, briga me, ionako to ne mogu promijeniti. Nego, kako si ti to zamislio danas, jesi li o nečem konkretnom htio razgovarati ili što - pita me.

- Pa zapravo i nisam. Htio sam vidjeti je li Sisak doista takva strava i užas te depresivna i mračna provincija, kakav ga glas prati i kakvim ga mediji prikazuju, ili tu ima i nešto dobro i vrijedno. Zasad mi se čini sasvim OK, grad je lijep i uredan, ljudi izgledaju normalno, ali zanima me što ti misliš o svom gradu? Jesi li osuđen na njega ili baš voliš živjeti ovdje?

- Meni je Sisak odličan i nikada se ne bih selio iz njega, a za taj užasan imidž krivi su novinari koje zbog tog pretjerivanja smatram kretenima. Pazi, želim li se maknuti i negdje otputovati, Pleso je odavde na nešto više od pola sata vožnje, Zagreb je na manje od sata. Sve što mi treba za ugodan život imam ovdje u krugu od 10 – 15 kilometara i uvjeravam te da Sisak uopće nije loš grad za život.

- Dobro, a što je s onima koji nemaju više posao, nije li zapravo ovdje sve propalo, onako kako smo uvjereni svi mi u ostatku Hrvatske?

-  Pa dobro, industrija je uglavnom propala, ali ima li negdje u Hrvatskoj da nije tako? Sada barem više nitko ne može reći da je Sisak zagađen grad i strašiti ljude boleštinama koje prijete od lošeg zraka. Grad je sada u ekološkom smislu gotovo pa savršen. Nema više velikih zagađivača, svi su propali ili jedva rade. Sada treba naći način kako živjeti bez industrije, ali, pazi, Sisak ima tu industrijsku baštinu, leži na tri rijeke, sav je izgrađen na rimskim iskopinama... Ima se tu što pokazati i vidjeti, ali neke od tih rimskih iskopina vlasti su još u vrijeme Jugoslavije betonirale i praktički skrivale. Ni danas mi nije jasno zašto. Totalna glupost.

Još smo malo razgovarali o Kukuruzovićevim brojnim glazbenim angažmanima, što s Predinom, što samostalno, što s lokalnim bluesgrass bendom  u kojemu svira bendžo, a onda je došlo vrijeme za vožnju po gradu i obilazak znamenitosti.

- Želite li što konkretno vidjeti? Svejedno vam je? Onda idemo do Staroga grada, a tamo postoji restoran pa ćemo usput i ručati - presudio je Kukuruzović, a mi, razumije se, nismo proturječili. Tko bi uopće imao nešto protiv obilaska još jednog mitskog mjesta pobjede nad mrskim Osmanlijama, a da o ručku i ne govorim. Nakon toga čekao me je odlazak u Muzej i susret sa Čakširanom pa kasnije i Ladom. Sve u svemu -  so far, so good - Sisak se pokazao bolji od očekivanja. Ipak ostalo je još dosta za vidjeti i razočarati se, ali o tome u drugom dijelu priče.

 

• Stara luka Stara luka
• Mali kaptol Mali kaptol
• Veliki kaptol Veliki kaptol
• Grad znamenitosti Grad znamenitosti
• Djangov oltar Djangov oltar
• Desetljeće kluba Desetljeće kluba
•