Ulica kao ulica, proteže se od jednog svog kraja prema drugom, na jednoj su strani parni a na drugoj neparni brojevi, po njoj voze automobili i šeću ljudi. Čemu uostalom i služe gotovo sve ulice na svijetu. Ova je čak i dosta neugledna, moglo bi se primijetiti i pomalo prljava, nakićena jeftinim neonskim reklamama i prošarana grafitima.

Uskog, radnim danom provjereno opasnog kolnika, zauzetog neopreznim vozačima i nervoznim biciklistima. Vikendom teško prohodna, iritantno prepuna lokalnih pješaka i dobro obaviještenih turista. Mislim da nije pretjerano reći da, bez obzira na estetiku oka promatrača koji su je vidjeli, postoji opći konsenzus oko tvrdnje da ne spada među gradske ljepotice. Čak joj ni ime ne zvuči obećavajuće.

Kada bi, međutim, postojao neki predmet sociološke i urbane forenzike Londona, Brick Lane, kultna ulica istočnog dijela grada, bila bi njegovim idealnim laboratorijem. Svi dolasci i odlasci, klasne razlike, uspjesi i porazi, siromaštva i nepravde, doseljenici i iseljenici, svi bitni sudionici priče ovog grada dio su i njene priče.

Kršćani, židovi, muslimani, socijalni reformatori, squoteri, anarhisti, komunisti, fašisti, prostitutke, krojači, kuhari, dizajneri, stilisti, graffiti umjetnici - a vjerojatno i legndarni Jack Trbosjek - prošetali su tom neuglednom ulicom i ostavili svoj trag.

Zajedno s ulicama Bethnal Green, Whitechapel i Commercial Road -  koje se od Citya pružaju paralelno s Temzom od zapada prema istoku – Brick Lane omeđuje jezgru East Enda, nekadašnjeg radničkog i sirotinjskog dijela grada. Svoj put i ulazak u ulicu možete započeti s bilo kojeg njenog kraja, ona zapravo nema neke logične sredine ili početka. Jedno je sigurno - bilo gdje da u nju zakoračite, ulovit ćete barem segment vremena u prolazu.

Na svom sjevernom kraju ulica ulazi u Shoreditch, nekadašnji viktorijanski slam, danas svjetski hipsterski epicentar sa svojim galerijama, start-up hubovima, dizajnerskim studijima i uber-cool barovima. Na južnom kraju susreće se sa Whitechapel ulicom i njenim džamijama, krojačnicama s tradicionalnom bangladeškom odjećom, prodavaonicama rabljenih mobitela, halal zalogajnicama i internet kafićima.

U vremeplov Brick Lanea možda je ipak najbolje zakoračiti u sredini, kod sadašnjeg kućnog broja 59, gdje su vremenski sedimenti najočitiji. Istini za volju, na toj adresi, kao ni na drugim uličnim adresama , danas više nema tragova koji ukazuju na njen prapočetak, koji nije vrvio životom. Ovdje, van zidina Londoniuma, Rimljani su stoljećima pokapali svoje mrtve. Na tim pouzdanim i jamačno mirnim temeljima kasno-srednjevjekovni sugrađani sagradili su prve manufakture cigli i građevnog materijala. Jedini trag iz tog doba krije se u današnjem nazivu ulice. Cigle  su služile za izgradnju onog poznatijeg, priznatijeg i dotjeranijeg Londona, no neke od njih koristile su i za sklapanje lokalnih nastambi za mnoge neprilagođene iz tog doba - zapisi kažu mahom za autsajdere koji su se protivili autoritetu novouspostavljene Anglikanske crkve.

Idući val doseljenika na Brick Lane, izgnanih od jedne druge crkve, vidljiv je i dan danas. Zgrada na broju 59 sagrađena je 1743., kao crkva Hugenota, francuskih protestantskih doseljenika koji su prebjegli pred katoličkim progonima na kontinentu. Gradska luka bila je smještena samo kilometar istočnije od Brick Lane ulice, tako da je sasvim logično da je istočni London bio prvom britanskom postajom generacija različitih doseljeničkih valova.

