biogradd_veelikaa.jpg

Gastro stol, festival hrane, pića, suvenira i dobrog raspoloženja u Biogradu na Moru bio je idealna prigoda i povod za odlazaku Dalmaciju u koju navraćam vrlo rijetko. Rođen sam u Rijeci pa me more kao takvo ne fascinira, gužve na jadranskim plažama neopisivo me živciraju, baš kao i prečesta neljubaznost i pretjerane cijene poput recimo onih na Hvaru ili Visu, a zbog puti čovječje ribice klonim se i stijena i mjesta bez suncobrana i hlada gdje se ljudi kupaju kada žele imati mira.

Zbog svega toga godinama već izbjegavam ljeti Jadran, ali kada je riječ o hrani, Dalmaciji je teško odoljeti. Nigdje mi „pravo“ maslinovo ulje nema tako veličanstven miris i okus kao u Dalmaciji i premda sam napola Istrijan, blaže istarsko ulje mi je oduvijek bilo inferiorno dalmatinskom na kojemu sam odrastao. I najukusniju ribu sam pojeo u Dalmaciji, i to 2005. kod dragih prijatelja u Baškoj Vodi. Postariji meštar od gradela koji je ribe pretvarao u božansku hranu možda danas i nije među živima, otišao je nažalost i divni čovjek Gago Granić, u čijem smo hotelu prespavali nakon tuluma koji je trajao do zore, ali sjećanje na tu veličanstvenu večeru traje, a do dana današnjeg nigdje nisam pojeo ukusniju ribu. Ukratko, izrazito sam slab na dalmatinsku spizu.

David Skoko i Lana Klingor s curama iz organizacije Gastro stola
David Skoko i Lana Klingor s curama iz organizacije Gastro stola
Odlazak na 11. Gastro stol koji se u Biogradu održao prošlog vikenda, u vrijeme kada već ima dovoljno ljudi da bude zanimljivo, ali još nema prevelike gužve da bude tlaka i gnjavaža, zbog svega toga mi se činio kao savršeni plan za vikend. Napokon, nakon deset godina skupljanja iskustva domaćini su u čitavu priču krenuli ambicioznije, pa su za svečanu večeru priređenu za ministre, te domaće uglednike i goste, na kojoj je glavna tema bila tuna, angažirali sjajnog Davida Skoku, chefa Bateline u Banjolama, jednog od dva - tri najuzbudljivija riblja restorana u Hrvatskoj i čovjeka čijim se veličanstvenim tripicama od grdobine poklonio i Anthony Bourdain, te starog gastronomskog lisca Veljka Barbierija koji je zajedno s njime osmislio meni. U priču su uključili i Dragana Jovanovića i Lanu Klingor, a priliku da asistirajući Skoki uče i stječu iskustvo dobili su klinci iz lokalne ugostiteljske srednje škole pod vodstvom  mentora Marina Banovića i Jakova Vulina, što je pametno i pohvalno ulaganje u budućnost.

Put od Zagreba do Biograda, u ovo doba kada još nema turista, zapravo je sasvim ugodan. Dalmatina je uglavnom sablasno prazna, tek tu i tamo prođe poneki automobil stranih registracija i neizbježni presretači. Na povratku sam vidio kako su ulovili i priveli vozača bijelog BMW-a koji je neodoljivo sličio na Thompsona, što uopće nije važno za ovu priču, ali zabavlja me razmišljati da je uhvatljiv i vjetar s Dinare. Ako je to uopće bio on...

Problemi su počeli nadomak Biograda kada se zastrašujuće crno nebo otvorilo i ušli smo u potop biblijskih razmjera praćen grmljavinom i munjama. U Biogradu još nije počelo pljuštati kada smo tamo stigli, a domaćini iz organizacije Gastro stola, koji su padali s nogu od umora, tješili su se i nadali da možda i neće, jer, kažu, često se dogodi da ih nevrijeme s kopna zaobiđe.

