Hype je tek malim dijelom opravdan premda su neka jela na Visu doista izvrsna, a neka mjesta vrijedna posjeta. Cijene su definitivno previsoke u odnosu na ponudu i kvalitetu

Prijedlog za odlazak na Vis došao je nekako neočekivano. Nas pet parova redovito, barem dva do tri puta godišnje, ide na višednevne gastro izlete, ali uglavnom je to igra na sigurno: Istra, Baranja, inozemstvo i tako to. Jug nikada nije bio u planu, a ne bi ni sada, da jedan od nas nije tamo bio poslom pa zaključio da je dobro jeo, pa idemo, bit će super, nije turistički nadrkano, kuhaju bolje i drugačije, pa povijest, Tito, Issa, priroda i tako... Ja sam, priznajem, pružao lagani otpor, ali su me slomili.

Nikad nisam imao sreće s odlascima u Dalmaciju. Doduše, nije tih putovanja baš ni bilo bog zna koliko, ali nekako su me uvijek uspijevali natjerati da se osjećam kao magarac i da svaki puta zažalim što sam došao. Kao dijete nisam tamo išao uopće, nisam imao pošto. Rođen sam u Rijeci i sjeverni mi je Jadran kao klincu bio sasvim dovoljan za kupanje i ostale ljetne radosti. Pag je nama bio zadnja južna granica na moru.
Onda je došao rat, a kasnije, kada je turizam ponovno krenuo, na odmor sam, zato jer mrzim prekrcane i neopremljene Jadranske plaže te zgrožen svjedočenjima oderanih turista, odlazio drugdje. Pustite tlapnje o najljepšem moru i obali, to naprosto nije istina. Egejsko je more jednako lijepo, plaže na grčkim otocima znatno su ljepše od naših. U Francuskoj se bolje jede, u Španjolskoj i Portugalu je atmosfera neusporedivo opuštenija, a Italija je sa svojom poviješću i gastronomijom  vrh svijeta. Najvažnije je, međutim, što je gotovo svugdje i jeftinije ili barem za novac dobiješ neusporedivo bolju uslugu. Turci te za jadranske cijene nose na rukama.

Prva prigoda za odlazak na jug došla mi je tek 2002. godine kada je nas desetak iz redakcije Jutarnjeg lista, iznajmljenim kombijem šibenskih registracija,   starom cestom išlo na utakmicu Hajduka i Dinama. Sam put je bio zanimljiv i otkrio mi je nekoliko stvari. Na primjer, da je Dinara i sav taj kraj fascinantan u svojoj divljini, ali privlačan za život poput mjesečeve površine. Meni osobno i danas, nakon što sam vidio Knin, nije jasno koliko su hrvatski kraljevi morali biti ukurcu kad se nisu mogli kruniti na nekom pitomijem mjestu. Pretpostavljam da Knin nije želio uzeti nitko od tadašnjih osvajača, pa su se onda tamo šepurili, kao, ovo je naše. Normalno da je vaše, kad to nikog drugog ne zanima. Ali, vraga ne, onda su došli još luđi likovi pa u toj vukojebini izmislili onu idiotsku SAO Krajinu. Nevjerojatno, sve to na mjestu gdje i poskok živi po kazni.  No dobro, pustimo to, to je iza nas.

Put je bio dobar, rakovi u Trilju pristojni, iako, daleko je to od škampa. Loše je krenulo tek po dolasku u Split. Najprije smo junački poginuli u ACI-jevoj marini u restoranu čiji je vlasnik pomislio da smo poslani od Boga da nas odere pa zatvori i ode zauvijek na godišnji.
Nakon utakmice, desetak ćelavih i nabildanih mandrila napalo je u službenim prostorijama stadiona našeg kolegu Tomislava Židaka, i to je bilo nešto najodvratnije i najkukavičkije što sam vidio u životu. Uz lavinu psovki, nevjerojatnom, mahnitom strašću, ti su ga klošari pljuvali u lice. Židak onako okrugao nijemo stoji, kao i nas dvojica koje nisu pljuvali, ali su se nadali da ćemo nešto zucnuti da nas mogu pretući, pa sutra puna srca na misu. Ostali smo mirni i sačuvali glave. Budući da je Židak, na moj užas, oprostio i organizatoru napada, uglednom nogometnom djelatniku te njegovom bratu koji ga je s prijateljima kretenima izveo, neću reći o kome se radi, ali znam.

Mučan osjećaj popravili su neki veličanstveni ljudi čiji smo gosti nakon svega bili u Baškoj Vodi. Pamtim savršene šampjere s gradela koje smo tamo jeli i sjajno druženje nakon toga. Pamtim i najdevastiraniji komad obale na kugli zemaljskoj, onaj zastrašujući potez od Splita do Omiša, sve te stoput nadozidane građevinske nakaze s onim komičnim ukrasnim lavovima i natpisima zimmer frei. Kakav arhitektonski zločin!
Nekoliko godina kasnije bio sam na nekom poslovnom ručku u restoranu Bota Šare na Bačvicama, a nakon što smo izbjegli lukavi konobarov pokušaj uvaljivanja golemog stupastog zubatca koji je umro prirodnom smrću u dubokoj starosti, dobili smo bez problema u Hrvatskoj navodno zabranjene prstace. Prstaci su bili sasvim OK. Vjerujem da su zubatca uvalili kakvim pijanim Rusima.

