Nedavno sam u galeriji MIllenium pogledala izložbu o Jiriju Muchi, manje znanom sinu velikog slikara Alfonsa, koju su organizirali prijatelji i suvremenici u čast tog zanimljivog i nadasve kontroverznog lika koji je svjedočio poratnoj Čehoslovačkoj. Jiri je bio pisac, napisao je nekoliko uglavnom memoarskih knjiga i vjerojatno o njemu ne bih znala puno više da časopis Reflex nije objavio seriju fotografija mladih žena koje su se okupljale u njegovoj palači na Hradčanima, što me pak odvelo dalje, do knjige američkog novinara Charlesa Laurencea, “Jiri Mucha - The Social Agent. A True Intrigue of Sex, Spies, and Heartbreak Behind the Iron Curtain”. ("Mucha girls: Urnebesni tulumi s golim djevojkama u komunističkom Pragu”).

Niz kvalitetnih fotografija Antonina Novog koji se kao mladić sprijateljio s Jirijem Muchom, u čijem je stanu na Hradčanima 70-ih godina fotografirao djevojke koje su stanovale s Jirijem u vrlo nekonvencionalnom aranžmanu, objavljene su u časopisu Reflex.

“Svi iz moje generacije pamtimo - Prag iz pedesetih godina bio je grad laži i straha. Tko se u kinu pri obaveznom žurnalu nasmijao na krivom mjestu, mogao je biti uhićen već pri izlasku iz sale. Ako vam prozori od stana nisu bili okićeni zastavama, možda vam djeca neće upisati srednju školu. Noću se ulicama valjala žućkasto-kisela magla, ulične lampe samo su žmirkale, svako malo nestajalo je struje, a na Badnjak bi plin pao tako nisko da se nije dala ispeći ni riba. Nakon osam sati uvečer u glavnom gradu nekada dobro situirane zemlje srednje klase, živjelo se isključivo po zapljuvanim gostionicama. Osim povremenih čuda u nogometu i hokeju, nije se događalo gotovo ništa.”

Tako počinje pogovor Igora Lukeša, profesora Bostonskog univerziteta, autobiografskoj knjizi američkog novinara Charlesa Laurencea o djetinjstvu u komunističkom Pragu. U par rečenica, priča ide ovako: sedmogodišnji Charles i obitelj 1957. doseljavaju u Prag gdje je otac postavljen na položaj visokog službenika britanske ambasade. U Pragu upoznaju karizmatičnog Jirija Muchu koji kao komunistički agent zavodi Charlesovu majku, uništiva njihovu obitelj i prouzrokuje anorexiju nervosu i smrt voljene sestre Kate.

Priča je naravno, daleko kompliciranija, ne samo faktografski već i interpretativno, a predstavlja dragocjen osvrt na jedno izuzetno zanimljivo i okrutno povijesno razdoblje, pa i psihološku studiju, ne samo Jirija Muche, već i ostalih likova ove neobične sage. Naoko marketinški pakung: “Intrige, Seks, Špijuni”, doista odgovara samoj biti priče, ali nakon njenog iščitavanja, čovjek se ne osjeća odmoren i “pročišćen” kao nakon dobre bondovke. Laurencova knjiga je poput grčke drame, mučna i komplicirana, postavlja pitanja s mnoštvom odgovora od kojih nijedan nije onaj konačan i ispravan. Česi bi rekli - “teška vaga”.

Dakle, u proljeće 1957. Charlesov otac Peter (kasnije lord) Laurence postavljen je za prvog tajnika britanskog veleposlanstva u Pragu. Komunistička tajna služba odmah ga karakterizira kao “ekonomskog špijuna”, što i sam Lord Laurence bez okolišanja priznaje vlastitom sinu u razgovoru u sumrak Lordovog života. Petera Laurencea u komunističku Čehoslovačku prate supruga Elizabeth, Charles, osmogodišnja Kate, beba Benedict i neizostavna dadilja.

Charlesovi prvi praški dojmovi odgovaraju opisu koji u svom pogovoru nudi Igor Lukeš.

