Ponukani viješću iz jedne dnevne novine da se u Istri više nigdje dobro ne jede, obišli smo njezin sjeverozapad i uvjerili se da je na sreću riječ o budalaštini

Ako postoji nešto u čemu ova zemlja baš nikada ne oskudijeva onda su to budalaste izjave i tvrdnje. Prošle ih je predizborno šatoraške godine na primjer bilo i više nego je to uobičajeno, zapravo više nego to normalan čovjek smije čuti i može podnijeti.

Unatoč neizmjernom divljenju koje osjećam prema vatrometu bedastoća kojima je prštala politička scena, raznim glogoškima, glavašima i klemmovima, činjenici da predsjednički kandidat koji dobije 16 posto glasova ne zna da je Bin Laden mrtav, a aktualna predsjednica "jahala sam konja, igrala se s poskocima, šakom ću o stol"..., meni se ipak najviše u sjećanje urezala jedna novinarska rečenica.

Negdje najesen, dok je još radio u Jutarnjem listu, prije nego li je u poznatom sapuničarskom raspletu preuzimanja vlasti i vlasništva otjeran iz EPH od nove garniture, političko gastronomski guru te kompanije je napisao, a ta nekad vjerodostojna novina objavila, da se u Istri nakon zatvaranja odnosno propasti pulskog Valsabiona više nigdje ne može dobro jesti.  

Hm, Istra je, podsjetimo se, ona tolerantna i radišna regija u kojoj osim što ne vole HDZ i ne daju Thompsonu prismrdit u Arenu, vole i vade tartufe, proizvode prilično cijenjeni pršut, kobasice, sir, nađe se tu i nešto ribe, škampa, jastoga i školjki, postoji pristojna tradicija pripremanja gulaša odnosno šuga ili žgvaceta od čak nekoliko vrsta mesa, a bude, bogami, i sasvim dobroga vina i rakije.

Za one koji tamo nikada nisu bili treba još spomenuti i da se u tim krajevima zna i za maneštre, juhe i deserte, a u konačnici valja reći da su Istrijani sasvim pristojno ovladali i vatrom odnosno žarom, pa znaju ispeći ponešto i na roštilju ili ispod čripnje (peke) bez da spale selo ili barem kuću. S godinama su, vjerovali ili ne, naučili pripremati i kompliciranija jela. Dobro, neki se ne posve autohtoni ugostitelji znaju tamo zaigrati pa nokautirati gosta, ali tko u takve lokale ulazi trebao bi znati koji su rizici...

Opet, čak i znajući sve to, i unatoč činjenici da sam kao rođeni Riječanin i poluistrijan nešto malo bolje od prosjeka informiran o stanju na tom dražesnom poluotoku, trebalo je ići i uvjeriti se uživo je li tamo sada doista zavladala glad i nejedica, a zimsko je vrijeme, sa živahnom vatricom u ognjišćima i žarom na kojemu se uvijek nešto peče, za obilazak istarskih oštarija i restorana puno bolje nego ljeto. Izostanak turističke histerije i gužvi velika je prednost i garantira da će vam se ugostitelji bolje posvetiti, iako u Istri, za razliku od previše mjesta u Dalmaciji, ni inače ne shvaćaju goste tek kao priliku za jednokratno iživljavanje sumanuto visokim cijenama i raznim podvalama. Nekako dobijete dojam da im je čak i stalo da se vratite. Naravno da i u Istri, kao i bilo gdje na svijetu, treba zazirati od šarenih lokala odmah do mora u turističkim mjestima. To su svugdje na svijetu uglavnom tek zamke za turiste. Tko je prošao, primjerice, rovinjskom rivom, zna o čemu pričam, ali isto je i u Barceloneti, posvuda u Italiji ili bilo gdje na Mediteranu.

U Istri nema pretjerane prisnosti kakvu možete naći na jugu ili recimo u Lici i Slavoniji. Ovdje su ljudi distancirani poput bodula i prijateljstvo se mora zaslužiti, ali nema ni bahatosti ni neljubaznosti prema gostima tako česte na drugim mjestima gdje se kod nas igraju turizma.

Uvijek se rado sjetim priče genijalnog novinara, kuhara i pustolova, pokojnog Igora Violića, oca najbolje hrvatske glumice Nine Violić, koji se u potrazi za izgubljenim smislom života jednom davno odmetnuo u bespuća Ćićarije i tamo neko vrijeme živio i uzgajao koze.