Prijeteći crni oblaci koji su donijeli potop u petak
Prijeteći crni oblaci koji su donijeli potop u petak
Jasno je bilo i otkud strah: pripreme za priredbu koja je trebala započeti za nekoliko sati nisu bile ni približno gotove i u takvoj „knap“ situaciji nevera je bila katastrofalni scenarij. Nisu bili posloženi svi stolovi, nije još bio spreman ni info pult s akreditacijama, nije ovo, nije ono, ali sve je to dio mediteranskog šarma i starih dobrih običaja Sredozemlja. Uostalom, samo mjesec ili dva prije svečane ceremonije otvaranja doslovno nitko na svijetu nije vjerovao ni da će Grci uspjeti završiti sve što treba za Olimpijske igre, ali igre su se ipak uspješno održale. Bi li bilo lakše da se s pripremama počne ranije i završi na vrijeme pa se izbjegne stres i drama koja prati taj vječni ulazak u cajtnot? Naravno da bi, ali kakav bi to život bio bez drame i uzbuđenja?

Biograd, u kojemu sam bio prvi put u životu, prilično je veliko mjesto sa lijepim središtem na poluotoku i dominantnom, nedavno obnovljenom rivom, uzduž koje se održava Gastro stol. Grad je imao sreće što je magistrala prošla iznad njega pa se mogao lijepo i ravnomjerno širiti i razvijati, i nije presječen prometom poput mnogih drugih na obali. Na južnom kraju nalazi se plaža dok je na sjevernom velika marina. Zoran Sobol, bivši trener Ane Jelušić i čovjek koji baš i nije sklon pohvalama bilo kome ili čemu, za marinu u Biogradu u kojoj na vezu drži brod, ima samo lijepe riječi:

-  Ljudi rade kao mravi od jutra do mraka i stvarno sve odlično funkcionira. Znaš da mi nije problem reći kad nešto ne valja, ali stvarno nemam nikakvih primjedbi. Čini mi se jedino da je marina po razini usluge i ambicijama iznad ostatka grada koji to teško prati. Nema tu, na primjer, ambicioznijih restorana, a trebalo bi ih biti uz takvu marinu. Mi ne jedemo često vani, ali kad jedemo, idemo u restoran „Tonči“, i tu znam da se dobro jede. Ostalo mi izgleda kao klasični jadranski turizam i ne bih ti se usudio preporučiti...

Doista, u šetnji Biogradom, koji baš kao i svako turističko mjesto Mediterana vrvi terasama ugostiteljskih objekata, odmah u oči upada fascinantan broj pizzerija, ali malo je tu pravih restorana pa i tradicionalnih konoba što samo po sebi govori da u mjesto dolaze turisti skromnijih prohtjeva i platežnih mogućnosti, kojima je pizza jedina dostupna izvanpansionska potrošnja. Doduše, nije baš ni da je jeftino napasti nešto drugo. U kratkoj provjeri cijena naišao sam na mjesto gdje se ćevapi nude po bolno preambicioznih 70 kuna, a jednako je neugodno iznenađenje točeno Karlovačko pivo po 23 kune. Jebiga, teško će se u takvim okolnostima klasični turist odlučiti na nešto drugo osim pizze i kuhanja u apartmanima.

Vrlo dobra pizzeria Fibra bila nam je utočište od kiše
Vrlo dobra pizzeria Fibra bila nam je utočište od kiše
Nakon pokupljenih akreditacija red je bilo nešto pojesti, a kako je večer bila predviđena za Skokine delicije, za ručak smo se odlučili ufurati u tipične turiste i testirati jednu od bezbrojnih pizzerija. Izbor je, što zbog pozicije što zbog dobre reputacije, pao na „Fibru“, pizzeriju smještenu točno preko puta velikog šatora na gatu rive u kojemu će se kasnije te večeri održati večera za uzvanike. Čim smo sjeli i naručili počelo je padati i to svom snagom.