“Prag, kojeg sam poznavao, bio je grad straha, tajnih agenata i prljave magle”. Opisuje žuta svjetla, kada svjetla uopće ima, grad je taman, svi su prizemni prozori zaštićeni željeznim šipkama. Jedino izlozi trgovina nisu zaštićeni mrežama, ali unutra se ne vidi jer su zagrađeni zidovima od konzervi. Ulicama voze veličanstvene tatre, ali majka mu kaže da se u takvim automobilima vozi samo tajna policija pa ga otada i uz tatre vezuje strah. Svuda je prisutan smrad nekvalitetnog benzina i žuta magla. “Prljavština rata, bijede i poratnog komunizma” glavna su odlika grada koji iz tih godina pamti Charles.

Laurenceovi useljavaju u vilu na praškoj periferiji u blizini filmskih studija Barandov koje su prije rata pokrenuli Vaclav i Miloš Havlovi, otac i stric kasnijeg češkog predsjednika. S njima se u vilu useljava i neki nepoznat čovjek koji se smješta u prizemlje, naprosto tip kojeg im je uvalila tajna služba. Otac upozorava obitelj da o ozbiljnim temama šapću, jer je ispod podnih dasaka postavljen magnetofon s mikrofonima za prisluškivanje, a tip iz prizemlja ima zadatak mijenjati trake. Ocu ne pada na pamet protestirati kod “nadležnih”, očito je da uhođenje ide uz opis službe, stvari funkcioniraju kako funkcioniraju. Staljin je umro prije četiri godine pa iako su Rusi, Poljaci i Mađari malo olabavili, to ne vrijedi kod Čehoslovaka, ovdje je i dalje na snazi jedan od najtvrđih i najdogmatskijih režima u Europi.  

Uz diplomatsku ekipu, roditelji upoznaju i lokalne expate i domaće “svjetske” ljude. Likovi su to različitih profila i sudbina koji su se igrom sudbine zatekli u Čehoslovačkoj, ali jedna im je stvar svima zajednička - svi do jednoga rade za StB, čehoslovačku tajnu službu. Diplomati o tome naravno, slute, nisu ni oni vesla sisali, ali nitko ne zna do koje mjere je svaki pojedinac uvučen u StB mrežu i koliko je ozbiljan taj angažman; jesu li samo bezazleni, možda i nesvjesni informatori ili aktivno rade na ozbiljnoj špijunaži?

Sklapaju se prijateljstva, organiziraju koktel-partiji, večere i primanja, izleti, tenis mečevi i dječja druženja. Jedna od prijateljica, dirigirana od StB-a, uskoro ih upoznaje s Jirijem Muchom, istaknutim predstavnikom praške intelektualne scene, oženjenog za Škotkinju, pijanisticu Geraldinu.

Jiri je karizmatičan lik, svjetski čovjek, odrastao između New Yorka, Pariza i Praga, sin slavnog oca, bivši vojnik, ratni dopisnik BBC-a, politički zatvorenik kojeg su samo dvije godine ranije pustili iz rudnika urana gdje je robijao s ostalim žrtvama staljinističkih procesa. On je pisac i novinar, vozi bijeli BMW u vrijeme kada običan Čeh nema ni za gumu od bicikla, priča nevjerojatne priče, neizmjerno je šarmantan i zanimljiv. Poznaje Grahama Greena, družio se s Dylanom Thomasom, svi su njime zadivljeni.

Rođen je 1915. u doba kada je njegov otac Alfons već bio etabliran i silno uspješan umjetnik. Mucha stariji, poznat kao “genij dekorativne secesije”; slavu je stekao serijom kazališnih plakata za ondašnju zvijezdu pariške scene, Sarah Bernhardt, a osim grafike i slikarstva, poznat je po dizajnu nakita, interijera, kazališnih kulisa, nebrojenih rješenja za sve i svašta za što se kasnije, umjesto “Le Style Mucha”, uvriježio naziv Art Nouveau. (Za Svjetsku izložbu u Parizu 1900., Mucha je uredio paviljon Bosne i Hercegovine).

