Istarska gastro turneja započela je dobro. Prva tri mjesta koja smo testirali nakon strašne tvrdnje Jutarnjeg lista odnosno njegovog bivšeg über gastrogurua da se u Istri više nema gdje dobro jesti, demantirala su tu budalaštinu i to je dobro. Ostalo je, međutim, još nekoliko poznatih i tradicionalno dobrih konoba odnosno restorana za obići i konačno se uvjeriti da medije ne treba uvijek ili skoro nikad uzimati za ozbiljno.

Nakon poslovično sjajnih "Tomaška" i "Bušćine" i ovoga puta nešto slabije "Astaree", red je došao na konobu "Rino" koja se za vrijeme naše zadnje istarske turneje pokazala kao najugodnije iznenađenje. "Rino" je u vlasništvu obitelji Prelac, vinara koji nas je prije godinu dana oduševio odličnom, vrlo pitkom i osvježavajućom točenom malvazijom, zbog čega smo i ove godine za "po doma" odabrali njegovo vino, ali ovoga smo puta ostali pomalo razočarani. Nije ta malvazija bila grozna, daleko od toga, pila se itekako, ali nije bila ni blizu prošlogodišnjoj, pa ni onoj njegovoj koju smo pili u dvije konobe u kojima smo jeli ove godine. Muškat mu je, pak, bio odličan.

RINO, MOMJAN: Savršena fiorentina, ali tek nakon popravnog

Konoba "Rino" nalazi se malo izvan ruke, na samom kraju Momjana i iznimno je toplo uređeno i ugodno mjesto. Ima, razumije se,  karakteristično i nezaobilazno ognjišće na čijem se žaru pripremaju kobasice i druge mesne delicije, a nadaleko je poznato po pripremi slasnih fiorentina. Konoba je blizu granice, vrlo je popularna i mudro je rezervirati stol unaprijed, da ne bude nismo znali.

Živo je bilo i za našeg boravka – Talijani, Slovenci i nešto domaćih s, vidi vraga, splitskim registracijama. Nakon što smo odradili fine domaće rakije za zagrijavanje, krenuli smo s pršutom (50 kn porcija), domaćom salamom (30 kn porcija) i ovčjim sirom (30 kn). Za vrijeme istarske turneje prošle godine, "Rino" nas je oduševio najukusnijim pršutom kojega smo tada probali i morali smo vidjeti je li se što promijenilo. Slučaj s Prelčevim vinom kojega smo kupili dan ranije dao je naslutiti da su i neugodna iznenađenja moguća, ali na sreću, pršut je i dalje izvrstan i tko tamo dođe mora ga probati.

Kobasica koju smo jeli je dobra kao i sir, da bi riječ rekao, ali bez toga se može i nije big deal ako ne probate. Pršut je, međutim, pod must. Slatkast, veličanstveno ukusan, baš onakav kakav bi pravi istarski pršut morao biti, ali se nažalost sve rjeđe nađe. Savršena je bila i kućna malvazija (50 kuna litra), ali dobro, gazda sebi, logično, dila svoju najbolju robu.

Nakon hladnog pikadilija s kojim planski i mudro nismo pretjerali, bilo je mjesta za toplo predjelo i usporedbu Rinovih fuža i šuga s drugim mjestima koje smo testirali. Kušali smo šugo od boškarina (60 kn) i kokoše (50 kn) te fuže s tartufima (105 kn). Sve je bilo izvrsno, meso je bilo ukusno i sočno, a tjestenina savršeno skuhana. Ako bi baš morao prednost bih dao šugu od domaće kokoše, koje i inače u Istri zapravo na najvećoj cijeni.

Nisu štedjeli ni s tartufima, s kojima su baš kao u fužima bili izdašni i u fritaji koja stoji impresivnih 100 kuna, ali jebiga, tartufi su to. Pet porcija predjela na osam ljudi koji mogu pojesti od puno do zastrašujuće puno bila je tek uvertira u napad na meso. Preciznije, velike i sočne komade mesa. Fiorentinu, shvatili ste...

