BEČKI DNEVNIK, 4.DAN: Mučene djevojčice u jezivo kičastoj Albertini

Opširnije...

Gottfried Helnwein, rođen je u Beču, ali danas živi negdje između Irske i LA, svakako što dalje od Austrije. Slika tip zlostavljanje djece, u sve većim i većim formatima

Sinoć kad sam stajala na Franzensbrucku, bljeskao mi je strobo-lajt u mozgu: znate ono kad ste u disku, pa kad plešeš malo te ima pa nema? Jedna mi polovica mozga kaže da je to moje, blisko, a druga se buni, tjera taj doživljaj od sebe, želi ga staviti u ladicu "strane zemlje". Kako može, ako ti je tako lijepo, to biti mjesto izvan Bosne i Srbije, izvan prostora gdje se priča BHS, bosansko-hrvatsko-srpski? Toliko lijepo da se osjećaš kao da si oduvijek tu i da ti oduvijek pripada, ta rijeka, mostovi, svjetla, nebo. Ona ekipa koja lagano ispija pivo u polumraku na obali. Ali danas sam već prošvikala! Čak su mi i austrougari bili fajn!!!!

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 3.DAN: Fašizam u Karl Marx Hofu i genijalni Dunavski kanal

Opširnije...

U parkovima je sve zabranjeno, a na stolovima kafića upozorenje gostima da budu tihi. Golubove u Beču smatraju krilatim štakorima i kažnjivo ih je hraniti

Danas je bilo skroz ludo! Išla sam do tog Karl Marx Hofa, da mu Karl Marks jebo mater, sunčanicu sam dobila! To je kao da bicikliraš do Zaprešića, sve po Ilici. Jedino šta sam se pametno sjetila ići u nedjelju, kad nema prometa. Sve je bilo prazno, a ta Helingerstadterstrasse kojom sam pičila je sva raskopana. Još na početku sam mislila da sam ga našla, ali jok, piše Swoboda Hof, a ne Karl Marx! Ajmo dalje. Dakle nakon sloma Austrougarske 1918. neko vrijeme su Austrijom vladali socijalisti i oni su izgradili niz stambenih zgrada za radnike između 1927 i 30 i neke, i to je kao prvi primjer u svijetu.

Prvo sam ušla u tu prvu, odmah na početku te jako duge ulice: čim uđeš u unutrašnje dvorište na sve strane te udaraju natpisi Verboten!! Slovima i slikama: zabranjeno igrat nogomet, zabranjeno vozit bicikl, zabranjeno rolati i još nešto? Skejtati. Roštiljanje nije zabranjeno, to kod njih ionako niko ne radi. Izgleda, fašizam je tu na snazi i kod socijalista.

Opširnije...

BERLINSKI DNEVNIK, 10. DAN: Na što sve moraš paziti u kazalištima i na ulici da ne ispadneš glup

Opširnije...

Prijevod u kazalištu vidljiv je tek od 5. reda pa je glupo kupovati najskuplje prve redove, a kod naručivanja hrane treba imati rječnik ili naučiti unaprijed kako se što zove

Kakav zajeb....Znate onu moju dramatiku s kartama za predstavu koje koštaju 50 eura? E, to je bilo večeras! odem ja sva hepi tamo u Deutsches Theater, imam lijepo sjedalo u drugom redu, „Priče iz Bečke šume“, Odona Von Horvatha. Mislim se kako sam pametna što sam platila najskuplju kartu i sjela napred, tamo gdje najbolje vidim i najviše uživam. DT je kao HNK ali duplo manje i ne toliko kičasto: znači ima sve, i crveni parter i zlatne balkone, ali bez onih cvjetića i listića, anđelčića i trubica. Kao HNK znači da oni u petom redu ne vide više ništa, moraš biti skroz naprijed da nešto vidiš. I sve pet, počinje lijepo, s bečkim valcerom, bla bla....al di je titil? Popizdila sam. Totalno. Da jebo pas Nijemcima, dala sam 50 eura jer su obećali engleski titl, kakav je ovo lažljivi Balkan?!?  

Opširnije...

BEČKI DNEVNICI, 2. DAN Nigdje pasa, ljudi ni golubova, al je zato svuda konjska balega

Opširnije...