Hugenotski je bio prvi od većih koji su zapljusnuli, ili će tek zapljusnuti londonske obale. Francuski doseljenici ubrzo mijenjaju sliku ulice - zidarski obrti polako uzmiču pred krojačnicama i tkalačkim radnjama i taj će krojački karakter ulica i okolni kvart nositi skoro dvije stotine godina. Splet hugenotskih uličica iza nekadašnje crkve danas je skoro u potpunosti sačuvan. U kućicama Princelet Streeta i okolnih ulica, koje svojim izgledom više nalikuju svojim vršnjakinjama iz Amsterdama ili Rotterdama nego britanskim kućama tog vremena, još do prije desetak godina bile su smješteni mnogi ateljei novovjekih modnih stilista.

Idući plimni val je u ulicu došao koncem istog stoljeća. Ovog puta na redu su bili katolici iz Irske koji su se ovdje sklonili od protestantskog nasilja na svom otoku. Bježeći jedni od drugih protestanti i katolici našli su se zajedno u istoj londonskoj ulici, udarivši tako temelje današnjeg multikulturalnog Londona.

Francusko-irska, zidarsko-krojačka i katoličko-protestantska miroljubiva koegzistencija samo što se nije u potpunosti uhodala, kada je krajem 19. stoljeća Brick Lane zaplahnuo novi val. Bježeći pred pogromima u Istočnoj Europi i Rusiji istočni London naseljavaju židovski doseljenici. Mnogi od njih su za prvotni cilj imali Ameriku, no ispražnjeni džepovi i iscrpljenost od puta usidrili su ih ovdje, u najjeftinijem djelu Londona. Hugenotska crkva na broju 59 pretvara se sada u Veliku Machzeike Hadass Sinagogu. Jidish postaje glavnim jezikom ulice, ulični dućani i zalogajnice poprimaju nove izglede i mirise.

Viktorijanski Brick Lane još se i dobro držao na socijalnoj ljestvici, zahvaljujući svojim mnogobrojnim obrtima i zanatskim radnjama. Istočni London u bio je zapravo jedan veliki slam uronjen u posvemašnju bijedu i siromaštvo. Vodovod, kanalizacija, škole i bolnice bile su gotovo totalna nepoznanica, a kriminal, alkoholizam i prostitucija bili su svakodnevna, ako ne i svakominutna pojava. Prvi registrirani serijski ubojica, Jack Trbosjek, operirao je u okolnim ulicama, a neke od njegovih žrtava, prostitutki, zadnji puta su viđene na pojilištu u pubu Ten Bells, u neposrednoj blizini Brick Lanea. (Pub postoji i dan danas i obilaze ga beskonačne turističke grupe.) Lokalni stanovnici nisu prečesto bili u kontaktu s ostatkom grada, a za potrebe obrane od rijetkih intrudera, poput recimo policije, razvili su šifrirani jezik zasnovan na rimi, danas poznatiji kao cockney.

Viktorijanska administracija znala je više o udaljenim kolonijama nego o vlastitom gradu. Kipling je pisao o čarima kolonijalne Indije, ali Charles Dickens im je sa svojim Oliver Twistom ipak uspio pobuditi osjećaj socijalne nelagode na domaćem terenu. Gradski oci šalju mladog gospodina po imenu Charles Booth u istraživanje i mapiranje nepoznatog terena Britanskog Carstva – u glavni grad, istočno od poslovnog Citya. Booth je gradske ulice klasificirao po stupnjevima siromaštva. Brick Lane prolazi s podnošljivom ocjenom, ali okolni kvartovi, uključujući Shoreditch,  dobivaju katastrofalan rejting. Zahvaljujući Boothovom istraživanju u Shoreditchu niče socijalni eksperiment koji će kasnije promijeniti sliku Velike Britanije.

Godine 1890. sagrađen je Arnold Circus, prvi osmišljeni council estate - kvart društvenih stanova, sa svojim školama i trgovinama. Danas u svakom naselju ili kvartu širom Britanije postoji barem po jedno takvo naselje. Boothov rad prouzrokovao je još neke bitne promjene u britanskom društvu od kojih su besplatni školski obroci i mirovinski sistem one najvažnije. Židovski Brick Lane dao je i prvu ženu gradonačelnicu (istočnog Londona), brojne sindikalne aktiviste i ljevičarske djelatnike.