Dakle, sve je do tada bilo uglavnom besprijekorno i ta je fiorentina (120 kuna), taj prekrasni komad junetine, trebala biti zapravo desert.  
- Kako želite pečenu?
- Medium rare, molim.

Kreće odbrojavanje, publika je na nogama, tribine se tresu, čeka se taj gol, koš, touchdown, whatever, znate taj osjećaj...
Konobarica dolazi, izvolite, hvala, yes, super, nož, vilica, režem, suncetijebem...katastrofa, prepečena fiorentina.

Jednom zgodom prije nekih 17 – 18 godina nas trojica tada mlađahnih prijatelja išli smo iz Rijeke u Zagreb pogledati neku utakmicu Dinama u Europskim kupovima. Bilo je to ono vrijeme kada je veliki Žuti rasturao, a Dinamo (dobro, ajde, Croatia) mogao sa svakim doma igrati ravnopravno. Sjećate se sigurno, u loži nadrkani Tuđman i Canjuga, ali bez Mamića i današnjeg seljaštva. I s publikom, razumije se.

Plan je naravno podrazumijevao stajanje u Zdihovu i u skladu s tradicionalnim ritualom, napad na tamošnju kultnu janjetinu. Na parkiralište smo u isto vrijeme stigli mi i pokojni slavni opatijski ugostitelj Branko Bevanda koji je putovao u društvu supruge i imao istu ideju kao i mi.

Ušao je prvi i pitao ima li janjetine, a kada mu je konobarica rekla da će biti tek za nekih 45 minuta zaorila se takva lavina gnjevno - očajničkih psovki kakvu nisam čuo u životu. Lisice i medvjedi i dan danas imaju PTSP od tog iskazivanja pravedničkog gnjeva gladnog i razočaranog čovjeka.

Prošlo mi je to kroz glavu kada sam vidio boju prerezanog mesa, a onda se i suočio s tom praktički nejestivom žlepom u ustima.

Pustimo sad one fore da je gost uvijek u pravu i da mu treba udovoljiti čak i u bizarnim zahtjevima, ali jače pečena junetina, odnosno govedina trebala bi biti zabranjena zakonom. Točka. To treba tretirati kao poremećaj u ponašanju, ljude koji to tako vole ne treba baš odbacivati kao nekad gubavce, ali ne treba ni udovoljavati tim i takvim nastranim željama.

- Vi bi da vam škampe podlijemo s masti od odojka i poslužimo uz kiseli kupus? Kako da ne, sjajna ideja, Vi ste uvijek u pravu! Poslije izvolite sve porazbijajte i pipajte konobaricu po stražnjici, možda će vas to učiniti još zadovoljnijim.

Uglavnom, ne volite li crveno meso, jedite nešto drugo, ne trošite prirodne resurse. Blažena krava nije stradala da bi se netko s takvim nepoštovanjem odnosio prema njezinom mesu.

Nisam trebao ništa reći, konobarici je prema izrazu lica sve bilo jasno. Ljubazno se i suosjećajno ispričala, odnijela upropašteno meso i ubrzo se vratila s novom fiorentinom. Ovoga puta savršenom, hruskave korice i sočne i mekane unutrašnjosti. Uopće ne razumijem ljude koji naručuju biftek, ako u ponudi postoji ribeye, fiorentina ili bilo koji drugi komad govedine ili junetine sa žara. Sve je to, naime, ukusnije od filea, odnosno bifteka. Nismo jeli samo fiorentinu, neki su probali i biftek s tartufima (130 kuna), koji je bio jako dobar, i janjeće kotlete (85 kuna) koji su izgledali nekako tužnjikavo u usporedbi s fiorentinom, ali na njih nije bilo primjedbi, pa su valjda i bili OK.

Za desert, za kojega je nešto mjesta ostalo tek u dvanaestercu, uzeli smo fantastične domaće kremšnite u kojima se divno osjećala korica od limuna i savršenu pannacottu. Sve u svemu unatoč kiksu s prvom fiorentinom bilo je izvrsno, a nas se devetero prejelo za 1852 kune. Oprostili smo i ono slabije vino što smo ga od Prelca kupili dva dana ranije.