Na studijima u Francuskoj Jiri se ženi za talentiranu češku skladateljicu Vitezslavu Vitku Kapralovu, koja nakon dva mjeseca braka, u svojoj 25-toj godini umire od sušice u montpellierskoj bolnici. Mladi Mucha o tome kasnije piše knjigu “Čudne ljubavi”, ali u trenutku kada Vitka umire, svijet se urušava sa svih strana, počinje rat, Mucha pristupa čehoslovačkoj jedinici u Francuskoj, a nakon okupacije prelazi u Englesku gdje pristupa Kraljevskoj avijaciji. Uskoro počinje raditi kao ratni dopisnik BBC-a sa sjevernoafričkog fronta, a surađuje i sa čehoslovačkom vladom u egzilu, što će pod komunističkim režimom već samo po sebi biti krimen.

Nakon pobjede Saveznika, vraća se u Prag gdje dočekuje veljaču 1948. i komunistički puč. Upravo u to vrijeme rađa mu se sin s Geraldinom koju je upoznao i oženio u Londonu 1943. Na montiranom sudskom procesu 1951. optužen je za špijunažu, fasuje šest godina u Jachymovskim rudnicima urana (tužitelj traži smrtnu kaznu, što je u slučaju radioaktivnih rudnika često bilo skoro pa isto). Jednu godinu provodi u samici, druge dvije u rudniku gdje tajno piše dnevnik kasnije objavljen kao autobiografska proza “Hladno sunce”. Iz rudnika ga puštaju dvije godine ranije, Staljin je umro, kreću stidljive rehabilitacije koje u Čehoslovačkoj protječu tiše i sporije no u ostalim zemljama lagera.

Kao odplatu za puštanje na slobodu, Mucha pristaje surađivati sa StB-om. Time mu je omogućeno članstvo u Savezu pisaca, što znači da može raditi kao scenarist za studio Barandov. Zanimljivo je da i Barandov i Hollywood u isto vrijeme muči manjak scenarista; češke su pisce likvidirale staljinističke čistke dočim je Amerikance pomela antikomunistička histerija i saslušanja pred Komitetom za neameričko djelovanje.

Charles Laurence kasnije u arhivima proučava Muchin StB fajl. Puno originalnog materijala je uništeno, a pitanje je kojim kriterijem i s kojim ciljem? Notorna je činjenica da je StB podvalio puno falsificiranih dokumenata o istaknutim disidentima pokušavajući ih kompromotirati tako da s njihovim papirima treba biti oprezan. U dostupnim dokumentima Jirija općenito ocjenjuju korisnim špijunom zbog brojnih poznanstava i društvenog karaktera. Brine ih njegov interes za žene, ali mane treba pretvoriti u predsnost pa ga zato promoviraju u tvz. “društvenog agenta”, što je oznaka za agente koji postavljaju “ljubavne stupice”.

Kada su Laurencovi doselili u Prag, StB pravilno procjenjuje Elizabeth Laurence za “ljubavnu metu” i Mucha dobija zadatak - zavesti ženu, kompromitirati muža, natjerati ih na suradnju. Međutim, stari Laurence je diplomat profesionalac. Shvativši da mu žena ozbiljno ljubuje, bez odgađanja obavještava nadređene, njegova je služba iza Željezne zavjese okončana, Elizabeth predstavlja sigurnosni rizik i obitelj povlače u Englesku.

Idućih mjeseci i godina gospođu Laurence će ispitivati agenti MI5, moraju biti sigurni ne samo da nije vrbovana, već da nije štogod nehotice prošaputala na Muchinom jastuku. Upravo u to vrijeme traje intenzivna potraga za Trećim čovjekom koji je upozorio Burgessa i Macleana da bježe u Moskvu, ništa se ne prepušta slučaju, nekoliko godina kasnije saznat će se da je to bio Kim Philby. Očeva karijera u međuvremenu stagnira, kada kontrašpijunaža obavi posao, obitelj će poslati u Kairo, a kasnije u zapadni Berlin. O rastavi nema govora. To bi ozbiljno ugrozilo očevu karijeru, a ni Elizabeth ne veseli pomisao na status raspuštenice i emancipirane žene.