Onda dugo ništa, pa prvi Terraneo u Šibeniku, meni osobno najljepšem gradu u Dalmaciji. Pomisliš da će s vremenom sve ići na bolje, ali neće i neće. OK, siromašno uređen apartman u Zablaću, bio je po tako povoljnoj cijeni da se glupo žaliti na izgled, a i u tom kraju doista nemaš gdje spavati, pa što god ubodeš bude bingo. S hranom je, međutim, bilo ozbiljnih problema.

„Pelegrini“, kojega svi hvale bio je krcat, pa smo, pazite sad ovo, po preporuci završili na trgu nasuprot bazilike u restoranu „Vijećnica“. Kakav je to spektakularni debakl od ručka bio...
Dakle, dolazi konobar, visok, plećat, puno utakmica u nogama, a mislim da se zvao Šime.  
- Što su vam te zapečene palačinke sa škampima - pitam Šimu, nesvjestan da srljam u propast, a on samouvjereno kaže da je to baš super i da ih svakako moram probati.  
- Može, hajde, baš da vidimo.

U ponudi su bile i jadranske lignje, te svjetske prvakinje precijenjenih namirnica, pa si mislim bolje da poginem od cijene sa škampima, kad već nema neke normalne ribe, čak ni iz uzgoja, a plavu ribu, razumije se, u Dalmaciji je sramota držati u restoranima. Nosi Šime, dakle, neku teću, a unutra neodređena masa, nekakva žgvalja, što li? Pliva sve u odurnom bešamelu. Mislim si, ajmo malo kopat, da vidimo te škampe, kad ono ništa. Uz dodatni trud pojavi se prva kozica, ali ona majušna iz konzerve, neko nedonošče iz daleke Azije. Pronašao sam ih još nekoliko, pojeo nisam ni jednu. Sve je to bilo potpuno nejestivo. Proviruje iskusni Šime, vidi da ne jedem, pa za neko vrijeme dolazi i onako tobože naivno pita: - Jel nešto nije u redu?  Čuj njega, da u redu... 

Trebalo bi možda u takvim situacijama sasuti lavinu uvreda, ali ja sam odabrao drugačiju taktiku. Objasnim ja diskretno Šimi da, eto, i ja dolazim s mora, da odlično znam što su škampi, dapače, u studentsko doba radio sam na koči i jeo sam škampe drito iz mora, one kvarnerske, najbolje na svijetu. Kažem ja nadalje Šimi, da znam i što su kozice, da znam da ne izgledaju kao kozlići i da to što mi je on donio nema veze ni s jednim ni s drugim, ni s mozgom ni ugostiteljstvom. Sluša mene Šime preko kurca, s pol uha, završim ja, a on na to slegne ramenima, kaže: - A, šta ćete -  i naplati mi taj užas 90 kuna. Kakav car, kakva prevara...

Drugi dan u Zablaću, nova epizoda. U najhvaljenijem restoranu u selu, ženu od 40 i kusur godina, koja je naručila veliko pivo, konobar priglupo se smijuljeći pita: - Oš ti to moć popit? Prodao nam je još i onu kraljicu svih glupih konobarskih fora, znate ono: - Koje točeno vino imate, - a on će na to, vrag duhoviti: - Crno i bijelo. Pa gdje to raste, čime to hrane da tako lijepo uspije?

Premda je Terraneo, odnosno Mate Škugor, gradu Šibeniku prvi puta u povijesti doveo prvu, baš veliku organiziranu skupinu ljudi spremnu potrošiti novac, lokalna policija dočekala je goste tek malo bolje nego Mladićeve četnike u ratu. Sve su snage uvečer postavili na ceste koje vode od mjesta održavanja festivala i onda ajmo: zaustavljanje, kontrole, maltretiranje, kazne. Turizam na najjače. Mediteran kakav je nekad bio. Ukratko, unutar ograde festivala sve je bilo savršeno, i line up i ponuda hrane. Vani, međutim, čista katastrofa.

Sve sam ja te tužne priče ispričao, ali uzalud. Konsenzus je postignut i priklonio sam se većini. Konačno, zašto ne, možda je stvarno sada sve puno bolje nego nekad? Treba vidjeti taj Vis, a i početkom svibnja nema hordi turista pa restoranske kuhinje neće „plivati“ i posvetit će se samo nama.
Pripreme smo odradili vrhunski. U gradu Visu smo iznajmili čitavu kuću, prilično novu i vrhunski opremljenu, smještenu na brežuljku iznad mjesta, s pogledom na višku valu. Mali bazen, prekrasne terase, zidani roštilj i peka. Cijena, oko 4500 kuna za dan. Savršeno. Povezali smo se s Andrijom, komiškim dilerom ribe, koji je rekao da mi samo nazovemo i javimo što nam treba, a on ujutro nabavlja od ribara. Kad su već gradele tamo šteta da se nešto na njih i ne baci. Rezervirali smo odmah za prvi dan stol u glasovitoj „Pojodi“, najboljem restoranu na otoku i jednim od najboljih u čitavoj Dalmaciji. Detaljno smo proučili popis ostalih restorana i konoba te njihove preporuke i kritike, odlučili koje ćemo posjetiti, proučili izlete i ponudu lokalnih proizvoda. Bili smo spremni ko Ivica Kostelić.