Gotovo puna dva sata trajao je potop biblijskih razmjera koji je na terasi osim nas zatočio i češku obitelj s djecom. Mi smo jeli klasične margherite i capricciose dok su Česi uboli i jednu od onih bezumnih kombinacija s ananasom zbog koje ih poželite upoznati i doznati njihovu tužnu priču koja je rezultirala takvim poremećajem dobrog ukusa i zdravog razuma. Pizze su bile vrlo dobre, tanke i optimalno pečene, a s beskrajno simpatičnim vlasnikom i konobarima koji su neprekidno morali bacati vodu s tende čavrljali smo o vremenu i fenomenu da na obližnjem Pašmanu nikad ne pada kiša kada pada u Biogradu te gastro ponudi, običajima i turizmu.

- Istina je, slabo se nudi riba. Slabo se, da ti pravo kažem, i jede. I nije to samo s turistima tako. I mi je domaći rijetko jedemo. Doma je ne spremamo jer sve zasmrdi i iz sto drugih razloga kojih se možemo sjetit, vani je u restoranima, pak, preskupa i eto, - kontemplirali su domaći o slabim i nezdravim prehrambenim navikama Hrvata i gostiju, a mi ih slušali i gledali hoće li se nebo smilovati Gastro festu ili ćemo dva dana provesti u "Fibri". Što s obzirom na ekipu uopće ne bi bilo ni loše ni dosadno.

Ipak, nakon gotovo dva sata općeg potopa ukazalo se sunce i Biograd je zasjao u punoj ljepoti. Ukazala se i Lana Klingor koja je kao pobjednica Celebrity Masterhefa došla podržati Gastro stol i nakon foto sessiona također smazala pizzu u „Fibri“.

Pojava sunca vratila je na rivu baš sve koji su imali ikakve veze s organizacijom Gastro stola, radovi su ponovno krenuli, a odnekud se pojavio i od kiše mokri Skoko.

Lijepo vrijeme začas je napuunilo štandove
Lijepo vrijeme začas je napuunilo štandove
David je izuzetno pristupačan i posve normalan lik kojega slava i šušur koji se oko njega stvorio uopće nisu promijenili. Neposredan je, strpljiv, govori u slengu i uživa u onome što radi. Pitam ga kakvi su mu dojmovi, slušaju li ga klinci s kojima kuha i hoće li biti sve spremno za večeru.

- Super su klinci, rade ko urice. Nekad malo izgube koncentraciju pa ih treba pogurati, ali odlični su. Lakše bi mi bilo složiti meni da nije samo tuna u igri, ali bit će sve OK večeras, vidjet ćeš - kaže i odjuri natrag klincima s kojima je kuhao.  

Nisam uopće sumnjao u Skoku, to je čisti zicer i nema šanse da tu nešto krene po zlu. Činilo se da i na štandovima, na kojima je prema najavama trebalo svoje proizvode izložiti 300 izlagača, sve ide ka happy endu jer uredno su se i ubrzano punili robom, pa je došlo vrijeme za ubit oko pred večernje napore.

Smjestili smo se u apartmanima Buča koji se nalaze na idealnoj poziciji okruženi borovom šumom u neposrednoj blizini plaže, hotela i središta mjesta. Nedaleko od apartmana baš kao i obližnjih gradskih hotela nalazi se i biogradska sramota, golema ruševina koja je nekada bila odmaralište, a danas je tek u ratu devastirano i u šikaru zaraslo ruglo u vlasništvu crkve, koja ga u oglasnicima godinama bezuspješno prodaje po cijeni od dva milijuna eura, nadajući se da će barem za 1000 godina pronaći naivca kojemu će tu ruševinu utopiti za tako ogromne novce.

Mlade snage Tovareće mužike is Salija u defileu
Mlade snage Tovareće mužike is Salija u defileu
O toj gradskoj sramoti u Biogradu nerado govore, tek će na inzistiranje slegnuti ramenima i izraziti nezadovoljstvo ulogom crkve u toj zavrzlami, ali zbog straha od nje, ova neugodna situacija s najatraktivnijim gradskim zemljištem može, čini se, potrajati praktički zauvijek, a da se nitko otvoreno ne pobuni.