Umirovljeni otac pola stoljeća kasnije opisuje Charlesu svoja češka iskustva: “Kada smo bili u Pragu, čovjek je jednostavno računao na to da svatko s kim govoriš radi za policiju. Inače se s nama nitko ne bi usudio razgovarati, svi su se bojali da će ih netko prijaviti… Čudno kako su imali efikasne informatore. Čovjek bi rekao da to ne ide uz češki karakter. Takav tip ljudi prije bih očekivao u Rusiji, jer Rusija je zemlja strahovlade. Ili među Nijemcima, njemačka efikasnost. Ali Česi??? Odvratno je živjeti u društvu gdje svatko špijunira svakoga, gdje ljudi jedan drugome ne mogu vjerovati i sve moraš tajiti. Ogavno. Česi su imali drugu najsavršeniju mrežu tajne policije - u prosjeku drugi najveći broj agenata i svi su se uzajamno špijunirali.”

Upoznajemo tako Kamila Pixu, StB isljednika koji je 1951. poslao Muchu u zatvor. Godinu dana kasnije, nakon procesa Slanskom okončanog vješanjem 11-torice od 14 optuženih za titoističku devijaciju, i sam Pixa biva privremeno “očišćen”, ali 60-ih ga opet instaliraju u službu. Pixa, i sam žrtva mučenja u nacističkom logoru, najmračniji je lik ove komplicirane priče. Muchi je smjestio optužnicu za špijunažu nakon što ga je primorao da jednom američkom novinaru preda povjerljive informacije kojima ga je Pixa opskrbio.

Uhapšeni su i Mucha i novinar - William Nathan Oatis, šef praškog dopisništva Associated Pressa, kojeg je Glas Amerike proglasio prvim američkim mučenikom i borcem za demokraciju iza Željezne zavjese. Zbog Oatisa je Eisenhower Staljinu uputio najoštriji prosvjed, nakon čega je novinar fasovao deset godina na tvrdo. Odsjedio je dvije, a nakon Staljinove smrti diskretno su ga predali Amerikancima.

Ali zašto je robijao Mucha?

“Muchu sam poslao u zatvor zato što je bio podmukli gad i hto sam mu dat lekciju…”, objašnjava stari Pixa novinaru Laurenceu u vrtu svoje vikendice. “Ne radi se o tome da on nije imao nikave moralne osnove. On nije ni znao što je to moral. Bio je to monstrum. Mislim da u životu nisam upoznao nikoga tako bezkarakternog i nemoralnog kao Muchu.”

Charles posjećuje i ostarjelu Muchinu udovu Geraldinu u njenom veličanstvenom domu na Hradčanima. Starinska palača iz 15. stoljeća prostor je u kojem su se 70-ih godina odigravali urnebesni tulumi sa slobodoumnim djevojkama i Muchinim nekonformnim prijateljima.  

“Muchina palača pripada svijetu mašte”, piše Charles. Prepuna bajkovitih soba, s ogromnim slikarskim platnima i neobičnim predmetima. Dnevni boravak dugačak je 30, a širok 15 metara, zidovi su pokriveni policama prepunih knjiga u kožnim uvezima, umjetnine jedna do druge, tapiserije, preparirane ptičurine, pozlaćena zrcala, teški zastori, kristalni lusteri.

Geraldina mu objašnjava da palača pripada rimokatoličkoj crkvi, a ona i Jiri u nju su preselili 1949. kada im je oduzeta obiteljska vila. Jednog jutra na vrata njihovog doma u otmjenom Bubenču banuli su uniformirani ljudi i naredili im da se odmah isele, došli su s kamionom i počeli pakirati namještaj, vilu su odredili za kinesku ambasadu. Jiri je bio vrlo hrabar, priča Geraldina, nije se dao potjerati, zvao je i urgirao na najvažnije telefonske brojeve tako da su im na koncu dali tri tjedna za selidbu. Uspio je isposlovati najam hradčanske palače od Crkve, Crkvu nije bilo lako raskućiti, a zahvaljujući roku od tri tjedna uspio je sačuvati većinu namještaja i predmeta iz roditeljske vile.