Nedugo prije polaska rekapitulirao sam znanje o otoku. Pustimo sad starogrčku Issu, to je pretpovijest. Po Visu su nakon toga jahali Mleci, pa Francuzi. Englezi su 1811. kod Paklenih otoka, kao i obično tijekom povijesti, išamarali francusko-talijansku flotu i zauzeli otok pa je Napoleon zbrisao s Jadrana i krenuo na Rusiju, gdje je još jače dobio po lampi. Talijani, međutim, nisu odustajali ni od Visa ni od Dalmacije, pa je tijekom austro – pruskog rata 1866. došlo do pomorske bitke između habsburške i flote Kraljevine Italije koja je bila saveznica Pruske. Bitku, u kojoj su prvi puta u povijesti sudjelovali oklopljeni i parni brodovi, Talijani su, gle čuda, izgubili pa su do daljnjeg morali maknuti šapu s otoka i obala istočnog Jadrana. Poslije su po Visu Talijani kratko metiljali nakon Prvoga svetskog rata (1918. – 1921), pa ih je zamijenila Kraljevina SHS, da bi ponovno nastupili kao okupatori 1941 godine. Inače, Talijani su kao okupatori prilično terorizirali otočane, a određenu podršku imali su samo u danas tradicionalno HDZ-ovskom, gradu Visu. Ništa ne tvrdim, samo kažem. Uglavnom, Talijani su zbrisali nakon kapitulacije pa su ih 1943. na otoku zamijenili partizani, a nakon što je utekao Nijemcima na Drvaru tu se sklonio i Tito. Na užas te sramotu današnjih ekstremnih navijača stigao je i kompletni NK Hajduk i to zato jer se nije želio natjecati u NDH. Napokon, na nesreću Višana, otok im je nakon rata okupirala JNA.

U zlatno doba u 19. stoljeću Vis je imao preko 10000 stanovnika, a taj broj nije znatnije padao do 50-ih godina prošloga stoljeća kada je JNA došla na bolesnu ideju da čitav otok pretvori u golemu vojnu bazu, pa krenula kao sumanuta bušiti silne tunele, te zabranila dolazak strancima. Taj ingeniozni poduhvat rezultirao je masovnim iseljavanjem stanovništva pa današnji otok Vis ima tek nekih 3500 stanovnika otprilike popola raspoređenih u dva najveća mjesta, Komiži i Visu, koji se, po dobrom bodulskom običaju i kao što je red u takvoj situaciji, ne podnose ni pod razno. Pazite, čak i fantastična pogača, to najpoznatije autohtono lokalno jelo, postoji u Komiškoj i Viškoj verziji. Treba li uopće reći da je u Visu na vlasti HDZ, a u Komiži SDP? U unutrašnjosti otoka postoji i nekoliko manjih sela, a jedno se zove Žena Glava. Nije li to genijalno?

Elem, kada je JNA napokon pokupila krpice i 1989. otišla s otoka, Vis je ostao praznjikav i praktički bez ikakve turističke infrastrukture. To je s jedne strane bilo i dobro jer ga sumanuti kvazi turistički vizionari nisu mogli nagrditi nakaznim hotelima i apartmanima kakvih je prepuna obala. S druge strane, negdje je trebalo smjestiti i te turiste koji su oduševljeni kombinacijom vojnih tunela, bodljikave žice i netaknute prirode te legendom da na Visu svi uzgajaju travu i duvaju pohrlili na otok. Višani se po tom pitanju, međutim, nisu previše uznemirili. Na otoku i danas ima hotela manje od prstiju jedne ruke. Najpoznatiji lokalni vinar, Antonio Lipanović, čija se vinarija nalazi u nekadašnjem golemom vojnom tunelu u brdu iznad grada Visa, jasno je sažeo viški odnos prema turizmu, kada smo ga pitali što misli o ideji da u višku valu slijeću hidroavioni.

-  Mi smo svi apsolutno protiv toga. Što će nama to? Ovo turizma što sada imamo sasvim nam je dovoljno. Kada bi nahrupilo još turista morali bi podignuti i razinu usluge, a to nam se baš i ne da.