Povećana socijalna mobilnost šezdesetih godina dvadesetog stoljeća i nagovještaj boljeg i kvalitetnijeg života, otvorili su mlađim i promjenama sklonim generacijama vrata za odlazak iz siromaštva. Populacija  Brick Lanea, kao i čitav Bethnal Green, kvart u kojemu se ulica nalazi, prepolovila se. Početkom sedamdesetih ulica je bila gotovo prazna.
Za njeno ponovno buđenje zaslužni su neuobičajeni urbanisti - jedan rat u dalekim predjelima bivše imperije, jedan squaterski aktivist i jedan konzervativni političar.

Ratni sukob između Pakistana i njegovog istočnog dijela, današnjeg Bangladeša, pokrenuo je novi masovni val dolazaka u istočni London. Doseljenici iz Sileta, najsiromašnijeg djela Bangladeša počeli su pristizati sve masovnije u Britaniju. London je tada, polovicom sedamdesetih, već  bio u popriličnoj nestašici stanova, te nitko nije hrlio u susret novim došljacima. U isto pak vrijeme mnogi stanovi diljem istočnog dijela grada zjapili su prazni. Socijalni i squaterski aktivist Terry Fitzpatrick organizira veliku akciju zauzimanja praznih stanova Brick Lanea i Bethnal Greena, koji su već bili na oku neizbježnih investitora.

U gotovo nekoliko noći čitav kvart popunjen je novim doseljenicima. Na vlast u gradu uskoro dolaze konzervativci, koji će samo koju godinu kasnije doći na vlast i u cijeloj zemlji. Velika mlada zvijezda stranke po imenu George Tremlett dobiva zadatak da kvart oslobodi od ilegalnih stanara. Na opće iznenađenje Margaret Thatcher a i mnogih drugih Tremlett u dogovoru sa političkim neistomišljenikom Fitzpatrickom dogovara prihvaćanje činjeničnog stanja i dodjeljuje squaterima legalno pravo na stanovanje. Ulica bez ljudi koji u njoj žive nije ulica, rekao je nedavno u jednom intervjuu Tremlett, objašnjavajući svoju odluku.

Godine 1976. velika Machzeike Hadass Sinagoga na broju 59 tako po treći puta mijenja duhovni ključ i postaje Jamme Masjid džamija. Ruku pod ruku s pozivima na toleranciju često idu i vapaji mržnje. Mrzilo se dosta intenzivno i na ovdašnjim ulicama: Katoličke crkve gorjele su neredima 1780. Domaći fašisti predvođeni liderom Oswaldom Mosleyem krenuli su 1936. godine u pohod na Brick Lane (zaustavili su ih anarhisti, komunisti i židovski dobrovoljci u legendarnoj cjelodnevnoj bitci kod Cable Streeta).

Osamdesetih godina prošlog stoljeća ekstremni desničari iz BNP-a (British National Party) pokušali su istjerati Bangladešane. 1999 godine u ulici je eksplodirala bomba podmetnuta od strane desničarskog fanatika David Copelanda. Danas pak najveći širitelji netolerencije dolaze iz redova islamskih ekstremista.

Nitko od njih ipak nikada nije uspio promijeniti ritam ulice. Brick Lane osim svog ritma ima naravno i svoje okuse i mirise. Doseljenici su sa sobom donosili svoja jela čiji su kuhinjski rituali stvarali osjećaj sigurnosti doma. Kako god bi se koji iseljenički val povukao iz Brick Lanea i raspršio po gradu, ulici bi u nasljedstvo ostavio svoj kulinarski trag.

Ovdašnji su dućani, restorani i zalogajnice gastro sedimenti istočnog Londona. Jedna od iščezlih radnji, od koje je ostao samo ulični natpis, je Tubby Isaacs cockle štand, koji se ugasio 2013., nakon 93 godine neprekidnog rada. Sa štandom je u povijest otišla i - za potrebe teksta ćemo se teška srca poslužiti tim terminom - lokalna „delicija“ koja je stoljećima bila zaštitnim znakom sirotinjskog East Enda. Ukiseljene jegulje, uskladištene u teglama za zimnicu, bile su stoljećima neizostavnom ponudom u ovdašnjim pubovima i nalazile su se na policama mnogih domova.

Danas se mirisi currya s južnog kraja ulice miješaju s mirisima židovskih beigel pekara s njenog sjevernog kraja. Vikendom im se u sredini  pridružuju štandovi s engleskim kobasicama, fish and chipsom, latinsko-američkom, azijskom i afričkom hranom ili, pak, radnje s hipsterskom fusion eksperimentalnom kuhinjom.