Ocjena: 4/5

Dan nakon uživanja u odličnoj večeri "Rinu" neki od nas išli su obilaziti svoje bližnje po južnoj Istri, a mi ostali odlučili smo iskoristiti prekrasno sunčano vrijeme i obići Novigrad i Rovinj. Zimska ponuda u primorskim gradovima Istre prilično je otužna, baš kao i drugdje na Jadranu, ali nešto ljudi, lokalnih i turista, ipak ima. Radi tek mali dio kafića i restorana (u primorskim je gradovima nažalost zanemarivo malo baš dobrih konoba i restorana, a sav taj užas jadranske konfekcijske ponude za nezahtjevne turiste pogotovo je vidljiv ljeti), ali u Novigradu je uvijek otvoren neodoljivi "Vitriol", kafić koji se nalazi na samoj obalnoj šetnici i uz impresivan pogled na pučinu i zalaske sunca, nudi odličnu kavu, velik izbor čajeva, ali i jednako dobar izbor piva.

Iznimno simpatična i ljubazna vlasnica uvijek je tamo i svakodnevno održava dobro raspoloženje, prelazeći bez problema s jezika na jezik u komunikaciji s gostima. U "Vitriolu" znaju da je štedjeti na osoblju znak škrtosti, gramzivosti i poslovne gluposti pa imaju dovoljan broj konobara što jamči minimalno čekanje na narudžbu. Definitivno jedan od najugodnijih jadranskih kafića. U Rovinju je izvan sezone živo tek na trgu kod Rovinjskih vrata, ali po lijepom danu i to je dovoljno. Jeli smo nešto sitno i nevrijedno spomena, jer navečer nas je čekao agroturizam "San Mauro", smješten na vrhu brda u Momjanu.

SAN MAURO, MOMJAN: Odlična hrana, sjajna posluga i neodoljivi Džeki

"San Mauro" je zanimljivo i totalno opaljeno mjesto. Osim po neobičnim kućnim ljubimcima, neodoljivom prascu tartufaru i njegovoj voljenoj djevojci u čijem društvu zborski hrčući spava u bačvi u dvorištu, poznat je i po vlasniku Liberu Sinkoviću, jednom od prvih vinara tog kraja koji se, kaže legenda, nikada nije uspio nametnuti i postići nešto više jer je oduvijek bio protivnik vječno vladajućeg IDS-a i nije se to libio reći.

Sam agroturizam nalazi se na vrhu brdašca u momjanskom zaseoku s kojega po lijepom vremenu puca pogled na more, a u klasičnoj istarskoj kamenoj kući nalaze se osim konobe i lijepo uređene sobe. Konoba ima dosta mjesta. Uz lijepo, u kamenu uređenu prostoriju u kojoj se nalazi šank, tu su i jedna podrumska prostorija te jedna sala u prizemlju gdje su smjestili nas šestero. Sam taj prostor ima ognjišće, ali je nekako asketski hladno uređen, s gotovo pa golim zidovima. Izgleda skoro pa kao neka samostanska blagovaonica. U "San Mauru", pohvalit će se opravdano, rade gotovo isključivo sa svojim vlastitim namirnicama, a ponuda jela je za konobu neuobičajeno velika.

Posluživao nas je vlasnikov sin i bio je to doista savršen konobarski nastup. Nenametljiv, ali pravovremen, šarmantan i duhovit s besprijekornim znanjem o baš svakom detalju iz ponude. Premda se iz iskustva s poslovično nadrkanim jadranskim krkanima to i ne bi reklo, nije teško naučiti biti prosječan ili čak solidan konobar. Za stepenicu više potrebno je imati i ljubav prema poslu,  pristojnost i solidan kućni odgoj (tu naši uglavnom padaju), a za najvišu ocjenu uz sve to treba imati i puno talenta i još "ono nešto". Ne odmaže, naravno, ako radiš za sebe.