Ta divna splitska noć

Došlo je vrijeme polaska. Da ne bi morali kretati u zoru da uhvatimo jutarnji trajekt, nas je sedmero krenulo dan ranije i preko Booking.coma rezerviralo stan u Splitu, na Bačvicama. Tri spavaće sobe, dnevni boravak s trosjedom, uređenje pristojno, kombinacija neke Ikee i starih ormara. Cijena 1390 kuna za noć, ali to vrijedi samo van sezone, u sezoni je debelo preko 2000 kuna.
Prijatelj Splićanin rezervirao je za nas stol na prekrasnoj terasi u restoranu „Dvor“ na Firulama, ali došli smo dovoljno rano da možemo prošetati do Rive i popiti piće prije večere. Pješice smo nakon toga, laganom šetnjom preko Bačvica, išli natrag do Firula. Tek kada se izbliza vidi taj dio Splita može se shvatiti sva tragedija toga grada odnosno njegovih starosjedilaca. Split, naime, kao i svaki mediteranski grad ima lijepo središte. Kada se spuštate s Klisa grad je, međutim, jezivo ružan sa svim onim nakaznim i kaotičnim novim naseljima koja izgledaju nabacano kao da ih je netko izbljuvao s neba na ta brda. Torcidini murali na svakom koraku pojačavaju dojam favela za malo manje siromašne.

Za nekoga tko je rođen i odrastao u miru i nekoj gospodskoj dostojanstvenosti lijepih starih vila te zelenila Bačvica i Firula, to metastaziranje grada sa svim primitivizmom koje je sobom donijelo, mora da je užasno frustrirajuće. S mora to izgleda još i strašnije, jer tada do izražaja dolazi i ona Kerumova crna kocka od hotela Marjan, prst u oko dobrom ukusu.

Uglavnom, stigli smo u „Dvor“ prilično gladni. Restoran se nalazi u prizemlju lijepe stare kuće, odmah iznad mora, s prekrasnom terasom između borova. S terase puca pogled na mol s još jednim od onih bezbrojnih „Hajduk živi vječno“ grafita, da slučajno ne zaboravite gdje ste. „Dvor“ izgleda kao idealno mjesto za neku romantičnu večeru, a uglavnom su gosti i bili parovi, pa televizoru s prijenosom nogometne utakmice tamo doista nije mjesto. OK i mi smo željeli gledati polufinale Lige prvaka, ali svejedno, u restoranu kakav „Dvor“ želi biti, televizoru naprosto nije mjesto. Ponuda hrane je raznolika, od domaće tjestenine i rižota, preko steakova na žaru do ribe. Pri tome, trude se biti maštoviti u pripremi.

Tjestenina koju smo kušali, ona s puževima u umaku od crnog vina, rajčica, demiglas umaka i grana padana, bila je izvrsna. Domaća tjestenina skuhana točno koliko treba, lagano al dente, a umak fantastičan. Domaći hamburgeri s vrhunskom junetinom, bili su također odlični, ali prilično mali, onako više za zub. Definitivno premali za cijenu od 90 kuna. Rižoto od kozica bio je, međutim, prilična katastrofa. Lagano raskuhan, s okusom koji je bio kombinacija nečeg sličnog kečapu i kozicama kojima je malo istekao rok trajanja. Desert, kremica od cimeta i mascarponea s prženim pinjolima i suhim smokvama kuhanim u prošeku bila je fantastična.

Dvor nije jeftin restoran, topla predjela su od 70 do 80 kuna, steakovi od 100 do 300 kuna, kvalitetna riba 380 kuna za kilogram, a u ona iz uzgoja u porciji 108 kn. Prilozi su kao i juhe od 25 do 35 kuna, a deserti od 30 do 35 kuna. Ukupni je dojam da su porcije prilično skromne za te cijene, neka jela su doista izvanredna, ali uz zabrinjavajući promašaj s rižotom. Sve u svemu, prekrasna lokacija, prilično skupo, ali može se fino pojesti, a i usluga je bila dobra.

Jutro je osvanulo sunčano, nismo puno popili pa smo relativno rano ustali. U obližnjem kafiću na Bačvicama, lijepa terasica, odlična kava, konobar više pripadnik torcide nego ugostitelj. Ae, e, i te fore, ali to je OK, lokalni kolorit i u lokalnim kafićima to može proći. Vozila smo ostavili u koloni za brod, pa krenuli na Pazar po marendu. Snimili smo dan ranije kiosk s pršutom i sirevima, pa će nam, veselili smo se, još bolje ići pive na „Petru Hektoroviću“.

Svašta se zanimljivog može vidjeti na tom kratkom potezu. Recimo, kiosk Lučke uprave u samoj luci. Na njemu stoji natpis „hvaljen Isus i Marija“ te fotografija Ante Gotovine. Eto, ima li što važnije za rad jednog kioska od toga? Ili nosač prtljage, neki postariji bradati sirotan, na čijim je kolicima ispisan onaj standardni hrvatski paket dobrodošlice i dobre volje: - Bog i Hrvati, Za dom spremni i ono naše domaće, dražesno ušato U.

Super mi je taj splitski đir. Poštenog rata tamo nikad nije bilo, jedinu ozbiljnu invaziju imali su od Vlaja, ali svejedno je iza Drugog svjetskog rata u gradu desetljećima cvjetala najjača partizanija i turbo komunizam, a sada, pak, najjače ustaštvo i taj vjersko – konzervativni zanos. Ni za jedno od toga nije bilo i nema nikakvog suvislog razloga, ali taj bizarni, a nedosljedni fanatizam traje li ga traje.