Da, naravno da je Geraldina znala za aferu između Jirija i Elizabeth, ali znala je da će to proći, Jiri je uvijek bio slab na žene. Zašto ga nije ostavila? “Pa, bio mi je muž”, iznenađena je Geraldina. Je li joj poznato da je radio za StB? Jest. Morao je potpisati da će surađivati pri izlasku iz zatvora, ali surađivao je minimalno, tek koliko je bilo nužno, da ih drži na odmaku, da nas puste na miru. Nije li vam čudno da su mu dopuštali da putuje u inozemstvo i prodaje Muchina djela? Naravno da su mu dopuštali; od svake prodaje Muchine slike ili prava na reprodukciju, pedeset posto tvrde devize išlo je njima.

Jiri je 60-tih godina tijekom svojih boravaka na Zapadu oživio interes za Muchinom umjetnošću i ponovno pokrenuo trgovinu Alfonsovim djelima. Navodno je tako postao drugi najbogatiji čovjek u Pragu. Javno je osudio rusku invaziju, a kako mu u 70-ima više nije bilo dopušteno putovati, on i Geraldina su se razveli i tako iskoristili zakonsku mogućnost putovanja čehoslovačkih građana - naime, rastavljeni supružnicu smjeli su putovati u inozemstvo sa svrhom posjećivanja članova obitelji (djece).

“Istinski nismo nikada bili rastavljeni”, tvrdi Geraldina.

Jiri 70-te sasvim sigurno ne provodi monaški. Geraldinino odsustvo nadoknađuju mu prijatelji i nekoliko gospođica koje useljavaju u palaču. Urnebesne tulume na Hradčanima posjećuje i Philip Roth koji nadahnut, sastavlja novelu “Praška orgija”. Jedna od djevojaka objašnjava Rothovom glavnom junaku: “Seks je jedina sloboda koja nam je u ovoj zemlji preostala”.

Baršunastu revoluciju Jiri Mucha dočekao je u pariškoj bolnici gdje se liječio od raka. Izabran je za prvog predsjednika novog čehoslovačkog PEN-a, a umro je 1991.

“Kada smo organizirali Jirijev pogreb”, priča Geraldina, “htjeli smo da neki pisac, bilo tko od kolega, pročita nešto iz njegovih knjiga. Nitko nije htio. Navodno ga nisu dovoljno poznavali. Nitko nije znao tko je Jiri istinski bio i za koga je radio, na čijoj je bio strani. Da, bio je pomalo taman lik. Ali to je zato jer je živio u tamnom svijetu”.

Charles napušta Prag sa spoznajama koje mnogo toga razjašnjuju, ali teško da mu je zbog toga iole lakše. Jiri Mucha samo je egzotično poglavlje u obiteljskoj drami za čiju su nesreću i sami bili dovoljno talentirani. Laurence je objavio knjgu, isposvađao se s ostatkom Muchine familije, malo su mu zakomplicirali objavljivanje u Britaniji, digla se prašina, slegla se prašina, nitko se iz ove stare, skoro zaboravljene sage nije ustao iz groba da stvari popravi i promijeni. Dok hodam po trgovima i ulicama ovog prelijepog grada, ne zaboravljam da je njegova stvarnost ne tako davno bila ružna, lažna i neljudska.

Ljudski su okovi nedopjevano breme. Možeš njima zveckati po prašnjavim StB arhivima i tražiti odgovore, ali oni ne vraćaju ljude koje smo voljeli i izgubili. Žrtva nacističkog terora Kamil Pixa vjerovao je da će prevariti egzistencijalni angst služeći režimu koji je tvrdio da raspolaže apsolutnim istinama. Sestra Kate odbila je izrasti u odraslu ženu. Muchine djevojke nosile su se s teretom stvarnosti uživajući u iluziji slobode raspolaganja vlastitim tijelom. Geraldina se držala lojalnosti, Elizabeth je tragala za romantičnom ljubavlju, Peter Laurence slijedio je dužnost i profesionalnost, a Jiri Mucha pokušao je spojiti nespojivo, hedonističko slobodnjaštvo s totalitarnim svijetom prevare i laži. Njihove su priče tu da nas zaokupe i zabave dok trajemo, nema u njima pouke, utjehe ili odgovora, ljudska se komedija okreće u neprekidnom ponavljajućem spinu, sve dok nas sve skupa bez razlike, na kraju ne prekriju snjegovi, ružmarin i šaš.