Na pločniku, kao i na svakoj turističkoj lokaciji u svijetu, vrebaju lovci na gladne turiste, vukući ih za rukave u nadi da će ih preusmjeriti u restorane za koje rade. A ovdje ih na relativno kratkom potezu, ima preko pedeset. Brick Lane poznatiji je kao Banglatown, glavni grad britanskog currya.

Odlazak na dobar curry, dio je britanske tradicije i prakticiraju ga svi, bez obzira na socijalno porijeklo i društveni status. Taksist Ali, koji me je nedavno vozio na aerodrom, radio je u Banglatownu kao kuhar. Kaže da davno, na samim počecima, Britanci nisu bili navikli na jake i ljute okuse pa su kuhari umake razblaživali mlijekom i vrhnjem. Iako su britanska nepca u međuvremenu očvrsnula, neki od tih recepata zadržali su se na menijima restorana kao tipična britanska curry jela. Ali kaže i da se u bangladeškoj kuhinji barata sa sedamdesetak začina i da je glavni cilj intenzivan okus a ne ljutina jela.

Svakog ljeta na jedan dan zatvara se promet u ulici, restorani na ulicu izbacuju stolove i stolice za potrebe Banglatown Curry festvala. Pobjednici natjecanja ponosno stavljaju osvojene nagrade u svoje izloge, dobro im dođu pri mamljenju gladnih prolaznika tijekom godine.

Židovske beigel pekare na drugom kraju ulice odavno su postale gradske institucije. Beigel Shop i Beigel Bake rade non stop, 24 sata, sedam dana na tjedan, cijele godine. Beigel Shop od 1855., Beigel Bake od 1977. Generacije Londonaca stajale su redu čekajući da ih nakon kino predstava ili noćnih clubbinga posluže svježim i toplim beigle sendvičima ispunjenih briljantnom govedinom ili lososom.

Uvijek je fascinantno promatrati kako u parama kuhinje kuhari mijese svježe tijesto i ubacuju ih u vruće kotlove za vodom da bi ih odmah nakon toga ubacili u pećnice. Zidovi su ukrašeni jeftinim keramičkim pločicama, iza pulta gužvaju se prodavačice koje nevjerojatnom brzinom poslužuju mušterije u redu. Na kraju pulta, prije ulaska u londonsku noć čekaju bočice sa senfom. Brick Lane in its best!

Koliko su te pekare bitne Londoncima možda najbolje pokazuje i događaj ovog proljeća kada je zbog obiteljske suvlasničke razmirice Beigel Shop nakratko zatvorio vrata. Javnost je bila toliko uznemirena da su vlasnici angažirali glasnogovornika koji je građanima priopćio da su “Barzelai and Zalait obitelji ushićene činjenicom da je došlo do pomirbe i da je business back to normal”. Priopćenje su sasvim ozbiljno prenijeli mnogi mediji.

Pobunjenički i autsajderski duh ulice koji je (zajedno sa smislom za pružanje utočišta) ugrađen davno u njene temelje,  danas je vidljiv u malom broju radnji u njenom središnjem dijelu - Brick Lane Bookshop jedna je od rijetkih preživjelih knjižara u kvartu, Rough Trade velika prodavaonica gramofonskih ploča koja je preživjela vinil krizu i sada jaše na valovima renesanse, Junk Fashion, predivan dućan s odjećom u kojega su mušterije donosile svoju staru odjeću koju bi onda majstori prekrojili sasvim nove odjevne predmete spajajući je s različitim materijalima skinutih s, recimo, odbačenih kamionskih cerada ili automobilskih sjedišta, na žalost je zbog visokog najma morala zatvoriti vrata.

Visoki najam za sada čini se ne predstavlja problem hipsterima, koji su u zadnjem desetljeću vrlo prisutni u životu ulice. Cereal Killers, 'restoran' na broju 139 koji nudi preko 120 svjetskih brandova zobenih pahuljica koje ponosno miješaju sa pet različitih vrsta mlijeka. Mlijeko organskog porijekla obvezatano je i na kućnom broju 177, gdje se u Brick Lane Coffee Shopu poslužuje zajedno s raznim vrstama organske kave, od kojih je najzanimljivija ona sačinjena od zrnja koju se prvo pojele pa onda probavile divlje mačke iz Indonezije. Dark Suggars prodaje čokoladne kuglice različitih i neobičnih okusa. Po cijeni kvadratnog centimetra prehrambenog proizvoda ova radnja je definitivno jedna od najskupljih u gradu.