Splitski je pazar odlično mjesto, sa svom tom cikom, grajom, nadvikivanjem i sezonskim prehrambenim divotama. Pršut iz kioska bio je, međutim, nedovoljno suh. Okusom je bio blizak austrijskom špeku, nipošto nejestiv, ali ni u ludilu drniški pršut kakvim ga reklamiraju. Srećom, sir je bio odličan. Kupili smo i prekrasni bob.

Napokon ukrcavanje i brod poluprazan polazi. Izvansezonski pohod na Vis stoji 45 kuna po osobi uz cijenu za osobni automobil 308 kuna. U sezoni cijena tog zadovoljstva je  54 kune odnosno 370 kuna. „Petar Hektorović“ je lijep, 25 godina star brod, koji povremeno zvizne u rivu na Visu, ali to ne treba za zlo uzeti njemu nego posadi.

Unutra je, kako i priliči, na istaknutom mjestu fotografija pape Ivana Pavla Drugog, snimljenog doduše na nekom drugom Jadrolinijinom brodu, ali kad je papa u pitanju, ne treba sitničariti. Plovidba prema Splitskim vratima, prolazu širine neke moskovske ulice, podsjetila me na Kvarner, s time da ti kanali, Splitski i Brački, više sliče na kakvu široku rijeku ili izduljeno jezero nego na more. Pogled na Mosor, pa dalje prema jugu na Biokovo, fascinantan je. 

Malo po malo, prolazimo i Hvar i eto nas za dva i pol sata na ulazu u višku valu. Tu se već vrijeme narogušilo, navukli se oblaci i započela je era tih nekoliko oblačnih i kišnih dana koliko kažu da ih godišnje ukupno bude na Visu. Bilo je, onako, više kao na nekom škotskom otoku uz vrlo kratke sunčane intervale.

 

Samo uplovljavanje u višku valu je dojmljivo. Veliki „Hektorović“ lagano klizi blizu obale uz naselje Kut i Vis, koji doista izgledaju kao da je vrijeme stalo, pa napokon pristaje.

Nema Tita ni JNA, ali nedavna povijest kao da još uvijek lebdi u zraku. Vlasnici kuće nas dočekuju i vode da se smjestimo. Kuća je izvana lijepa i moderna bijela kocka jedna od tri jednake. Prvi dojam odličan, terasa fantastična kao i kuhinja, te savršen pogled na valu.

Sobe su, pak, malo, hm, specifično uređene. Jedna je sva ljubičasta, druga narančasta, u jednoj je rasvjeta diskretno crvena. Onako, dosta pogodno za snimanje pornića ili prenamjenu djelatnosti u bordel. Sama kuća je savršeno funkcionalna, a i vlasnici, supružnici koji su živjeli u Francuskoj pa se vratili, dragi su i ljubazni ljudi.

Tek nekih dvadesetak ili tridesetak metara iznad kuće zaustavljen je požar koji je prošle godine poharao čitavo brdo iznad grada Visa. Vlasnici kažu da je bilo baš gadno.

 

Vrijeme je napokon bilo za „Pojodu“, jedini viški restoran koji radi čitave godine. „Pojodu“ vole nautičari, prati je glas mjesta gdje se kuhaju neka drugačija, originalna i nevjerojatno ukusna riblja jela, ali i mjesta koje ljeti za gužvi zna zaplivati i pasti u kvaliteti. Vodi je viški zagrepčanin Zoran Brajčić, a slavu je stekla po maštovitim kombinacijama ribe i drugih plodova mora s grahoricama te famoznim brujetom od jastoga i grdobine.
Pojodu smo pohodili dvaput, na dan dolaska i na dan odlaska s otoka, Dijelom da uspijemo probati i ono što nismo kod prvog dolaska, dijelom da na kraju odigramo na sigurno. Probali smo praktično sve što nude i bilo je uglavnom odlično, uz tek par zamjerki i razočaranja, a detaljnu recenziju restorana i njegove ponude te savjete što morate probati, a što je mudro izbjeći možete pročitati ovdje.

Dan nakon „Pojode“ u planu je bila akcija „upoznaj otok da bi ga više volio“, posjet Komiži i kupovina ribe za testiranje gradela. Diler ribe Andrija najprije je kukao da je loše vrijeme i da ribari neće lovit, iako je bila bonaca s tek par kapi kiše, ali bili smo uporni pa je rekao da ipak dođemo i da će se nešto svježe naći.

Zanimljiva je ta situacija s ribom na otoku. Postoje, doduše, dva mala žgabucina u Visu i jedan u Komiži, koji se zovu ribarnica, ali friške ribe za ispeć doma na gradelama praktički i nema. Možete u cik zore ići sačekivati ribare ili imati neku vezu, ali ni to vam ništa ne garantira. Nešto iz leda je vjerojatnija opcija, a u blizini na komiškoj tržnici je i vrlo dobra mesnica za plan B. Znam, niste došli na more peći svinjsku vratinu, ali, jebiga, tako vam je to u životu i na Jadranu. Uostalom, uvijek vam ostaje opcija skupih restorana.