Hladni naresci (40 kuna porcija) s kojima smo započeli večeru u "San Mauru" bili su standardno odlični. Pršut možda za nijansu slabiji od onoga u "Buščini" i "Rinu", ali domaća suha kobasica zato bolja nego drugdje. Izvrsne su bile i bruschette od domaćeg kruha (18 kuna) s raznim namazima uključujući tartufe. Navodno tartufe osobno traži i nalazi dražesni prasac iz dvorišta, ali vidjevši ga koliko voli spavati, vjerujem da taj opušteni papkar zapravo ima dublera za rad u šumi.

U kući tartufa treba jesti tartufe, pa smo za toplo predjelo uzeli fuže (100 kn) i raviole (120 kn) s tim božanskim gomoljem i to je bilo doista izvrsno. Dobili smo ih s jako puno naribanih tartufa, a tjestenina je bila besprijekorno skuhana.

Nakon obilnih i doista impresivnih predjela, neki su odustali od glavnoga jela, ali naravno ne svi. Plan je bio probati šnicle od boškarina (55 kuna), ali na nagovor uvjerljivog konobara tome smo dodali i malo kobasica i ombola na žaru (50 kuna mix). Kobasice su bile izvrsne, ombolo mekan i vrlo ukusan, prilozi klasični - restani krumpir i dinstani kiseli kupus - bez zamjerke. Boškarin je bio potencijalno opasna narudžba, moglo je i tu biti odsklizavanja u prepečeno i nejestivo meso, ali srećom nije. Bilo je perfektno pečeno i vrlo ukusno.

Trebao je to tobože biti dan bez deserta, ali ta bi besmislena samokažnjavajuća odluka pala u vodu čak i da se nije ispostavilo kako "San Mauro" ima najbolju ponudu slatkoga od svih mjesta u kojima smo bili. Dakle, tartufone (60 kn) je bio veličanstven, kao i panna cotta (20 kn), a odlične su bile i friške i neodoljivo prhke kroštule (15 kuna). Vafel (15 kn) nisam probao, ali oni što su probali kažu da je bio dobar. Pili smo pristojnu Sinkovićevu kućnu malvaziju (50 kuna litra) te jednako dobar teran (50 kn). Nas šestero se najelo za 1394 kune, što je vrlo prijateljska cijena. Na odlasku smo pozdravili Džekija koji je bezbrižno s partnericom hrkao u bačvi, a naš ih odlazak, uostalom baš kao i dolazak, nije nimalo impresionirao.

Ocjena: 4/5

Na povratku u Brtoniglu stali smo u pivnicu "San Servolo" koja je otvorena u ožujku 2014. a nalazi se na cesti koja spaja Buje i Momjan. Pivnica se nalazi u sklopu pivovare u kojoj se proizvodi to sve popularnije pivo kojem još uvijek ne uspijevaju održavati stalnu visoku razinu kvalitete, pa zna varirati, ali kada je dobro onda je baš izvrsno. Točeno je neusporedivo bolje od onog u bocama koje je i prilično skupo.

Pivnica se nalazi na katu, ima veliku i lijepu terasu s jednako lijepim pogledom, a unutra je uređena u drvu sa smeđim i zelenim tonovima. U prizemlju se nalazi mala trgovina gdje se može kupiti pivo, ali i neki lokalni delikates proizvodi poput sireva i salama. Bili smo presiti da bi išta više od hrane stalo u nas, ali osim sjajnog piva (16 kuna veliko točeno) tu se nude i jela, od pivskih kobasica preko gulaša do roštilja. Nisam probao pa ne znam, ali čuo sam za dobra i manje dobra iskustva.

Ono što je pouzdano dobro je atmosfera. U pivnici su česti i live nastupi, blues večeri i tako to, a mjesto je idealno za takve tulume. Unatoč pivničkom zovu nismo se prepili jer sutra nas je čekao zadnji dan turneje s osjetljivim zadatkom, večerom u konobi "Morgan" nedaleko od Brtonigle, na cesti prema Bujama. "Morgan" je opće i nezaobilazno mjesto gastro ponude Bujštine, ali u zadnje smo vrijeme čuli za nekoliko lošijih iskustava od tamo. Bilo je čak razmišljanja da ga ne uvrstimo u turneju, ali prijateljica s kojom smo bili inzistirala je i predali smo se bez borbe.