Tek predvečer sam otkrila kanal na Dunavu. To je čisti Dorćol, kafići koji se terasasto spuštaju prema obali, na samoj obali dolje splavovi i sve puno ljudi i života

Volim brijati sama i tako želim i ovdje. Super mi je bilo ono ljeto u Zagrebu, kad sam provela čitav godišnji u gradu, sama samcata. Divno! Tri tjedna u osmome sam šetala, obilazila izložbe i išla u kino. Jednom sam se okupala u Jarunu, za Bundek nisam stigla. Nakon toga mi to stalno fali: čitavo ljeto u mraku kina, kino Evropa i MSU, pa ljetno kino Tuškanac, ljetne večeri Teatra Exit isto vani na otvorenom, Kino pod zvijezdama na Gornjem gradu...skužila sam ovdje di imaju kino na engleskome, ali bez titlova. Ja bi radije original njemačke filmove, sa engleskim titlovima.   

Opširnije...

BERLINSKI DNEVNIK, 9. DAN: Što sve možeš propustiti ako ti se ne da pročitati turistički vodič

Opširnije...

Toranj s Alexanderplatza i Kaiser Wilhelm crkva su mi super, ali bez vodiča ne bih našla spomenike paljenju knjiga i crvenoj armiji ni doznala kako su nas u školi lagali o paljenju Reichstaga 

Oko svih tih crkava i znamenitosti, zašto to ljude zanima? Ne kužim to. Mene ne zanima skoro ništa napravljeno prije 1900, izuzetak su Branderburška vrata. Jučer sam shvatila da svakako želim vidjeti Neptunovu fontanu: ali zašto, na kojoj je to fotografiji bila da mi se urezala u pamćenje, to ne znam. Ne ne, ne zanimaju me znamenitosti, samo sam fascinirana Branderburger Torom, Reichtagom…   

Apsolutno sam luda za šiljatim TV tornjem s Alexanderplatza, kao u Parizu kad sam pošizila za Ajfelovim tornjem, stalno trčim za njim. Druga mi je omiljena točka Kaiser Wilhelm protestantska crkva, ona polusrušena u savezničkom bombardiranju, koju su ostavili takvom. Još kao klinka pala sam na nju, žestoko me drmala otkako sam je vidjela ne nekoj razglednici. Još kad sam pročitala da je stepenište pored nje bilo omiljeno okupljalište mladih ljevičara...  

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK 1. DAN U mojem kvartu Austro - Ugarska susreće Brooklyn i Portorikance

Opširnije...

Erdinger je stanica za sve nas istočnjake: Budimpešta, Brno, Zaječar, Bratislava, Tomislavgrad. Odmah ti je jasno je da je to to: napuštene novogradnje oko ogromne ledine sa par polusrušenih kućeraka

Juhuuuuuu! Evo mee, tu, u Beču! Ovo je bolje nego što sam sanjala! Mansarda, to se u svim onim knjigama zvalo mansarda, taj stan koji mi je ostavila Nađa dok je ona na moru: Danilo Kiš, Pariz itd, mrak poetski. Ono, moraš biti baš fucking frajer i umjetnik da živiš tamo. A pored glave mi prolaze vlakovi! To je onda miks Pariza i New Yorka, pomiješale su mi se sve te knjige, Bukovski, Henry Miller, ko još? Ko zna koliko je njih sve pisalo o napijanju u vruće ljetne večeri na mansardama dok im oko glave prolaze vlakovi.

Opširnije...

BERLINSKI DNEVNIK, 8. DAN: Kad ideš na istok, završiš u Vinkovcima ili depresivnom predgrađu

Opširnije...

Berlin nema centar grada, odnosno ima ih nekoliko. Istočna predgrađa su kao drugi svijet, tu caruju depresija, sirotinja i plakati nacističkog NPD-a. Blaženi Kreuzberg

Berlin je baš čudan. Izgleda kao da je izgrađen po mjeri Zida, a ne kao normalan grad. Ne sliči ni na šta što sam prije vidjela, osim što ti sve izgleda nekako blisko i tvoje. Stvar je u tome da nakon osam dana hodanja po tom gradu ja i dalje nemam sliku centra. To je grad bez centra, svi kažu. Ma daj! Okej, bio je jednom grad, onda je srušen u bombardiranju 1945. pa onda pregrađen zidom, i podijeljen na dvoje, tako da se svaki dio zasebno razvijao. I onda je opet ujedinjen! Još uvijek ne shvaćam što je bio centar istočnog Berlina: Alexander platz? Ali tamo nema ničeg! Kao u fenomenalnom doku filmu o ekipi iz istočnog Berlina osamdesetih "Ovo nije Kalifornija", Alexanderplatz je odlična ploha za skejtanje. Samo što danas tamo nemaš ni skejtera.  Osim te Unter der Linden, ti ovdje nemaš doista veliku, važnu ulicu sa velikim starim zgradama. Kao u Parizu, ili Barceloni, ili Petrogradu, di je sve ogromno. Berlin je mali, kao Zagreb, samo što je onda netko taj Zagreb umnožio 10-20 puta, razvukao ga kao tijesto za pitu.