Krenuli smo tako put Komiže. Odličnom novom cestom to je tek desetak kilometara i malo više od 15 minuta vožnje. Vrag će ga znati zašto oni kreteni iz JNA nisu bili u stanju izgraditi takvu kratku poveznicu između dva jedina otočka mjesta, nego su jahali starom cestom 25 kilometara naokolo preko brda pa kroz viško polje.

Uglavnom, evo nas u Komiži, koju svi smatraju ljepšim mjestom od Visa. U redu, Komiža je nekako zbijenija, ima lijepu rivu s tvrđavom, ali i Vis ima svoj šarm, pa se tu ne bih istrčavao u ocjeni. Andrija je dao sve od sebe i iskopao neke friške gofove. Nije gof baš vrhunska roba, ali teška su i oblačna vremena, dobro da je i to našao. Ako dobijete popust kvalitetniju ćete ribu na Visu, bude li je uopće, plaćati 160 kuna za kilogram, što je otprilike cijena u ribarnici na zagrebačkom Dolcu. Ali Zagreb je daleko na kopnu, primijetit ćete vi i biti u pravu. Upravo tako.

Kupili smo ribu i prošetali Komižom. Kao i u Visu i tu za oko zapinju stabla limuna u dvorištima sa upravo spektakularno lijepim i velikim plodovima. Lud tko ne poželi kupiti takav limun, ali nažalost, nula bodova. Toga u prodaji nema nigdje. Pazite objašnjenje: domaći veličanstveni limuni nisu kalibrirani, pa se stoga ne mogu legalno prodavati na tržnicama i u trgovinama. Kakav divan propis, kakva luda zemlja. Ako ste baš jako zapeli pokucajte ljudima na vrata, pa pitajte da vam prodaju na crno. Mi smo u Visu naišli na neku dragu i dobru ženu koja nam je darovala punu vrećicu. Hvala joj.

Prošetali smo uzduž čak i ne pretjerano puste Komiže sve do kraja i onog socijalističkog hotela i na povratku stali u tek otvorenoj „Jastožeri“.  Tamo smo dan kasnije planirali jesti, ali to je otpalo jer - nemaju jastoga. Pa, naravno. Što bi jastozi radili u jastožeri?

Promjena plana, jest ćemo u susjednoj hvaljenoj konobi „Bako“, navodno najboljoj u Komiži. Konoba je stvarno lijepo uređena i ima terasu na samoj plažici. Sve se činilo savršeno. Rezervirali smo tamo stol, pa natrag u Vis, ali ovoga puta starom cestom.

 

Na brdu iznad Komiže, poviše ceste, još uvijek stoje silni metri ograde od zahrđale bodljikave žice, kao spomenik bezumnoj paranoji. Ne znam je li to još tamo zbog nedostatka volje i nemara ili zbog ideje da i to bude neka blesava turistička atrakcija, ali ta žica izgleda prilično odbojno. Prošli smo pored zaselaka i putokaza za neke agro turizme pa skrenuli s glavne ceste da bi vidjeli Ženu Glavu. Samo zbog imena. Tamo je i putokaz za Titovu spilju, ali to smo ignorirali. Nitko od nas ne slini previše za diktatorima iz prošlosti, zvali se oni Tito ili Tuđman. Gof je kasnije na našim kućnim gradelama bio bolji od očekivanog. Majstor koji ga je pekao izvukao je iz te tek solidne ribe maksimum.

 

Slijedećeg dana za ručak smo se odlučili malo štedjeti da bi navečer bili spremni za „Bako“. U konobi „Val“ u Kutu, naručili smo stoga samo viške pogače, iako je jastog na susjednom stolu božanstveno mirisao i izgledao. „Val“ se nalazi tek nekih 20-ak metara od „Pojode“ prema moru i ima krasnu terasu pod velikim palmama. Konobarica koja nas je posluživala bila je duhovita i raspoložena za zajebanciju, a pogače su bile upravo savršene. Priča kaže da u Višku pogaču ne ide rajčica, a u Komišku ide, ali ova je, premda u Visu, bila s rajčicom i to je definitivno bolja inačica.

Zanimljiv je taj hrvatski odnos prema vlastitoj baštini. Viška je pogača nešto doista originalno, doista vrlo ukusno i doista relativno jednostavno za pripremu. Nešto što možeš bez srama prodati strancu i domaćem kao jebeno dobar brend brze hrane. Pa gdje onda, osim na Visu, možete pronaći Višku ili Komišku pogaču?

Naravno, skoro pa nigdje. Masnih i odvratnih trokut pizza, s onim nuklearnim otpadom od sira i smećem zvanim šunka za pizzu, ima, pak, na svakom koraku. Ima i girosa (kebaba) ima i raznih pita i bureka, ima svakog vraga, ali ovog domaćeg - ni slučajno.

