U gradu s više od tri milijuna ljudi uvijek se nešto događa. Kako živim blizu zračne luke Tegel, avione čujem svakodnevno. Čujem i sirene - policijske i vozila hitne pomoći. Prečesto nažalost. U blizini je i bolnica. Jednom prilikom na pločniku smo pronašli Rusa u prilično alkoholiziranom stanju koji je pao i ozlijedio se. Zvali Hitnu, došli su za pet minuta. Ekspresno. U Hrvatskoj se ponekad čuju primjedbe na rad i brzinu Hitne, ali policija je zapravo na prilično lošem glasu. Hrvatski policajci na žalost prečesto daju povoda da ih se smatra bezobraznim, potkupljivim, grubim, nepristojnim i nekulturnim.

S njemačkom policijom do sada nisam imala posla, ali sam silom prilika ipak morala prošetati do najbliže policijske postaje. Razlog je bio gubitak novčanika, a s njim i osobne iskaznice te raznih kartica. Novca na sreću nije bilo puno.

Dan je bio idealan za šetnju, napokon je na termometru bilo više od šest stupnjeva, ali nisam imala vremena za uživanje na zraku. Ubrzo sam stigla do postaje broj 36 i pozvonila na vrata. Javio se muški glas i pitao što mi treba. Objasnila sam da sam ostala bez novčanika i pustio me unutra.

Subota je i rano poslijepodne, a njemačka policija građanima je na usluzi 24 sata. Ulazim u majušni sobičak, vrata su širom otvorena, prima me crvenokosi policijski službenik duge kose. Dok mu pričam što, kako, gdje i kada, strpljivo zapisuje na komad papira moje podatke i popis izgubljenih stvari. Predlaže da odem do Veleposlanstva i nakon par minuta vraća se s papirom na kojem je broj moga predmeta i telefonski broj središnjeg policijskog ureda u Berlinu. Bez ikakve nervoze, smireno i vrlo prijateljskim tonom, skoro da se ispričava što ne može učiniti više od ovoga što je učinio.

Istovremeno, na vratima se pojavljuju dvije nove „mušterije“, dvije djevojke i majke od kojih 20-ak godina. Doznajem da je jedna od njih došla prijaviti svoga dečka, a druga je tu kao potpora. Ljubazni službenik moli ih za strpljenje i kaže da malo pričekaju. Kakvi su ostali policajci i službenici ne znam, ali moj prvi dojam jako je pozitivan. Dakako, ako ste napravili nešto loše onda je priča s policajcima, ali i drugim čuvarima reda kudikamo drugačija.

Njemačka je zemlja reda i discipline i iskakanja se ne toleriraju. Velike neugodnosti možete doživjeti, primjerice, ako se u U-Bahnu (podzemna željeznica) vozite bez karte i uhvate vas na djelu. Svi koji namjeravaju u Berlin i računaju na švercanje u javnom prijevozu trebali bi znati da to može biti vrlo skup sport. Subotom i nedjeljom, osobito početkom i krajem mjeseca, kontrole su češće i uglavnom, ne isplati se riskirati. Čujete li da vas traže „Fahrscheine, bitte“, znajte da se radi o kartama. A švercanje može biti primamljivo. U ovome gradu organizacija prijevoza je odlična, mogu se kupiti različite vrsta karata,  ali cijene su prilično „paprene“. Ako se želite voziti 30 dana, za skuplju varijantu izdvojit ćete 79 eura, a za jeftiniju 58€.

U čemu je kvaka? Kod ove prve, karta vam vrijedi cijeli dan, a kod druge ne smijete se voziti od tri u noći do 10 sati ujutro. Naravno, ako živite malo izvan Berlina, primjerice, u zoni C, karte su još skuplje. Kakve su kazne? Tolike da vam je bolje kupiti bilo što. Od 1. siječnja ove godine, uz skuplje mjesečne karte, poskupile su i kazne. Pa ako se švercate, platit ćete ravno 60 eura! Turist ste pa ćete se izvući? Kazna vam doista neće doći na kućnu adresu, nego će vas na sljedećoj stanici dvoje BVG-ovih (berlinska tvrtka javnoga prijevoza) službenika ispratiti na stanicu i izvući nešto nalik fiskalnoj kasi i natjerati da platite.

Uvijek kada to vidim, sjetim se svoje Rijeke. Nije da volim „bakule“ (kontrolore karata), ali ne mogu reći da im zavidim na poslu. Iz autobusa jedva izbacuju bezobraznu dječurliju od 17-18 godina, doživljavaju svakakve psovke i uvrede i kako to završi? Često samo psovkama, a ponekad razbijenim staklima i svađom. Ima i ovdje švercanja, ali zaboravite da ćete se svađati s BVG-ovcima ako vas uhvate. Prvo što vas pitaju je vaša osobna, zatim adresa boravka. Možete pokušati i lagati, ali tada riskirate vrlo neugodne probleme s policijom. Rezultat pokušaja švercanja je da najčešće morate platiti gotovo punu cijenu mjesečne karte čak iako ste se vozili s kartom kojoj je „samo istekao rok trajanja“ ili ste „zaboravili“ da ste kupili kartu u jednom smjeru.

Kad smo kod toga, cijena jedne takve karte iznosi 2,70 eura i traje dva sata. Ako ste par dana odlučili provesti u Berlinu, bolje je odmah kupiti četiri karte u jednom smjeru pa ćete platiti oko devet eura, što je jedna od BVG-ovih uobičajenih isplativih ponuda. Što god kupili, jedno je sigurno: s bilo kojom kartom moći ćete se voziti u podzemnoj (U-Bahn), nadzemnoj (S-Bahn), tramvajem ili autobusom. Na najfrekventnijim mjestima očekujte pune vagone, pogotovo ljeti, gužvu na stepenicama i automate karte za koje je dobro izdvojiti točan ili približno točan iznos. Primjer: automat „nahranite“ sa 100 eura, a ovaj vam kaže „ne, hvala“ i vrati sve što ste mu dali.

Ako ste u gradu više dana, nije loše uzeti „Berlin welcome card“, ponudu koja u sličnom obliku postoji i u drugim europskim gradovima. Uzmete li je, dva dana vožnje za zonu AB stajat će vas 18,50 eura, a ako želite dan više, za istu zonu platit ćete 25,50€. Osim prijevoza, „Berlin welcome card“ uključuje i plan grada s vodičem te popuste za brojne znamenitosti širom grada. I na kraju, da ne bih zaboravila, dnevna karta košta 6,70€ pa birajte ili kliknite na bvg.de gdje ćete pronaći još detaljnije informacije.

Svjesni da mnogi nemaju novaca za skupi prijevoz, Berlinčani su pokrenuli projekt ticketteilen.org. Riječ je o akciji u kojoj se građane poziva da kartu, i to isključivo tjednu ili mjesečnu podijele s osobama slabijeg financijskog stanja. Naime, vikendima, praznicima i od 20 sati na takvu kartu mogu se voziti dvije osobe. Poznajete li nekoga u Berlinu evo prilike za uštedu.