- Pazi, Vrabo, oni su mene gledali svaki dan iz daljine i ni slučajno mi ne bi prilazili - pričao mi je o odnosu s rijetkim stanovnicima tih izoliranih zaselaka. - Tek nakon valjda mjesec dana došao mi je oprezno njihov predstavnik i rekao da su zadovoljni kako ja tretiram blago i da misle da sam dobar čovik, pa da se možemo družiti. Eeeej, nakon mjesec dana procjenjivanja i vaganja prvi kontakt.

U Istri se tradicionalno bolje jede u unutrašnjosti, a na obali zimi vlada i karakteristična jadranska pustoš i depresija pa smještaj na moru nije obavezan. Uostalom zbog dobre prometne povezanosti čak je i ljeti mudro i svakako jeftinije smjestiti se negdje u zaleđu, pa smo odabrali Brtoniglu kao idealno mjesto u sjeverozapadnom dijelu poluotoka koji u gastronomskom smislu nudi možda i najviše. Tu je na relativno malom prostoru smješteno niz sjajnih konoba i restorana, nekoliko vrhunskih vinara, a tu je i sve popularniji San Servolo, odlična mala pivovara u sklopu koje je prošle godine otvoren i privlačni restoran/pivnica.

More, odnosno uvijek šarmantni Novigrad i manje privlačni Umag su na par minuta, u susjedstvu je ljetna atrakcija aquapark Istralandia, a blizu je i Trst za povoljni shopping hrane, iste one koja je u Hrvatskoj znatno skuplja. Ukratko, sjeverozapadna Istra je teoretski neka varijanta raja na zemlji, naravno pod uvjetom da se ima što za pojesti, jer vijesti iz Jutarnjeg baš i nisu bile optimistične. Planirali smo obilaziti ambicioznije konobe i uživati u mesnim jelima. Ribu smo ostavili za povratak i zaustavljanje u "Maloj ribi" nedaleko od Rijeke.

Na put nas je krenulo šestero, odnosno tri para, a kasnije će nam se pridružiti još dvoje koje tek površno poznajem. Dvojica nas krenuli smo ranije kao prethodnica. Na putu do Brtonigle trebalo je stati i ručati, a strašnu vijest/prijetnju hrvatskog gastro nadgurua da gladni ostave svaku nadu nakon prolaska Učke testirali smo u praktički prvoj konobi s „druge“ strane tunela.  

TOMAŠKO, VRANJE: Najbolje od nepoznatih mjesta

Konoba "Tomaško“ nalazi se u selu Vranje, na staroj cesti koja vodi preko Boljunskog polja prema Labinu i to je vjerojatno od ikakvog turizma najskriveniji kutak poluotoka. Nije to mjesto usput od nikuda za nigdje, ali opstaje desetljećima iz jednog prilično jednostavnog razloga. Tamo se naprosto uvijek dobro jelo. Ponuda je klasična istarska: pršut, sir, ombolo, kobasice, maneštra,  razna šuga (gulaši) od kokoši, junetine i divljači s domaćim fužima i njokima, meso na žaru i, hm, pizze od kojih u "Tomašku" godinama ne odustaju, što moram priznati baš i ne razumijem, ali valjda postoji opravdani razlog.

Nikad nisam upoznao nikoga tko je tamo pojeo pizzu, a pored sve te sjajne domaće hrane taj bi izbor doista bio potpuni sumrak uma. Nešto kao vjerovanje u Vasu i Karamarka ili čak Vilibora, početak drogiranja heroinom u 40-im godinama života, puštanje repića na ćelavoj glavi, ono kad nabildani ćelavci s bikovskim vratovima stave krunicu oko retrovizora jer se furaju da su vjernici, vjerovanje u opasne chemitrailse, odbijanje cijepljenja djece... Otprilike tako nekako.

Opet, na svoje sam oči jednom vidio užas u očima postarijeg njemačkog para kada su u vološćanskom "Plavom podrumu“ otkrili da tamo nema gulaša na kojega su se napalili i da će morati jesti nešto iz mora.

- Ah, fisch - konstatirali su uglas tužno, a na pitanje legendarnog, danas umirovljenog konobara Rina, koju ribu da im donese, rekli su posve slomljeni da im je svejedno. Kada patiš isto ti je na koji način. Rino je dao sve od sebe, dobili su velikog, ukusnog, naravno i prilično skupog brancina, ali i ostali nesretni. Ukratko, ima nas svakakvih.