Bez obzira na to da li smo u njoj živjeli ili samo njom prolazili, bez obzira kojem sloju pripadali mnogi od nas u Londonu imamo svoje Brick Lane uspomene. Nikada neću zaboraviti mog bivšeg susjeda Jona i naše odlaske u tada nelicencirani tj. ilegalni Lahore Kebab House, gdje kuhar na tandori pećnici doslovce nije imao obrve koje su mu svako malo nastradale od visoke temperature. Ili pak tulum u squatu iznad napuštenog puba preko puta legendarnog broja 59. Ne zaboravlja se niti bolesno ljuti curry ručak s kumovima i kada nam je kuhar uzrujan došao priopćiti da mu se greškom u umak prosula cijela posudica s čilijem.

Moja današnja rutina bazirana je i na posjetima okolnim ulicama i restoranima. U neposrednoj blizini nalazi se moja omiljena sečuanska zalogajnica, više pajzl nego restoran, na čijem se meniju između ostalog mogu naći začinjene ljute tripice, svinjske uši i salata od sirovog krumpira. Tu su i odlični Sir John's Bread and Wine restoran te nedavno otvoreni bistro razvikanog jeruzalemskog kuhara Yotama Otolenghija. Priznajem zalutam ponekad i do hipsterskog čokoladnog dućana.

Urbana džungla, omiljeni je sinonim za ulice velikih gradova. Tko god da ga je smislio, čini mi se da je u sebi je nosio izvjesni strah ili čak prezir prema mnoštvu, konfuznosti i različitosti uličnih pločnika. Bilo kako bilo, sve džungle imaju svoje predatore, pa tako i ova urbana.  

Ovih dana ljubitelji gradske divljine najviše strahuju od hipstera. Sa svojim dubokim džepovima, svojim urednim bradama edvardijanskih kriketaša i sa svojom sklonosti nizozemskoj folklornoj obući - ovi dečkići odražavaju određenu sklonost uniformiranosti. Međutim svojom potrebom za posebnošću, koliko god površna ona bila, ne predstavljaju opasnost uvođenja konfekcijskog reda.

Hipsteri bi možda od džungle napravili rezervat ali takozvani investitori bi je pretvorili u gradski park s uredno održavanim, po mogućnosti plastičnim, travnjakom. U urbanim džunglama nikada nema viška novaca već manjka ideja što s njima napraviti.

Hugenotske uličice postale su metom bogatih investitora sa cool faktorom, koji su ih izabrali za kupnju svoje dodatne nekretnine. Što ukratko znači da u njima nitko ne živi. Obližnji kvartovi dobrano su načeti s virusom urbane gentrifikacije - rastu stambene i poslovne zgrade umivenih i unificiranih fasada u čijim se podnožjima otvaraju međunarodni lanci restorana, kafića i trgovina.

Ovaj poduži tekst je iskreni pozdrav ulici koja je poput neke socijalne ribe dvodihalice, punom dužinom svoje konfuzne osobnosti duboko uronjena u prošlost, sadašnjost i nadam se budućnost ovog grada - ulici koja je živi organizam nataloženih godina, ljudskih sudbina i nimalo nebitnih događaja.

Nevjerojatno koliko puno toga stane u jednu malu ulicu poput Brick Lanea. Isto tako je nevjerojatno koliko malo toga stane u jednu veliku ulicu poput Oxford Streeta, nakon gentrifikacije. Toplo se stoga nadam da se negdje u ovom gradu kriju neki novi Fitzpatrick, Booth ili Tremlett. Bez njih Brick Lane bi odavno izgledao poput mnogih ulica u u svijetu kojih su se njihovi gradovi olako odrekli.

 

• Argentinski restoran Argentinski restoran
• Backyard Market Backyard Market
• Ulična hrana Ulična hrana
• Ulična hrana 3 Ulična hrana 3
• Azijska hrana Azijska hrana
• Ulična hrana 4 Ulična hrana 4
• Talijanska ponuda Talijanska ponuda
• Tržnica na otvorenom Tržnica na otvorenom
• Ulična atmosfera Ulična atmosfera
• Barovi i pubovi Barovi i pubovi
• Zalogajnice Zalogajnice
•