MORGAN, BRTONIGLA: Visoki standardi unatoč glasinama

"Morgan" se nalazi na fantastičnoj poziciji na brdašcu, petstotinjak metara od glavne ceste, a s njegove se terase pruža doista spektakularan pogled na okolne vinograde. Premda se vodi kao konoba "Morgan" je znatno ambicioznije mjesto, uređeno poput bilo kojeg ozbiljnijeg restorana, a i kuhinja im je također ambicioznija i priprema jela koja nadilaze uobičajene standarde istarskih konoba.

Meni je prilično raskošan i mijenja se sezonski, u ponudi osim istarskih klasika ima divljači, raznih jela od boškarina i pijetla, a skloni su se poigravati čak i s bazičnim lokalnim jelima, pa su tako prije godinu dana u ponudi imali fuže sa šugom od suhih rebara, što je bilo prilično zanimljivo i vrlo ukusno, ali je u međuvremenu iščeznulo s menija. Nažalost.

Osobno, puno mi je draže tamo dolaziti po toplijem vremenu i sjediti na lijepoj terasi s tim fenomenalnim pogledom na okolna brašca i vinograde jer mi je "Morganova" unutrašnjost pomalo uštogljena i sterilna, ali dobro, to je stvar ukusa.

Kada smo došli bilo je gotovo prazno, tek su za dva stola sjedili gosti i to je zapravo relativno normalna izvansezonska situacija, ali činjenica da restoran nije potpuno popunjen nipošto ne mora biti loša. Dapače, to je u pravilu i puno bolje. Možda atmosfera nije bog zna kakva, ali kuhinja se može posvetiti samo vama, što je uvijek dobro i u konačnici nećete zažaliti za vrevom.

Pršuta nam je bilo na vrh glave pa smo u "Morganu" krenuli potpuno drugačije. Za predjelo smo uzeli foie gras kao karpaccio (70 kuna) i veličanstvenu guščju jetru s breskvama, medom i muškatom (100 kuna). Nije foie gras svakome po guštu, ali tko to voli maksimalno će uživati u "Morganu".

U nastavku smo jeli pirjanog boškarina s njokima (80 kuna) i besprijekorno pečeni T-bone steak od black angusa (340 kn za kilogram) te s veseljem zaključili da je "Morgan" i dalje u vrhunskoj formi. Ako je netko i naletio na lošije, jebiga, bad luck, može se dogoditi svakome. Pili smo kućnu malvaziju (60 kuna), a za kraj smo popili i bocu veličanstvenog Kozlovićevog muškata (140 kuna).

Sve u svemu fantastična večera unatoč praznjikavom restoranu. Da, probali smo i sve kolače koje su imali u ponudi i bili su dobri, ali ništa spektakularno. "Morgan" je nešto skuplji od klasičnih konoba, ali to nije cijena koja bi vas odbila. Večera za šestero stajala je 1658 kuna, što, uzme li se u obzir što smo jeli i pili, zapravo uopće nije preskupo. Kada se sjetim Visa i tamošnjeg bezočnog deranja, čini mi se skoro pa besplatno.

Ocjena: 4/5

Istarska turneja bila je u gastronomskom smislu pun pogodak. Automobili su bili nakrcani vinima, kobasicama i ostalim krasotama koje Istra nudi. Istina, nije svugdje tako dobro kao u Bujštini.  To je hedonistički raj na zemlji i gotovo pa paralelni svemir Hrvatske, cijepljen protiv galopirajućeg kretenizma sve prisutnijeg o ove strane Učke, u što uostalom spada i tvrdnja da se u Istri nema gdje dobro jesti. Jedino što je tamo loše jest trenutak kada spoznaš da se moraš vratiti kući.