Dakle, "Tomaško“. Izuzetno simpatična konobarica izrecitirala nam je ponudu i nije se tu imalo što puno filozofirati. Prvi susret s istarskom gastronomijom mora podrazumijevati nešto totalno autentično pa smo odabrali istarsku maneštru i fuže sa šugom od kokoše i junetine.  

Čekanje na maneštru bilo je kratko, ali je proteklo u napetom iščekivanju. Što ako je Jutarnji list ipak u pravu, što ako onaj gastro überguru jednom u životu ne pretjeruje, što ako ćemo ostati razočarani i gladni, treba li se odmah okrenuti i vratiti u šatorland gdje znamo na čemu smo. Ružne su misli stizale jedna drugu, ali pokazalo se nepotrebno. Maneštra je, naime, bila božanstvena, puna fažola (graha), raznog povrća i neodoljivo mirisna od kosti pršuta koja se u njoj kuhala, baš kako i treba. So far, so good, sve je kako treba, svijet se i dalje okreće, ali, polako, da vidimo kakve ćemo sreće biti s fužima?

Ok, možda "Tomaško“ nije najglamuroznije mjesto na svijetu, možda kada čuju riječi i izraze poput molekularne kuhinje, posteljice od kurca - palca i slične, naprosto ne znaju o čemu je riječ ili se hvataju za pištolj, ali šugo im je besprijekoran, kao i domaći, al dente skuhani fuži. Osobno više volim šugo od kokoške i taj kojega sam pojeo bio je izvanredan, ali i onaj od junetine bio je odličan, gust, bogatog okusa s puno sočnog mesa koje se raspadalo na dodir vilice.  

Za desert se također nije bilo lako odlučiti. U "Tomašku“ imaju bezbroj vrsta palačinki, lijepo rolanih kao doma, ali u tom dijelu Istre jedu se i slatki krofi odnosno rafioli punjeni skutom i posipani s mrvicama koje sam na kraju odabrao i što reći, bila je to mudra odluka. Perfektan desert, ali treba reći da je onaj što je odabrao palačinke ustvrdio da bolje nije godinama ili čak nikada probao, pa ako i malo pretjeruje ostaje da su bile jako dobre.

U "Tomašku“ nažalost drže tek ono pivo iz rubrike "kucamo na vrata zaboravljenih asova", dakle Favorit, i to baš i nije za pohvalu. Otvoreno vino je pristojna Malvazija koja je kao i svugdje u Istri u cjenovnom razredu između 50 i 60 kuna za litru. Kad se sjetim Vugave koju na Visu baš svugdje besramno prodaju po 95 kuna za litru, a od nje ti, pretjeraš li, otpadnu nokti i trepavice, ovo je turbo prijateljska cijena. "Tomaško“ dakle nije fensi mjesto, ali ima ognjišće s vatricom, ima i pristojnu terasu i doista je ugodna konoba gdje se odlično jede vrhunski pripremljena domaća istarska hrana.

Ocjena: 4/5

Ulazak u Istru pokazao se na sreću kao obećavajući, strah je malo splasnuo i nastavili smo siti veselo prema Brtonigli. Zanimljivo je mjesto ta Brtonigla. Nit je na moru, nit na nekom brdu s kojeg puca spektakularan pogled, a opet ima toliko šarma i privlači goste. Ima nekoliko konoba, a tamo se nalazi i San Rocco jedan od najboljih malih hotela u Istri s hvaljenim restoranom upisanim u ugledne vodiče Veronelli, Gault Millau, Wo ist Osterreich. U okolnim selima i na poljima doslovno usred ničega ima fantastičnih i vrhunski uređenih tradicionalnih kuća za iznajmljivanje, ali mi smo ovoga puta odabrali smještaj u kući u samoj Brtonigli. Funkcionalno i lijepo uređena kamena Casa Caterina strateški je smještena između centra mjesta i "Astaree", jednog od kultnih restorana toga kraja kojega drže legendarni Anton Kernjus i supruga. Da ne kompliciramo i vozikamo se već prvoga dana naokolo, u "Astarei" smo i večerali. Puno puta smo bili tamo, dobro znamo što im je u ponudi i to računamo kao domaći teren.