Dobri „Val“ i debakl s „Bakom“

Oprostili smo se od „Vala“ s čašom izvrsnog domaćeg prošeka, ne znajući koliko bi bolje bilo da smo tamo i ostali. Čekala nas je, međutim, večera u Komiži, u konobi „Bako“. Rekli smo već da je „Bako“ lijepa konoba, na lijepoj poziciji. Na žalost, nakon proživljenog iskustva s hranom, to mi se čini jedino pozitivno u vezi tog mjesta. Treba, pritom, napomenuti da smo nakon skromnijeg ručka doista bili vrlo gladni, a tada i kriteriji padaju, pa opet o večeri u konobi „Bako“, malo se što dobroga ima za napisati.

Na početku smo se čak i imali čemu veseliti. Za razliku od ostalih mjesta koja toče uglavnom ne baš pitku i prejaku lokalnu vugavu, „Bako“ toči kao kućno vino odličnu Pilatovu malvaziju. Poput ostalih istarskih, ali i drugih vinara, Pilato posljednjih godina radi vrlo dobra točena vina i nitko tko si ne može priuštiti tradicionalno preskupe butelje više ne mora očajavati i strahovati da će mu od otvorenog vina otpasti nokti i obrve. U Istri i Primorju gotovo bez iznimke cijene točenih vina u restoranima ne prelaze 50 ili najviše 60 kuna.

Cijene vina na Visu posvuda su, pak, bezobrazno previsoke, a „Bako“ nije iznimka. Da se ne pravimo fini, za to zapravo postoji samo jedna riječ, a to je pljačka. Na Visu su otvorena vina baš svugdje 90 kuna, tek ponegdje 80.  Alooo, tu vam dragi prijatelji ni kuknjava o udaljenosti od kopna ne igra. Loza raste na otoku, tu odmah iza kuća. Butelje su, čisto da uđe u zapisnik, u prosjeku oko 180 kuna.

No, ako je vino i bilo preskupo, barem je za razliku od hrane bilo dobro. Nismo mi tu puno eksperimentirali, pokušali smo igrati na sigurno i - glatko izgubili. Počeli smo s juhama. Ona od rajčice je bila dobra, ona od škampa jedva prosječna. Nastavili smo s hladnim predjelima. Carpacccio od inćuna kao i onaj od kozica bili su prolazni, salata od hobotnice konfekcijski pristojna, ali, sad pazite, po kojoj cijeni: fantastičnih 77 kuna za porciju. 

Agonija se nastavila s toplim predjelima. Komiška pita bila je bitno lošija od one iz „Vala“. Pržene kozice bile su izvrsne, ali rižoto od kozica bio je raskuhan i bezukusan, praktički nejestiv.

Crni rižoto je bio prosječan, špageti sa škampima razočaravajući, kao i hobotnica u crnom vinu. Nekoliko komadića raskuhane hobotnice u bezličnom umaku u kojemu se vino praktički nije ni osjetilo servirani s doslovno jednim izrezanim lešo krumpirom po cijeni od 92 kune, doista može izazvati promptni rast magarećih ušiju.

Pečene lignje, da, naravno, one Jadranske po 300 kuna za kg, bile su OK, ali neš ti umjetnosti kulinarstva, kao i s friganim kozicama uostalom.

Za desert smo dobili parfe torte koje su bile potpuno ledene i samim tim prigodno bezukusne, ali tu smo već bili tako dešperatni, da nije bilo ni bitno.

Što reći, popili smo od očaja samo četiri litre, ponavljam, dobrog vina, a to je uvjeravam vas nezabilježeno sramotan rezultat. Da ne zaboravim, i konobarica je od starta bila nadrkana na nas i išli smo joj na živce. Išla je na kraju i ona nama. Zaključak: 1988 kuna bačenih u vjetar. Bako, bako fakat si nam nabila fine magareće uši.

Debakl s „Bakom“ morali smo nekako ispraviti i zaboraviti. Za večeru smo sutradan imali rezerviran stol u brdima, u konobi „Magić“, ali stvari su na dobro krenule već od jutra. Dobri Andrija odigrao je utakmicu sezone i nabavio svježe škampe, te nešto trilja i malih oslića. Premda cijenom u kategoriji velikih, to su bili zapravo malo jači srednji škampi, ali tako je danas svugdje na Jadranu. Vis tu nije iznimka. Velikog je škampa naprosto sve manje i vrlo brzo će ostati samo sjećanje na njih. OK, škampi na gradelama su potisnuli komišku traumu i bili smo spremni za „Magića“. Naručili smo unaprijed teletinu i janjetinu te hobotnicu pod pekom, a za ostalo ćemo vidjeti na licu mjesta. „Magić“ se nalazi u divljini, u pitoresknoj udolini usred ničega. Vode ga izuzetno simpatični supružnici. Žena koja radi kao konobarica svojim vedrim nastupom doista odskače od hrvatskog turističkog prosjeka, pa kad je tako odmah je lakše podnijeti poslovično brutalne viške cijene.

