Lutajući ovim velikim gradom uvijek otkrijete nešto zanimljivo, pa bilo to i slučajno. Tako sam jednoga dana naišla na nešto što mi je odmah privuklo pažnju – Berliner Unterwelten. Iako je u Drugom svjetskom ratu grad bio gotovo potpuno razoren, ono što je ispod njega, jednim je dijelom ostalo neoštećeno i do danas se održava. Sve to zahvaljujući skupini entuzijasta koja brigu o podzemnom Berlinu vodi već skoro 20 godina i koja je ljubav prema neistraženim prostorima podzemlja pretvorila jednim dijelom u posao i muzej.

Naime, u sjevernom dijelu grada nalaze se stari tuneli, bunkeri, labirinti i atomska skloništa. Većina turista pa i domaćih još uvijek toga nije ni svjesna. U četvrti Gesundbrunnen i u istoimenoj stanici podzemne željeznice jedna su vrata iza kojih za 11 eura po osobi možete saznati nešto o tom ne tako davnom razdoblju berlinske i njemačke povijesti. Dunkle Welten odnosno tamni svjetovi naziv je jedne od ukupno sedam tura koje nudi spomenuta udruga Berliner Unterwelten.

Dakle, kako je izgledala ta tura? Točno u 11 sati počeo je obilazak tunela s grupom od dvadesetak turista. Vodič je Izraelac s odličnim znanjem engleskog ali i naglaskom koji je više odmogao nego li pomogao. Kad se tome doda da je u 90 minuta ture prebrzo izgovarao ono o čemu je pričao, razumljivo je da nam je dosta toga ostalo nejasno. Bilo kako bilo, uspjeli smo ipak saznati neke zanimljive stvari o životu Berlinčana u 2. svjetskom ratu, gradnji skloništa i onome što se događalo ispod i iznad zemlje. I tako između zidova dok čujete kako prolazi vlak linije U8, saznajete da se nalazite u autentičnom atomskom skloništu namijenjenom građanima.

Mračno je, a uz pomoć prvoga natpisa na zidu koji kaže "Zum Männer Abort" vodič otkriva da je „Abort“ stara njemačka riječ za WC (više se ne koristi) i da su muškarci i žene i u skloništu imali odvojene prostorije za nuždu. I ne samo to. Saznajete usput i da je grad navodno dobio ime po staroslavenskoj riječi koja u prijevodu znači močvara i da su zbog nezgodne strukture tla (pijesak) graditelji ovu stanicu podzemne i tunele gradili na većoj dubini nego inače. Informacije radi, stanice podzemne željeznice u Berlinu nisu naročito duboke, ni približno onima u Londonu ili nekima u Pragu. Ova je stanica uz još jednu u Spandauu iznimka.

Natrag na tunele i skloništa. Da nemate vodiča, teško bi se snašli u tom labirintu. Kada su radnici BVG-a (berlinska tvrtka javnoga prijevoza) slučajno otkrili što se krije iza svih tih zidova, a članovi Berliner Unterweltena počeli istraživati, trebalo im je šest sati da izađu iz tog labirinta! Valja napomenuti da smo upozoreni da je fotografiranje strogo zabranjeno. Sklonište u Gesundbrunnenu ima oko 20 prostorija, nekih većih, nekih manjih. Izraelac nam objašnjava kako su prostorije bile predviđene za znatno manji broj ljudi nego li u njih objektivno stane i to zato da bi se što dulje izdržalo s raspoloživim kisikom.

Ono što je neke razočaralo, a pomalo i mene, jer sam očito previše očekivala, je činjenica da mnogi artefakti i predmeti nisu originalno iz ovog skloništa već su doneseni s drugih sličnih mjesta. No, dobro. Ulaskom u drugu prostoriju vodič nas upozorava da ne dotičemo zid, gasi svjetlo, pred zid dovodi jednoga dobrovoljca i naređuje nam da zatvorimo oči. Tada malenu svjetiljku uperuje prema njemu, začuje se „klik“ i otvaramo oči. Na zidu vidimo fluorescentnu sjenu našega dobrovoljca. Kako i zašto?

Zidovi su bili obojani toksičnom bojom, mješavinom cinka i još nečega, a razlog je bio mogućnost čitanja u mraku, odlaženja na WC i kretanja po prostorijama uz minimalnu ali ipak kakvu-takvu vidljivost. Kada bi se oglasila uzbuna, muškarci, žene i djeca sa sobom bi nosili tek mali kofer. U koferu su nosili tri najnužnije stvari. Što je to moglo biti, pita vodič, a jedan Nijemac odgovara: donje rublje.

Gaćice nisu bile u igri, objašnjava vodič, ali u podzemlju je prijeko potrebno bilo imati novac, nakit i fotografije članova obitelji. Nakit se, ostane li vlasnik bez ičega na površini, mogao prodati na crnom tržištu i za to dobiti hranu, novac je naprosto novac, a fotografije kao dokaz i za slučaj da tražite nekoga kome se zameo trag. U spavaćim sobama, ako se tako mogu nazvati, kreveti su bili poredani kao u vojsci: po tri kreveta na kat, u glavnom za žene i djecu.  U skloništu je postojao i „ured“ narednika i bolnica.

Nakon završetka rata reciklirao se gotovo sav materijal koji se mogao bilo kako iskoristiti. Bombardiranje grada rezultiralo je sa 74 milijuna kubika ruševina i mnogim zaostalim eksplozivnim napravama koje se pronalaze i dan danas! Neki od tih eksponata izloženi su u podzemnom muzeju, kao i oružje zarobljenih soldata. Što se bombi tiče, procjenjuje se da se obližnjem Oranienburgu, Potsdamu i samom Berlinu još uvijek ima oko 3000 neotkrivenih eksplozivnih sredstava. Kaže moja učiteljica njemačkog da kuću nikada ne bi kupila u Oranienburgu jer tamo vam je zagarantiran pronalazak kakve bombe ili granate i poziv dečkima koji razminiravaju zaostale naprave i evakuiraju lokalno stanovništvo.

Na kraju balade i razgledavanja preostalih prostorija u kojima se nalazilo dosta oružja, vodič nas je izveo iz tunela i poručio da širimo glas o udruzi Berliner Unterwelten, bio on dobar ili loš. Nema tu, naravno, ništa lošega, zateknete li se u Berlinu njegovo je podzemlje definitivno atrakcija vrijedna razgledavanja.