ASTAREA, BRTONIGLA: Atmosfera sjajna, ostalo tek solidno

"Astarea" se nalazi na glavnoj cesti u obiteljskoj kući od čijeg vizualnog dojma nitko nije i neće pasti na dupe. Kroz terasu koja se zimi zatvara u staklo ulazi se, međutim, u vrlo ugodan prostor u kojem dominira veliko ognjišće na čijem se žaru uvijek nešto priprema i cvrči, a tu je i samorazumljiva čripnja. Ritual naručivanja je uvijek isti, a on podrazumijeva da vlasnik sjeda s vama za stol i započinje pregovore o hrani uz šale i pošalice. Restoran je na glasu prije svega zbog ugodne atmosfere, ali i fiorentine i bifteka na žaru te raznih morskih delicija na gradelama. Čripnju treba naručiti unaprijed i to je provjereno dobar izbor. Dva puta smo je tamo jeli i oba puta je bila dobra.

Nakon rakija za zagrijavanje, počeli smo s pršutom (65 kuna porcija) koji je izgledao spektakularno lijepo, ali okusom je bio tek nešto malo iznad prosjeka. Bio je nekako nedorečen i nedovoljno suh, zapravo razočaravajući. Bogata i aromatična juha od gljiva (22 kune), znatno je popravila dojam, a fuži s kokoškom (50 kn) bili su sasvim dobri, ali ipak ne i vrhunski kao u "Tomašku".

Za glavno jelo naručili smo fiorentinu (100kn) i biftek (110 kn) te domaće kobasice (45 kn) i ombolo (60 kn), onako više za gušt. Biftek je bio savršeno pečen i bez ikakve zamjerke, a fiorentina, međutim, ponešto slabija i to samo zato jer je na vatri ostala ipak malo predugo. Srećom ne toliko da se upropasti, kao što nam se dogodilo dva dana kasnije u drugom restoranu.

Kobasice su bile dobre u granicama prosjeka, a ombolo nešto ispod prosjeka. „Astarea“ je na glasu po štrudli od jabuka pripremljenoj ispod čripnje, koju ovoga puta nismo jeli, ali meni osobno, ponajprije zbog velikih komada jabuka koje se u njoj nalaze te dojma da je više kuhana nego pečena, ne spada u bolje koje sam probao. Stvar ukusa. Ipak, neki je ljudi obožavaju, a svakako je vrijedi probati.

Pili smo kućni merlot (65 kn litra) te malvaziju (60 kn). Merlot je ostavio znatno bolji dojam od malvazije koja je bila pomalo trpka i kiselkasta, nedovoljno dobra da bi se lako pila nerazrijeđena.
Sve smo završili solidnim sorbetom (25 kn) i odličnim domaćim pelinkovcem (15 kn). Rakije za aperitiv bile su na račun kuće, što je u pravilu tako i za svaku je pohvalu. Račun za naš šestero iznosio je 1129 kuna, a to je s obzirom na količinu pojedenog i popijenog  prihvatljva i prijateljska cijena. Ipak, u "Astarei" smo znali i bolje pojesti. Tebali smo napasti ribu, to je tamo čisti zicer.
 
Ocjena 3,5/5

Drugi dan započeo je obilaskom vinara i prigodnim kupovanjem butelja i kanistera koje se lako pretvori u shopping spree. Tamo su i Kabola i Kozlović i Cattunar i Prelac, i svako malo pa neki vrhunski vinar pa je problem tek što od bogate ponude odabrati i financijski se ne uništiti. Kod inače pouzdanog Prelca u Momjanu kupili smo točeno vino i nažalost fasovali neku sumnjivu kombinaciju malvazije koja nije bila vrhunska kakva njegova u pravilu bude. Klasični bad luck u kombinaciji s budala tko ne proba prije kupovine pravilom. Kupili smo i srećom odličan muškat, ali i rezervirali večeru za dan kasnije u obližnjoj konobi „Rino“ koja je u vlasništvu toga vinara.  

Otišli smo i izvidjeti kakva je situacija malo dalje uzbrdo cestom do vrha brda i agroturizma San Mauro vlasnika Libera Sinkovića s kojega puca pogled do mora. Ispred kuće u kojoj je smještena konoba u golemoj vinskoj bačvi zatekli smo Sinkovićevog kućnog ljubimca velikog prasca tartufara Džekija i njegovu djevojku koju je, doduše, zgurao u dno bačve, ali je ona svoje postojanje oglašavala glasnim hrkanjem, tek nešto tišim od onog njezina dečka. Prasca se može pogladiti, a on će vam zahvaliti zadovoljnim mrmljanjem. Po dvorišti se motaju i psi i mačke koji tamo žive u miru i ljubavi i grijeh bi bio ne jesti na takvom mjestu, pa smo rezervirali stol za večeru prekosutra.