Prije odlaska u konobu "Magić" posjetili smo Lipanovićev vinski podrum smješten u brdu u tunelu iz doba JNA. Antonio Lipanović, visok i plećat, bivši igrač kriketa, vrlo je zanimljiv lik. Zidovi u vinskom podrumu u kojega se za kišnog vremena slijeva voda koja probija iz stropa ukrašeni su mu, uz obiteljske, i fotografijom Josipa Broza Tita te grbom Hajduka sa zvijezdom petokrakom. Taj mu je grb najmiliji, ali na JNA ima ozbiljne primjedbe.

- To što su napravili nije služilo ničemu, a ni danas osim mene te tunele nitko ne koristi. Tunel je dobar za čuvanje vina, ali je nekvalitetno građen, pogledajte kako probija voda.

Lipanović proizvodi uglavnom vugavu i plavac mali te više vrasta rakija. Kaže da je zadovoljan poslom, sve što proizvede proda tijekom sezone, ali nije siguran hoće li se vinarstvom baviti zauvijek. - Vidjet ću s djecom zanima li ih proizvodnja vina. Ako ne, sve ću prodati i otići živjeti na neki bolji otok. Možda na Maldive ili tako nešto.

Kupili smo nešto hvaljenog plavca malog i rakije i oprostili se od Lipanovića. Vrijeme je bilo za večeru.

Konoba „Magić“, shvatili ste, prilično je skupo mjesto, ali tamo se doista izvrsno jede. Meso pod pekom je bilo gotovo savršeno pripremljeno, meko i sočno, ali nipošto na „lešo“ kako zna biti kada se radi ispod peke. Hobotnica također vrlo dobra, tek nešto slabijeg dojma od mesa. Nismo, razumije se, jeli samo peku.

 Počeli smo s dobrim domaćim rakijama koje ne naplaćuju, pa krenuli s odličnim domaćim sirom (500 kuna za kg!),  te sardelama u marinadi. Bile su odlične, skoro da zaboraviš da je porcija 55 kuna iako kilogram na ribarnicama stoji tek od 10 do 2o kuna. Sipa s bobom (90 kuna) bila je možda i nešto najukusnije što sam pojeo od svega na Visu. Apsolutno savršenstvo okusa. Orzoto od sipe (90 kuna), je međutim, prilično podbacio. Okus ječma potpuno je pojeo okus sipe.

 Za kraj veličanstveni desert. U „Magiću“ rade vlastite domaće marmelade od gorke naranče, limuna i smokve, s kojima pune palačinke. Osobno, nikad u životu nisam kušao bolje marmelade. Fenomenalno. Nađete li se na Visu to morate probati. Vino, hvala na pitanju, lokalno obično, po 90 kuna, ali u buteljama od 0,75 l, pa samim time i skuplje nego drugdje. Pukli su nas s cijenom, ali bilo je fakat jako dobro. Sretni, kupili smo i nešto rakija i marmelada za ponijeti kući.

 Dan kasnije prije samog polaska odradili smo još jednom „Pojodu“, onako za utvrđivanje gradiva. Bilo je opet odlično, možda za nijansu slabije nego po dolasku, ali to možete pročitati u odvojenom tekstu.

Senka Karuzu i njegov bizarni igrokaz s vrijeđanjem i deranjem nismo ni razmatrali. Pazite, svašta ja razumijem, ali taj mazohizam da ideš kozjim stazama kod nekog pustinjaka koji te na dočeku odmah krene vrijeđati, ako je loše volje (kažu da dobre nije nikad) još te i otjera, a ako se ipak smili nešto ti i skuha pa to brutalno skupo naplati, stvarno ne razumijem. To ima smisla jedino ako mu za doviđenja zalijepiš dobru šamarčinu, tako da se i on ima čega sjećati.

Ujutro pred sam odlazak popili smo kavu u gradonačelnikovom kafiću. Za stolom do nas grupa lokalnih mladića koji su izbjegli misu žustro je raspravljala o raspletu engleske Premier lige. Razumjeli smo samo imena klubova i igrača. Viški jezik mi je fantastičan, neodoljiv poput pogače.
Na povratku olujna bura, i snijeg na Velebitu. Kako mi se sve to skupa činilo? Drago mi je da sam neke stvari probao i vidio, neka su jela bila izvrsna, ali cijeli taj hype oko Visa tek je malim dijelom opravdan. Čini mi se da im turizam baš i nije najvažnija stvar na svijetu i ne trude se posebno to sakriti. Ne krivim ih ni za brutalne cijene. Davno je legendarni brazilski vozač Formule 1, Nelson Piquet, na pitanje je li mu neugodno primati tako veliki novac odgovorio: - Ako postoje glupani koji su mi spremni toliko plaćati, ja bih bio puno gluplji da to ne uzmem. Tako je i s Visom. Kada kažete da su skupi, oni će vam odgovoriti da je to ništa prema susjednom Hvaru i gotova priča.

Bi li se vratio na Vis po još? Hvala lijepo, jednom je bilo sasvim dovoljno.