No dobro, dosta o ružnim stvarima, srećom i nema ih mnogo. Vrijeme se kasno popodne potpuno proljepšalo, većina se štandova uzduž rive napunila delicijama od lokalnih ribljih do slavonskih i slovenskih, jer upravo su Slavonci uz Slovence bili partneri Gastro stola, a s dvije pozornice krenuo je glazbeni program. Gradska glazba, Biogradske mažoretkinje, folklorne skupine, Tovareća mužika, Neretvanski lađari, Vitezovi vranski sudjelovali su u šarenom defileu, a nakon toga raspoređeni duž rive i na dvije pozornice zabavljali su puk. Na pozornici ispred Gradske uprave nastupali su grupa Point, Zaratino band, klapa Mirakul, Free Way, razna kulturno umjetnička društva.  A na onoj drugoj većoj i grandioznijoj, koja je postavljena u Ribarskoj luci na rivi, nastupali su klapa Rišpet, Kočani orkestar, klapa Bunari i Donat te Magic 70.

U šatoru u kojemu je sve bilo spremno za večeru pred novinare su za uvod izašli gradonačelnik Biograda Ivan Knez kao domaćin, ministar turizma RH Anton Kliman, slovenski ministar gospodarskog razvoja i tehnologije Zdravko Počivalšek u ime zemlje partnera, gradonačelnik Osijeka kao grada partnera Ivan Vrkić, osječki dožupan Željko Kraljiček te potpredsjednik Hrvatske obrtničke komore Stipe Knežević. Nakon kurtoaznih pozdravnih govora i međusobnih zahvala svi su se preselili na obližnju pozornicu na rivi gdje su pozdravili građane, proglasili Gastro stol otvorenim pa onda opet svi natrag u šator pred novinare. I to je prošlo više manje bez uzbuđenja i uz uobičajene protokolarne izjave osim što u danu kada su u vladi svi svima izrazili nepovjerenje i pozvali jedni druge da odstupe, ministar Kliman nije bio baš u potpunosti siguran koliko će još biti na tom poslu, a pitanja te vrste odnosno šale na taj račun nisu mu se činile jako zabavnim.

Otvaranje festivala: Ivan Knez, Željko Kraljičak, Ivan Vrkić, Anton Kliman i Zdravko Počivalšek
Otvaranje festivala: Ivan Knez, Željko Kraljičak, Ivan Vrkić, Anton Kliman i Zdravko Počivalšek
Večer je donijela šušur na rivi i priličnu živost. Netko je rekao da je ranijih godina znalo biti znatno više ljudi, ali ovoliko koliko je bilo ove godine čini mi se sasvim dovoljno, a sve preko toga izgledalo bi kao prevelika gužva. Na štandovima su se pekle lokarde i sardele, kuhali su se brudeti, ljudi su kušali čvarke i kulen kod slavonskih izlagača, a na jednom se štandu čak i točilo odlično Zmajsko pivo, što je bila lijepa promjena i dobrodošli udarac monopolu preskupih konfekcijskih piva koje dominiraju u gradu.

Pripremanje besplatne hrane namijenjene posjetiteljima, građanima Biograda i turistima u organizaciji Turističke zajednice, od brudeta, rižota i gulaša, do pečene ribe, započelo je istovremeno u 20 sati na pet različitih punktova na biogradskoj rivi. Golema fritaja od impresivnih 2 400 jaja pekla se na središnjem dijelu rive.

Ispred ulaza u šator okupili su se i uzvanici, njih oko 200, u svečanim toaletama i odijelima i sve je bilo spremno za spektakularnu večeru. Veljko Barbieri najavio je šest sljedova jela: od tatarske tune, tune s komoračem, tune lešo, rolica od potrbušine sa sezamom, pancete od tune, do tune na pašticadu, naglasivši da su učenici biogradske Srednje škole osim što su sudjelovali u pripremi jela, pripremali i desert, dalmatinsku rožatu i panakot.

Sva su jela bila izvrsnog okusa i izgleda, a pašticada od tune bila je apsolutno briljantna. Vina su bila lokalna, ne baš iz najvišeg razreda, ali sasvim pitka, a pohvalno je što drugoga dana, začudo, nije bilo glavobolje. A nije da se nije prilično popilo, kako za stolovima uzvanika tako i za onim novinarskim.