BUŠČINA, BUŠČINA: Savršenstvo okusa i posluge

Toga dana ručak smo imali rezerviran u konobi - taverni "Buščina" u istoimenom selu na putu prema Umagu. "Buščina" je fantastično mjesto koje smo tek ovlaš upoznali za dolaska prije godinu dana, ali na nesreću tamo smo tada jeli nakon duge, pijane i naporne noći pa smo stali na vrhunskoj joti (grah s kupusom). Ovoga puta nismo ponovili grešku i bili smo potpuno spremni za testiranje svega.

Konoba je uređena vrhunski, s puno dobrog ukusa, ima kao što nalaže red i tradicija veliko ognjišće gdje se priprema hrana na žaru, ali je ipak na malo višoj razini od sličnih mjesta, nekako je bliža klasičnom restoranu. Osoblje je doista besprijekorno, ljubazno, ali nenametljivo i po tome je "Buščina" također iznad ostalih.

Konobar nas je "kupio" već kod dogovora oko menija. Odmah je upozorio da imaju friške i savršene domaće kobasice koje bi bio grijeh ne probati pečene na žaru, pa da svakako ostavimo mjesta za taj specijalitet na koji su toliko ponosni. To da ti netko nudi jedno od jeftinijih jela zato što je uvjeren da ga treba probati jer je u tom trenutku to bolje od bitno skupljih stvari iz menija, rijetka je pojava.

"Buščina" inače u ponudi ima standardni repertoar istarskih specijaliteta uključujući one od boškarina te razne morske delicije. Jela se pripremaju na tradicionalan način od vrhunskih lokalnih namirnica, a ponuda vina i vrhunskih maslinovih ulja upravo je spektakularna budući da je cijeli niz lokalnih proizvođača doslovno u susjedstvu.  

Za zagrijavanje smo uzeli kombinaciju pršuta (65 kn porcija), carpacia od boškarina (60 kn), domaće suhe kobasice (60 kn) te dvije vrste sira. Sve je bilo fantastično uključujući pršut kojega je sve teže pronaći tako dobrog okusa. Nastavili smo s istarskom maneštrom (20 kn), također besprijekorno pripremljenom, pa prešli na tjestenine.

U "Buščini" ne štede na tartufima pa smo s njima uzeli fuže (100 kn) te domaće makarone s boškarinom (70kn), da to malo živne. Bilo bi zabavno pronaći neku primjedbu, ali, jebiga, i ova su jela bila pripremljena bez zamjerke.

Napokon, vrijeme je bilo za te opjevane kobasice i konobarova čast je bila na ozbiljnoj kušnji. Budući da smo ih jeli večer prije zapravo ih ne bi uzeli da nas nije nagovorio. Gledali smo kako ih stavljaju na žar, počeli osjećati njihov opojni miris i znali smo da je to  - to. Stigle su servirane s kiselim kupusom, ali zapravo nije im trebalo ništa osim domaćeg kruha. Kakav veličanstveni trijumf jednostavnosti domaće hrane.

Ostavili smo, razumije se, mjesta i za desert. Čokoladni kolač i torta od limuna bile su dobre, ali krema poslužena u čaši bila je spektakularna. Savršen finale ručka koji je trajao satima.

Pili smo odličnu Prelčevu kućnu malvaziju (60 kn), znatno bolju od one koju smo tog jutra kupili za po doma, a tura za oproštaj uključivala je uz rakije (10 kn) i pjenušce (28 kn jedan dl) i Matusalem rum (50 kn) za najvećeg hohštaplera među nama. Račun za nas osmero iznosio je 1581 kunu. Da se nema gdje dobro jesti...

Ocjena: 5/5

U Buščini smo uživali satima i večerati vani nije bila opcija. Večer smo proveli u umjerenom pijuckanju u konobi San Rocco u samom središtu Brtonigle. Čekala su nas još tri mjesta koje je trebalo testirati, o čemu će biti riječ u drugom nastavku istarske turneje. Ipak, nekako se već moglo reći da ona ludost iz Jutarnjeg lista nema veze s mozgom. OK, svi smo znali...