Opširnije...

BERLINSKI DNEVNIK, 12. DAN: Kad grad nadmaši samog sebe, a ti tužna sebi mašeš za rastanak

Opširnije...

Ne, 12 dana nije dovoljno za obići Berlin niti si ispuniti sve želje. Jedna stvar se definitivno promijenila: usprkos svim tim grafitima i plakatima za Bad Religion, ne mislim više da je Kreuzberg pankerski kvart

Uoči odlaska morala sam se oprostiti s najdražim mjestima, sve od Karl Wilhelm Kirche do Alexanderplatza. Išla sam na mjesto na koje sam odvalila prvi dan, Rosa Luxemburg Platz, uz Volksbuhne, važno kazalište u kojem nisam bila jer nisu imali ništa na engleskom. Tek sam danas skužila da je na istom tom trgu i sjedište Die Linke, njemačke ultraljevice.  

Opširnije...

BERLINSKI DNEVNIK, 7. DAN: Nijemci i Turci se ne miješaju ni kad zajedno protestiraju protiv rasizma

Opširnije...

Super je Tempelhof, nešto kao berlinski Jarun, ali bez vode. Šokiralo me što nema dućana s hranom, a tu se i na zajedničkom prosvjedu Turci i Nijemci drže odvojeno

Heej, znate šta mi fali? Da si pofrigam jaja na oko! Tu nema pomoći, uvijek želiš ono što nemaš. I nije stvar da nemam gdje, imam pravo na korištenje kuhinje, ali ja doista ne kužim di se ovdje kupuje hrana. Normalnih dućana nema nigdje, a ono što vidiš, to su dućani za party. Ne samo u Kreuzbergu, posvuda. To su mali dućani s drvenim podom i jednostavnim policama s malo artikala, većinom stvari za tulum: čipsevi, čokolade, i alkohol u ogromnim količinama. Po dućanu se probijaš uz gajbe, uza zid su frižideri. Neku večer sam tek u trećem našla mlijeko, obično mlijeko.   

Opširnije...

BERLINSKI DNEVNIK, 11. DAN: Rastanak uz šoping, sjajnog Toma Waitsa i odvratni buncek

Opširnije...

Prije nego odem, odlučila sam vidjeti bivše sjedište SS-a, Topography of Terror, a onda se malo baviti modernom arhitekturom, čitaj dućanima. Nevjerojatno je kakvih zgrada ovdje ima, to je poezija!    

Bivše sjedište SS-a i Gestapa pretvoreno je u impresivan memorijalni blok u blizini Check point Charliea, mislila sam da ću sate tu provesti. No brzo nakon ulaska sam shvatila: ne, dosta! Dosta mi je više muke i patnje, nacizma i logora, idem dalje! Umjesto patnje i razmišljanja o sudbini svijeta, odlučila sam dan posvetiti šopingu, po savjetima iz svog Vodiča. Kaže, svakako na Potsdamer platz. koji me ionako fascinira svojim novim neboderima, fenomenalno mi je to, ta luda moderna arhitektura. Nabasala sam na Alte Potsdamer Strasse i odlučila prvo jesti. to je ugodna malo prometna ulica sa brdom kafića i restorana između staklenih nebodera. Izaberem onaj koji je izgledao najotrcaniji: hvalili su se da serviraju izvornu njemačku kuhinju, s tradicijom od 100 godina, i sa 100 vrste piva. Pa naručim kavu, jasno.  

Opširnije...

BERLINSKI DNEVNIK, 6. DAN: Pa tu su skvotovi sterilno čisti, a blještavi centar išaran grafitima

Opširnije...

Golema bivša bolnica Bethanien je skvotirana i sada je kulturni centar. Tu je sve čisto i zabranjeno je pušenje. U Mitteu se, pak, miješaju glamur skupih dućana i grafiti

Već sam jako umorna: deset sati sam spavala!  Prvo sam se prošetala do Bethaniena, bivše bolnice koja je skvotirana i tu je među ostalim prostor za izložbe, predstave, razne udruge i udruženja, bio-vrtlarstvo… Svi zidovi i vrata su totalno izgrafitirani, sve je onako kako malo dijete zamišlja Berlin. Morala sam u zahod i sva u strahu uđem - a ono tamo sve čisto i uredno, i lijepo piše: Verboten! Rauchen Verboten!! Podsjećaju sve pušače da je u kompletnom prostoru Betanije zabranjeno pušenje. Hm…Po kafićima se posvuda puši.   

Opširnije...