Kada su se gotovo svi razišli pojavio se i umorni, ali vidno zadovoljni Skoko.

- I, kako vam se čini? Je li bilo dobro?
- Bilo je sjajno, svaka čast, - čestitali smo mu.
- Velik je to posao bio, trebalo je proizvesti 1200 porcija, ali mislim da smo uz pomoć tih sjajnih klinaca napravili sve kako treba, - zaključio je Skoko.

Vesela atmosfera na biogradskoj rivi
Vesela atmosfera na biogradskoj rivi
Pojedenih 120 kilograma tune donirao je Ante Gotovina, ali on se nije pojavio u Biogradu, iako su ga najavljivali. Bilo je to pomalo čudno i čini mi se da je prilično razočaralo organizatore, ali Gotovini je izbjegavanje proslava uključujući i one na državnoj razini već postala rutina. Zadovoljni dogradonačelnik Marijan Stopfer koji je bio najangažiraniji čovjek u operativnom dijelu pozvao je putnu turu i to je bio kraj lijepe večeri.

Nešto iza dva u noći kada sam se vraćao u apartman još uvijek je bilo živo na terasama duž rive i to je dobro i pohvalno, baš kao i izostanak onih pijanih udava i krkana kakvi često budu na takvim manifestacijama. Atmosfera je zapravo bila vrlo ugodna i pozitivna.

Dan poslije osvanuo je prekrasno sunčan, ruševno bivše odmaralište izgledalo je još tužnije po tako lijepom danu, a oko 11 sati kada sam se prisilio ustati i otići na kavu, mjesto je još bilo praznjikavo i pospano. Ipak, počeli su polako kapati izlagači s proizvodima, Slavonci su bili gotovo svi već na broju, a napokon se pojavio i netko tko je bio spreman pripremati toplu hranu.

Tri beskrajno simpatične žene pržile su na štandu u ulju male papaline, a na gradelama odreske i pljeskavice od tune te inćune. Nije to bio neki gastronomski vatromet, papaline su imale tendenciju raspadanja, ali u toj post vinskoj gladi bio je to božanstveni obrok. I to po razumnih i prijateljskih 20 kuna za porciju. Pitanje želim li i čašu vina uz ribu, elegantno sam prečuo.  

Šarani na rašljama u Slavonskoj kući odnosno šatoru
Šarani na rašljama u Slavonskoj kući odnosno šatoru
Večer je, pak, nudila slavonski štih uz 100 šarana na rašljama koji su se pekli u velikom šatoru gdje je dan ranije bila svečana večera, ali ta riba definitivno nije moj đir. A nije da nisam probao; i fiš paprikaš i šarana na rašljama i sve što postoji od slatkovodne ribe na dobrim i hvaljenim mjestima. Jebiga, osim donekle potočne pastrve i pohanog smuđa, ništa me iz rijeka i jezera nije impresioniralo i ako se jede slavonsko uvijek biram veličanstvenog i omiljenog papkara, odnosno svinju i sve njezine zamislive varijacije. Srećom i to se nudilo na Gastro stolu.

Na kraju kada se sve zbroji i oduzme, bio je to sasvim dobar vikend u Biogradu. Nisam doduše upoznao najslavnijeg ratnog celebrityja, ali tuna mu je sjajna i odlično se jelo, a to je na kraju i najvažnije. Biograd je po mnogočemu tipično jadransko malo misto sa svim uobičajenim lokalnim sukobima, nesuglasicama i problemima, ali osim hvaljene marine ima i dosta prednosti i razloga da ga se vidi, naročito izvan sezone. Još kada se ona lijepa plaža ljeti ne bi pretvarala u mravinjak... Ne mogu puno reći o kvaliteti restoranske ponude jer sam premalo toga probao, ali Gastro stol je definitivno nešto zbog čega vrijedi doći u Biograd. I po kvaliteti i po atmosferi ta manifestacija nadilazi klasičnu jadransku ponudu, a to ipak nije mala stvar.